POVIJESNI IZVORI KOJI SVJEDOČE O POSTOJANJU ISUSA KRISTA
Flavije Josip, Testimonium Flavianum:
”Tada, oko tog vremena, tamo je bio Isus, mudar čovjek, ukoliko je ispravno da ga nazivamo čovjekom. Jer on je bio čudotvorac, učitelj od takve sorte ljudi od kojih primamo istinu sa zadovoljstvom. On je k sebi privukao mnoge Židove i mnoge Nežidove. On je bio Krist. I kada ga je Pilat, na sugestiju najglavnijih ljudi među nama razapeo na križ, oni koji su ga voljeli nisu ga napustili. A on se trećeg dana pred njima pojavio ponovo živ, kao što su to prorekli božanski proroci i učinio je deset tisuća drugih čudesa. A pleme kršćana, nazvanih po njemu, nije iščezlo do današnjeg dana.”
No zbog drugačijeg stila od drugih Josipovih tekstova, općenito se smatra da taj odlomak nije Josipov, nego da je kasnije dopisan. Mi mislimo da nije nedaća samo to što ovaj odlomak nije Josipov, nego što uz to sasvim sigurno nedostaje mnogo drugih originalnih Josipovih odlomaka iz razdoblja Isusa Krista.
A da gornji odlomak nije Josipov svjedoči Origen, koji je izjavio ”da Josip nije prihvatio Isusa kao Krista”. S druge strane Euzebije pak navodi Testimonium Flavianum u Crkvenoj povijesti, III. 3, 105-6. To znači da je redakcija odnosno odbacivanje originalnog Josipovog teksta i ubacivanje Testimonium Flavianum izvršena između Origena (umro oko 250.) i Euzebija (pisao Crkvenu povijest oko 320.).
Isus u staroslavenskoj verziji Židovskog rata Flavija Josipa:
Također treba reći da postoji staroruska ili staroslavenska verzija Josipovog Židovskog rata u kome se nalazi drugačiji prikaz Isusa i njegove smrti na križu, ali bez navođenja njegova imena, dok se iz teksta vidi da je riječ o Isusu. Mi je donosimo prema francuskom prijevodu Pascala u kritičkom izdanju pariškog Institut d’études slaves iz 1938. godine i prema hrvatskom prijevodu iz knjige Isus i zeloti (str. 340-341):
”Tada se pojavio jedan čovjek, ako je dopušteno zvati ga čovjekom. Njegova priroda i njegova vanjština bili su kao u čovjeka, ali njegova pojava više nego ljudska i njegova djela božanska. Činio je moćna i zapanjujuća čuda,1* tako da ga ne mogu zvati čovjekom; s druge strane, uzimajući u obzir običnu narav, neću ga nazvati ni anđelom. I sve što je činio, pomoću neke nevidljive snage, činio je riječju i naredbom.2* Jedni su o njemu govorili: ”To je naš prvi zakonodavac koji je uskrsnuo od mrtvih i koji ostvaruje mnoga izlječenja i daje dokaze o svom znanju”. Drugi su vjerovali da ga je poslao Bog, ali on se u mnogim stvarima suprotstavljao Zakonu3* i nije poštovao subotu prema običajima predaka;4* nije, međutim, činio ništa nečisto niti bilo kakvo djelo rukama, nego je sve uređivao samo riječju. I mnogi iz mnoštva slijedili su ga i slušali njegovo naučavanje; i mnoge su se duše uzbudile misleći da će se po njemu plemena Izraela osloboditi iz ruku Rimljana.5* Najradije se zadržavao ispred grada, na Maslinskoj gori;6* ondje je liječio narod. A oko njega se okupilo sto pedeset poslužitelja, te iz naroda velik broj. Videći njegovu moć i da je sve što je htio ostvarivao svojom riječju, tražili su od njega da uđe u grad, da pobije rimske vojnike i Pilata i da vlada nad njima. Ali on nije mario.7* Poslije su poglavari Židova za to doznali, sastali se s velikim svećenikom i rekli: ”Mi smo nemoćni i slabi da se odupremo Rimljanima, kao opušteni luk. Pođimo reći Pilatu što smo čuli i nećemo imati neprilika: ako on to ikada dozna od drugih, bit ćemo lišeni svojih dobara, nas će same raskomadati, a našu djecu raspršiti u izgnanstvu”.8* Odoše da kažu Pilatu. Ovaj je poslao ljude, pobio mnoge u narodu i priveo onog čudotvorca. Ispitao ga je i doznao da je ovaj činio dobro a ne zlo, da se nije bunio niti hlepio za kraljevskom vlašću, pa ga je pustio.9* Jer ovaj je izliječio njegovu ženu koja je umirala. I nakon što se vratio na uobičajeno mjesto, činio je djela kakva je običavao. I ponovo, kad se još veći broj ljudi okupio oko njega, stekao je ugled svojim djelima iznad svih drugih. Doktori Zakona bili su bolesni od zavisti i dadoše Pilatu trideset talenata da ga ubije. Ovaj to uze i dade im dopuštenje da sami ispune svoju želju. Oni ga uhvatiše10* i raspeše,11* unatoč zakonu predaka”.
Komentari: Iako se ovaj prikaz razlikuje od prikaza Isusa u evanđeljima, u njemu također ima mnogih paralela s evanđeljima. Navest ćemo neke od njih:
1* Isus je prikazan u evanđeljima kako čini mnoga čuda.
2* I Isus je čuda činio riječju i naredbom.
3* To baš nije istina, jedino ako se ne uzmu njegovi primjeri liječenja subotom.
4* Isus je sa svojim učenicima kroz usjeve išao subotom, liječio je subotom te je govorio “Ta Sin Čovječji gospodar je subote!” (Mt. 12:8).
5* To su zaista mnogi očekivali.
6* I Isus se zadržavao na Maslinskoj gori.
7* Već su i prije u Galileji Isusa htjeli okruniti kao kralja da vlada nad njima, ali on nije mario za to: “Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: “Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!” Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.” (Iv. 6:14-15).
8* Slično kao što je i Ivan naveo (Iv. 11:47-51).
9* A Pilat ga je, ne našavši nikakve krivice na njemu, htio osloboditi, no Židovi povikaše “Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!” (Iv. 19:12-15).
10* Silna svjetina s mačevima i toljagama poslana od glavara svećeničkih i starješina narodnih dođe i uhvati Isusa (Mt. 26:47).
11* Pilat je Židovima predao Isusa da ga oni razapnu i oni ga, a ne Rimljani razapeše, što se također vidi u Ivanovu evanđelju:
“Tada im ga preda da se razapne. Oni nato uzmu Isusa. A on, noseći svoj križ, uziđe na mjesto zvano Lubanja, hebrejski Golgota. Tu razapnu njega i još dvojicu s njim: jednoga s jedne, drugoga s druge strane, a Isusa u sredini.” (Iv. 19:12-18).
Ne znamo s kojeg je jezika (grčkog ili aramejskog) na staroslavenski jezik preveden Josip i u kojoj je mjeri njegov tekst falsificiran, ali u svakom slučaju ostaje činjenica da je Isus bio razapet na židovski, a ne na rimski način. Rimski način razapinjanja uključivao je samo probijanje nogu jednim čavlom, dok su ruke kažnjenika bile vezane za poprečnu gredu križa, način na koji su bila razapeta dva razbojnika (lestai) pokraj Isusa. Židovski način razapinjanja uključivao je probijanje ruku i nogu s tri čavla (“Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu.” Ps. 22:17).
Isto tako ostaje činjenica da je Isus bio razapet na privatnom posjedu na kojem je bio vrt, a u vrtu novi grob Josipa iz Arimateje, u koji je Isus bio položen (“A na mjestu gdje je bio razapet bijaše vrt i u vrtu nov grob, u koji još nitko ne bijaše položen. Tu, dakle, zbog židovske priprave, kako grob bijaše blizu, položiše Isusa” Iv. 19:41-42). Tu je Marija Magdalena, zamijenila uskrslog Isusa za vrtlara: “Gospodine – odgovori mu ona misleći da je vrtlar – ako si ga ti odnio, reci kamo si ga stavio da idem po nj.” (Iv. 20:15).
Euzebije pak piše da je Pilat obavijestio Tiberija o Kristu (Crkvena povijest II, 2).
Međutim, to što kod Josipa ne postoji originalni odlomak o Isusu, ne znači da Isus nije bio povijesna osoba. Upravo o takvom Isusu kao povijesnoj osobi svjedoče drugi antički pisci:
Kornelije Tacit
Tacit o povijesnom Isusu piše povodom razmatranja Neronova paljenja Rima i proganjanja kršćana:
”Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva darežljivost, ni pomirni obredi, ne zatomiše javno govorkanje, nego se držalo da je požar naređen. Da stane dakle na kraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. Ime to i dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto začas, nanovo provali to pogubno praznovjerje ne samo u Judeji gdje je imalo svoj izvor to zlo, već i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno.” (Tacit, Anali, knjiga XV, 44). ª
Talmud
Talmud donosi prilično mnogo podataka o Isusu. No ovom prilikom interesantan nam je podatak koji se odnosi na njegovo raspeće:
”U predvečerje blagdana Pashe bio je razapet Isus iz Nazareta. Prije toga, četrdeset je dana išao pred njim glasnik i vikao da će Isus biti kamenovan, jer se bavio magijom, sablažnjavao Izrael i otpao od prave vjere. Tko ima što reći u njegovo opravdanje, neka dođe i kaže. Budući da ništa nije bilo rečeno njemu u prilog, on je u predvečerje blagdana Pashe bio raspet.” (Babilonski Talmud, Sanhedrin, fol. 43 A).
Tomislav Ivančić komentira ovaj navod iz Talmuda ovako:
”Ovaj židovski tekst daje nekoliko podataka o Isusu. Ponajprije da je Isus uoči Pashe bio raspet. To donosi i Ivan evanđelist: ”A bijaše oko šeste ure (Iv. 19:14). Također se govori da je Isus činio čudesa, ali to se tumači magijskom moći. I Sv. Justin kaže da su Isusa nazivali magom (Justin, Dijalog s Židovom Trifonom, gl. 69). Iz evanđelja znamo da su Židovi govorili Isusu da čini čudesa pomoću Belzebuba (Mk. 3:22). Također se ponavlja optužba navedena i u evanđeljima da je Isus zavodi narod. Ovdje se kaže da je Isus sablažnjavao Izrael i otpao od prave vjere. U evanđeljima piše: ”Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod.” (Lk. 23:2). …
Talmud se s evanđeljima međutim ne slaže u tome da se na izvršenje Isusove osude čekalo četrdeset dana i da se javno tražilo ljude koji će braniti Isusa. Evanđelja tvrde da je Isus nakon osude odmah bio i raspet. Ovo se može protumačiti da je židovskim glavarima bilo važno da se Isusova osuda odmah izvrši. Prema rimskom kaznenom zakonu to se moglo i odmah učiniti. Ali prema židovskom zakonu trebalo je nakon osude ostaviti osuđenog četrdeset dana da podnese žalbu. Budući da se Židovima žurilo, jer je sutradan bio blagdan Pashe i jer su željeli Isusa odmah likvidirati strašeći se pobune naroda, iskoristili su rimski kazneni zakon i Isusa odmah razapeli. No, želeći naknadno opravdati Isusovu osudu, u Talmudu su opisali postupak kakav je trebao biti prema židovskom zakonu, spomenuvši da je Isusu dana mogućnost da četrdeset dana traži branitelja…
U svakom slučaju Talmud nigdje nimalo ne sumnja da je Isus bio povijesna osoba, dapače, pisci Talmuda znaju za njega…” (Tomislav Ivančić, Isus iz Nazareta povijesna osoba, str. 45-46).
Celzo/Origen
Celzo oko 178. godine navodi Isusa u svom djelu Logos alethes (Istinski nauk) koje nije sačuvano. No zato je sačuvano Origenovo djelo Contra Celsum (Protiv Celza) nastalo oko 248. g., koje se razračunava s Celzovim napadima na Isusa. Na temelju Origenovih citata Celzovo je djelo ponovno sastavljeno u više navrata, 1873., 1878. i 1924. godine.
Prema Celzovom rekonstruiranom pisanju, Isus se rodio u radničkoj siromašnoj obitelji židovskog sela. Majka mu je bila Marija, a otac Pantera. Zbog siromaštva morao je poći na rad u Egipat, gdje je naučio i magijske vještine. Nakon toga vratio se u Palestinu i objavio sebe kao Boga, Sina Božjega i Mesiju. Celzo ne isključuje da je Isus činio čudesa, no tumači ih magijskim snagama, a ne Božjim. Prema njemu, Isus je čudotvorno liječio, umnažao kruhove, čak i uskrisivao mrtve. No, takva čudna djela činili su i drugi. Tako su različiti praktikanti magije u Egiptu, po trgovima, radi zarade, činili čudesa, izgonili demone, iscjeljivali bolesne, vraćali duše mrtvima, stvarali iluzije skupih objeda riba, slatkiša i poslastica koje u stvarnosti nisu postojale, pokretali likove životinja kao da su stvarne, no međutim one su samo tako izgledale.
Celzo dalje kaže da je Isus dopustio da bude uhvaćen, odveden pred sud, ponižavan, ismijavan, bičevan od strane vojnika i na kraju osuđen na sramotnu smrt na križu.
Za Isusa je rekao da je bio običan čovjek kao i svi drugi; da je bio sitan rastom, neugledan vanjštinom te da nije imao plemenitosti. (Origen, Contra Celsum; Tomislav Ivančić, Isus iz Nazareta povijesna osoba, str. 38-41).
Komentar na Celzov izvještaj o Isusu: Smatramo da je Celzo jedino istinito konstatirao da je Isus dopustio da bude uhvaćen, odveden pred sud, ponižavan, ismijavan, bičevan od strane vojnika i na kraju osuđen na sramotnu smrt na križu. No on nije objasnio zašto je to Isus dopustio.
Za Celzov opis tjelesnog izgleda Isusa kao sitnog rastom, neuglednog vanjštinom i bez plemenitosti, smatramo da je neistinit, jer vjerujemo da je u Torinskom platnu bio zamotan upravo Isus, a iz platna se vidi da je Isus bio visok oko 180 cm te nam njegov izgled s platna otkriva da je vanjštinom bio markantan i pun plemenitosti na svom mukotrpnom licu, što je upravo suprotno do Celzovog opisa. Sličan i neistinit opis Isusa kao i kod Celza, nalazi se u tzv. Slavenskom Josipu, tj. prijepisu Josipovih djela iz XV-XVIII. st. na staroslavenskom jeziku.
Za Celzov opis Isusovog rođenja i rane mladosti smatramo da je uglavnom dezinformacijski te da je u tom opisu potpuno istinito jedino to da mu se majka zvala Marija.
Talus Samarićanin
Talus je bio jedan od prvih antičkih pisaca koji je oko 52. godine spomenuo Krista i pomrčinu sunca. Njegovi su spisi izgubljeni, ali imamo fragmente u citatima drugih pisaca.
Flegon
Flegon, povjesničar iz I. stoljeća, napisao je u knjizi Kronike, koja je, osim malog fragmenta, izgubljena, da se pomrčina sunca dogodila za vrijeme Isusovog raspeća.
Julijan Afrički
Julijan Afrički, oko 221. godine citira Flegona da je ”u vrijeme cara Tiberija nastala pomrčina sunca za vrijeme punog mjeseca” i pritom navodi Talusovo mišljenje da je Flegonovo pisanje nerazumno:
”Talus, u 3. knjizi svoje Historije objašnjava pomrčinu sunca, po mom mišljenju nerazumno (nerazumno, naravno, jer se sunčeva pomrčina ne može dogoditi za vrijeme punog mjeseca, a kad je Krist umro bilo je vrijeme pashalnog punog mjeseca).”
Naravno da se pomrčina sunca ne može dogoditi u vrijeme punog mjeseca, jer se mjesec se u to vrijeme nalazi na suprotnoj strani zemlje, a ne između zemlje i sunca te zbog toga ne može zakloniti sunce. Osim toga, pomrčina traje tek nekoliko minuta, a ne tri sata koliko je u evanđeljima evidentirano da je trajala tama.
Filopan
Filopan također navodi Krista:
”Što se tiče tog mraka … Flegon ga spominje u Olimpijadama (naslov njegove povijesti)” i dalje: ”… Flegon spominje pomrčinu koja se dogodila za vrijeme razapi-njanja Gospodina Krista, a ne neku drugu pomrčinu i jasno je da iz svojih izvora nije znao ni za kakvu drugu pomrčinu prije toga i to se vidi iz povijesnog izvještaja samoga cara Tiberija.” (Podaci za Talusa Samarićanina, Flegona, Julijana Afričkog i Filopana nalaze se u 7/IIB, sec. 256 f 16, str. 1165; Knjiga II, sec. 14, 33, 59; Philopan, De opif. Mundi, II, 21, Tomislav Ivančić, Isus iz Nazareta povijesna osoba, str. 48).
Naše je mišljenje da se u vrijeme Isusove smrti nije dogodila pomrčina sunca izazvana mjesecom, nego da je tama koja je nastala na zemlji i trajala tri sata, kako to navode evanđelja (Mt. 27:45; Mk. 15:33), bila posljedica erupcije nekog Judeji obližnjeg vulkana, koji je izbacio pepeo u atmosferu i time izazvao zatamnjenje toga dana od 12-15 sati. Nešto slično dogodilo se nedavno u Europi zbog aktivnosti jednog islandskog vulkana.
Mara ben Serapion
On piše iz zatvora (pismo je nastalo poslije 73. g., a nalazi se u Britanskom muzeju) svom sinu Serapionu da ga ohrabri i potakne da slijedi mudrost, ističući da progonitelje mudrih ljudi prije ili kasnije snađe nesreća te kao primjere za to navodi ubojstva Sokrata, Pitagore i Krista i posljedice toga:
”Koju su prednost imali Atenjani od toga da su ubili Sokrata? Stigla ih je glad i kuga kao osuda za njihovo djelo. Koju su prednost imali stanovnici otoka Samosa kad su spalili Pitagoru? U tom trenutku im je zemlja bila prekrivena pijeskom. Koju su prednost stekli Židovi ubijajući svog mudrog kralja? Malo nakon toga uništeno im je kraljevstvo. Bog se pravedno osvetio za ova tri mudra čovjeka: Atenjani su umrli od gladi, Samićane je poplavilo more, Židovi su uništeni i istjerani iz vlastite zemlje te danas žive raspršeni. Ali Sokrat nije umro zauvijek: on je nastavio živjeti u Platonovim učenjima. Pitagora nije umro zauvijek, on je nastavio živjeti u Herinu kipu. Ni mudri Kralj nije umro zauvijek, on je nastavio živjeti u učenju koje je predao.” (J. McDoewll, Evidence that demands a Verdict, 1979, str. 84-85; Tomislav Ivančić, Isus iz Nazareta povijesna osoba, str. 48-49). ª
Lucijan iz Samostate
Lucijan iz Samostate, satiričar iz II. stoljeća navodi Krista ”koji je bio raspet u Palestini, jer je uveo novi kult u svijet. Štoviše, njihov (kršćanski) prvi zakonodavac uvjerio ih je da su braća jedni drugima, nakon čega su pogriješili jednom zauvijek, zanijekavši grčke bogove i slaveći toga raspetog sofista i živeći po njegovom zakonu.” (Secc. 25 i 29; Tomislav Ivančić, Isus iz Nazareta povijesna osoba, str. 47).
Gaj Svetonije Trankvil
Svetonije (65-135.) naveo je Krista na čije su poticaje Židovi stvarali nemire u Rimu (49. g.), nakon čega je Klaudije Židove istjerao iz Rima (”Pošto su Židovi stalno stvarali nemire na poticaj Krista, on ih je istjerao iz Rima.”; Svetonije, Dvanaest rimskih careva; Život Klaudija, 25:3).