ODREĐIVANJE LOKACIJE RAJSKOG VRTA I POTOPA
Prije nego što prijeđemo na iznošenje teze o indoarijansko-huritskom porijeklu patrijarha Abrahama, Izaka, Jakova i njegovih sinova, razmotrit ćemo dvije biblijske legende koje povezujemo s Huritima. Prva je priča o Edenskom vrtu, a druga o Noi i Noinoj arci.
EDENSKI VRT
Bilo je pokušaja da se Edenski vrt traži na “Božjoj planini” Zefon u Siriji, pa u Jerihonu, zatim u dolini Hebron, najplodnijoj dolini u južnoj Palestini, zatim u Jeruzalemu, u Prezijskom zaljevu, u Bahrainu, u Zakavkazju, na području turskog dijela Armenije. Prema Post. 2.8. Bog je zasadio vrt na istoku, u Edenu, a prema Post. 2.10. “Rijeka je izvirala u Edenu i natapala vrt”.Neki su babilonski Židovi zatim smjestili Eden upravo u Bet Eden u sadašnjoj Armeniji, gdje su izvirali i Eufrat i Tigris. Dalja istraživanja smjestila su Edenski vrt u dolinu Araxes i u područje oko jezera Van, što su prekrasna i plodna područja a sa kojih su se Huriti spustili u ravnice Gornjeg Eufrata.
Mnogo je toga govorilo da bi sam početak povijesti ljudske civilizacije trebalo smjestiti upravo u područje Zakavkazja, jer su najnovija arheološka istraživanja tamo pronašla najstarija naselja u povijesti ljudskog roda, stara 11.000 godina.
Druga hipoteza koja je povezala Bibliju s Huritima bila je da se Noina arka nasukala nakon potopa na planinu Ararat koja se također nalazi na tom području. Ostatke Noinog broda na “gori Judi, pokraj jezera Van” spominjao je Flavije Josip pozivajući se na Berosa. (1)
Ove dvije biblijske priče imaju neku vrstu povijesne potvrde, jer je velik broj životinja, ptica i korisnih biljaka, uključivo grožđe i vino, kultiviran i razvijen upravo tamo iz autohtonih vrsta koje još i sada postoje u Armeniji i na Kavkazu. Od tamo potječe, na primjer i drvo marelica, koju je prenio iz Armenije u Italiju rimski vojskovođa i gurman Lukul, 67. g.pr.Kr.
HURITI, URARTU, ARMENIJA
Armenija je već od 3000. pr.Kr. bila naseljena ljudima “Khuro-kulture”, ljudima koji su vjerojatno pripadali skupini Hurita i koji su stvorili krasnu crno-crvenu ornamentiranu keramiku. Oni su također raširili tu keramiku na područje Sirije i Palestine u vrijeme oko 2500. g.pr.Kr. To je značilo da su se Huriti tada spustili sa planina Zakavkazja, na ravnice Gornjeg Eufrata u Siriji. Nakon toga počela je povijest Hurita koju smo u I. Dijelu dovoljno razmatrali. Nakon doseljavanja Indoarijanaca Huritima dolazi do njihove zajedničke ekspanzije, osvajanja Starog Istoka i Egipta, vladavine u Egiptu, istjerivanja iz Egipta i jednim dijelom iz Palestine te osnivanje države Mitani kao i gradova-državica na Orontesu. U Palestini i jugozapadnoj Siriji tj. u zemlji Huru kao što smo vidjeli, ostalo je njihovo indoarijansko plemstvo i huritsko stanovništvo dalje na tom području. Država Mitani propala je nakon cca 200 godina postojanja pod istovremenim napadima Asiraca s istoka i Hetita sa zapada. Od nje su zatim nastale zavisne huritske provincije u sklopu Asirije i hetitske države, obje zvane Hanigalbat. Oko 1250. pr.Kr. hetitska država propala je pod udarom starih neprijatelja sa zapada, vjerojatno Mizijanaca i Frigijanaca, te Asiraca sa istoka. Nakon toga indoarijansko-huritsko (vjerojatno i hetitsko) stanovništvo povlači se natrag prema Kavkazu u današnju Armeniju u istočnoj Turskoj, odkud su se prije spustili u Siriju. Na tom području od 12. st.pr.Kr. postoji asirska provincija, a u devetom stoljeću pr.Kr. osnovana je država Urartu. Jezik Urartu direktni je nastavak huritskog jezika, kao što je i država Urartu, na huritskom jeziku Huratina, nastavak huritske države. Urartu je bilo prvobitno asirsko ime asirske provincije Huratine, kao i planine Ararat, a zatim od 880. g.pr.Kr, ime nezavisne države.
Prvi kralj nezavisne države Urartu bio je Aramu ili Arame (880-844. pr.Kr), koji se prema armenskoj tradiciji zvao Aram.(2) Nakon što je njegov glavni grad Arzaškun razorio asirski kralj Šalmaneser III (858-824), Aram je glavni grad prenio u Tušpu, na jezeru Van. Država Urartu trajala je od 880. do oko 600. g.pr.Kr. kada je propala pod udarcima Kimerijanaca i Skita sa sjevera i pod udarcima iranskih Medijaca. Dio države Urartu zatim je okupiro narod Hayasa koji je došao sa zapada iz stare zemlje Hetita, i koji je govorio također jedan indoeuropski jezik koji mi sada poznajemo kao armenski. Taj se narod postupno pomiješao s narodom Urartu, te su oni zajedno nastavili živjeti pod imenom Kaldejci ili Alarodijanci (Kald je bio njihov bog rata). Ovi citati važni su da se vidi iz čijeg su etnosa došle riječi i imena Aram i Kaldejci, o čemu će biti riječi kasnije.
Iako je prošlo pet stoljeća od pada države Urartu cca 600. g.pr.Kr. do osnivanja države Armenije 95. g.pr.Kr. pod Tigranom Velikim, postoji logičan nastavak povijesti između Urartua i Armenije, kojeg reprezentiraju faze socijalnog, političkog i kulturnog razvoja u području istočne Anatolije (Turska Armenija) i Armenske države na teritoriju bivšeg SSSR-a.
Jezik, koji sada govore Armenci, tkz. “satem”, indoeuropski je jezik, ali nema sumnje da je taj jezik nastavak na huritski jezik, čija je grana bio i jezik Urartu. Središte obje stare države, Urartu i Armenije, bilo je u području jezera Van, zatim sredina doline Araxes, planina Ararat, te gornji Tigris i Eufrat.
Iz ovoga se vidi da postoji povijesna povezanost od Hurita do Armenaca, te da neke lokacije iz Armenije povezuju Edenski vrt i priču o Noi s tim huritskim područjem.
U Predgovoru smo ukazali na vezu između Hurita i Hrvata, koju na ovom mjestu nećemo ponavljati, a koja je dobro obrađena u knjizi “Tko su i odakle Hrvati.”
RAJSKI VRT NA PODRUČJU SJEVERNO OD KAVKAZA, IZMEĐU CRNOG MORA I KASPIJSKOG JEZERA?
Za razliku od ovih hipoteza, dr. Robert Balard nastoji dokazati podmorskim istraživanjima koja se sada vrše, da je mjesto biblijskog potopa bilo na području Crnog mora, te da se on dogodio zbog nadiranja Sredozemnog mora preko Bospora i Dardanela u do tada slatkovodno jezero. On datira taj događaj za oko 5000-4500 g.pr Kr.(3)
Rajski vrt i područje potopa povezao sam u prvom izdanju “Otvorenih pečata” sa matičnim područjem Indoeuropljana na području sjeverno od Kavkaza, između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Tada sam prezentirao tezu da su unuci Noe (sinovi Šema): Lud (Lidijci i Hetiti), Aram (Huriti), Ašur (Asirci), Elam (Iranci) i Arpakšad (Indoarijanci) od tamo u prvoj seobi Indoeuropljana došli na Stari Istok. Također sam tada zastupao tezu koja je inače najzastupljenija među znanstvenicima u svijetu, da se u drugoj seobi Indoeuropljana njihova grupa u Iranu, Indoarijanci, razdvojila: jednim krakom da su se doselili Huritima na Gornji Eufrat, a drugim krakom da su osvojili Indiju te tamo donijeli hinduizam, vede i sanskrt. Njihovo doseljenje Huritima na Gornji Eufrat također sam povezao s Biblijom: potomci Arpakšada doselili su se u Aram.
Međutim, kada sam kasnije spoznao da nema arheoloških dokaza o vojnom osvajanju Indije, nego da se dokazi o tome izvode jedino iz veda, počeo sam sumnjati u tu teoriju koja nema materijalnih dokaza i počeo tražiti druga rješenja u pogledu lokacija, kretanja i datiranja obadvije seobe Indoeuropljana.
Smatrao sam da kretanja Indoeuropljana kao i priče o patrijarsima iz Biblije imaju zajednička elemente koje sam nastojao identificirati i datirati. To su matično područje s kojega su se Indoeuropljani iselili, a koje pokušavam identificirati kao Rajski vrt iz kojeg su Adam i Eva istjerani, raseljavanje Indoeuropskih naroda koji su otišli na Stari Istok i u Europu poslije potopa ili poplava (u Bibliji to su bili potomci Noinih sinova Šema i Jafeta), te doseljenje Indoarijanaca Huritima koje sam u Bibliji identificirao kao naseljavanje potomaka Arpakšada u Aram. No problem je počeo s konkretizacijom tih općih identifikacija i njihovim datiranjem
Za događaje iz Biblije odredio sam datiranje detaljno prikazano u poglavlju Rekapitulacija patrijarha od Adama do Josipa: Određivanje vremena i kretanja. Početak razdoblja Abrahama odredio sam za 1690. g.pr.Kr. Na osnovu toga, kao i godina života patrijarha, odredio sam da je razdoblje od Arpakšada do Abrama trajalo od 1980-1690 pr.Kr, potop sam datirao u 1982. g.pr.Kr, razdoblje Noe da je trajalo od 2582-1982 pr.Kr, razdoblje od Adama do Lameka od 3638-2582 pr.Kr, a istjerivanje iz Raja datirao sam za 3638. g.pr.Kr. Međutim kada sam usporedio to datiranje s datiranjem elemenata iz prve i druge seobe Indoeuropljana koja sada egzistira kao najprihvaćenija teorije među znanstvenicima u svijetu, nisam mogao izvršiti međusobnu identifikaciju. Većina istraživača smatra da je raseljavanje sa matičnog područja Indoeuropljana na prostoru između Crnog mora i Kaspijskog jezera bilo u III tisućljeću pr.Kr. ili najkasnije oko 2000. g.pr.Kr. Potop na Crnom moru zbog podizanja razine mora dogodio se u razdoblju od 5000-4500 pr.Kr. To se datiranje ne može identificirati s datiranjem koje smo dali za biblijski potop (1982. g.pr.Kr.). Isto tako, ako je potop bio na području Crnog mora nakon čega su se Noini sinovi od tamo raselili, gdje je onda bio Rajski vrt iz kojeg su istjerani i razlog odlaska? Sve te nemogućnosti da do kraja identificiram i datiram elemente iz ove najprihvaćenije teorije o seobi Indoeuropljana sa biblijskim pričama, a naročito to da nema arheološke potvrde o vojnom osvajanju Indije u drugoj seobi Indoeuropljana, dovele su do toga da je sam ovu teoriju morao napustiti i potražiti novu.
RAJSKI VRT NA PODRUČJU IZMEĐU KASPIJSKOG JEZERA, ARALSKOG JEZERA I PAMIRA
Prema teoriji dr. M. Raca i dr. A. Ž. Lovrića (4) Indoeuropljani su do IV tisućljeća pr.Kr. obitavali na plodnom području između Kaspijskog jezera, Aralskog jezera i Pamira kojeg su natapale rijeke Amu-Darja i Sir-Darja. To se područje zbog suše u IV tisućljeću pr.Kr. pretvorilo u današnje pustinje Kyzil-Kum i Kara-Kum (Crveni i Crni pijesci). Zbog toga su se Indoeuropljani iselili iz toga područja u IV tisućljeću.
Najnovija genetska istraživanja pokazala su da svi Indoeuropljani genetski potječu iz središnje Azije, pa je to istraživanje potvrdilo navedenu lokaciju. Također i svi indoeuropski jezici, koji su među sobom slični, potvrđuju da su Indoeuropljani nekad boravili na jedinstvenom području.
Jedna grupa Indoeuropljana koja je pripadala vjerojatno Prairancima, otišla je sa toga područja na rijeku Artek u Turkmenistanu i tamo stvorila kulturu Namazga. Druga grupa otišla je u Zakavkazje i tamo razvila oko 3000. g.pr.Kr. Khuro kulturu s prekrasnom crno-crvenom ornamentiranom keramikom. Oni su pripadali vjerojatno Huritima (Dinaroidi). Treća grupa otišla je u Mezopotamiju i tamo stvorila sumeransku kulturu (Sumerani). Četvrta grupa otišla je uzvodno uz rijeku Amu-Darje do Fergane i Pamira i tamo stvorila kulturu Zamanbaba. Peta grupa Indoeuropljana spustila se preko Afganistana u dolinu Inda i tamo stvorila kulturu Kot Diji u razdoblju od cca 3300-2600 g.pr.Kr.
To je bila prva seoba Indoeuropljana koja se dogodila zbog suše na njihovom matičnom području cca 3500. g.pr.Kr. Nju identificiramo kao istjerivanje Adama i Eve ognjenim mačem iz Rajskog vrta, a Rajski vrt kao područje između Kaspijskog jezera, Aralskog jezera i Pamira. Rijeku koja je izvirala u tom vrtu identificiramo kao Amu-Darju. Datiranje istjerivanja iz Rajskog vrta: 3638. g.pr.Kr.
Prije nego što prijeđemo na određivanje lokacije biblijskog potopa razmotrit ćemo nastanak i razvoj civilizacije u Indiji.
RAZVOJ CIVILIZACIJE U INDIJI
KULTURE KACHI I MEHGART
Prema za sada dostupnim arheološkim dokazima, najstarija kultura koju su istraživači na širem području Indije našli, bila je neolitska kultura Mehgarth na visoravni Kachi u Baludžistanu, današnji Pakistan, koju su datirali oko 7000-3000 pr.Kr. S arheološkog stajališta najplodonosnije je nalazište bilo u stijenama blizu rijeke Bolan. Neki predmeti koji su nađeni u grobovima (morske školjke, lapis lazuli, popločeni podovi grobova tirkiznim kamenom, maleni bakreni cilindar i drugo), ukazali su na neolitičku trgovačku mrežu koja je povezivala Mehgart sa Arapskim morem, Afganistanom i centralnom Azijom. Pod kraj četvrtog tisućljeća, jednostavne kuće od jedne prostorije napravljene od cigli od blata, zamijenjene su sa kućama koje su se sastojale od dvije prostorije i spremišta ispod njih. keramika se počela izrađivati na lončarskom kolu u velikim količinama, što ukazuje na masovnu proizvodnju, te je ona tada dekorirana sa životinjskim i geometrijskim motivima. Oko 3500. g.pr.Kr. pojavljuju se prvi pečati od terakote i kostiju kao i figurice s likom boginje-majke. Oko 3000. g.pr.Kr. stanovnici kulture Mehgarth počinju se širiti po dolini Inda. Oko 2500. g.pr.Kr. Mehgarth je bio tajanstveno napušten, ali se tri milje južnije pojavljuje novo naselje poznato kao Nausharo. No prije toga, oko 3300. g.pr.Kr. pojavljuje se naselje Kot Diji na lijevoj obali Inda, udaljeno 25 milja od kasnijeg grada Mohenjo Daro. Između kultura Mehgarth i Kot Diji arheolozi trasiraju korijene rane civilizacije u Indiji. Početak te civilizacije nije nastao kao plod invazije u Indiju, nego dugim razvojem talenata i kompleksa vjerovanja kod tadašnjih ljudi.
KULTURE KOT DIJI, HARAPPA I MOHENJO DARO TE SARASVATI
Keramika Kot Diji kulture u sloju iskapanja koji se datira za cca 2950. g.pr.Kr. predstavlja keramiku koja je strana Harappa kulturi, no na kasnijoj keramici koja se datira za oko 2600. g.pr.Kr. nalazimo prototipove mnogih dobro znanih motiva Harappa kulture: rogata božanstva, stilizirane antilope, paunove i dr. U vremenu od 2600-2500 pr.Kr. nastaju veliki gradski centri Harappa i Mohenjo Daro te počinje Indska kultura. No Kot Diji naselja nisu nikad prerasla u gradove Harappa kulture. Istraživači su pronašli da su se ljudi Harappa kulture miješali sa svojim ranijim prethodnicima, te da su dva naroda živjela zajedno u istom naselju. Ljudi Kot Diji i Harappa kulture bili su srodni, ali ipak pripadnici različitih etničkih grupa bez šire prethodne kulturne tradicije doline Inda, te su vjerojatno oboje bili useljenici na to područje. Do nastanka Kot Diji kulture (33. st.pr.Kr.) i kasnije Harappa kulture (26. st.pr.Kr.) došlo je nakon raseljavanja Indoeuropljana sa njihovog početnog središta (prema najzastupljenijoj teoriji na svijetu početno središte Indoeuropljana bilo je na području između Crnog mora i Kaspijskog jezera, a prema M. Racu i A. Ž. Lovriću na području između Kaspijskog jezera, Aralskog jezera i Pamira; ovo drugo područje mi prihvaćamo. Iseljavanje sa toga područja datira se u IV tisućljeću pr.Kr. ili točnije za cca 35. st.pr.Kr.). Da li je vjerojatno da su populacije Kot Diji i Harappa kulture pripadale Indoeuropljanima? U tom pogledu za nas je interesantan prijevod jednog Harappa pečata koji je napravio Fairservis: “Arasamban, Veliki poglavar poglavara jugozapada, podrijetlom od Mjeseca.”(6) Arasamban je indoeuropsko ime. Treba uočiti interesantan nastavak imena – ban. To je vladarska titula koja je u Hrvatskoj još uvijek živa, a odnosi se na funkciju koja je nižeg ranga od kralja. Zbog toga smatramo da su ljudi Harappa kulture pripadali Indoeuropljanima. U njegovu imenu čitamo: Ara – Arijevsko ime, sam – vezano za somu koja je simbolizirala mjesec (ali moglo bi biti i simigi, sunce), ban – poglavar ili veliki poglavar.
U 26. st.pr.Kr. ljudi Harappa kulture postali su dominantni, možda kroz asimilaciju manje etničke grupe. Raširili su svoju kulturu po cijeloj dolini Inda, održavali trgovačke veze sa sumeranskom kulturom u Mezopotamiji (Indija, ili različiti dijelovi Indije u sumeranskim se tekstovima nazivaju imenima Magan, Meluha i Dilmun),(7) sagradili velike gradove Harappa i Mohenjo Daro, te tajanstveno isčezli u razdoblju 2000-1800 g.pr.Kr. Sada se zna da njihov nestanak nije bio uzrokovan invazijom osvajača. Njihova je kultura propala zajedno s uništenjem njihovih gradova koji su uništeni velikim poplavama Inda.
Postoji više suhih korita rijeka u dolini Inda. Za vrijeme satelitskih snimanja indijskog potkontinenta 1970. godine, uočene su na topografiji terena posljedice velikih tektonskih poremećaja koji su se dogodili oko 2000. g.pr.Kr, uzrokovani vjerojatno potresima. Ta su tektonska pomicanja planina promjenila tok Inda, te dovela do presušivanja rijeke opisane u vedama kao rijeke veće od Inda – Sarasvati. Kako je Sarasvati presušivala, tako se razina Inda podizala. Brojna su naselja bila uništena poplavama. Ljudi koji su se spasili, podizali su vjerojatno naselja na mjestima koja su bila izvan dosega voda. No niti nakon nestanka Harappa civilizacije nisu pronađeni arheološki dokazi o vojnom osvajanju Indije, te gotovo niti jedan arheološki trag ranih Indoarijanaca.(8)
Nakon nestanka Harappa kulture u dolini Inda nije bilo više velikih gradova nego samo primitivna naselje, tzv. Džukarska kultura.
Ovdje nismo obradili razvoj gradova uzduž bivše rijeke Sarasvati, jer nemamo nikakvih podataka o njima osim navedenih u Komentarima uz Predgovor 17. Vjerojatno je kultura Sarasvati bila povezana sa kulturom Harappa ili njen dio.
DOSELJAVANJE INDOARIJANACA U INDIJU
Spomenuta najprihvaćenija teorija među znanstvenicima govori o prvoj i drugoj seobi Indoeuropljana. Prema toj teoriji, prva seoba Indoeuropljana bila je sa prostora između Crnog mora i Kaspijskog jezera na područje Bliskog Istoka (cca 35. st.pr.Kr.). U drugoj seobi, prema toj teoriji, Indeuropljani su jednim krakom iz istočnog Irana otišli Huritima na Gornji Eufrat, a drugim krakom osvojili su Indiju oko 1800. g.pr.Kr. No ova teorija u pogledu vojnog osvajanja Indije ne može se uopće arheološki dokazati: nema arheoloških tragova o vojnom osvajanju Indije. Dokazi Wheelera koji su nekada navađani kao dokaz o vojnom osvajanju Indije, tj. mrtva tijela u gradu Mohenjo Daro, kasnije su odbačeni, jer se uvidjelo da nije posrijedi bilo vojno osvajanje nego velike poplave Inda.
Neki istraživači smatraju da se doseljavanje Indoarijanaca u Indiju kretalo u više valova, te da se jedan od tih valova poklopio s propašću Indske kulture (tj. kulture Harappa u prvoj polovici II tisućljeća ). Nakon toga smatraju da je nastupilo Vedsko doba, koje je trajalo od cca 1800-500 pr.Kr.(9)
Drugi istraživači imaju pak stajalište da je do doseljenja Indoarijanaca u Indiju došlo mnogo kasnije od propasti Harappa kulture: “Tragovi uzastopnih velikih poplava s propadanjem civilizacije koje je za njima slijedilo osobito u gornjim slojevima Mohenjo-Dara, pobuđuju na zaključak o postupnom umiranju. Nakon što ih je sve više zatrpavao mulj, gradovi su sredinom II tisućljeća prestali postojati. Njih su slijedila primitivna naselja, takozvana džukarska kultura … Arheološki tragovi Indoarijanaca leže jasno razlučeni iznad onih iz džukarskog razdoblja, te njihov izravan dodir s indskom kulturom nije nimalo vjerojatan.” (10)
Kako nema arheoloških dokaza o vojnom osvajanju Indije, kao ni arheoloških dokaza o prisustvu Indoarijanaca u Indiji u razdoblju cca 1800-500 g.pr.Kr, dokazi o tome izvode se jedino iz veda, hinduizma i vjerskih rituala. Iz istih se izvora također rekonstruira i povijest Indije u tom razdoblju. Zbog toga se to razdoblje zove Tamno vedsko doba, te je to “jedan od najzagonetnijih problema indijske arheologije” (B. B. Lal).(11)
“Dokazi koji su diskreditirali Wheelerovu hipotezu i reinterpretirali propast kulture Harappa i Mohenjo Daro (zbog velikih poplava Inda), nisu sugerirali nikakvu novu hipotezu o tisućljeću koje je slijedilo od cca 1800-500 pr.Kr. To je bilo Tamno vedsko doba. Ako kultura Harappa nije nestala pod udarima osvajača, zašto je nestala iz zapisa? … Keramika i druge arheološke činjenice post-Harappa kulture, nisu dovoljni da osvijetle Tamno doba. Arheolozi gotovo da ne mogu naći nikakvih tragova ranih Indoarijanaca … Ključ za rješenje problema da je eventualno nastupio potpuno novi scenario, bio je produkt pojedinačne sinteze između znanstvenika i davno mrtvih pjesnika, rezultat ne samo pažljivih iskapanja i preciznih mjerenja, nego i meditiranja nad istančanosti pjesama (veda), pojedinostima rituala i svjedočanstvima mrtvog jezika (sanskrta)… Postojanje krute podjele u društvu i vlasti (kastinski sustav) pomaže u objašnjenju jedne od misterija tzv. Vedskog tamnog doba – odsutnost velikih gradova … Društvu kakvo je opisano u Rig-vedi, odgovara život usredotočen na sela i religijske centre – i to je upravo ono što arheološke činjenice ranog vedskog doba potvrđuju.” (12)
Čitava povijest Indije od sredine drugog tisućljeća do polovice prvog tisućljeća temelji se na “ponekom zapisu iz vjerske i beletrističke literature….. Zato je povjesničar upućen na to da prikladno formulira svoju ‘obuzdanu maštu’ (A. L. Basham) kako bi konstruirao suvisli prikaz”.(13)
ANALIZA INDIJSKE POVIJESTI, PITANJA, PRETPOSTAVKE I ZAKLJUČCI
Mi smo odbacili teoriju o matičnom području Indoeuropljana na području između Crnog mora i Kaspijskog jezera kao i prvu njihovu seobu sa toga područja. Isto tako imamo velike rezerve prema njihovoj drugoj seobi u Indiju i u II tisućljeću pr.Kr. koja se u pogledu vojnog osvajanja Indije temelji jedino na opisima iz Rig-vede. Prilikom njenog analiziranja i analiziranja povijesti Indije, nametnulo nam se više pitanja: Pošto nestaje arheoloških tragova Harappa kulture u Indiji u prvoj polovici II tisućljeća pr.Kr, nisu li ljudi te kulture nakon njene propasti odselili iz Indije? Oni su imali izgrađene gradove i pismo, a niti jednog niti drugog u Indiji nema više nakon njihovog nestajanja iz povijesti Indije, sve do pojave budizma. Nema kontinuiteta kulture Harappa u Indiji. Njihove velike gradove su naslijedila samo primitivna naselja, tzv. Džukarska kultura. To znači da su ljudi Harappa kulture morali ili svi poumirati prilikom poplava ili se iseliti iz Indije i drugdje nastaviti svoju kulturu.
Isto tako, pošto nema arheoloških dokaza o dolasku Indoarijanaca u Indiju i njenog vojnog osvajanja u II. tisućljeću pr.Kr, a isto tako niti adekvatnih arheoloških dokaza o prisustvu Indoarijanaca u Indiji u cjelokupnom dugom razdoblju cca 1800-500 pr.Kr, pretpostavljamo da Indoarijanci nisu došli u Indiju u II tisućljeću, te da u vremenu cca 1800-500 pr.Kr. oni nisu niti bili u Indiji. Zbog toga datiramo prvobitni dolazak Indoarijanaca u Indiju i nastanak veda u razdoblje nastanka kultura Kot Diji i Harappa.
Budući da Indoarijanci nisu bili u Indiji u razdoblju cca 1800-500 pr.Kr. zaključujemo da su oni cca 1800. g.pr.Kr. otišli iz Indije, te da su se vratili u Indiju poslije 600. g.pr.Kr. Smatramo da su Indoarijanci koji su se sa istoka doselili Huritima na Gornji Eufrat cca 1750. g.pr.Kr. bili ljudi Harappa kulture koji su se iselili iz Indije zbog poplava, te su sa sobom donijeli na Stari Istok hinduizam, vede i sanskrt. Kod Hurita su nakon doseljenja Indoarijanaca (na Gornjem Eufratu), prvi puta u povijesti spomenuta i zapisana indijska božanstva Indra, Varuna, Mitra, Svar, Soma, Rta, Deva. Mi povezujemo ime Mitani s imenom Magan, kako je bilo ime Indije bilo zapisano u sumeranskim zapisima.
Isto tako, pošto smatramo da u Indiji nije bilo Indoarijanaca u razdoblju cca cca 1800-500 pr.Kr. (a od tada pa do danas oni su prisutni u Indiji), zaključujemo da u tom razdoblju nije bilo niti veda niti hinduizma u Indiji. Nadalje pretpostavljamo da su hinduizam, vede, sanskrt i kastinski sustav drugi puta ušli u Indiju sa ponovnim dolaskom Indoarijanaca i Hurita u Afganistan i Indiju u vrijeme poslije 600. g.pr.Kr.
Pretpostavljamo nadalje da su ljudi Harappa kulture, nakon što su im poplave Inda uništile gradove i polja i time onemogućile život u dolini Inda, otišli na zapad prvo u Iran a zatim do Hurita na Gornji Eufrat i tamo pod imenom Hapiru(14) i Mitani (Magani?) zajedno s Huritima nastavili kulturu opisanu dalje u ovoj knjizi (do sada je data pretpostavka da su ljudi sa presušenog Sarasvatija otišli Huritima na Gornji Eufrat). Smatramo da je daleko vjerojatnije da su to bili ljudi Harappa kulture (a možda su i gradovi s rijeke Sarasvati pripadali Harappa kulturi), te da su donijeli sa sobom iskustvo potopa (tj. poplava koje su se kod njih zaista dogodile), a koje je kasnije ugrađeno u Bibliju. Primjećujemo istovjetnost Harappa motiva kao i kasnijih huritskih i mitanskih motiva (rogata božanstva, stilizirane antilope, paunovi, bik). U huritsko-mitanskom krugu na Gornjem Eufratu prvi su puta u povijesti zapisana imena indskih božanstava, a ne u Indiji. Spominjanje božanstava Indre, Varune, Mitre, Svar, Some, Rte i Deve u Indiji nema do veda, a one su zapisane prema jednima u 10. st.pr.Kr, prema drugima u 6. st.pr.Kr, prema trećima tek u 2. st.pr.Kr! No te pretpostavke ne podržavaju arheološki dokazi, jer najstariji sačuvani tekstovi veda potječu tek iz 14. st.posl.Kr!(15) Uočavamo jaku lingvističku vezu između ranoindskog i indoerijansko-huritskog jezika (a zatim i naših dijalekata bodulske cakavice i veyskog zayka s otoka Krka te izvornog hrvatskog jezika kakav se upotrebljavao do sredine XIX stoljeća u hrvatskoj prije usvajanja Vukovog standarda.(16)
Smatramo da su Indoarijanci i Huriti, koji su ženidbama stvorili jedinstvenu naciju, došli drugi puta u Afganistan i Indiju u 6. st. pr.Kr. sa Starog Istoka, te da su tada donijeli sa sobom hinduizam, sanskrt, vede i pismo od kojeg se kasnije razvilo pismo na kojem su vede zapisane: donijeli su sa sobom aramejsko pismo od kojeg se kasnije razvilo brahma pismo. U Indiji su također ustrojili kastinski sustav kako bi sačuvali bijelu boju kože, te su zbog toga zabranili ženidbe izvan svoje kaste.