“OTVORENI PEČATI” TIHOMIRA MIKULIĆA
Drugo dopunjeno, izmijenjeno i prošireno izdanjeOvom se knjigom njezin pisac pridružuje onim već brojnim povjestnicima i znanstvenicima, koji se bave izpitivanjem podrijetla Hrvata. Pisac prati povijestni hod Hrvata od njihova iskona, pa sve do doselidbe u današnju im podunavsko-jadransku domovinu.
Auktor prihvaća u znanosti poznatu predpostavku, da Hrvati potječu od naroda zvanoga Huriti. Ovu predpostavku on nastoji učvrstiti novim dokazima, koje iznosi i obširno obrazlaže u ovoj svojoj knjizi. Sažetak njegove predpostavke iznosimo u ovom našem kratkom prikazu.
Današnji Hrvati vuku svoje podrijetlo od prapovijestnog naroda Hurita, kojemu je pripadao i glasoviti vjerski obnovitelj Zaratustra. To dokazuju i neka mjestna imena (toponimi) na današnjem hrvatskom području (otoci Vis i Hvar). Današnji hrvatski jezik sačuvao je dosta huritskih riječi. Mnoga današnja hrvatska prezimena imaju isti završetak (-ta, -na, -ja, -za) kao što su ih prije 3.400 godina imala huritska imena.
Podrijetlo hrvatskog pisma glagoljice takodjer se povezuje s Huritima. Glagoljica se po jednoj predpostavci razvila iz mezopotamsko-huritskoga klinova pisma. Nu Mikulić smatra, da je glagoljica nastala od aramejskoga pisma (starijeg i kvadratnog), na način da je to pismo prilagodjeno okretanjem slova za pisanje nadesno.
Hrvatski jezik srodan je s armenskim i kurdskim jezikom. Armenski jezik nastavak je huritskog jezika. I armenski i kurdski jezik spadaju u skupinu indoeuropskih jezika. U Kurdistanu ima cijeli niz mjestnih imena i kurdskih prezimena, koji se mogu povezati s mjestnim imenima i hrvatskim prezimenima na današnjem hrvatskom prostoru.
Huriti su u drugom tisućljeću prije Krista na posebne blagdane palili svete vatre. Kurdi su palili vatre na brdima za mazdaističku Novu Godinu (21. ožujka, proljetna ravnodnevica). Slične vatre pale i Hrvati na vrhovima planina Uzkrsni krijesovi (proljetna ravnodnevica), Ivanjski krijesovi (ljetna suncostaja), stomorine (oko Male Gospe, jesenska ravnodnevica), badnjaci na kućnom ognjištu (zimska suncostaja).
Ime huritskih plemića i ratnika Marianu (iz staroegipatskih, huritskih, hetitskih, asirskih i drugih izvora poznatih pod imenima Marija-Hurrwurtu, Hurrwuhe-Marijanni, Marianna-Aruhatti, Marigi-Huradu, Marianu) u Hrvata je sačuvano u mužkom imenu Marjan, u imenu Marjan (brdo iznad Splita), u borbenoj pjesmi «Marjane, Marjane» (huritski ratnici pjevali su koračnicu «Marijanni, Marijanni»), u starom imenu područja izmedju Cetine i Neretve Maronija, u naslovu staroneretvanskog pomorskog dužnosnika Iudex Marianorum, i u službenom nazivu starohrvatskog admirala odnosno zapovjednika starohrvatske ratne mornarice Dux Marianorum.
U Hrvata postoje kameni stečki kakve možemo naći još jedino u Armeniji i Zakavkazju, gdje od trećega tisućljeća prije Krista traje tradicija gradnje nepravilnih gromada kamenja. Te su gromade vjerojatno imale vjerski značaj. U drugomu tisućljeću prije Krista ove su gromade imale pravilne kockaste izklesane oblike. Stećki kakve možemo vidjeti i u Hrvata, kocka s krovom i pobočnim reljefom, nastali su još u starovjekovnom razdoblju na području Urartua i odatle se širili po Iranskoj visoravni i Maloj Aziji. S toga su područja tradiciju gradnje stećaka Hrvati donesli u današnju svoju domovinu.
Mikulić prihvaća mišljenje Stjepana Krizina Sakača, da se pradomovina Hrvata nalazila na području današnjeg Afganistana. Nju staroperzijski izvori nazivaju Harauvatiya (Harauvatiš, Harahvatiš, Harahvaitiš), a narod Harauvati. Ta hrvatska pradomovina u znanosti je poznata i pod starogrčkim (helenskim) imenom Arahozija, a na aramejskomu jeziku naziva se Hruhatti. Hrvati su se iz svoje iranske pradomovine, kako tumači Sakač, pred najezdom Skita iz Pendžaba odselili nešto prije Kristova rodjenja u krajeve oko Azovskom mora a zatim preko Karpata u svoju današnju domovinu na Jadranu.
Nastavljač Sakačev fra Silvije Grubišić protumačio je razvoj hrvatskog imena od pradomovinskog Harauvati do današnjega Hrvati. Izvorni iranski naziv Harauvati na Crnom odnosno Azovskom moru dobio je oblik Horouvati, koje u današnjem čakavskom-kajkavskomu narječju glasi Horvati. Od babilonsko-aramejskoga oblika Hruhatti nastali su nazivi u tudjim jezicima: Hrobatoi, Croati, Croats, Krobaten, a naziv zemlje Croatia, Kroatien, Croazia. Od staroiranskih naziva Harauvati i Harauvatiya nastali su današnji domaći nazivi: Horvati i Hrvati, Horvatska i Hrvatska.
Utemeljenost Sakačeve teorije potvrdjuju mjestna imena na današnjemu hrvatskomu području i na području nekadašnje Harauvatiye: rijeke Kupa u Hrvatskoj – rijeka Kupha u iztočnomu Afganistanu; rijeka Sutla u Hrvatskoj – rijeka Sutlej u sjevernomu Pakistanu; planina Dinara u Hrvatskoj – planina Tahti-Dinarah u Pakistanu (vis. 3.270 m. nalazi se južno od grada Queta, a sjeverno od prijevoja Bolan) i planina Dinara u Iranu; grad Makarska u Hrvatskoj – Makar u Beludžistanu; grad Jajce u Hercegbosni – pleme Jaji u Afganistanu; Jadransko more – pleme Jadran u Afganistanu.
Daljnje potvrde Sakačeve teorije su: 1. Hrvatska prezimena koja se poklapaju s imenom zemlje Harauvatiye, nazivima afganistanskih pokrajina i zemljopisnim mjestnim imenima u Afganistanu; 2. Hrvatska prezimena koja se poklapaju s nazivima afganistanskih plemena.
Medju dvadeset i sedam govornih jezika u današnjem Afganistanu nalazi se i hrvatski jezik. Hrvatskim jezikom govore plemena ili pleme koje živi s obje strane afganistansko-tadžikistanske granice. Pripadnici tih ili tog plemena sami sebe nazivaju Hrvatima, a tako ih i drugi zovu.
Ženska šestinska nošnja i ličke crven-kape podpuno su nalik narodnoj nošnji iz okoline afganistanskoga grada Kandahara. U selu Harvaciji, šest kilometara udaljenu od Kandahara, pronadjeni su pleterni uresi kakvi se u nas mogu vidjeti na Krku i Istri. U Afganistanu se i danas izradjuju sagovi (ćilimi) s uresima jednakim onima u Republici Hrvatskoj i Hercegbosni.
Dinarski antropoložki tip, kojemu pripada veći dio današnjih Hrvata, razširen je mjestimice ne samo u Europi i Zakavkazju, nego i u Afganistanu, Pakistanu i Kašmiru te sjeverno od Afganistana do Fergane. Praotci današnjih Hrvata dinarskoga antropotipa na današnje hrvatske prostore došli su iz Afganistana i Zakavkazja.
Sakačeve Harauvate Mikulić povezuje s ljudima Ben-i-Izrael iz Svete zemlje Ghore (egipatski Huru i Kharu, biblijski Izrael). Pod imenom Ben-i-Izrael kriju se Huriti, koji su osvojili i naselili područje današnjega Izraela. Njih je, nakon zauzeća Samarije 722. prije Krista, asirski kralj Sargon II. deportirao u Halab na Haburu, pritoci Gornjeg Eufrata, a zatim ih je kaldejsko-babilonski kralj Nabukodonosor (Nebukadnezar) II. oko 585. prije Krista preselio u Afganistan. Potomci ovih Hurita na pobjedničkomu spomeniku staroperzijskoga kralja kraljeva Darija I. Velikoga, izklesanu godine 519. prije Krista u stijeni staroiranske svete gore Bagastana (Bogostan, Božji stan), nazivaju se Harauvati.
Na temelju predhodno iznesenih činjenica Mikulić Sakačevu predpostavku o doselidbi Hrvata iz Afganistana na Jadran smatra vjerojatnom. Dio dinaroidnih Huravata odselio se u doba Kristova rodjenja iz Afganistana u krajeve oko Azovskoga mora, a zatim dalje u Europu. Ti su Huravati u I. stoljeću po Kristu možda dijelom produžili u današnju Hrvatsku, jer Plinije Stariji (23.-79.) u svom djelu Historia Naturalis, nabrajajući ilirska plemena u Panoniji, spominje i pleme Arivates. Ti su Plinijevi Arivatesi (Arivati), živjeli s obje strane rijeke Save na području oko današnjih Vinkovaca i Brčkoga. Nu moguće je takodjer, da rečeni Arivati potječu od huritoidnog stanovništva iz Zakavkazja.
Kako predpostavlja Mikulić, dio Huravata ostao je na području oko Azovskoga mora. Potvrda za to su kamene ploče u Tanaisu na kojima je zabilježena njihova nazočnost pod kraj II. stoljeća po Kristu. Dio pak Huravata došao je na iztočnu obalu Jadranskoga mora pod kraj V. st. pod imenom Iztočnih Gota. Hrvate s Gotima izjednačuju Hrvatska Kronika, Ljetopis popa Dukljanina te Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior Tome Arcidjakona. Huravatima – Gotima se u doba hunske države ili nakon njezine propasti pridružilo dinaroidno stanovništvo, koje se izselilo iz Zakavkazja i dalje se selilo pod imenom Slavena. Pod ovim Slavenima Mikulić razumijeva Hrvate, ali i dio ostalih naroda koje danas nazivaju Slavenima. Slaveni su, veli Mikulić, u Europu došli nešto prije prve polovice šestoga stoljeća po Kristu.
Jedan dio Hrvata doseljenih na Jadran, smatra Mikulić, potječe od Huravata s područja Afganistana. Drugi pak dio doseljenih Hrvata, kao i slavenskoga dinaroidnoga stanovništva na cijelom potezu od Ukrajine, preko Slovačke, južne Poljske i Češke do Jadrana, potječe od dinaroidnoga stanovništva iz Zakavkazja. U Zakavkazju (koje je sjeverozapadno od Južnoga Afganistana) i Južnom Afganistanu (koji je jugoiztočno od Zakavkazja) mogli bismo potražiti korijene kasnije podjele na Bijele (zapadne) i Crvene (južne) Hrvate. Moguće je, da se prvobitno naziv Bijeli Hrvati (Zapadni Hrvati) odnosio na Hrvate iz Zakavkazja, a naziv Crveni Hrvati (južni Hrvati) na Hrvate iz Afganistana.
Razprostranjenost dinaroida u Europi ukazuje na njihov glavni put s Blizkoga Iztoka: Iz Zakavkazja (gdje su ostali Armenci, Kurdi, Nahičevci i dr.) do Crnoga mora, a zatim kroz Ukrajinu (dio Ukrajinaca) preko Karpata (dio Slovaka i Čeha) do Jadrana (dio Slovenaca, Hrvata, stanovnika Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore). Uz navedeno izseljavanje stanovništva iz Zakavkazja, smjer predhodnoga izseljavanja dijela dinaroidnoga stanovništva iz Afganistana vodio ih je preko Irana do Kavkaza, a zatim na sjever – putem kojim je kasnije pošlo stanovništvo iz Zakavkazja, ili smjerom uz rijeku Amu-Darju do Aralskoga i Kaspijskoga jezera a zatim do Crnoga mora, Karpata i Jadrana.
Navedeno kretanje dinaroidnoga stanovništva iz Zakavkazja, za koje Mikulić smatra da većinom potječe od huritskoga i urartskoga stanovništva od kojeg su kasnije nastali dijelovi ukrajinskoga, slovačkoga, češkoga, slovenskoga, hrvatskoga i crnogorskoga naroda, pokazuje na blizoiztočno podrijetlo Slavena. Ovo se Mikulićevo mišljenje razlikuje od obćeprihvaćene teorije o vislanskome (zakarpatskom) podrijetlu Slavena.
Osim smjera doselidbe Hrvata koji je naznačio Sakač (Afganistan – Iran – Kavkaz – Tanais), u obzir dolazi i smjer koji se Mikuliću čini vjerojatnijim: Afganistan – Amu Darja – Aralsko jezero – Kaspijsko jezero – Tanais). Pošto su Skiti osvojili Afganistan god. 130 prije Krista a Kušani na kraju I. stoljeća prije Krista, moguće je da je dio Hrvata otišao iz Arahozije preko Baktrije na sjever, a zatim kroz dolinu Amu Darje na sjeverozapad. Plinije Stariji (Historia Naturalis VI., 70) nalazi medju iztočnim Skitima Euhate i smješta ih u gornji tok rijeke Iaxarta (Amu Darja). Mikulić smatra, da se pod imenom Euhata kriju Hrvati. Te Euhate – Hrvate treba povezati s već spomenutim hrvatskim plemenom, koje i danas živi s obje strane afganistansko-tadžikistanske granice.
Za odgonetku podrijetla i povijesti Hurita Mikuliću je polazište bila knjiga Tko su i odakle Hrvati (II. nepromijenjeno izdanje, zagreb 1994.). U povijestnomu redoslijedu naroda Hurita, koji vuče korijene od samih početaka ljudske povijesti, posebnu je pozornost posvetio razdoblju od petnaestoga do četrnaestoga stoljeća prije Krista. U tom su razdoblju Huriti sami sebe nazivali Hurrwuhi, a drugi su ih nazivali Huru i Kharu (egipatski izvori), Hurri (hetitski izvori), Horiti (Biblija). Huritsko kraljevstvo Hurrwuhe-Ehillaku (u tudjim izvorima Mitani, Neharin, Naharaim, Khanigalbat) pružalo se od jezera Van na sjeveru (današnja Turska) do Eufrata na jugu i od planine Zagros na iztoku do Mediterana na zapadu. Glavno središte toga kraljevstva bilo je u dolini rijeke Khabur (Habbura), pritoka Eufrata. To je kraljevstvo na vrhuncu razvoja bilo u razdoblju od XV. do XIII. st. prije Krista, kada je uz Egipat bilo glavna svjetska velesila. Nekoliko huritskih princeza udalo se za egipatske faraone, da bi se ženidbama potvrdio mir izmedju tada glavnih država Staroga Iztoka.
Iztražujući povijest zemlje Huru, Mikulić je Hurite pod imenom Kharu (pod tim se imenom spominju u egipatskim zapisima) našao u Palestini i jugozapadnoj Siriji (kasnije Sveta zemlja Ghore) i to mu se područje za hrvatsku povijest učinilo važnijim od onoga na Gornjem Eufratu. Zemlji Huru odnosno Kharu (kasnije Sveta zemlja Ghore) Mikulić je u svojoj knjizi dao najviše prostora. Na tom je području našao brojne hrvatske toponime (Horbat, Horvat, Harvat), dijelove hrvatske narodne nošnje (ravne kape), pleterno starohrvatsko uresje, crven-bijela polja hrvatskoga grba, imena tamošnjih Indoarijaca (Mikulić ih naziva Indoarijanci) koja su u najužoj svezi s današnjim hrvatskim prezimenima.
Huritskoj povijesti pripada i prorok Zaratustra. Mikulić je uočio mnoge sličnosti između zaratustrizma i mojsijevizma (Mojsijeve religije). Zaratustrizam je u svojoj biti jednobožačka vjera, a sveti tekstovi njezini stari su oko 3.500 godina. Po tome zaratustrizam bi bila najstarija jednobožačka vjera na svijetu, starija od egipatske Ehnatonove vjere sunčanoga diska i od judaizma. Zaratrustrin otac bio je kralj i zvao se Aurvat. Zaratustra je, kako neki tvrde i dokazuju, rodjen na huritskome području oko jezera Urmia i na tome je području živio prvih trideset godina svoga života. Ti podatci kao i ime otca dokazuju, da je Zaratustra bio Hurit. Podloga zaratustrizma bila je huritska religija, iz koje je takodjer kasnije izrastao i hinduizam. Obje su religije oblikovala indoarijanska plemena nakon doselidbe – na Starom Iztoku to su bili Huri ili Hari, a u Indiji Ari odnosno Arijevci.
Kako bismo se bolje snašli u Mikulićevoj predpostavki, važno je osvijetliti još i njegova polazišta koja su u temelju njegovih razmišljanja. Tako on prihvaća teoriju Sigmunda Freuda u svezi s Mojsijem i Židovima kao moguću. Freud dokazuje, da je Mojsije bio Egipćanin isto kao i pleme Levita koje inače smatraju židovskim plemenom. Pojavio se i problem Hiksa: neki ih pisci smatraju Huritima, drugi Zapadnim Semitima. U Povijesti svijeta od početka do danas (2. izdanje, Zagreb 1990., str. 132) kaže se, da «Hiksi (egipatski: hekau-kazut = ‘vladari stranih zemalja’) nisu pripadali nekom zasebnom seliteljskom narodu, nego malobrojnu semitsko-huritskomu vladarskomu sloju koji je zapovijedao i susjednom Palestinom.» Mikulić prihvaća mišljenje Herberta Wendta, koji je tvrdio, da su Hiksi zapravo Huriti. Zatim je došao do zaključka, da mnogi biblijski patrijarsi vode podrijetlo iz huritskoga grada Harana i da oni očito nisu bili Semiti, nego Indoarijanci (Indoarijci) i Huriti. Iza biblijskih priča stoje stvarna povijestna zbivanja i kretanja Hurita, njihova osvajanja Egipta pod imenom Hiksa i iztjerivanja iz Egipta, zatim njihovo odvodjenje u robstvo u Egipat u doba faraona Tutmozisa III. i Amenofisa II. U pričama biblijskih patrijarha povijest i kretanja Hurita svedeni su na razinu Abrahamove obitelji i njegovih potomaka i zapisana više stotina godina nakon stvarnih zbivanja. Tijekom slijedećih nekoliko stoljeća židovski je narod bitno izmijenio i dopunio svoj narodnosni sastav.
U kraljevskoj obitelji egipatskih faraona, počevši od Tutmozisa IV. pa u doba Amenofisa III. i posebno Amenofisa IV. Ehnatona, huritski činbenik bio je veoma utjecajan (spomenuti faraoni imali su više huritske krvi nego egipatske). Taj huritski čimbenik prouzrokovao je promjene i na vjerskom području. Napušteno je štovanje boga Amona, a uvedeno štovanje jednobožačkoga božanstva Sunca u obliku sunčeve ploče. Iz redova huritsko-egipatske faraonske obitelji dolazi Mojsije, koji će osnovati novu jednobožačku vjeru u jednoga Boga Jahvu. Mojsije je izveo iz Egipta preostale Indoarijce i Hurite, članove svoje obitelji i svoje pristaše iz Heliopolisa i Abidosa. Nakon Izlazka dolazi do susreta Indoarijanaca i Hurita iz Kanaana i novopridošlih Semita i tako nastaje izraelsko židovski narod. Mikulić podvlači, da je u nastajanju židovske povijesti indoarijansko-huritski činbenik više nego golem.
Povijest Hurita počinje u III. tisućljeću prije Krista. Tada se počela razdvajati skupina indoeuropskih plemena, koja su najvjerojatnije živjela u Središnjoj Aziji – izmedju Kaspijskoga jezera, Aralskoga jezera i Hindukuša. Jedna je skupina otišla na jugozapad i nastanila se na rijeki Artek u Turkmenistanu, dinaroidni Huriti otišli su u Zakavkazje, Sumerani u Mezopotamiju, četvrta skupina Indoeuropljana otišla je do Fergane, a peta se skupina preko Afganistana spustila u dolinu Inda. Iz Zakavkazja se Huriti sele prema Siriji i Palestini.
U drugoj polovici III. tisućljeća prije Krista na Gornjem Eufratu nastaje prva poznata huritska država Urkiš, gdje nalazimo klinopisni pečat prvoga huritskoga vladara (bani) Tišatala, osnivača saveza gradskih državica Hurw-Urdu u Siriji. Jedan od Tišatalovih nasljednika zvao se Arwatal (Arvat). Oko god. 2.100 prije Krista urkiška kraljica (šaru-mate) Nawarit (= Mladenka, asirski Namaritum) osniva nezavisnu državu Hurrwurtu (asir. Subartu) u Kurdistanu, koja se prostirala od gorja Zagros i donje Mezopotamije do gornjeg toka rijeke Eufrata.
Na gornjem Eufratu izticao se huritski grad Mari, gdje je nadjeno dvadeset tisuća glinenih pločica izpisanih klinovim pismom. U Mariu se štovalo huritsko božanstvo Tešub pod imenom Hurri Dagan. To božanstvo postalo je kasnije glavno božanstvo gradskih državica na Levantu i u Siriji, gdje se štovalo pod mjestnim imenima Baal ili Hadad. Huritski bog rata Tešub postao je u Hetita Rešup. Grad Mari je razrušen u obrambenom ratu Indoarijanaca i Hurita protiv napadačke vojske babilonskoga vladara iz amoritske dinastije Hamurabija.
Indoeuropski Huriti i Indoarijanci doselili su se u Mezopotamiju u dva selidbena vala. U drugom valu došla je manja skupina Indoeuropljana, koja se Huritima nametnula kao vladajući sloj pod imenom marya odnosno marijannu. Ovu skupinu u znanosti jedni nazivaju Indoirancima, a drugi Indoarijancima.
U sačuvanim klinopisnim zapisima iz grada Maria napisanim u XVIII. st. pr. Kr. nalazimo zapisana imena s Gornjeg Eufrata, koja ćemo kasnije susretati u Izraelu i Egiptu. To su imena Hurra (ime područja), Hapiru (naziv novopridošlih trupa) te Hanu i Banu-yamina (ime plemena). Na Iztoku (zemlje oko Sredozemnoga mora) ova su imena zapisana u ovim oblicima: Huru i Kharu (egipatski nazivi za Palestinu i jugozapadnu Siriju), Apiru i Habiru (naziv za stanovnike, u Bibliji Hebreji), Benjamin (ime plemena; u Bibliji to pleme ima dva imena: Ben Oni i Benjamin). Mikulić zaključuje da su plemena Hanu i Banu-yamina i druga pod vodstvom Hapiru, koje kasnije nalazimo u Palestini, zajedno osvojila Zapad. On predpostavlja, da su Hanu i Banu-yamina bila huritska plemena, koja su zajedno s drugim huritskim plemenima donesla ime Hura na zapad, a da su Hapiru bili Indoarijanci.
Huriti i Indoarijanci pod imenom Hiksa osvojili su Egipat godine 1.690 prije Krista. Nakon osvajanja Egipta a prije no što je Hamurabi osvojio Asir, huritsko carstvo prostiralo se od planine Zagros i rijeke Tigrisa, preko tadašnjega Asira (Asirije), zatim uzduž Gornjega Eufrata preko cijele današnje Sirije do Mediterana na zapadu, zatim preko Libanona i Palestine do Egipta (obuhvaćalo je čitav Egipat). To je bilo prvo svjetsko carstvo u povijesti takve veličine – obuhvaćalo je veliki dio Staroga Iztoka i Egipat. Indoarijanci i Huriti mogli su uzpostaviti takovo golemo carstvo zahvaljujući lahkim ratnim kolima na dva kotača s konjskom spregom, koja su im omogućila veliku pokretljivost i svladavanje velikih udaljenosti u kratkomu vremenu, te novim oružjima.
Kada su Egipćani iztjerali Indoarijance i Hurite iz Egipta, jedan dio njih nakon gubitka Palestine povukao se na sjever u područje oko rijeke Eufrat, dok je drugi dio ostao u Palestini u slabo nastanjenim mjestima Kanaana i odatle vodio gerilski rat protiv egipatske vojske. Gornji Eufrat (Sjeverna Sirija), gdje su se nakon poraza okupili Indoarijanci i Huriti, bio je njihovo matično područje odakle su krenuli u osvajanja. Tu su imali svoju državu, koju su na svom jeziku zvali Hurrwuhe-Ehillaku.
Kraljevstvo Hurrwuhe-Ehillaku (Hurvatsko kraljevstvo) bilo je poznato i pod imenom Mitani. Egipćani su ga nazivali Neharin, Hetiti Mitani i Hanigalbat, Asirci Hanigalbat, a u Bibliji se zvalo Naharaim. Glavni grad kraljevstva Vasugan (Vasukan) nalazio se negdje na širem području rijeke Habbura, pritoka Eufrata. S toga svoga matičnoga područja Indoarijanci i Huriti i dalje su se sukobljavali s Egiptom, želeći se u nj vratiti. U isto doba su na zapadu (planina Taurus) ratovali s Hetitima za vlast nad sjevernom Sirijom.
Oko 1525. prije Krista osnovano je indoarijansko-huritsko mitansko carstvo. Prostorno je to carstvo bilo najveće u doba vladara Artatame (1426. – 1374. pr. Kr.). Oko god. 1340. pr. Kr. indoarijansko-huritski car Dušrata piše na jeziku hurrwuhe pismo egipatskom faraonu (pločice iz Amarne). Oko 1330. pr. Kr. hetitski kralj Šupiluliuma zauzima glavni grad Mitanija Vasugan, porazivši indoarijansko-huritsku vojsku vozača bojnih kola Maryana-Aruhhati. Tako je nestalo indoarijansko-huritsko carstvo Mitani. Na zapadnomu području Mitanija, Hetiti uzpostaviše vazalsku pokrajinu Hanigalbat. U doba hetitsko-huritskoga kralja Urhitešuba (1282. – 1275.) Hetiti se ujedinjuju s Indoarijancima i Huritima u jednu državu. Ta je država propala pod udarom Asiraca i Naroda s mora, a pučanstvo iz Sirije i Antitaurusa izselilo se u Kurdistan i Zakavkazje.
Odnos izmedju Egipta i carstva Mitani od njegove uzpostave pa do propasti kretao se ovako: U početku su faraoni od Amozisa do Amenofisa II. poduzimali navalne ratove protiv mitanskih Indoarijanaca i Hurita, zatim je slijedilo razdoblje mira i suradnje sve do propasti države Mitani. U ovom drugom razdoblju država se Mitani prostirala od Zagrosa do Mediterana.
Na svim područjima na kojima su vladali Indoarijanci i Huriti od XVIII. – XII. st. prije Krista nadjeni su pleterni uresi i crveno-bijeli uresi u obliku šahovskih polja. Na glavi su Indoarijanci i Huriti nosili ravne kape poput ličkih. Sve su to razširili po čitavu području na koje su se naselili. Taj tip kulture označuje Indoarijance i Hurite kao poseban narod, koji se u mjestnim imenima (toponimima) naziva Huru, Horbat, Horvat i Harvat. Zemljama gdje su se naselili, narod Indoarijanaca i Hurita dao je svoja imena, pa je tako i naziv zemlje Kanaan indoarijansko-huritska riječ isto kao i Huru. Glazbala indoarijansko-huritskoga naroda bila je tambura dvožica i trožica, dvocijevne frule, školjka-trublja, lira (kitara). Navedene sastojke kulture Indoarijanaca i Hurita možemo i danas naći u Hrvata, uključujući i ime naroda.
Uzporedjujući povijest indoarijansko-huritskoga naroda s biblijskom poviješću Hebreja, Mikulić dolazi do zaključka da su Hebreji u stvari indoarijanska aristokracija Hapiru u narodu Kharu (Huru). Datiranje dogadjaja iz indoarijansko-huritske povijesti točno se poklapa s datiranjem dogadjaja iz povijesti patrijarha kao i s ukupnim vremenom boravka Hebreja u Egiptu. Ime Hebreji dolazi od imena Hapiru (Habiru, Apiru), a pod tim su imenom u povijesti zapisani Indoarijanci kada su se doselili narodu indoeuropskih Hurita na Gornji Eufrat. Biblijski Hebreji su dakle isto što i Indoarijanci i Huriti. Povezani medjusobnim ženidbama, Indoarijanci i Huriti postali su jedan narod – Indoarijanci bijahu u tom jedinstvenom narodu aristokratska manjina. Iz jedinstvenoga indoarijansko-huritskoga jezika kasnije se razvio sanskrt.
Indoarijansko-huritski narod naselio je nakon Izlaska iz Egipta najplodnija područja današnjega Izraela i Palestine, dok su polupustinjska područja na jugu naselili semitski beduini od kojih je nastalo židovsko pleme Juda. S vremenom se na tomu području (biblijska zemlja Kanaan) oblikovalo dvanaest izraelskih plemena. Deset od tih plemena na sjeveru Kanaana i jedno na jugu (Benjamin) bijahu indoarijansko-huritskoga podrijetla, a samo jedno semitskoga – Judino pleme. Od Judinog i Benjaminovog plemena potječe današnji židovski narod. Od imena Juda i Judejci nastalo je ime Židov (engleski Jew, njemački Juden).
Izraelci (Indoarijanci i Huriti) u više su navrata u vremenu od oko 730. – 722. god. prije Krista odvodjeni u asirsko robstvo na Gornji Eufrat. Iz toga se robstva u svoju domovinu više nikad nisu vratili pripadnici spomenutih deset izraelskih plemena. Iz babilonskoga sužanjstva u vremenu 587. – 537. god. prije Krista vratili su se u Judeju samo pripadnici plemena Juda i Benjamin. Neka od deset indoarijansko-huritskih izraelskih plemena preseljeno je u doba babilonskoga kralja Nabukodonosora II. oko 585. god. prije Krista sa Gornjeg Eufrata u Afganistan. Njihovi malobrojni današnji potomci u Afganistanu kažu, da su njihovi praoci potjecali iz Svete zemlje Ghore i da su u VII. st. po Kristu islamizirani. Mikulić smatra, da je jedan dio potomaka arijansko-huritskih doseljenika iz Svete zemlje Ghore u doba Kristova rodjenja izselio iz Afganistana i u ranom srednjem vijeku doselio u današnju Hrvatsku.
Kada je staroperzijski kralj Kir godine 537. prije Krista dopustio prognanima narodima da se vrate u svoje domovine, u Judeju su se vratili samo Judejci – Judino i Benjaminovo pleme. Najveći dio od deset izraelskih plemena – Indoarijanci i Huriti – ostalo je u Afganistanu pod imenom Ben-i-Izrael, dok su manjim dijelom razseljeni po medijskim gradovima. Njihovi potomci u Afganistanu su Harauvati, koje Darije I. Veliki spominje na svome pobjedničkomu spomeniku izklesanu u stijeni Bogostana. Ti su se Harauvati u doba Kristova rodjenja doselili iz Afganistana u Tanais na Azovskomu moru, a zatim preko Karpata i drugim putovima u današnju Hrvatsku.
Da je na području današnjega Izraela (Huru, bibl. Kanaan) živio indoarijansko-huritski narod, dokazuju toponimi izvedeni iz njegova narodnog imena: Horbat, Horat, Harbata, Harvat el Ghor (Mrtvo more), Harvat-Sedom (Edom) i u Libanonu : Arvat. Osim navedenih toponima Mikulić je u Izraelu pronašao i brojne druge toponime u kojima je sadržano ime Horbat. U Donjoj Galileji našao je toponim Horvat Rosh Zayit (Robert L. Harris, Exploring the World of the Bible Lands, karta na str. 69. Thames & Hudson, London 1995. reprint 1999.). Toponimi Horbat najgušće su razporedjeni u Sjevernom Izraelu oko Megida, Gezera i Galilejskoga jezera te u Južnom Izraelu oko Šaruhena, Gerara i Beer Šebe. Mjesta u Sjevernom Izraelu (zemlja Huru, odnosno Kharu) poklapaju se s područjem gdje se nalazilo indoarijansko-huritsko središte borbâ protiv faraona Tutmozisa III., a u Južnom Izraelu s mjestima gdje su bile smještene indoarijansko-huritske snage pobunjenika protiv egipatske vlasti. Nestajanje s toga područja istoimenoga naroda, koji je ostavio svoje ime u toponimima Horbat, Horvat, Harvat, to je ime sačuvano u blizkoistočnim jezicima u obćoj imenici za razvaline: horvot (Izrael), horvat (starofenički naziv), horbat (libanonski Maroniti), hirwat (indoiranski narodi), arwad (Turkmenija).
Toponimi izvedeni iz imena Huru (Horbat, Horvat, Harbata, Arvat, Harvat) nastali su do kraja II. tisućljeća prije Krista. Inačice narodnoga imena Horbat, Horvat i Harvat nastale su spajanjem imena Huru (ime za narod i zemlju) odnosno inačice toga imnena (Hore, Ghore, Hare, Ghare, Khare i slično) i nastavka – bat ili – vat: HOR+BAT ili HOR+VAT = HORBAT – HORVAT. U sanskrtu riječ batu, koja se četo piše i vatu, znači dečko, momak, mladić. Mikulić predpostavlja, da je u jeziku kojim su govorili Indoarijanci i Huriti, a za koji on smatra da je bio stariji oblik sanskrta, riječ batu odnosno vatu mogla značiti i čovjek. Dakle ime Horbat, Horvat ili Harvat, koje se sastoji od sinteze huritskoga narodnoga imena HOR ili HAR i indoarijanskoga nastavka BAT ili VAT znači: Mladi Huru (Mladi Hurit) ili samo Hurit, a znači takodjer i: Mladić iz zemlje Huru (Ghore) ili Čovjek iz zemlje Huru (Ghore). Složenica Hor+bat/Hor+vat (Horbat/Horvat) možda je ujedno bio naziv za huritskoga borca. Sa sigurnošću se može reći: a) Palestina se u VIII. st. prije Krista zvala Sveta zemlja Ghore, i b) stanovnici Svete zemlje Ghore, koji su po narodnostnoj pripadnosti sigurno bili Indoarijanci i Huriti, Svetoj zemlji Ghore dali su svoje ime.
Ime Hebrej (Hapiru, Habiru, Apiru) Mikulić povezuje s Indoarijancima. To se ime počevši od XVIII. st. prije Krista proširilo po Staromu Iztoku zajedno sa širenjem Indoarijanaca i Hurita. Ime Huru za zemlju i narod nastalo je i postojalo je na Gornjem Eufratu prije širenja Indoarijanaca i Hurita sa toga područja; to ime nalazimo kasnije zajedno s indoarijansko-huritskim narodom u Palestini (egipat. Huru ili Kharu, kasnija Sveta zemlja Ghore) od njihove naselidbe u XVIII st. prije Krista pa u različitim inačicama sve do njihove preselidbe s toga područja u VIII. st. prije Krista. Nakon toga ime Huru nalazimo u toponimima Pa-Huru (Sirija) iz godine 283. prije Krista, a danas ga nalazimo u Izraelu u toponimima Horbat, Horvat, Harvat el Ghor, Harvat-Sedom i dr. Ime Izrael nastalo je u prvoj indoarijansko-huritskoj pobuni protiv egipatskoga faraona Amenofisa II. 1415. prije Krista u značenju Borci Ela, a odnosilo se na hrabre indoarijansko-huritske borce. Rečeno ime u obliku Ben-i-Izrael (=Sinovi Izraela) odnosilo se na potomke indoarijansko-huritskih boraca u Egiptu. Ti su se potomci pod Mojsijevim vodstvom vratili u zemlju svojih otčeva Huru (Kharu, Hore). Njihove pak potomke asirski su kraljevi izselili iz Svete zemlje Ghore u VIII. st. prije Krista i ti se prognanici nikada više nisu vratili u svoju domovinu. Indoarijanci i dinaroidni Huriti bijahu Indoeuropljani.
Nakon pada medijske moći u VI. st. prije Krista, a prije nastupa Ahemenida, predpostavlja Mikulić, dio afganistanskih Horbata (Horvata, Harvata) spustio se u dolinu Inda. Oni bijahu medju prvim Indoeuropljanima, koji su došli u Indiju nakon Harappa kulture. Indoeuropljani Harappa kulture izselili su se iz Indije u vremenu od 2000. do 1800. godine prije Krista zbog trajnih poplava Inda i doselili su se Huritima na Gornji Eufrat. Stanovnici Svete zemlje Ghore Harvati bili su daleki potomci Indoeuropljana Harappa kulture. Mikulić nadalje predpostavlja da su deportirani stanovnici iz Svete zemlje Ghore, Indoarijanci i Huriti, koji su došli na područje Afganistana i Pakistana i kasnije u Indiju, donesli sa sobom i stariji oblik sanskrta, vede, hinduizam i aramejsko pismo. Indoeuropljani Harvati (to jest Indoarijanci i Huriti) ponovno su u Indiju donesli bogove Indru, Svar (Sunce), Somu (Mjesec), Agni (Oganj, Vatru) kao i druge hinduističke bogove. O Horvatima ili Harvatima u Indiji svjedoči luka Chorwat koja se nalazi iztočno od ušća Inda u more.
Kako predpostavlja Stjepan Krizin Sakač, u doba Kristova rodjenja odselio se dio Harauvata iz Afganistana na Crno more, gdje je ime Hrvat (Horouvat) krajem drugog i početkom trećeg stoljeća po Kristu uklesano na dvije ploče iz Tanaisa. Nakon nekog vremena ti su se Horouvati odselili u današnju Hrvatsku i do danas su u novoj domovini sačuvali svoje narodno ime Hrvat. Današnji su Hrvati potomci Harauvata iz Afganistana i Horbata (Horvata, Harvata) iz Svete zemlje Ghore (današnji Izrael). Horbati (Horvati, Harvati) iz Svete zemlje Ghore u VIII. st. prije Krista deportirani su u Asir (Asiriju) na Gornji Eufrat, a odatle oko 858. prije Krista u Harauvatiš u današnjem Afganistanu. Moguće je da se jedan dio Horbata (Horvata, Harvata), koje su Asirci razselili po medijskim gradovima, takodjer izselio iz medijskog prostora u Zakavkazju i doselio se preko Kavkaza, Pricrnomorja, Ukrajine i Karpata u današnju Hrvatsku. Put indoarijansko-huritskoga naroda po tome je bio ovaj: Horbat, Horvat, Harvat (Izrael), Hirwat, Arbat (Kurdistan), Harauvatiš (Afganistan), Horoathos (Tanais), Hrvatska na Jadranu.
Tekstovi ploča iz Tanaisa, u kojima se spominje ime Horouathos/Horoathos, u nas je prvi put objavljen u listu Poljičkoga dekanata Poljica (god. V., broj 1./5., Gata 1980., str. 23. i 25.). Prijevod teksta izpisana na ploči na kraju II. st. po Kristu objavljen je u članku Tomislava Heresa Hrvatsko ime u prošlosti i sadašnjosti («Marulić» XXIII./br. 3., Zagreb, svibanj-lipanj 1990., str. 294. i posebni otisak str. 294.), a prijevodi tekstova s obiju ploča u knjizi Mate Marčinka Indoiransko podrijetlo Hrvata (Naklada Jurčić, Zagreb 2000., str. 244. i 378.). Mikulić donosi nove prijevode nadpisâ uklesanih na pločama iz Tanaisa i razčlanjuje njihov sadržaj.
U doba bosporskoga vladara Sauromata II. (oko 172. – 211.) u Tanaisu je održana moguća Skupština Hrvata (Hrvatskoga Sabora) ili je potvrdjen neki Hrvat u gradskoj skupštini kao predsjednik sabora, no to je nejasno navedeno na ploči 445. (Latišev, str. 261.). Ako je to bila skupština, ona je dokaz organiziranosti Hrvata (Harauvata) doseljenih iz Afganistana u vremenu oko Kristova rodjenja, ali se iz teksta ne vidi koja je to skupština po redu bila. Brojni članovi Skupštine u Tanaisu imaju grčka imena. Treba imati na umu, da su i u Afganistanu svi vladari imali takodjer grčka imena, pa treba predpostaviti, da su grčka imena imali i obični ljudi. Dio sabornika ima iranska imena, veoma slična ili identična današnjim hrvatskim prezimenima. Na sjednici Sabora nazočni su bili predsjednik Sabora, sabornici, plemić, svećenik, ravnatelj gimnazije i vodja mladeži. To pokazuje, da je u Tanaisu obstojala ustrojena zajednica, koja je sazvala Sabor u koji su zatim ušli njezini predstavnici.
Kako piše na ploči 430. (Latišev, str. 237.), u doba Sauromatovog sina Reskuporida II. (oko 211. do 238.), arhont odnosno gradonačelnik Tanaisa bio je Horoathos Sandarzijev (Hrvoje Sandarzijev), te je bjelodano, da se radi o Hrvatu. To znači, da je hrvatska zajednica i tada bila jako brojna i jaka u Tanaisu kada je njezin pripadnik zauzeo najvažnije mjesto u gradu. Ovakav položaj jednoga Hrvata u gradu logični je nastavak ustrojstva Hrvata u Tanaisu kakvo se ogleda na ploči br. 445.
Najnovijima istraživanjima kojima je ustanovljena genetska karta Europe ustanovljeno je, da 44,8% današnjih Hrvata potječe s Blizoga odnosno Staroga Iztoka. Podrijetlo ostaloga dijela Hrvata: slavensko 29,3%, zapadnoeuropsko (keltsko) 10,3%, staro mediteransko stanovništvo 6,9%. Hrvatsko stanovništvo podrijetlom sa Staroga Iztoka naseljava uglavnom Jadransku obalu i unutrašnjost (2/3 tamošnjeg stanovništva). U Slavoniji Hrvati slavenskoga podrijetla čine polovicu stanovništva. Hrvate u Hrvatskomu Zagorju i u Istri obilježuje jednim dijelom keltsko podrijetlo. Hrvate uz Jadransku obalu obilježuje jednim dijelom i staromediteransko podrijetlo. Uzmemo li u obzir, da su i Kelti iranogovorni narod, možemo reći da je većina današnjih Hrvata podrijetlom s Blizkoga odnosno Staroga Iztoka. Dinaroidi su na jadransko područje došli iz Afganistana i Zakavkazja. Ravna kapa, dio nošnje u nekim hrvatskim krajevima, bila je svojstvena narodnoj nošnji Indoarijanaca i Hurita iz Svete zemlje Ghore (današnji Izrael). S Iztoka smo donesli uresna crveno-bijela polja (i bijelo-crvena) kao i pleterno uresje.
Podrijetlo Hrvata sa Staroga Iztoka potvrdjuje i rječnik govora s otoka Krka Veyski zayk i krčka mitologija Veyske povede. Krčko pranarječje ima jaku svezu sa sanskrtom i staroperzijskim govorom. U tomu pranarječju ima čak stosedam (107) imena za zvijezde i planete koje vidimo na našemu nebu; neka od tih imena dolaze izravno iz Veda i Aveste i nepoznata su drugdje u Europi. To je jedna od najbogatijih pučkih astrognozija (=poznavanje zvijezda i zvjezdanoga neba kako se vide slobodnim okom) u svijetu, dok je raznolikost naziva za svemirske galaksije (=zviježdja) najbogatija.
Ranosrednjovjekovnu zemlju Mariania (Maronia Tome Arcidjakona), koja se prostirala od ušća Cetine do ušća Neretve u Jadransko more obuhvaćajući neke jadranske otoke (Brač, Hvar, Korčulu i Mljet) i tri župe na kopnu (Rastoka, Mokro i Dalen) te njezine stanovnike Mariani, Mikulić dovodi u svezu s indoarijansko-huritskom vojničkom aristokracijom Marijani. U V. st. prije Krista Marijane spominje takodjer i Herodot u obliku Marijandini, koji su u njegovo vrijeme živjeli u trećoj perzijskoj satrapiji zajedno s Helesponćanima, Frigijcima, Tračanima iz Azije, Paflagoncima i Sirijcima (Herodot, Povijest, III., 90). Romansko ime rijeke Neretve (Narente) Arenta dovodi se u svezu s imenom rijeke Orontes na Blizom Iztoku, koje je zabilježeno u asirskim zapisima kao Arantu.
Iztraživanje Mikulićevo je pokazalo, veli on, da je glagoljica nastala od aramejskoga pisma – dijelom od starog feničkoga pisma, a dijelom od kvadratnoga – na način, da su slova toga pisma, koja teku s desna na lijevo, prilagodjena za pisnje na desno. Tko je sastavio glagoljsko pismo? Jedna je mogućnost, da je to učinio sv. Jeronim, koji se u Palestini susreo s aramejskim pismom; druga je mogućnost da je to mogao biti heretik Metod, koji se spominje u Historia Salonitana Maior Tome Arcidjakona i u djelu De Conversione Carantanorum. Treća je mogućnost, da su ga na Pricrnomorju načinili Harauvati doseljeni iz Afganistana po uzoru na aramejsko pismo ili njegovu inačicu karošti pismo koje je teklo s desna na lijevo. Pismo glagoljicu, nastalo iz aramejskog ili karošti pisma, Hrvati su zatim sa sobom donesli u današnju Hrvatsku. Glede Ćirila i Metoda Mikulić kaže, da su to osobe iz legendi a ne stvarne.
Na kraju Mikulić zaključuje, da su današnji Hrvati velikim dijelom potomci Indoarijanaca i Hurita, koji su pod imenom Hiksa osvojili Egipat i koji su, nakon što bijahu iztjerani iz Egipta, naselili područje Palestine. Iz Palestine su ponovno bili odvedeni u Egipat kao zarobljenici faraona Amenofisa II. Pod vodstvom Mojsija izišli su iz Egipatske kuće robstva i vratili se u zemlju svojih otčeva. U II. tisućljeću prije Krista Egipćani su tu zemlju nazivali Huru i Kharu, a u asirskim se zapisma u I. tisućljeću prije Krista nazivala Bit Khumri, Hu-um-ri i Bit Hu-um-ri-a. Sami Indoarijanci i Huriti, po izjavama njihovih potomaka iz Afganistana, tu su zemlju prije izgona iz nje u VIII. st. prije Krista zvali Sveta zemlja Ghore.
Na području Huru odnosno Svete zemlje Ghore, nastali su oblici indoarijansko-huritskoga narodnog imena: Horbat, Horvat, Harvat. Ti su Horbati (Horvati, Harvati) iz Svete zemlje Ghore oko godine 722. prije Krista deportirani u Halab na Haboru, pritoku Gornjeg Eufrata, i dijelom razseljeni po medijskim gradovima. Zatim su oko 585. prije Krista deportirani u južni Afganistan, koji se po njihovom imenu Harvati prozvao Harauvatiš. Iz Harauvatiša, koji su stari Grci (Heleni) nazivali Arahozija, izselili su se Harauvati (Harvati) oko godine Kristova rodjenja u predjele oko Tanaisa na Azovskomu moru, gdje je ostalo zabilježeno njihovo ime u obliku Horoathos i Horouathos (Horvat). U sredini prvog tisućljeća po Kristu tanaisko-pricrnomorski Horvati došli su na Jadran i ta je nova domovina po njima nazvana Hrvatska. Ime Hrvatska ostalo je nepromijenjeno do dana današnjega. Od svojih praotaca iz Svete zemlje Ghore, Hrvati su naslijedili genetiku, antropologiju, narodno ime, dijelove narodne nošnje (ravna kapa), urese crvenobijelog odnosno bijelocrvenog grba i pletera i drugo.
Biblija ne spominje Horbate, Horvate, Harvate iz Svete zemlje Ghore, nego ih skriva pod imenom Izraelci. U Herodota su imena Harauvati i Harauvatiš skriveni pod imenima Pakties i Paktijska zemlja, u značenju “zatvorenici” i “zatvorenička zemlja”. Djela povezana s Konstantinom Filozofom skrivaju ime Hrvatska pod imenom Moravska, a bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u De administrando imperio skriva je pod imenom Velika Moravska i Velika Moravija.
Svoje prosudbe auktor knjige Otvoreni pečati (II. izdanje) Tihomir Mikulić temelji na brojnim izvornim dokazalima i obilju literature. On – prvi u nas – u prijevodu na hrvatski jezik objavljuje stare blizkoiztočne tekstove koji se odnose na Stari Zavjet: cjelovite tekstove iz grada Marija, egipatske tekstove o ratovanju Egipćana, Pisma iz Amarne, hetitske i asirske tekstove, te najvažnije dijelove Kirovog proglasa i Darijevog natpisa. U nadasve brojnim Komentarima objašnjava ne samo svoju predpostavku, nego i protivne predpostavke drugih. Zbog svega toga Mikulićevu knjigu kao nezaobilaznu preporučamo svima onima koje zanima podrijetlo Hrvata, a napose znanstvenicima koji se bave proučavanjem hrvatskoga iskona i putova kojima su Hrvati došli u današnju nam Hrvatsku Domovinu.
U Zagrebu, svibanj 2002. Mato Marčinko