HEROD POSTAJE KRALJ JUDEJE (40. g.pr.Kr.)
A Herod ubrzo ode iz Arabije te žurno stiže u Egipat, nakon čega otplovi u Rim. Tamo je, obećavajući mnogo novca Marku Antoniju, postigao da ga Senat i Oktavijan postave za kralja Židova (40. g.pr.Kr.), tj. za rimskog vazalskog kralja Judeje (Rex socius).
Potom Herod isplovi iz Italije u Ptolemaidu i tamo okupi malu vojsku te odmaršira prema Judeji. U Galileji mu se vojska svakim danom povećavala, a kada mu se priključio rimski general Silo i kasnije Sosije, kojega je poslao Marko Antonije da bude na pomoć Herodu, oni su zajedničkim snagama poveli borbu s Partima i Antigonom te su ih u bitci pobijedili (38. g.pr.Kr.). Partski je kralj Pakor tada poginuo, nakon čega su Herod i Rimljani osvojili Jeruzalem (37. g.pr.Kr.) i gotovo svu Judeju.
HEROD VELIKI VLADA U JUDEJI (37-4. g.pr.Kr.)
Zatim se Herod oženi Mariamnom, sestrom Antigona i unukom osakaćenog Hirkana te uz pomoć vojske rimskog vojskovođe Sosija silom zauze Jeruzalem (37. g.pr.Kr.) i to preko onog istog sjevernog zida kao i Pompej (63. g.pr.Kr.). Time je vladavina Hasmonejaca, koja je počela s Matatijom i Judom Makabejem, zapravo došla do svog pravog kraja.
A tada je Židovima prvi puta vladao svjetovni kralj, koji ne samo da nije bio svećenik kao hasmonejski kraljevi prije njega, nego čak nije bio niti pravi Židov. U Judeji je Herod vladao kao despot, pri čemu je Sanhedrin uklonjen i zamijenjen Kraljevskim vijećem, dok je vrhovni svećenik postao samo figura. To je izazivalo ogorčenje i stalne nemire, ali je Herod korištenjem mjera zastrašivanja uspijevao ugušiti nezadovoljstvo u narodu, pri čemu mu je pomagala odlično organizirana mreža doušnika.
POVRATAK HIRKANA II. IZ PARTIJE
Nakon osvajanja Jeruzalema i uspostave svoje kraljevske vlasti u Judeji (37. g.pr.Kr.), Herod je dao ubiti glavninu Antigonovih prijatelja te iskvario grad svojim bogatstvom. Antonije je pak zarobljenom Antigonu dao odsjeći glavu.
A nakon nekog vremena partski kralj Frat oslobodi Hirkana i pusti ga na slobodu među Židove koji su još od vremena babilonskog ropstva živjeli u Babilonu, a oni Hirkana opreme novcem tako da se on mogao vratiti u Judeju. Kad je Hirkan došao u Judeju, Herod ga primi s poštovanjem te pozove jednog opskurnog svećenika iz roda velikih svećenika iz Babilona, čije je ime bilo Ananelus, i postavi ga za velikog svećenika u Jeruzalemu.
A kad je za to čula Aleksandra, kćerka Hirkana II. i majka Mariamne i Aristobula, koji je tada imao samo sedamnaest godina, napravi scenu tražeći da njen sin Aristobul, a ne Ananelus, bude veliki svećenik.
ARISTOBUL III. POSTAJE VELIKI SVEĆENIK
Kako bi stišao buru u obitelji, Herod odmah smijeni Ananelusa i postavi Aristobula za velikog svećenika. To je bilo treći puta u povijesti da je izvršeno smjenjivanje velikog svećenika: prvi je Antioh Epifan smijenio Isusa i postavio njegovog brata Oniju za velikog svećenika; zatim je Aristobul II. smijenio svog brata Hirkana II., a tada je Herod smijenio Ananelusa i postavio Aristobula, sina Hirkana II.
No samo dvije godine poslije toga, Herod naredi da se nesretni mladić utopi te da se Ananelus ponovno postavi na mjesto velikog svećenika.
Nakon što je prošao prvi val tuge, Aleksandra optuži Heroda Marku Antoniju zbog ubojstva njezinog sina. No Antonije ne osudi Heroda, iako su kružile glasine da je Antonije Heroda dao ubiti. A Herod se u međuvremenu vrati u Jeruzalem gdje su ga njegova majka i sestra Saloma obavijestile o Aleksandrinom veselju na glasine o njegovoj smrti te o tome da ga je njegov brat Josip, kojega je ostavio kao prokuratora u Judeji, izdao svrstavši se na stranu Aleksandre. Na to je Herod odmah dao nalog da se njegov brat ubije, a Aleksandra zatoči.
Zatim je egipatska kraljica Kleopatra, nakon što je od Marka Antonija dobila neke dijelove Judeje i Arabije, došla u Judeju. Njoj je Herod dao brojne poklone i otpratio je duž cijelog puta natrag u Egipat.
Nakon toga Herod se zarati s kraljem Arabije te ga konačno pobijedi, nakon što su se međusobno borili u više bitaka. Zbog toga su Arapi izabrali Heroda da im on bude vladar.
A u to se vrijeme dogodio i jedan veliki potres (31. g.pr.Kr.).
Tada je Oktavijan pobijedio Marka Antonija u bitci kod Akcija (31. g.pr.Kr.) te se Herodu ozbiljno uzdrmalo prijestolje pošto je bio Antonijev prijatelj. U Jeruzalemu su Herodu prijatelji odjednom iščeznuli, a neprijatelji izvirili svoje glave. U tom trenutku Herod nije vidio niti jednog kandidata, osim Hirkana, koji bi mu mogao ugroziti kraljevski status, te poželi, ukoliko ga Oktavijan bude dao pogubiti, da Hirkan poslije njega ne zasjedne na judejsko prijestolje. Osim toga otkrio je jednu spletku između Aleksandre, Hirkana i arapskog kralja Malkusa, koja je bila okrenuta protiv njega, te Hirkana II., djeda svoje žene Mariamne I., odmah dade ubiti (30. g.pr.Kr.).
Zatim Herod otiđe do Oktavijana da mu svoje kraljevstvo stavi na raspolaganje. No Oktavijan ga nije smijenio i pogubio, nego mu dade, pošto mu se svidio, dozvolu za njegovo daljnje kraljevanje.
A čim se vratio u Jeruzalem, Herod dade ubiti svoju ženu Mariamnu I. i njezinu majku Aleksandru, zatim svoje prijatelje Sohema, Kostobara (muža svoje sestre Salome), Lizimaha, Kadiasa, Dositeja, sinove Babasa koji su uvijek bili vjerni Antigonu i druge ( g.pr.Kr.).
PRAPOČETAK BODEŽARSKE PRAKSE ATENTATA
Nakon toga Herod je izgradio kazalište zajedno s vrlo velikim amfiteatrom u Jeruzalemu (vidi sl. 9) i ustanovio igre u čast cara Augusta koje su se odvijale svake pete godine, a u kojima su neki sudionici nastupali goli, drugi se (na stadionu) utrkivali u utrkama kola s dva, tri ili četiri konja, treći su pak bili glazbenici. U njima su se također između sebe borile divlje životinje velike snage, npr. kao što su to lavovi, ili se neki osuđenik na smrt borio s njima. Herod je također oponašao svaku stvar koju je vidio kod drugih naroda, trudeći se da je replicira na veličanstveniji način. Postavio je također i natpise s carevim djelima i trofejima naroda koje je ovaj pobijedio u ratovima. Stranci su bili iznenađeni tom veličajnošću i tome su se divili, no Židovima su se takvi običaji gadili, jer su povrijedili religiozne zakone njihove zemlje.
Zbog toga se deset građana Jeruzalema urotilo protiv Heroda te oni odluče da ga noževima ubiju u kazalištu. No Herodu bi otkrivena njihova urota te ih uhvati i dade pogubiti (27. g.pr.Kr.).
Nama je ovdje interesantno da se početak atentatorske prakse bodežara, koji su u I. stoljeću ubijali kršitelje židovskih religioznih zakona i rimske kvislinge, može vezati upravo za ovaj događaj; no treba reći da je takva praksa imala prethodne primjere u Pinhasu i Matatiji.
O tih deset građana Jeruzalema govori sljedeći citat iz Židovskih starina:
”Kad se dakle Herod tako odvojio od mnoštva, te je ono raspršilo silovitost strasti pod kojima je bilo, najveći dio ljudi postalo je sklono promijeniti svoje ponašanje te više nisu bili s njime nezadovoljni. Ali neki od njih koji su još uvijek dalje bili ustrajni u nezadovoljstvu protiv njega, zbog njegovog uvođenja novih običaja za koje su smatrali da krše (religiozne) zakone njihove zemlje, što je bilo izvor vrlo velikih nesreća za njih, smatrali su da je pobožnije riskirati sebe (svoj život), nego da izgleda kao da ne primjećuju Heroda, koji je na temelju promjena koje je napravio u svojoj vladavini, na nasilan način uveo takve običaje koje prije toga oni nikad nisu imali, nego ih izlikom zaista uveo njihov kralj, ali u stvarnosti onaj koji se pokazao kao neprijatelj njihovom cijelom narodu. Na taj se događaj, deset ljudi koji su bili građani (Jeruzalema), zajedno urotilo protiv njega, te su se zakleli jedni drugima da će ići kroz bilo kakve opasnosti u izvršenju (ubijanja Heroda), te su (u tu svrhu) sakrili bodeže ispod svojih haljina. Bijaše neki slijepac među urotnicima, koji su se tako zakleli jedni drugima, koji je bio jadan na ono što je čuo da će učiniti, jer zaista nije bio u mogućnosti da ostalima pruži bilo kakvu pomoć u tom poduhvatu, ali bio je spreman da se s njima podvrgne bilo kakvim patnjama ako bi oni došli u bilo kakvu pogibelj, tako da je postao vrlo veliki ohrabrivatelj ostalih urotnika.
Kad su oni tako zajedničkim pristankom donijeli ovu odluku, otišli su u kazalište, nadajući se na prvom mjestu, da im sam Herod neće moći pobjeći kad ga oni iznenada budu napali, te su, međutim, pretpostavljali, da ako ga budu promašili, da bi trebali poubijati veliku većinu onih koji će biti oko njega. I takva je bila odluka koju su oni donijeli i za koju su bili voljni umrijeti, kako bi predočili kralju kakvu je štetu učinio mnoštvu. Ovi su, dakle, urotnici, koji su se tako unaprijed pripremili, prošli kroz svoje pripreme velikom brzinom. No tamo je bio jedan od Herodovih špijuna, koji su bili postavljeni upravo za takve svrhe, da slušaju i da ga obavještavaju o svim urotama koje bi se poduzimale protiv njega, koji je otkrio cijelu urotu i javio kralju o njoj, pošto je ovaj bio (vremenski) blizu odlaska u kazalište. A kada je on shvatio mržnju za koju je znao da najveći dio ljudi gaji prema njemu, i nerede koji su se za svaku prigodu podizali, došao je na zamisao kako da ovu urotu protiv njega onemogući. U skladu s tim on se vratio u svoju palaču te je naredio da se oni koje je (špijun) optužio za ovu zavjeru, dovedu pred njega. Kad su čuvari skočili na njih, oni su bili uhvaćeni u samom činu, te kad su shvatili da im ne mogu pobjeći, pripremili su se za svoj kraj sa svom mirnoćom koju su mogli prikupiti, te uopće nisu odstupili od svog odlučnog ponašanja, jer nisu pokazali stid zbog onoga što su namjeravali učiniti, niti su to demantirali, te kada su bili uhvaćeni, pokazali su svoje bodeže i rekli da je zavjera na koju su se zakleli bila sveti i pobožni čin, te da je ono što su namjeravali učiniti bilo, ne iz koristoljublja ili zbog nekih njihovih strasti, nego prvenstveno zbog uobičajenih običaja njihove zemlje, kojih su se svi Židovi bili dužni pridržavati ili umrijeti za njih. To je bilo ono što su ti ljudi rekli zbog njihove nepokolebljive hrabrosti u ovoj zavjeri. Zbog toga su ih kraljevi čuvari, koji su stajali oko njih, odveli na egzekuciju, te su oni strpljivo prošli kroz sve muke koje su im nanijeli dok nisu poumirali. Nedugo nakon toga, špijuna koji mu je otkrio (zavjeru), uhvatili su neki ljudi zbog mržnje koju su prema njemu osjećali, te ga nisu samo ubili, nego su ga isjekli na komade, ud po ud i dali to psima. Tu je egzekuciju vidjelo mnogo građana, pa ipak niti jedan od njih nije otkrio izvršitelje toga čina, sve dok ih Herod nije stavio na gorke i teške muke, te su neke žene koje su mučili, priznale, da su vidjele ono što je učinjeno. Kralj je počinitelje tako strašno kaznio da su njihove cijele obitelji bile uništene zbog tog njihovog djela. No tvrdoglavost tih ljudi, u kojoj su pokazali neustrašivu postojanost u obrani svojih zakona, ipak nije postigla da Herod postane uviđavniji prema njima, nego ga je potaknula da pojača svoje osiguranje, te je odlučio opkoliti mnoštvo na bilo koji način, kako takvi poduhvati ne bi završili u otvorenoj pobuni.” (Židovske starine, XV, 8).
HEROD GRADI SEBASTU I CEZAREJU TE DRUGE TVRĐAVE RADI SVOJE SIGURNOSTI
Poslije toga Herod obnovi i velikim zidinama utvrdi Samariju, koju nazove Sebasta i Stratov toranj koji nazove Cezareja te izgradi i druge tvrđave: Gabu u Galileji i Hasbonitis u Pereji. A treba reći da je i prije toga u Jeruzalemu sagradio svoju utvrđenu palaču. Sve je to činio kako bi povećao svoju sigurnost.
U to vrijeme velika suša pogodi Judeju i Siriju, a za njom je došla velika glad. Pošto nije bilo viška hrane u okolnim levantskim državama te je otamo nije mogao dobaviti, Herod pronađe rješenje te za novac uveze žito iz Egipta i tako zadovolji potrebe za hranom svojih podanika.
Veliki svećenici u vrijeme Heroda bili su sljedeći: nakon Ananelusa, Herod je postavio Isusa, sina Fabesa, a zatim je nakon nekog vremena smijenio njega i postavio Šimuna, sina Boethusa iz Aleksandrije. Razlog tome je bio taj što je Herod oženio Šimunovu kćerku Mariamnu (Mariamna II.). S njom je imao sina Filipa, tj. Heroda Filipa).
Zatim Herod svoje sinove Aleksandra i Aristobula, koje je imao s Mariamnom I., pošalje u Rim da se tamo odgajaju i rastu u društvu Augusta i njegove djece.
U to su vrijeme u Rimu Heroda optužili Zenodor i Gadaren. No on bi oslobođen optužbe te je dobrom i uspješnom obranom stekao nove simpatije Oktavijana.
A tada je živio jedan od esena čije je ime bilo Manahem, koji je kao svoju odliku imao to da je ne samo provodio život na izvrstan način, nego je također imao znanje predviđanja budućih događaja koje mu je dao Bog. Taj je čovjek jednom vidio Heroda dok je kao dijete išao u školu te ga pozdravio kao kralja Židova. A ovaj, misleći da ga ili nije prepoznao ili da je to napravio u šali, stavi mu do znanja da je on privatna osoba. No Manahem se nasmiješi u sebi te ga rukom potapša po leđima i reče:
“Svakako da će to biti, ti ćeš biti kralj i počet ćeš svoju vladavinu sretno, jer Bog je našao da si dostojan kraljevanja. I spomeni se tapšanja kojim te je Manahem potapšao, kao znaka promjene tvoje sreće. I doista, ovo će biti najbolje razmišljanje za tebe: da ljubiš pravdu i pobožnost prema Bogu te milosrdnost prema tvojim građanima. Pa ipak, da li ja znam kakva će tvoja cijela vladavina biti; da ti nećeš biti kao drugi, jer ćeš nadmašiti sve ljude u sreći i zadobit ćeš vječni ugled, ali ćeš zaboraviti pobožnost i pravednost, a ti zločini neće biti skriveni pred Bogom. Na kraju svojeg života ti ćeš pronaći da ih je on svjestan te da je došlo vrijeme kazne za njih”
U to vrijeme Herod nije mislio da će uopće doći do onoga što je Manahem rekao, kao da nema nade za to; ali malo poslije, u vrijeme dok je bio tako sretan što je unaprijeđen na dostojanstvo kralja, poslao je po Manahema i upitao ga koliko će dugo vladati. A Manahem mu nije rekao punu duljinu njegovog kraljevanja. Nakon tišine, Herod ga zbog toga dalje upita hoće li vladati deset godina ili ne? A ovaj mu je odgovorio: “Da, dvadeset, dapače, trideset godina.”, ali nije odredio točnu granicu njegove vladavine. Herod je bio zadovoljan ovim odgovorima te je pružio Manahemu ruku i otpustio ga, a od tog je vremena častio sve esene.
HEROD GRADI HRAM (jesen 20. – proljeće 18. g.pr.Kr.)
Nakon toga Herod je u petnaestoj godini svoje vladavine u Judeji (37-14=23; Židovski rat, I, 21:1) vjerojatno počeo samo s pripremama, dok je u osamnaestoj godini svoje vladavine (37-17=20) počeo s izgradnjom novog Hrama u Jeruzalemu, većeg po opsegu, višeg i veličanstvenijeg nego što je bio onaj prije, zatim nadsvođenog trijema i zida oko dvorišta Hrama. Početak gradnje Hrama vjerojatno je bio na dan 1. tišri 20. g.pr.Kr.
Hram su izgradili svećenici za godinu i šest mjeseci (od jeseni 20. do proljeća 18. g.pr.Kr.), dok je nadsvođeni trijem, pripadajuće stambene zgrade i vanjske zidove sagradio Herod za osam godina.
Sa sjeverne strane Hrama nalazila se tvrđava četvrtastog oblika, jakih zidova i čvrstih temelja koju su sagradili hasmonejski vladari i koju su zvali Kula. Herod ju je još jače utvrdio u namjeri da osigura i štiti Hram sa sjevera, a u čast svog prijatelja Antonija nazvao ju je Kula Antonija.
Također je izgradio tajni prolaz koji je vodio od Antonije u unutrašnje dvorište Hrama kod istočnih vrata, iznad kojih je je za sebe podigao kulu, kako bi podzemnim putem mogao doći u Hram i ugušiti moguću pobunu koju bi narod podigao protiv njihovog kralja.
HEROD DAJE UBITI SVOJE SINOVE ALEKSANDRA I ARISTOBULA
Nakon povratka iz Rima, Herodova sestra Saloma i njegov brat Ferora oklevetali su Aleksandra i Aristobula kako bi ih Herod zamrzio. No na to je Herod oženio Aristobula s Bernikom, kćerkom Salome, a Aleksandra s Glafirom, kćerkom Arhelaja, kralja Kapadokije.
Zatim je Herod dva puta plovio do Marka Agripe.
Nakon toga nastanu veliki nemiri u Herodovoj obitelji zbog njegova preferiranja Antipatera, najstarijeg sina kojeg je imao s Doris, na štetu svih ostalih sinova. Kako bi prekinuo te nemire, Antipatera je Herod uskoro odveo u Rim da se odgaja kod Marka Agripe.
Za vrijeme Antipaterovog prebivanja u Rimu, Herod dovede svoje sinove Aleksandra i Aristobula pred Augusta i optuži ih. No na sudu je Aleksandar pružio izvanrednu obranu te je došlo do pomirenja oca i sina.
Zatim je Herod izgradnjom Cezareje proslavio igre koje su se događale svake pete godine te je sagradio i ukrasio mnoga druga mjesta na veličanstven način.
Nakon toga Herod je otišao na Davidov grob, no uskoro su se napetosti u njegovoj obitelji jako povećale.
Zbog toga Herod zatoči svoga sina Aleksandra, no Aleksandrov punac Arhelaj, kralj Kapadokije, ponovno ih izmiri.
Zatim je Silej optužio Heroda pred Oktavijanom, no Herod je to razriješio šaljući Nikolausa u Rim, koji je tamo sjajno obranio Heroda.
No uskoro nakon toga Euriklo je lažno optužio Herodove sinove Aleksandra i Aristobula te ih je otac ponovno zatočio i o tome otposlao pismo Augustu. Sileja je pak Nikolaus optužio u Rimu.
Zatim Herod, uz dopuštenje Augusta, optuži svoje sinove Aleksandra i Aristobula pred Skupštinom sudaca u Beritusu (Bejrutu), nakon čega oni bijahu osuđeni i ubijeni te zatim pokopani u Alksandrijumu (8. g.pr.Kr.).
HERODOVA DINASTIJA
Antipater je pak bio omrznut od cijelog židovskog naroda zbog Herodovog pokolja njegove braće te je zbog toga stupio u čudan odnos sa svojim prijateljima u Rimu, dajući im mnoge poklone. Također je to isto običavao činiti sa Saturninom, predsjednikom Sirije i s upraviteljima koji su bili pod njim.
Ovdje navodimo Josipovo razmatranje o Herodovim ženama i njegovim potomcima, tj. o Herodovoj dinastiji, koju prikazujemo u shematskom obliku:
No Herod nije imao samo ovdje navedenih pet žena, čak niti devet – kao što to kaže Josip u tekstu ovog poglavlja – nego deset, te mnogo više djece i potomaka svoje djece, nego što je to navedeno u gornjem prikazu:
- Doris mu je rodila Antipatera
- Mariamna I. rodila mu je Aleksandra i Aristobula te kćerke Salampsio i Cypros
- Mariamna II. rodila mu je Heroda Filipa;
(4) Maltaka je bila Samaritanka te je s njom imao sinove Heroda Antipatera (s nadimkom Antipa) i Arhelaja te kćerku Olimpiju
(5) Kleopatra je bila iz Jeruzalema te mu je rodila Filipa i Heroda
(6) Pallas mu je rodila Fazaela
(7) Fedra mu je rodila kćerku Roksanu
(8) Elfis mu je rodila kćerku Salomu
(9/10) Jedna mu je žena bila kćerka njegovog vlastitog brata, a druga mu je bila kćerka njegove vlastite sestre (Salome), no s njima nije imao djece.
Aleksandar, sin Heroda i Mariamne I. imao je dva (ili prema podatku u XVII 13/1) tri sina s Glafirom (Josip je naveo imena samo Aleksandra i Tigrana), dok je Aristobul s Bernikom imao tri sina (Aristobula, Agripu I. i Heroda od Khalkisa) te dvije kćerke (navedena je samo Herodijada) itd. Zna se da su neka djeca iz Herodove obitelji bila odvedena u Rim da tamo budu odgajana zajedno s carskom djecom.
Josip dalje u ovom poglavlju opisuje Zamarisa, babilonskog Židova te više zavjera koje je Antipater pokretao protiv svoga oca. Zatim slijedi Josipovo razmatranje o farizejima: Kada su Židovi polagali zakletvu vjernosti Herodu i Augustu, oko 6.000 farizeja nije htjelo položiti tu zakletvu smatrajući na temelju božanske objave da će Herodova i rimska vlast jednog dana prestati. Zbog toga je Herod dao poubijati te farizeje.
Nakon toga došlo je do neprijateljstva između Heroda i njegovog brata Ferore, a zatim je Herod poslao svoga sina Antipatera Augustu u Rim. Nakon toga Herod se razbolio od otrova te je dao ubiti Feroru.
Tada je Ferorinu ženu, kao odgovornu za Herodovo trovanje, optu-žio njezin rob oslobođenik te ju je Herod stavio na ispitivanje mučenjem. Nakon mučenja pronađen je otrov koji je za Heroda pripremio njegov sin Antipater. I tako je Herod nakon ispitivanja torturom otkrio opasne namjere svog sina Antipatera usmjerene protiv njegova vlastita života.
Tada je Herod također smijenio Šimuna, sina Boethusa s mjesta velikog svećenika i postavio na to mjesto Mathiasa sina Theophilusa.
Zatim je Herod pisao Antipateru da se odmah vrati u Judeju. Kad je Antipater došao, Nikolaus iz Damaska optužio ga je za trovanje oca te su ga zatim, njegov otac i Kvintilije Var, koji je tada bio upravitelj Sirije, osudili na smrt. No Antipater nije bio ubijen odmah, nego je bio zatočen sve dok cezar, tj. Oktavijan August ne bude bio obaviješten o tom slučaju.
RUŠENJE ZLATNOG ORLA S HRAMA
Zatim se Herod još jače razbolio, a tada je došlo i do židovske pobune protiv Heroda. Pobunili su se Juda, sin Saripheusa (ili možda – anagram – sin Phariseusa, tj. Farizeja) i Mathias, sin Margalotusa, naučavatelji religioznih zakona i ljudi koji su bili jako obljubljeni među narodom. Razlog njihovoj pobuni bio je zlatni rimski orao, kojeg je Herod postavio na jeruzalemski Hram, što je bilo protivno židovskom religioznom zako-nu kojeg su oni naučavali. Zato su u pobuni oni i njihovi učenici srušili s vrha Hrama na zemlju zlatnog orla te ga razbili u komadiće. Na to Herodove snage reda uhvate najmanje 40 osoba, zajedno s inspiratorima pobune Judom i Mathiasom, koji nisu bježali s lica mjesta, nego su ostali stajati pred Hramom ne bojeći se nikakve kazne za taj bogougodni čin.
Herod na to smijeni Mathiasa, sina Theophilusa s funkcije velikog svećenika i postavi na to mjesto Joazara, brata Mathiasove žene. No prije toga, zbog razloga što Mathias nekog blagdana nije mogao služiti kao ve-liki svećenik, umjesto njega kao veliki svećenik za samo jedan dan služio je njegov rođak Josip sin Ellemusa. Herod zatim spali žive, Mathiasa sina Margalotusa koji je podigao pobunu i sve njegove drugove u pobuni.
POGUBLJENJE ANTIPATERA I HERODOVA SMRT
Nakon toga, Herod je, budući da mu se povećavala bol izazvana trovanjem te pošto je osjećao da mu se približio kraj života, naredio da se na hipodrom pozovu najugledniji Židovi te da ih zatim, kada dođu, njegovi vojnici opkole i poubijaju, kako bi naricanje na njegovom pogrebu bilo uvećano za naricanje za njihovu smrt.
Nakon toga Herod je poželio da sam sebe ubije te odluči da Antipater smjesta bude pogubljen kako ga ne bi nadživio.
Priča se da je August, kad je čuo za smrt trećeg Herodovog sina, uzviknuo: ”U kući hebrejskog kralja sigurnije je biti svinja, nego kraljev sin!”.
Herod je žrtvovao svoje sinove u ime svoje sigurnosti, dok je žrtvova-nje svinja kod Hebreja bilo zabranjeno. (Kratka istorija jevrejskog naroda, str. 77).
Zatim je Herod umro (krajem 4. g.pr.Kr.), odredivši prethodno u testamentu da ga u kraljevstvu treba naslijediti Arhelaj te da Antipa, kojem je prije namjeravao ostaviti kraljevstvo, bude samo tetrarh Galileje i Pereje. Filipu je kao tetrarhu ostavio pak Gaulonitis, Trahonitis i Paneju, dok je sestri Salomi ostavio područja Jarnije, Ašdoda i Fazealisa zajedno s 500 srebrnih drahmi. Također je ostatku svoje rodbine ostavio novac i godišnja davanja. Augustu je isto tako ostavio 10 mil. drahmi, njegovoj ženi Juliji zlatne i srebrne vaze, a drugima 5 mil. srebrnih drahmi.
No tada su, usprkos danoj Herodovoj naredbi, Saloma i Aleksa oslobodili Židove na hipodromu te je Herodov pogreb bio lišen naricanja za njihovu smrt.
HERODOVA GRAĐEVINSKA POSTIGNUĆA
Slijedi popis Herodovih građevinskih postignuća koje je on kao svoju građevinsku ostavštinu ostavio iza sebe:
▪ Jeruzalem: Herodov Hram. Pojačanje hasmonejske tvrđave koju je prozvao Antonija. Herodova palača. Zapadni gradski zid i kule Hipikus, Fazelus i Mariamna. Nova tržnica. Kazalište u Jeruzalemu i amfiteatar/hipodrom (čiji ostaci nisu pronađeni). Nova zgrada Sanhedrina (Vijećnica). Akvadukt za dotok vode u Jeruzalem. Jeruzalemska hodočasnička cesta. Obnova bazena Siloam. ▪ Gradovi, tvrđave i palače izvan Jeruzalema: ponovno je izgradio Stratonovu kulu (grad, luku i palaču) i prozvao je Cezarea Maritima. Masada. Herodium (12 km južno od Jeruzalema). Antipatrida (između Jeruzalema i Cezareje). Cypros (kod Jerihona). Fazael (zapadno od Jordana). Maherus. Zimska palača u Jerihonu. Ponovno je izgradio Samariju i nazvao je Sebasta (grč. Augusta) ▪ Tri hrama posvećena Augustu: u Sebasti, Cezareji i Paniji.
HERODOV POGREB
A Herodov pogreb nije prošao u miru, nego je narod, sjećajući se smrti Mathiasa i njegovih drugova koje je Herod dao spaliti žive, podigao pobunu protiv Arhelaja prije nego što je ovaj uspio naslijediti Heroda, tražeći od njega da otjera velikog svećenika Joazara kojeg je postavio Herod te da na to mjesto postavi prikladniju osobu. Kako bi ugušio tu pobunu, Arhelaj je za vrijeme Pashe poubijao oko 3.000 Židova (proljeće 3. g.pr.Kr.), nakon čega je smjesta otplovio u Rim kako bi mu tamo August potvrdio nasljedstvo kraljevske vlasti. Također je i Antipa, kojeg je podržavala Saloma otplovio u Rim, tražeći to isto za sebe.