Knjige i blog Tihomira Mikulića

OTVORENI PEČATI

6. Pobuna Jude sina Ezekije, Šimuna i Athronga (Svezak 4)

POBUNA JUDE SINA EZEKIJE, ŠIMUNA I ATHRONGA

Odmah nakon što je Arhelaj otplovio u Rim, u Judeji nastanu novi neredi te je pobunu morao ugušiti Var, tadašnji upravitelj Sirije. Nakon gušenja pobune Var napusti Judeju, ostavivši u njoj Sabina kao rimskog prokuratora, zajedno s jednom rimskom legijom (kasno proljeće 3. g.pr.Kr.).

No uskoro je pobuna ponovno buknula zbog Sabinove presije. Na blagdan Pedesetnice sakupi se mnoštvo od više desetaka tisuća Galilejaca, Idumejaca i drugih razmatrajući Sabinovu ludost te ga odlučiše napasti. Podijelili su se na tri dijela te je jedan dio zauzeo hipodrom, dok su druga dva zauzela područja južno i sjeverno od Hrama. Tada je Sabin napao pobunjenike te je u bitci bilo mnogo mrtvih, a nakon toga zauze on Hram i opljačka njegovu riznicu. Jedan dio najratobornijih pobunjenika uspio je opkoliti Herodovu palaču prijeteći da će je zapaliti i sve unutra poubijati.

Na to se u Judeji pobune prošire na mnogo mjesta. Najvažnije vođe pobunjenika bile su ove:

▪ Juda, sin vođe razbojnika (αρχιληστής) Ezekije (kojega je prije mnogo godina dao ubiti Herod, zbog čega je bio optužen pred Hirkanom (čija se hasmonejska obitelj uzbudila zbog tog ubojstva, vjerojatno zbog rodbinskih veza s Ezekijom) i židovskim Velikim vijećem) i njegovi ljudi operirali su oko Seforisa u Galileji. On je priželjkivao kraljevsko dostojanstvo, zbog, kako Josip kaže ”svoje pretjeranosti u nanošenju šteta”.

▪ Šimuna su pak njegovi ljudi proglasili za kralja te je on stavio kraljevski dijadem na svoju glavu, smatrajući pri tome da je on najprikladniji za kraljevsku čast. On je spalio kraljevsku palaču u Jerihonu, kao i mnoge druge palače i zgrade po čitavoj Judeji. No u bitci ga je pobijedio Grat sa zajedničkim herodovskim i rimskim snagama te mu dao odrubiti glavu.

▪ Athrong, koji iako nije imao plemenite pretke, također je stavio dijadem na svoju glavu i bio proglašen za kralja. On je, zajedno sa svojom braćom, pobio brojne Rimljane.

Kad je za sve to čuo Var, pobojao se za svoju legiju koja se nalazila u Judeji te je iz Sirije poveo još dvije legije i četiri grupe konjanika zajedno s pomoćnim snagama i žurno otišao u Judeju. Tim je snagama slomio pobunu te je dao 2.000 zarobljenih pobunjenika razapeti na križeve.

Komentar:

Popis pobunjeničkih vođa. Josipovo razmatranje pobunjeničkih vođa nije dokraja istinito. Kao prvo, primjećujemo da Josip navodi da su se: ”u Judeji pobune proširile na mnogo mjesta, a zatim kaže da su Juda sin Ezekije i njegovi ljudi operirali oko Seforisa u Galileji.” Dakle, Juda sin Ezekije nije operirao u Judeji, nego u Galileji, što ne odgovara Josipovom navodu o djelovanju u Judeji.

Zatim primjećujemo da je tridesetak godina kasnije, referirajući na to vrijeme pobuna, Gamaliel I. rekao da se: prije nekog vremena podigao Teuda tvrdeći da je netko, i uza nj prista oko četiri stotine ljudi. Bi smaknut i sve mu se pristaše razbjegoše i netragom ih nesta. Nakon toga se u dane popisa podiže Juda Galilejac i odvuče narod za sobom. I on propade i sve mu se pristaše raspršiše. (Dj. 5:36-37).

Prema ovome smatramo da se taj Teuda, ”tvrdeći da je netko” (atribucija implicira da je vjerojatno imao kraljevsko podrijetlo, zbog čega je uz njega pristalo oko 400 ljudi) trebao nalaziti među onim pobunjeničkim vođama koji su u rano proljeće 3. g.pr.Kr. operirali u Judeji, a ne Juda sin Ezekije. Prema tome on tada nije digao pobunu.

Juda sin Ezekije = Juda Galilejac. Judu sina Ezekije smatramo da treba identificirati kao Judu Galilejca. Prema Josipu, Juda sin Ezekije operirao je u Galileji, dok Juda Galilejac nije bio iz Galileje, nego iz grada Gamale u Gaulantisu (Golanska visoravan) te ga čak i Josip na jednom mje-stu zove Juda Gaulonit (Židovske starine, XVIII, 1), pri čemu uopće ne navodi da bi Juda operirao u Galileji! Zbog čega ga onda zove Juda Galilejac? Da li zato jer je Juda Galilejac pod imenom Juda sin Ezekije operirao oko Seforisa u Galileji ili je posrijedi nešto drugo?

Josip je omalovažio Judu sina Ezekije rekavši da je ovaj ”priželjkivao kraljevsko dostojanstvo zbog pretjeranosti u nanošenju šteta”. Mi ne vjerujemo u ovakvo obrazloženje te smatramo da je Juda sin Ezekije (Juda Galilejac) pretendirao na kraljevsko dostojanstvo, zato jer je vjerojatno kao gore navedeni Šimun (i možda kao Teuda), i kao Isus, pripadao Davidovoj (Hasmonejskoj) dinastiji. Takvo dinastičko pretendiranje na kraljevski naslov iskazao je 66. godine Manahem, sin tog istog Jude Galilejca. To znači da je i Juda Galilejac morao imati iste pretenzije i Davidovo (Hasmonejsko) podrijetlo. No Josip Judi Galilejcu ne pripisuje kraljevske pretenzije, već ga umjesto toga naziva sofistom (σοψιστής = mudrac, Židovski rat, II, 17/8), ali istim nazivom opisuje i Matatiju Hasmonejca koji je bio povezan s kraljevskim aspiracijama u vrijeme hasmonejskog ustanka (Židovske starine, XVII, 6), isto kao i Manahema čije su kraljevske pretenzije ostvarene (Židovski rat, II, 17). To čini svojevrsni dinastički luk od Matatije, preko Jude zvanog Galilejac do Manahema, njegovog sina, a zajedničke dinastičke pretenzije i podrijetlo dodatne su poveznice koje ukazuju da je Juda sin Ezekije i Juda Galilejac jedna te ista osoba.

Međutim, stavljanje Jude sina Ezekije među vođe pobune u Judeji umjesto Teude, kojeg navodi Gamaliel, te razdvajanje jedne osobe, Jude sina Ezekije zvanog Juda Galilejac na dvije osobe, nije jedina stvar koju je Josip ili vjerojatnije neki kasniji redaktor njegovih djela napravio u namjeri da zamagli i sakrije pravu povijest kraja I. st.pr.Kr. Osim što je Judu sina Ezekije zvanog Juda Galilejac razdvojio na dvije osobe, falsifikator je razdvojio i vrijeme njihova djelovanja, od kojih u Josipovim knjigama niti jedno nije istinito: stavljajući Judu sina Ezekije među pobunjenike u Judeji, odredio je da je ovaj djelovao u proljeće 3. g.pr.Kr., a stavljajući djelovanje Jude Galilejca u vrijeme poslije izgnanstva Arhelaja, odredio je da je ovaj djelovao 6. godine posl.Kr. Time je vrijeme istog djelovanja iste osobe podijelio na dva dijela i razdvojio za devet godina.

To se vidi iz nelogičnosti u kojem je falsifikator, mijenjajući navedeno, u Josipovim knjigama napravio još jedan falsifikat: stavio je da je nakon gušenja pobune Jude Galilejca u 6. godini I. stoljeća, Kvirin kao legat Sirije u svom drugom mandatu imenovao na mjesto velikog svećenika Ananiju sina Seta (6-15.). Nakon Koponija, koji je bio prokurator Judeje (6-9.), na mjesto prokuratora Judeje došao je Marko Ambivulije (9-12.), nakon njega Anije Ruf (12-5.), a nakon njega Valerije Grat (15-26.). Ovaj je s mje-sta velikog svećenika smijenio Ananiju, sina Setha i postavio Ismaela, sina Fabija (15. g.). Zatim je ubrzo smijenio njega te postavio Eleazara, sina Ananije (16-17.), koji je već jednom prije bio veliki svećenik (no Josip ili vjerojatnije kasniji redaktor nije naveo kada); njega je pak nakon godine dana smijenio Grat i na taj položaj postavio Šimuna sina Kamithusa (17-18.).

Pošto je pregled službovanja velikih svećenika za razdoblje 6-16. godine jasno popunjen, ispada da je Eleazar sin Ananije u svom prvom mandatu službovao kao veliki svećenik prije 6. godine odnosno da je bio veliki svećenik prije svog oca Ananije sina Seta, koji je na mjesto velikog svećenika prema Josipovom redoslijedu postavljen tek 6. godine! Takvo bi Eleazarovo imenovanje u stvarnosti bilo potpuno nelogično i nezamislivo, zbog čega smatramo da je Josipov navod neistinit!

Svi navedeni događaji u Josipovim su knjigama zamagljeni i falsificirani kako se ne bi mogla ustanoviti povezanost između prvog Augustovog popisa radi cenzusa, pobune Jude Galilejca i Isusovog rođenja. Također, u Josipovim knjigama nije prezentirano podrijetlo Jude Galilejca, jednog od najvažnijih ljudi za povijest Galileje i Judeje na kraju I. st.pr.Kr., a time niti podrijetlo njegovih potomaka, njegovog sina Manahema i Eleazara sina Jaira, koji su bili jedni od najvažnijih pobunjeničkih vođa u I. Židovskom ratu. Smatramo da se to nije dogodilo slučajno, nego je napravljeno namjerno kako se ne bi moglo ustanoviti zajedničko davidovsko podrijetlo dviju dinastičkih grana koje su se iz stabla Matatije Hasmonejca profilirale u I. st. pr. Kr.: grane Jude Galilejca i grane Isusa iz Nazareta.

 

Prethodno/Slijedeće

Sadržaj sv. 4

 

Komentiraj