ZNAČAJ ISUSA KRISTA ZA POVIJEST JUDEJE U I. STOLJEĆU I NAJVAŽNIJA PITANJA KOJA SUPROTSTAVLJAJU KRŠĆANSTVO I RABINSKI JUDAIZAM
POGLED AUTORA. U Josipovim knjigama ili u obliku koji je nakon redakcija preostao od njih, povijesni Isus izgleda jako obezvrijeđen i neshvaćen. Ne mislimo samo na Testimonium Flavianum, nego na to što nema pravih podataka o njemu. Kad čitamo Josipa, čini se da Isusov lik i djelo nemaju nikakvu važnost za povijest preostalog dijela I. stoljeća u Judeji. Ista je slika u kršćanskim dokumentima u kojima je Isus oslikan kao lik izvađen iz povijesnog konteksta. Niti drugi šturi povijesni podaci ne oslikavaju Isusov značaj za povijest Judeje u I. stoljeću, zbog čega do današnjeg dana nitko nije mogao doprijeti do povijesnog Isusa.
Neki su ga istraživači pokušavali prikazati kao proroka ljubavi, ali on nije bio samo to. Drugi su ga pokušavali prikazati kao revolucionara, zelota, ali on nije bio samo to. Treći su ga pokušavali prikazati kao čudotvorca ili maga kakvih je u I. stoljeću u Palestini bilo mnogo, ali on nije bio samo to. Komunizam, u kome sam ja rođen, pokušavao je dokazati da Isus nikad nije postojao, ali nije uspio u tome.
Oficijelni judaizam Isusa nikad nije prihvatio za Mesiju, zato jer su Židovi očekivali i još danas očekuju, da Mesija u potpunosti ostvari Mihejevo proročanstvo i proročanstva drugih proroka o kraljevstvu Mesijinom sve do krajeva zemaljskih i povratka Židova u njihovu domovinu:
”A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim,
iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom;
njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.
Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi.
Tada će se Ostatak njegove braće vratiti djeci Izraelovoj.
On će se uspraviti, na pašu izvodit’ svoje stado silom Jahvinom,
veličanstvom imena Boga svojega.
Oni će u miru živjeti,
jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih.
On – on je mir!” (Mih. 5:1-4).
Ondašnji su Židovi očekivali, kao što i danas očekuju, da Mesijin lik i djelo budu pozitivni za Židove. Međutim, Isusov lik i djelo to nisu bili, niti za onovremeni, niti za kasnije naraštaje. Njegove negativne karakteristike nabrajaju Talmud i drugi rani i kasniji židovski izvori.
U Talmudu piše da Isus nije bio kvalificiran da bude Mesija, jer da je bio ▪ začet iz Marijine preljubničke veze izvan braka s nekim Pantherom ili Pandirom (Sanhedrin 67a; 106a/b); zatim, ▪ da je ”vršio bestijalnost”, ”pokvario narod” i bio ”predan paklu” (Sanh. 105a) ▪ da je pokušao ”zavesti ženu, štovao ciglu nakon što ga je rabi ekskomunicirao, i bio zavodnik Izraela te je prakticirao magiju” (Sanh. 107b) ▪ ”da je bio zavodnik” jer ”je Izrael odveo ukrivo?” (Sanh. 43a); ▪ zbog čega je bio razapet kao ”bogohulnik” (Sanhedrin 46a).
Rabi Maimonides (oko 1180) o Isusu je napisao sljedeće: ▪ ”Što se tiče Isusa Nazarena (Ješua HaNotzri) koji je tvrdio da je on Pomazanik i kojeg je Sanhedrin osudio, Danijel je već prorokovao o njemu ovo: ‘I članovi pobunjenika tvog naroda ustat će da ostvare (proročansku) viziju i spotaknut će se.’ (Dan. 11:14). Može li biti veći kamen spoticanja od tog (Isusa)? Svi su proroci rekli da će Pomazanik otkupiti i spasiti Izrael i okupiti njihove prognanike i ojačati ih u ispunjavanju Tore, dok je ovaj prouzrokovao gubitak (ubijanje) Izraelaca mačem i raspršivanje njihovog ostatka te njihovo ponižavanje i promjenu Tore, te je uzrokovao da većina svijeta pogrešno štuje boga a ne Gospodina. … Sve te stvari o Ješui Nazarenu i Jišmaelitu (Muhamedu), koji je ustao poslije njega, namijenjene su samo da utru put za Kralja Pomazanika (tj. Mesiju koji tek treba doći) i da ispravno cijeli svijet zajedno slavi Boga ovako: ‘Jer tad ću izmijeniti razgovijetan jezik narodima da svi zazivaju ime Gospodnje i da ga svi štuju (rame uz rame) kao jedno rame.‘ (Sef. 3:9)” (Mishneh Torah, sekc. Hilkhot Melakhim Umilchamoteihem, IX,4, necenzurirana verzija).
Također je Maimonides napisao da Isus Nazaren nije bio Mesija: ▪ ”Još od vremena Objave, svaki despot ili rob koji je došao na vlast, bio on nasilan ili niska porijekla, zadao si je za svoj prvi zadatak i za svoj konačni cilj da uništi naš Zakon te da ukine našu vjeru pomoću mača, nasiljem ili brutalnom silom. … Druga grupa sastojala se od najinteligentnijih i najobrazovanijih među narodima, kao što su to Sirijci, Perzijanaci, Grci. Oni su također nastojali da unište naš Zakon te da ga podruju pomoću argumenata koje su izmislili i pomoću kontroverzi koje su uspostavili …. Nakon toga podigla se nova sekta koja je kombinirala te dvije metode, naime, osvajanje i kontroverze zajedno, jer se vjerovalo da će takav postupak biti učinkovitiji u brisanju svakog traga židovske nacije i vjere. To je, dakle, rezultiralo svojatanjem proročanstava i utemeljivanjem nove vjere suprotne našoj Božanskoj vjeri te natjecanjem da ju je isto tako dao Bog. Time se nadalo da će to izazivati sumnju i stvoriti zbrku, jer je jedna (vjera) suprotstavljena drugoj i obadvije pretpostavljeno proizlaze iz Božanskog izvora, što bi vodilo do uništenja obje religije. Jer, takav je neobičan Plan smislio čovjek koji je zavidan i svadljiv. On će nastojati da ubije svoje neprijatelje i spasi svoj život, ali kad ustanovi da je nemoguće postići svoj cilj, on će osmisliti plan kojim će obojica biti ubijeni.
Prvi koji je usvojio ovaj plan bio je Isus Nazaren (Ješua HaNotzri), neka njegove kosti budu smrvljene u prašinu. On je bio Židov jer mu je majka bila Židovka, iako je njegov otac bio poganin. Jer u skladu s principima našeg zakona, dijete rođeno od Židovke i Nežidova ili od Židovke i roba legitimno je (Yebamot 45a). Isus je samo figurativno nazvan nelegitimno dijete. On je naveo ljude da vjeruju da je on prorok poslan od Boga da razjasni zbunjenosti u Tori te da je on Mesija kojeg su predskazali svaki i svi vidioci. On je tumačio Toru i njezine zapovijedi na takav način da je to vodilo u njihovo sveukupno poništenje, u ukidanje svih njezinih zapovijedi i kršenje njezinih zabrana. Mudraci (tj. viječnici Sanhedrina), blaženog sjećanja, budući da su postali svjesni njegovih planova prije nego što se njegov ugled raširio među našim ljudima, odmjerili su prikladnu kaznu za njega.“ … ”Vi znate da notzrim (kršćani) pogrešno pripisuju čudesne moći Isusu Nazarenu (Ješua HaNotzri), neka mu kosti budu smrvljene u prašinu, kao što su uskrsnuće od mrtvih i ostala čuda. Čak ako bismo ih zbog argumenta priznali, ne bismo trebali, zaključujući pomoću njih, biti uvjereni da Isus je Mesija. Jer mi možemo donijeti tisuću ili otprilike toliko dokaza iz Pisma da to nije tako čak niti s njihove točke gledišta. Doista, hoće li (zaista) netko svojatati taj položaj za sebe, osim ako ne želi da načini od sebe predmet općeg ismijavanja?” (Halkin, Abraham S., ed., and Cohen, Boaz, trans. Moses Maimonides’ Epistle to Yemen: The Arabic Original and the Three Hebrew Versions, American Academy for Jewish Research, 1952, pp. iii-iv i xvii).
Židovi danas uviđaju da je Isus realizirao najveći broj proročanstava koja se odnose na Mesiju, ali kažu da ih je ostvarivao neovlašteno. Osim toga, oni ga ne priznaju za Mesiju, već prema Talmudu kažu da Mesija još nije došao ili smatraju da je Mesija čitav židovski narod. Zapravo, sve što je Maimonides u XIII. st. ustvrdio, ostaje u judaizmu i danas na snazi.
Sam Isus nije pozivao niti je uopće pokušavao dovesti tada raspršene Izraelce ili Židove u ondašnju Judeju. On to nije smatrao za svoju zadaću, već je njegova zadaća bila potpuno druge vrste, onakva kakva je navedena kod Izaije, Zaharije, Danijela i drugih. Isusov hod prema Jeruzalemu za vrijeme kojega je govorio da on tamo mora ići zbog toga da tamo bude suđen, ubijen i pokopan te da će treći dan ustati od mrtvih, otklanjao je svaku mogućnost u namjeri da se racionalno objasni njegov motiv i čin. Svi pokušaji da se dopre do povijesnog Isusa u XIX. i XX. stoljeću propali su, tako da je jedan od najvećih teologa XX. stoljeća Rudolf Bultmann priznao takvo stanje te rekao: ”Mislim, zaista, da sada ne možemo skoro ništa znati što se tiče Isusovog života i osobe, pošto ranokršćanski izvori ne pokazuju zanimanje ni za jedno ni za drugo, štoviše, fragmentarni su a često i legendarni.” (Jezus and Wordship. 8).
Dan-danas svi se povjesničari uglavnom slažu oko toga da se Isusov utjecaj svodi na formiranje teološke poruke, što je dalje djelovanjem naročito sv. Pavla i njegovih učenika rezultiralo stvaranjem kršćanstva kakvog danas znamo, tj. kršćanstva kao nove svjetske religije kao i odgovarajuće crkvene organizacije. Također, danas se općenito smatra da je Isus bio samo jedna u nizu mesijanskih figura koje su se pojavljivale u Palestini od kraja I. st.pr.Kr. pa sve do 70. godine I. stoljeća. Osim toga, povjesničari smatraju da Isusovo djelo i djelo njegovih učenika ni na koji način nije povezano s kobnom sudbinom koja je zadesila Jeruzalem, njegov Hram i židovski narod u I. Židovskom ratu protiv Rimljana 66-70. godine.
Ali, istina je jako daleko od takvog zaključivanja!
Naime, smatram da povijest Judeje u I. stoljeću treba promatrati kao realiziranu proročku determinantu koja je bila zadana i napisana davno prije njezine realizacije u I. stoljeću; u kojoj su lik i djelo Kneza Pomazanika, tj. Isusa Krista imali svoj unaprijed zadani početak i kraj, svoju ulogu, svoju funkciju i svoju svrhu. Ta determinanta imala je svoj javno objavljeni scenarij, imala je svoj kalendar i vremenski hodogram od početka do kraja, imala je svoj krajnji cilj koji se u I. stoljeću realizirao kao razaranje Jeruzalema i njegova Hrama. Osim toga, ta je determinanta imala naznačenu perspektivu koja je trebala nastupiti poslije razaranja Jeruzalema i njegovog Svetišta, i nakon toga trajati vječno.
Ta determinanta su Danijelova proročanstva Objava o Sedamdeset sedmica, Zapečaćena proročanstva i njegovo proročanstvo o Sinu Čovječjem. Njima treba pribrojiti i odgovarajuća proročanstva Izaije, Zaharije i drugih starobiblijskih proroka koji su prorokovali o Mesiji. Mnoga starobiblijska proročanstva napisana su zato da ih mnogi ljudi vide, gledaju i čitaju, ali da ih ne razumiju; da ih čuju i slušaju, ali da ih ne shvaćaju – osim onih ljudi koji će ih realizirati – a takva su i Danijelova proročanstva, naročito Danijelova proročanstva, sveobuhvatnija i zagonetnija od svih drugih! Njegova su proročanstva jedina koja uvode kalendarsku komponentu u proročanstva o Mesiji, tj. uvode datum njegovog dolaska i nastupa. Međutim, izgleda da taj kalendar nitko nije razumio niti ga danas razumije; zapravo, treba reći da su zadnjih 2.000 godina mnogi istraživači imali svoje teorije u vezi toga, kao što ih mnogi i danas imaju, ali o niti jednoj teoriji ne postoji koncenzus (jer njihove teorije nisu zadovoljavajuće). Osim toga, talmudskim je rabinima glas s neba zabranjivao, a i danas je to na snazi, da izračunavaju Danijelovo vrijeme Mesijinog dolaska, ”jer ono mora ostati sakriveno” (Talmud. Traktat Megillah, gl. 1). Usprkos tome, su Židovi pokušavali to izračunati, ali bezuspješno. Pošto smatram da je Isus djelovao upravo prema tom kalendaru kojeg je prorok Danijel upotrijebio u svojim proročanstvima, kao što se po tom kalendaru kasnije dogodilo razaranje Grada i njegovog Svetišta i pad Masade, i pošto nitko dosada nije sagledao Isusov značaj za povijest Judeje u I. stoljeću u svijetlu realizacije Danijelovih proročanstava, onda se iz toga može zaključiti da nitko od ljudskog roda u zadnjih oko 2.000 godina, tj. od razaranja Jeruzalema i osvajanja Masade nije otvorio niti razumio Danijelov kalendar te u skladu s time, nitko nije adekvatno valorizirao Isusovu ulogu u povijesti Judeje u I. stoljeću, svrhu njegovog žrtvovanja samog sebe na križu i svrhu davanja znaka Jone onom ”opakom i preljubnčlkom naraštaju”.
Ova je tema preznačajna da bi se olako prešlo preko nje. Naime, osim na povijest Judeje u I. stoljeću, ona ima najznačajnije reperkusije na današnje kršćanstvo i na današnji rabinski judaizam. To se ogleda prije svega na pitanju ¬ Mesije odnosno na utvrđivanju je li Isus bio Mesija (Krist, Pomazanik) ili nije, i ako nije, kad bi on trebao doći. Naime,
- Ako je Isus bio Mesija, onda to ima ogromne reperkusije na današnji judaizam, pošto iz toga proizlazi da su sva rabinska nagađanja u pogledu vremena dolaska Mesije – u Talmudu i kasnije, u uvjetima kad oni nisu smjeli otvoriti Danijelov kalendar – pogrešna, baš kao i sve konstrukcije u kojima su razmatrali što će biti kad Mesija dođe te da su oni uzalud čekali na Mesiju koji je zapravo već došao kao Isus Mesija (Pomazanik, Krist);
- Ako pak nije Isus bio Mesija, onda to ima ogromne reperkusije na današnje kršćanstvo jer iz toga proizlazi da Isus nije bio Krist, tj. Mesija, nego da su Židovi bili u pravu u pogledu njega te da kao što oni kažu, pravi Mesija još nije došao, nego tek treba doći. U tom slučaju bi kršćanstvo bilo sazdano na lažnim Isusovim tvrdnjama, jer je on sam za sebe tvrdio da je Mesija (Iv. 4:26), a i drugi su ga takvim smatrali (Mt. 16:15).
- Zbog toga se razrješavanje ove krucijalne problematike u pogledu Mesije svodi na pitanje: kako ustanoviti i dokazati istinu u vezi identiteta i vremena dolaska Mesije na kredibilitetan način. Pri tome je neophodan uvjet otvaranje Danijelovog kalendara na kredibilitetan način;
- Također, na kredibilitetan način treba razjasniti pitanje koja je bila svrha žrtvovanja Isusovog života na križu, njegovog boravka u grobu i ustajanja od mrtvih (tj. davanje znaka Jone onom ”opakom i preljubničkom naraštaju”) te ustanoviti utjecaj svega toga na kasniju tragičnu povijest židovskog naroda u I. stoljeću.
- Osim toga, tu su i pitanja kako ustanoviti je li Isus bio fizički Sin Božji ili nije odnosno jesu li pojmovi Mesija (Krist, Pomazanik) i Sin Božji bili samo sinonimi, te kako razjasniti sva druga religiozna pitanja koja danas sačinjavaju korpus kršćanskog misterija.
- Nadalje tu je i pitanje kako na kredibilitetan način dokazati čvrstu vezu između Danijelovih proročanstava u kojima je bila obznanjena Božja riječ tj. Božji plan o tome što se sve treba dogoditi u I. stoljeću: nastup Svetog nad svetima i pogubljenje Kneza Pomazanika (Isusa Krista) te razaranje Jeruzalema i Masade u I. Židovskom ratu protiv Rimljana, događaji koji su se, smatram, dogodili prema tom Božjem planu. Ovdje treba ponoviti da je neophodan uvjet za to otvaranje Danijelovog kalendara na kredibilitetan način.
- Na kraju treba razjasniti zašto Isus nije smatrao za svoju zadaću da u Svetu zemlju vrati Izraelce koji su bili raspršeni po Starom istoku još od vremena asirske deportacije, ili § da poziva, okupi ili dovede tadašnju židovsku dijasporu u ondašnju Judeju, ili § da uspostavi samostalno kraljevstvo Judeju nezavisno od rimske vlasti i osigura vječnu vlast, dugotrajan mir i prosperitet židovskog naroda, nego je § realizirao ulogu Mesije kojega je Jahve pomazao duhom, ulogu pravednog sluge patnika kojega je Jahve sazdao i postavio za Savez narodu, ali kojega ponižavaše i nakon suda odvedoše kao jagnje na klanje (Izaija), ulogu Pravednika iz Ps. 22 i ulogu Pravednika koji se naziva Sin Gospodnji i ”hvali se da mu je Bog otac” iz Knjige Mudrosti (2:12-24), ulogu Mesije koji je na magarčiću ušao u Jeruzalem i ulogu probodenog Mesije nad kojim su naricali (Zaharija), uloge Svetog nad svetima, pogubljenog Kneza Pomazanika i Sina čovječjeg koji će na oblacima doći ”do Pradavnog; kojemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. čija je vlast vječna i nikada neće proći i čije kraljevstvo neće propasti” (Danijel), pri čemu je sam Isus rekao da ”njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.
Zbog toga je razrješavanju navedenih pitanja bio posvećen najveći dio mojeg istraživačkog rada, a njegovi se rezultati i zaključci nalaze u svescima Otvoreni pečati–Razumijevanje kršćanstva א – ו.