SLJEDBA S MRTVOG MORA (2)
SVITCI S MRTVOG MORA
U jedanaest špilja pokraj Kumrana i u stratumu Masade prije njenog osvajanja pronađeno je u vremenu između 1947-1956. godine više desetina tisuća fragmenata i nekoliko gotovo kompletnih svitaka od preko 900, a prema nekima od 972, biblijska i vanbiblijska teksta ili knjiga, uključujući i knjige pravila zajednice, od čega se 350 odnosilo na različite tekstove, dok su drugo bile njihove mnogobrojne kopije. Samo u spilji br. 4 nalazilo se 520 manuskripta u 15.000 fragmenata.
Biblijski manuskripti od gotovo 100 knjiga uključivali su sve biblijske knjige, osim možda Estere i Makabejaca, a također je identificirana i septuaginta; vanbiblijski manuskripti uključivali su knjige Henoka, Jubileja, Tobije i dr., dok su knjige koje se odnose na zajednicu uključivale Savez u zemlji Damaska, Pravilnik zajednice, Pravilnik zajednice Izraela na kraju dana, Pjesme zahvalnice, Ratni svitak i još neke druge tekstove.
Od kopija je pronađeno sljedeće: 20 kopija Postanka, 16 kopija Izlaska, 17 kopija Levitskog zakonika, 12 kopija Brojeva, 27 kopija Ponovljenog Zakona, 3 kopije Sudaca, 4 kopije I. i II. Samuela, 3 kopije Knjige o Kraljevima, 1 kopija I. i II. Ljetopisa, 1 kopija Ezre i Nehemije, 4 kopije Rute, 4 kopije Pjesme nad pjesmama, 4 kopije Joba, 2 kopije Propovjednika, 36 kopija Psalama; 21 kopija Izaije, 6 kopija Jeremije, 4 kopije Tužaljka, 7 kopija Ezekijela, 8 kopija Danijela, zatim: 10 kopija Saveza u zemlji Damaska, 14-15 kopija Knjige Jubileja, 12 kopija Knjige Henoka, 8 kopija Knjige Divova, 12 kopija Pravilnika zajednice, 2 kopije teksta Vremena stvaranja, 6 kopija teksta 4Q394-399 (4QMMT) koji je nazvan Neki radovi Tore (Miqsat Ma’ase Ha-Torah), više kopija Pjesama subotnog žrtvovanja, itd.
Premda postoji stanovita raznolikost u fundusu kumranske biblioteke, mnogi istraživači smatraju da u njoj nema ništa što bi bilo izvan interesa sljedbe esena i da biblioteka kao cjelina ima esenski karakter. Također u toj biblioteci nema ništa što bi jako odstupalo od učenja esena kakvo poznajemo iz klasičnih izvora. Zato mnogi smatraju da bi kumranska bib-lioteka mogla biti esenska, ali da eseni nisu nužno bili autori svih svitaka (naročito ne onih koji imaju apokaliptički, mesijanski, marcijalni i zelotski karakter), te pretpostavljaju da su neki svitci odnekud doneseni u Kumran.
S druge strane vidimo da klasični izvori sasvim sigurno nisu pisali pot-punu istinu o karakteru i učenjima sljedbe esena, ne zato što bi ti autori namjerno pisali neistine ili laži, nego zato što oni sva naučavanja esena u cijelosti nisu znali pošto su ih eseni tajili. To se vrlo dobro vidi iz zakletve kojom se pri ulasku u sljedbu svaki esen zaklinjao: “da drugima ne će otkriti nijedno od njihovih naučavanja te da ga nitko neće natjerati da to učini makar i pod cijenu njegovog života“. Zbog toga smatramo da dokumenti sljedbe s Mrtvog mora, naročito oni koji odražavaju njen apokaliptički, mesijanski, marci-jalni i zelotski karakter te oni iz kojih se vidi da je sljedba koristila solarni kalendar, odražavaju pravi karakter esena odnosno ljudi Osey ha-Torah, Izvršavatelja Tore, kako su u Pešeru Habakuka oni sami sebe nazivali.
KRONOLOGIJA KUMRANA PREMA NUMIZMATIČKIM NALAZIMA ROLANDA DE VAUXA
Ovo se numizmatičko razmatranje temelji na nalazima kumranskog novca Rolanda de Vauxa, Spijkermanovoj identifikaciji tog novca i radu “The Numismatic Chronology of Qumran” Kennetha i Minne Lönnqvist iz kojeg crpimo prethodne podatke.
Roland De Vaux je o svojim istraživanjima u Kumranu od kraja pedesetih do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća publicirao nekoliko izvještaja u Revue Biblique te je to 1959. g. dospjelo do Schweich Lectures Britanske akademije. Engleski se prijevod u tim serijama pojavio tek 1973. godine, nakon smrti autora. To je omogućila revizija de Vauxove identifikacije novca koju je napravio P. A. Spijkerman. Publikacija svitaka s Mrtvog mora uglavnom je završena 2002., no mali je dio toga ostao nepubliciran. Generalna lista novca iz Kumrana, zajedno s de Vauxovim terenskim dnevnikom publicirana je na francuskom jeziku 1994., a njemački se prijevod pojavio 1996. godine. Identifikacija kumranskog novca iz Spijkermanove revizije publicirana je tek 2003. u novoj engleskoj ediciji de Vauxog terenskog dnevnika. Međutim, u šezdesetim godinama većina je de Vauxovog brončanog novca nestala. Spijkermanova identifikacija de Vauxovog novca izvor je za listu kumranskog novca koju u svom radu navode Kenneth i Minna Lönnqvist, a mi je prenosimo, pri čemu treba reći da se većina atribucija za brončani novac danas ne može provjeriti. Publicirani kumranski srebrni novac čuva IAA u Jeruzalemu, dok se dva nepublicirana lota nalaze u Amanu.
Važnost novca za kronologiju i za razumijevanje povijesti Kumrana bila je jasna od početka istraživanja. Međutim, nepostojanje završnog de Vauxovog izvještaja, mnoge pogrešne interpretacije nađenog novca u preliminarnim izvještajima tog istraživača, zatim kasnijih nearheologa, arheologa i nenumizmatičara kao i raspršenost te nestanak velikog dijela nađenog brončanog novca sprječavale su nastanak sveobuhvatne numiz-matičke sinteze. Ta se sinteza u navedenom radu Kennetha i Minne Lönnqvist pojavljuje prvi puta.
De Vaux je podijelio kronologiju Kumrana u tri razdoblja koja je nazvao Razdoblje I.a/I.b, II. i III. Razdoblje I.a bilo je helenističko razdoblje naseljavanja iz II. st.pr.Kr, koje je prethodilo novcu Ivana Hirkana I. (135-104. g.pr.Kr.). To je, prema de Vauxu, bilo vrijeme kad se sljedba esena naselila u Kumranu. Razdoblje I.b karakterizira cirkulacija novca Ivana Hirkana I. i Aleksandra Janeja (103-76. g.pr.Kr.), a ono je završilo pretpostavljenim potresom 31. g.pr.Kr. za vrijeme Heroda Velikog (37-4. g.pr.Kr.). De Vaux je vjerovao da je Kumran, nakon što bio napušten za otprilike jednu generaciju, ponovno naselila ista sljedba esena u razdoblju II. za vrijeme Arhelaja (4. g.pr.Kr.-6. g.posl.Kr.). To razdoblje, koje je završilo konačnim razaranjem Kumrana u I. Židovskom ratu (66-70.), bilo je najveće i najintenzivnije razdoblje njegova naseljavanja, pri čemu je de Vaux vjerovao da je Kumran razorila X. legija Fratensis 68. godine. Razdoblje III. bilo je relativno kratko razdoblje naseljavanja Kumrana i trajalo je možda do kraja I. stoljeća, a u tom je razdoblju tamo bio stacioniran rimski vojni garnizon. Prema de Vauxu, nikakvo se značajnije naseljavanje Kumrana poslije toga nije dogodilo.
U svom radu Kenneth i Minna Lönnqvist smatraju da je de Vauxova kronologija općenito ispravna. No mi ćemo na temelju istih numizma-tičkih podataka koji proizlaze iz de Vauxovog terenskog dnevnika (publiciranog 1994., 1996. i 2003.) odnosno na temelju 1250. komada novca koje je on pronašao (od toga 569 srebrnih i 681 brončanih), ali s donekle drugačijom metodologijom, dobiti drugačiju kronologiju.
Naime, analiza Kennetha i Minne Lönnqvist temelji se na međusobnoj usporedbi ukupnog broja kovanog novca pojedinih dinastija i razdoblja: hasmonejske, herodijanske, ranih rimskih prokuratora itd. Međutim, oni nisu uvidjeli da unutar tih razdoblja nedostatak novca nekog vladara zahtijeva tumačenje i obrazloženja (npr. nepostojanje novca Hirkana II. u Kumranu), ili da se novac Heroda Velikog koji je nađen slojevito među novcima rimskih prokuratora, pri čemu jedan ili dva lota imaju kontramarku iz 52/53. g, ne smije datirati da je u Kumran donesen za vrijeme Heroda Velikog, nego mnogo kasnije; zatim da treba dati boju historijskom prikazu: koja je bila svrha utemeljenja Kumrana, tko su bili njegovi stanovnici, zbog kojeg je razloga novac dolazio u Kumran itd. Mi smo takve metodološke nedostatke u ovom prikazu nastojali ispraviti. No to nikako ne znači da je njihov čitav rad takav. Nipošto! Oni su na mnogo drugih mjesta iskazali zaista lucidno razmišljanje i dali blistave komentare koje smo uvažili i replicirali u našoj analizi.
Dalje treba reći da je bilo više nalaza novca u Kumranu poslije de Vauxovog istraživanja, ali njih ne možemo navesti pošto nam ti podaci nisu dostupni, niti su u nekoj kasnijoj sveobuhvatnoj sintezi pridodani de Vauxovom popisu. Također treba reći, da prema Kennethu i Minni Lönnqvist, ti dodatni nalazi ne mogu promijeniti opću sliku novca koji je pronašao otac de Vaux. Zato popis kumranskog novca koji je de Vaux pronašao predstavlja solidan temelj za ovu našu analizu.
…. … …
Komentari:
*1-2 Rano seleukidsko razdoblje. Ovaj rani novac seleukidskih kraljeva možda je slučajno izgubljen na području Kumrana. Možda su ga izgubili oni ”kojima je bilo do pravednosti i do pravde i koji su pobjegli u pustinju sa svojom djecom i ženama i stokom” (1 Mak. 2:29-30), ili Antiohova vojska koja ih je u pustinji sustigla i sve ih do jednoga poubijala.
*3-5 Kasno seleukidsko razdoblje. Kenneth i Minna Lönnqvist gledaju na ove komade novca kao na dokaz da je kasni seleukidski novac iz kasnog II. st.pr.Kr. bio korišten zajedno s novcem Hirkana I.
No moguće da je u ranom i kasnom seleukidskom razdoblju postojala neka vila ili jako mala naseobina koja se bavila grnčarskom proizvodnjom. Naime, de Vaux je isto kao i Magen i Peleg, u stratumu I.a koji pokriva helenističko vrijeme koje prethodi novcu Hirkana I, pronašao arheološke dokaze da se grnčarska proizvodnja već tada odvijala u Kumranu. Ako je to bilo tako, onda seleukidski novac nađen u Kumranu potječe od trgovine grnčarijom.
*6 Ivan Hirkan I. Novu kronologiju hasmonejskog novca postavio je Meshorer 2001. Lot novca iz Galileje iz vremena oko 110. g.pr.Kr. i istraživanja samaritanskog hrama na brdu Gerizim (kojeg je, prema Josipu, Židovske starine XIII, 255-256, razorio Ivan Hirkan I. oko 113-111. g.pr.Kr.), kao i tamo nađenog novca iz 113. g.pr.Kr., dokazuju da ‘YHWHNN’ novac nije kovao Ivan (Yehohanan) Hirkan II. (63-40. g.pr.Kr.), nego Ivan (Yehohanan) Hirkan I. (135-104. g.pr.Kr.). Meshorer je postavio datiranje da je Hirkan I. počeo kovati novac 128/127. g.pr.Kr, vezujući ga za Hirkanovu situaciju pod Demetrijem II. Takva nova atribucija ostavlja Hirkana II. bez ikakvog kovanja novca. Nije poznato da je Saloma Alek-sandra ikada kovala svoj novac, ali je ona vjerojatno upotrebljavala novac svog supruga Aleksandra Janeja poslije 76. g.pr.Kr. Niti Juda Aristobul (104-103. g.pr.Kr.) također nije kovao novac (Magness, 2002.), iako se npr. on nalazi na popisu kumranskog novca de Vauxovog terenskog dnevnika iz 1994., 1996. i 2003. →(izvor: The Numismatic Chronology of Qumran, str. 132).
Gledište da kovanje hasmonejskog novca počinje s Hirkanom I. oko 130. g.pr.Kr., znači da 14 kom. brončanog novca sada može biti atribuirano Hirkanu I. (s 12 upitnih marki), kojem možemo pridodati seleukidski sreb-reni i brončani novac pronađen u Kumranu. Novo datiranje znači da je de Vaux bio u pravu u pogledu vremena utemeljenja Kumrana u II. st.pr.Kr. Dosljedno tome i suprotno od onoga što Magness implicira, veliki broj komada novca Aleksandra Janeja (103-76. g.pr.Kr.), nije uvjerljiva podrška za teoriju o naseljavanju Kumrana u I. st.pr.Kr. Međutim, korisnost has-monejskog novca za kronološke svrhe ovdje završava, jer niti jedan židov-ski vladar prije Hirkana I. nije kovao svoj novac (izvor: ibid., str. 132-133).
Utemeljenje i izgradnja Kumrana. Iako K. I M. Lönnqvist baš kao i Roland de Vaux smatraju da je Kumran utemeljen između 150-130. g.pr.Kr. (The Numismatic Chronology of Qumran, str. 133), mi dolazimo do drugačijeg zaključka. Ivan Hirkan I. razorio je hram na brdu Gerizim oko 113-111. g.pr.Kr. Kampanju prema Idumeji počeo je prema Josipu odmah nakon toga, negdje oko 110. g.pr.Kr., koju je završio osvajanjem Idumeje oko 108. g.pr.Kr. Iz ovakovog datiranja proizlazi da je Kumran morao biti sagrađen na samom početku Hirkanove politike širenja židovskog utjecaja prema Idumeji, negdje oko 110. g.pr.Kr. i to kao Hirkanova vojnička utvrda na Mrtvom moru.
*7 Aleksandar Janej. Nalazi hasmonejskog novca istočno od rijeke Jordan pokazuju njihovu široku geografsku cirkulaciju. No nepostojanje dodatnih dokaza pojedinih nalaza čini njihovo datiranje teškim. Većina nalaza iz Janejevog razdoblja sastoji se od samo jednog tipa njegova novca te ne ukazuje na jasnu indikaciju kontinuirane cirkulacije njegovog novca sve do u razdoblje Heroda Velikog. Nema problema s prihvaćanjem teze da je Janejev novac cirkulirao u kasnom hasmonejskom razdoblju. No cirkulacija novca u razdoblju Heroda Velikog drugo je pitanje.
Teorija da je Janejevom novcu bilo dozvoljeno da cirkulira u razdoblju Heroda Velikog ili kasnije, nije podržana niti u jednom važnom numizma-tičkom radu. Izgleda da je Herod počeo kovati svoje tri datirane serije velikog brončanog novca između 40-37. g.pr.Kr. kako bi konkurirao i konačno ukinuo hasmonejski novac koji je tada još uvijek bio u opticaju. Njegovo rano početno kovanje datiranog novca vjerojatno je imalo namjeru da pokaže njegovim neprijateljima da je inaugurirana nova vlast. Datiranje je jednom postalo nepotrebno kad je Herod konsolidirao svoju vlast i povukao hasmonejski novac iz opticaja. Ako je to bio slučaj, onda je teško prihvatiti da bi se Herod trudio da hasmonejski novac i dalje drži u opticaju, u isto vrijeme dok se borio protiv jakog hasmonejskog društvenog utjecaja (izvor: ibid., str. 134).
*8 Antigon. Postojanje novca Hirkana I. (135-104. g.pr.Kr.) i Aleksandra Janeja (103-76. g.pr.Kr.) u velikim količinama, ukazuje da je Kumran u njihovo vrijeme bio naseljen. Očito je da je Hirkan I. utemeljio Kumran kao hasmonejsku utvrdu negdje na početku svoje politike širenja židovskog utjecaja prema Idumeji (oko 110. g.pr.Kr.) te da je za vrijeme Jude Aristobula I. (104-103. g.pr.Kr.), Aleksandra Janeja (103-76. g.pr.Kr.), Aleksandre (76-67. g.pr.Kr.) i Antigona (67-63. g.pr.Kr.), tj. do rimskog osvajanja Jeruzalema (63. g.pr.Kr.), Kumran služio kao hasmonejska utvrda na Mrtvom moru. Nađeni novac Hirkana I. i Aleksandra Janeja sasvim je sigurno bio vojnička plaća za posadu kumranske utvrde od njene izgradnje oko 110. g.pr.Kr. pa sve do 63. g.pr.Kr.
Nepostojanje novca Hirkana II. (63-40. g.pr.Kr.) govori da Kumran u njegovo vrijeme nije bio naseljen. Pompejevo i Gabinijevo osvajanje Jeruzalema 63. g.pr.Kr. sasvim je sigurno ukinulo potrebu da Kumran i dalje bude židovska utvrda te je zato ona napuštena.
Nađeni novac Antigona (40-37. g.pr.Kr.) znači da je u vrijeme njegove druge vladavine Kumran ponovno postao naseljen i to opet kao vojnička utvrda.
No debeli sloj pepela s otprilike početka Herodove vladavine govori da su Herod i Sosije, nakon osvajanja Antigonovu utvrdu namjerno i silovito spalili do temelja. Kako bi onda Herod mogao dozvoliti da hasmonejski novac u njegovo vrijeme, u njegovom kraljevstvu i dalje bude u opticaju?
Kumran je u hasmonejskom razdoblju kao utvrda funkcionirao ukupno 50 godina (od 110. do 63. g.pr.Kr. + od 40. do 37. g.pr.Kr.). Dok je služio kao utvrda, Kumran je odlično bio opskrbljivan novcem (tamo je izgubljeno 171 kom. za 50 godina ili 3,42 kom/god.).
Naime, u teoriji se smatra da svaki komad novca otkriven na nekom nalazištu odgovara količini od 1.000 do 10.000 komada novca u opticaju u originalno vrijeme. Broju od 171 kom. nađenog hasmonejskog novca odgovara 171.000 do 1.710.000 komada novca u opticaju u vrijeme od 50 godina dok je Kumran služio kao hasmonejska utvrda.
*9 Herod Veliki. Već smo više puta rekli da je novac Heroda Velikog nađen slojevito među novcima rimskih prokuratora te da jedan ili dva od tri pronađena lota, koji ukupno sadrže 16 kom. Herodova brončana novca, imaju kontramarku s grčkim slovima koja određuje da je ona utisnuta 52/53. godine, a ne 9/8. g.pr.Kr., kako se prije vjerovalo. Zbog toga novac Heroda Velikog treba datirati da je u Kumran donesen poslije 52/53. godine. To nam govori da za vrijeme Herodove vladavine u Kumran nije donesen nikakav Herodov novac, što dalje implicira da je Kumran kroz čitavo vrijeme njegove vladavine ostao nenaseljen, tj. da je Herod poslije osvajanja, razaranja i do temelja spaljivanja utvrde njegova neprijatelja Antigona, namjerno ostavio kumransku utvrdu da ostane takva: razorena, spaljena i nenaseljena.
Kenneth i Minna Lönnqvist smatraju da je u kumranskoj numizmatici naj-zagonetnije vrijeme Heroda Velikog. Za Heroda se zna da je kovao naj-manje 24-25 tipova brončanog novca zajedno s varijantama u razdoblju 37-4. g.pr.Kr. Devetnaest od tih tipova predstavljaju nedatirane serije. Neke su od njih prilično rijetke, ali Herodove glavne serije kovanog novca koje su tvorile najopsežniji dio njegova novca u opticaju, kao što su to bili tipovi dijadem/tabla, sidro/dvostruka kornkopija, jednostruka kornko-pija/orao te natpis/sidro, kovane su u velikim količinama. Nema dokaza da bi Herod kovao relativno malene serije novca i tako dozvolio da hasmonejski novac za vrijeme njegove vladavine bude u opticaju. Štoviše, Herodov se novac, imitirajući rimske tipove, razlikovao od hasmonejskog te je bio upotrebljavan u nekoliko denominacija (izvor: ibid., str. 133).
Znamo da je Herod poduzimao velike građevinske poduhvate. Za njihovo financiranje bile su potrebne velike količine novca te je jasno da je njegov novac u njegovoj državi kolao u velikim količinama. Za očekivati bi također bilo da je njegov novac prisutan i u Kumranu.
Međutim, u Kumranu je pronađen vrlo mali broj komada novca Heroda Velikog (međutim, treba ponoviti zaključak da njegov novac u Kumran nije donesen u njegovo vrijeme nego mnogo kasnije, op. T.M.). Čak i kad bi se uzelo da je njegov novac donesen za vrijeme njegove vladavine, godišnji bi gubitak njegova novca u Kumranu otprilike bio od 14-26% gubitaka novca drugih glavnih razdoblja. To bi značilo da je hipotetski, Herodov novac u Kumran donesen u količini od samo 14% novca hasmonejskog razdoblja, 22% novca Arhelajevog razdoblja i 24% novca ranog rimskog prokuratorskog razdoblja (izvor: ibid., str. 133).
Ne postoje dokazi s drugih glavnih nalazišta u Izraelu, npr. iz Masade, da novac Heroda Velikog tamo ne bi bio dostupan ili da je bio rijedak. Naprotiv! Takva oskudica Herodovog novca u Kumranu ne može biti posljedica toga što je Kumran bio napušten kroz jednu zimu, kao što je pretpostavljala Magness, jer prekid od jedne godine ne bi imao takve posljedice na dotok Herodovog novca u Kumran. Tako mali broj njegova novca sugerira da su neobične okolnosti u Kumranu trajale najmanje jednu dekadu ili više. Zato objašnjenje za to mora biti drugačije, a ne ekonomsko (izvor: ibid., str. 132).
Relativna proporcija Herodovog novca u Kumranu zaista nije ”normalna”. Dokazi okoliša pokazuju da je Kumran bio nenaseljen u razdoblju 37-33. g.pr.Kr., ali geoarheološki dokazi ne dozvoljavaju da se fiksira donja granica. Međutim sve ukazuje na dugu prazninu u naseljenosti Kumrana. Nabatejski novac (iz 5-3. g.pr.Kr.) može indicirati da je Kumran tada ponovno naseljen. Također je i onaj komad novca koji su K. i M. Lönnqvist sami identificirali, bio kovan u vrijeme oko smrti Heroda Velikog (4. g.pr.Kr.) ili kasnije (izvor: ibid., str. 135).
*10 Arhelaj. Prema Arhelajevom i nabatejskom novcu*17 zaključujemo da je Kumran ponovno naseljen poslije smrti Heroda Velikog u Arhelajevo vrijeme, no karakter naseobine sasvim sigurno više nije bio vojnički, zbog čega ostaje da istražimo kakav je karakter kumranska naseobina tada imala. To nije mogao biti niti otvoreno zelotski karakter, jer da su se zeloti tamo sklonili poslije gušenja pobune Juda Galilejca 4/3. g.pr.Kr., Rimljani bi ih tamo otkrili i kaznili. S druge je strane vidljivo da je zelotski karakter s njima zaista došao u Kumran, jer ga nalazimo u svitcima s Mrtvog mora jako prisutnog (Ratni svitak i dr.). Ostaje da ovaj rašomon istražimo.
U Arhelajevom je razdoblju Kumran dobro bio opskrbljivan novcem (tamo je izgubljeno 16+4=20 kom. novca za 9 godina ili 2,22 kom/god.), što odgovara broju od 22.200-222.000 kom. novca u opticaju kroz 9. godina.
*11 Dosad se smatralo da je novac Agripe II. u količini od 84 brončana komada u Kumran došao kao vojnička plaća za rimsku posadu koja se tamo nalazila poslije 68. godine, kao i to da su tirski šekeli i polušekeli iz tri lota srebrnih tirskih šekela i polušekela u ukupnoj količini od 561 komada,*20 koji su u Judeji cirkulirali kao godišnja obaveza plaćanja hramskog poreza za svakog žitelja Judeje, u Kumran doneseni kao tri donacije. No mi pretpostavljamo da su Agripini brončani komadi pokupljeni negdje u Jeruzalemu, možda u njegovoj palači, kao i to da su hramski šekeli pokupljeni u jeruzalemskom Hramu te da su jedni i drugi kao plijen ili zbog mjere sigurnosti doneseni u Kumran i tamo zakopani pred nadolazećom rimskom vojskom.
*12 Rano rimsko prokuratorsko razdoblje (6-36.). I u ovom je razdo-blju Kumran dobro bio opskrbljivan novcem (tamo je izgubljeno 60 kom. novca kroz 30 godina ili 2 kom/god.), u sličnom obujmu kao i za vrijeme hasmonejskog razdoblja (171 kom. kroz 50 godina ili 3,42 kom/god.) i Arhelajevog razdoblja (16+4=20 kom. novca za 9 godina ili 2,22 kom/god.). Broju od 60 kom. nađenog rimskog novca odgovara 60.000 do 600.000 komada novca u opticaju za vrijeme ranih rimskih prokuratora (6-36. godine); (izvor: ibid., str. 129).
Ako za hasmonejsko razdoblje smatramo da je novac u Kumran dolazio kao vojnička plaća za posadu utvrde, kakav je to bio posao na temelju kojeg je novac dolazio u Kumran u Arhelajevom i ranom rimskom prokuratorskom razdoblju? Da li su tada naseljenici Kumrana bili eseni, te je novac njima dolazio od donacija ili je potjecao od prihoda koji su oni nekim svojim poslom ostvarivali? Kakva je bila priroda tog njihovog unosnog posla? Ovo također treba još istražiti.
Za ovo razdoblje također treba reći da nađeni tadašnji novac otkriva da u Kumran nije dolazio samo onaj novac koji svojim obilježjima nije povrjeđivao osjetljiva religijska shvaćanja esena ili zelota. Naprotiv! U Kumranu su nađeni brojni novci Poncija Pilata koji su nosili obilježja rimske religije tipa simplum i litus (izvor: ibid., str. 129).
Općenito se može reći da je u Kumranu, od hasmonejskog početka pa do rimskog osvajanja 68. godine, previše novca bilo u opticaju, da bi to bilo u skladu s gledištem da je naselje bilo malo i izolirano te naseljeno sa sljedbom ili zajednicom siromašnih ljudi (izvor: ibid., str. 128).
*13 Kasno rimsko prokuratorsko razdoblje (54-59.). U ovom je raz-doblju Kumran bio još bolje opskrbljivan novcem (44 kom. za 6 godina ili 7,33 kom/god.), nego u ranom prokuratorskom razdoblju. Vjerojatno se priroda pritjecanja novca u Kumran tada nije promijenila, nego samo unaprijedila.
*14 I. Židovski rat (66-68.). U ovom je razdoblju prvo vidljivo da je 68. godine u Kumranu prestao dotok novca iz vremena I. Židovskog rata, što vjerojatno ukazuje na rimsko zauzimanje Kumrana iste godine te na rimsko sprječavanje ustaničke veze Jeruzalem-Kumran kojom je u Kumran dolazio novac za vrijeme prve tri godine tog rata (66-68.).
Drugo što možemo reći je to da je u navedenom razdoblju došlo do izvrsne opskrbljenosti Kumrana novcem (tamo je tada izgubljeno ili zakopano 91 kom. ustaničkog novca kroz nepune prve 3 godine rata ili 30,33 kom/god.), a taj broj odgovara od 91.000-910.000 komada novca u opticaju kroz vrijeme od nepune tri godine 66-68. Kumran nikad nije bio bolje opskrbljen novcem nego tada, što ukazuje na jaku vezu između Kumrana i zelotskog vodstva I. Židovskog rata u Jeruzalemu! To ne treba čuditi s obzirom da su vjerojatno žitelji Kumrana taj rat planirali i sudjelovali u njemu, a što se vidi u Ratnom svitku.
No za taj ustanički novac ne smatramo da je u Kumran došao kao dona-cija ili prihod od redovne djelatnosti kumranskih stanovnika. Smatramo da je on u Kumran donesen iz Jeruzalema najkasnije 68. godine pred na-dolazeću rimsku opsadu. Isti je slučaj i s blagom iz Jeruzalemskog Hrama, koje je navedeno u bakrenom svitku i koje je zatim sakriveno po raznim mjestima u Judeji. Vjerujemo također da je isti slučaj i s još nekim lotovi-ma novca nađenog u Kumranu koji su dosada bili različito karakterizirani. Radi se o novcu Agripe II.*11 u količini od 84 bronč. komada, i o tri lota srebrnih tirskih šekela i polušekela u ukupnoj količini od 561 komada.*20
*15 II. Židovski rat (132-135.). U ovom je ratu Kumran ponovno služio kao vojnička utvrda, ovog puta utvrda boraca Bar Kohbe. S njima je u Kumran došao ustanički novac, a možda i novac Trajana.*19
*16 i *18 Razdoblje nakon zauzimanja Kumrana: od 68. do 73. ili možda do 80. godine. U ovom razdoblju, od rimskog zauzimanja Kumrana do osvajanja Masade 73. ili najkasnije do 80. godine, Kumran je vjerojatno služio kao rimska vojnička utvrda na Mrtvom moru. Novac gradova koji su novčano i svojim trupama potpomagali rimsku vojsku (Antiohija, Askelon, Caesarea Maritima, Caesarea Panaeas, Canatha i Dora),*16 u Kumran je sasvim sigurno donesen kao dio plaće za rimsku vojničku posadu. Također je i Vespazijanov rimski imperijalni novac*18 poslije osvajanja Jeruzalema donesen u Kumran kao dio vojničke plaće.
Moguće da je rimska vojska nakon napuštanja Kumrana 73. ili 80. godine pretvorila kumransku utvrdu u hrpu ruševina ili je to možda učinila tek nakon sloma II. Židovskog rata.
U razdoblju od 80-100. ili od 80-132. godine, Kumran je vjerojatno bio napušteno mjesto.
*19 Moguće je da su novci Trajana doneseni u Kumran za vrijeme II. Židovskog rata.
*20 O tri lota srebrnih tirskih šekela i polušekela u ukupnoj količini od 561 komada već smo govorili. Pretpostavljamo da su to bili hramski šekeli i da su pokupljeni u jeruzalemskom Hramu te kao plijen ili kao mjera sigurnosti doneseni u Kumran i tamo zakopani pred nadolazećom rimskom vojskom.
Razdoblja nakon 135. godine nisu nam interesantna za ovaj prikaz te ih nećemo komentirati.
Iz ovog proizlazi naša kronologija prema numizmatičkim nalazima:
KRONOLOGIJA KUMRANA PREMA NUMIZMATIČKIM NALAZIMA
Razdoblje I. (oko 200–130. g.pr.Kr.): U Kumranu postoji vila ili mala naseobina koja se bavi proizvodnjom grnčarije.
Razdoblje II.a (110–63. g.pr.Kr.): Kumran je hasmonejska vojnička utvrda na Mrtvom moru (utvrda Hirkana I., Jude Aristobula, Aleksandra Janeja, Salome Aleksandre, Antigona).
Razdoblje II.b (63–40. g.pr.Kr.): Kumran je napušten i nenaseljen.
Razdoblje II.c (40–37. g.pr.Kr.): Kumran je ponovo hasmonejska (Antigonova) vojnička utvrda na Mrtvom moru.
Razdoblje III. (37–4. g.pr.Kr.): Nakon Herodovog osvajanja i spaljivanja do temelja, Kumran je ostao nenaseljen.
Razdoblje IV. (4. g.pr.Kr.–68. godine): Kumran je ponovno naseljen, ali zasad ne znamo što je u tom razdoblju bio: samostan? proizvodni pogon?; niti tko su mu bili stanovnici: eseni? zeloti? radnici proizvodnog pogona?.
Razdoblje V. (68–73. ili 68–80.): Kumran je korišten kao rimska utvrda.
Razdoblje VI. (73. ili 80.–100. ili 132.): Kumran je napušten i nenaseljen.
Razdoblje VII. (132–135.): Kumran je korišten kao Bar Kohbina utvrda.
Razdoblje VIII. (poslije 135.): Kumran je napušten i nenaseljen.
KRONOLOGIJA KUMRANA PREMA ARHEOLOŠKIM NALAZIMA
Ovo razmatranje velikim dijelom temeljimo na radu Yitzaka Magena i Yuvala Pelega: The Qumran Escavations 1993-2004, Preliminary Report iz 2007. godine. Iz tog rada, koji je rezultat njihovih desetogodišnjih arheoloških istraživanja u Kumranu i njegovoj bližoj okolici, navest ćemo arheološke artefakte koje su pronašli i temeljem toga njihove direktne zaključke o karakteru kumranske naseobine. Također smo koristili više slika iz njihova rada. No njihove indirektne zaključke koji se tiču veza Kumran-svitci, Kumran-eseni i slično, a koje smo prethodno detaljno naveli u Teorijama o karakteru kumranske naseobine: Kumran kao hasmonejska utvrda i kao kasniji proizvodni grnčarski centar, nećemo slijediti, zato jer se s njihovim zaključcima ne slažemo.
Njihovo ćemo razmatranje obogatiti razmišljanjima drugih kao i našim. Ovdje prezentirana nomenklatura faza razvoja Kumrana je naša.
FAZA A) ŽELJEZNO DOBA I. (1200-1000. g.pr.Kr.)
Mnogi su pisali o mogućem imenu Kumrana u vrijeme Prvog Hrama i njegovoj mogućoj povezanosti s Gradom od soli ili Sekakom iz knjige Jošuine (Još. 15:61-62). Kumran tog dijela željeznog doba nije bio grad, čak niti selo. Ako je Kumran bio povezan s tim ranim razdobljem željeznog doba spomenutim u knjizi Jošue, najbolji kandidat za to je Sekaka, pošto to ime na hebrejskom znači ”koliba, sklonište”. To je ime također navedeno u Bakrenom svitku iz I. stoljeća nađenom u spilji br. 3 pokraj Kumrana, a u tom svitku navedeni vodeni radovi Sekake isti su kao u Kumranu. Zbog toga zaključujemo da se Kumran u I. stoljeću nazivao Sekaka. Također i potok pokraj Kumrana još danas nosi ime Nahal Sekaka (Nahal Kumran) te je sve to dokaz o kontinuitetu imena Sekaka na tom području od željeznog doba pa do danas (The Qumran Escavations 1993-2004, str. 28).
FAZA B) ŽELJEZNO DOBA II.C (722-587. g.pr.Kr.)
Kumran je prvi puta trajno naseljen u kasno VIII. ili rano VII. stoljeće te je to naselje postojalo do odvođenja u Babilonsko ropstvo 587. g.pr.Kr. Taj se val naseljavanja zemlje Benjaminove i Judeje iznenada pojavio poslije asirskog osvajanja Samarije i Izraela 722. g.pr.Kr., te je osim Kumrana obuhvatio naseljavanje uzduž Mrtvog mora u naseljima koja su bila uz izvore: Kh. El-‘Uja, Tell Jerihon (Elizejev izvor), Na’aran, ‘Ein el-Ghuweir, ‘Ein el-Turaba i ‘En Gedi, a također i u naseljima koja su sakupljala kišnicu. Većina tih naselja bila su mala te su ostavila iza sebe ostatke zgrada i koliba, kamenih skloništa i spilje koje su korištene za stanovanje.
No u Kumranu su nađeni ostaci grada iz željeznog doba koji se prostirao na većoj površini nego kasnije naselje iz I. stoljeća: temelji vanjskih zidina, temelji kuća, podzemni silosi, grnčarija, keramički pečati i dr. (ibid., str. 24-27).
FAZA C) RAZDOBLJE IZMEĐU VI. I II. ST.PR.KR.
Nakon što je naselje iz željeznog doba napušteno 587. g.pr.Kr., ono je ostalo nenaseljeno do ponovnog utemeljenja naseobine u II. st.pr.Kr. (ibid., str. 28).
FAZA D) SELEUKIDSKO DOBA
De Vaux je, isto kao i kasnije Magen i Peleg pronašao arheološki dokaz da je u Kumranu, u de Vauxovom stratumu I.a iz seleukidskog vremena koje prethodi nalazima novca Ivana Hirkana I., postojala grnčarska proizvodnja. Prema nalazima seleukidskog novca to se razdoblje može datirati između oko 200. i 130. ili 110. g.pr.Kr.
FAZA E) RANO HASMONEJSKO DOBA
Iz povijesti znamo da se Hirkan I. nakon osvajanja i razaranja Šekema i hrama na brdu Gerizim (113-111. g.pr.Kr.) okrenuo prema Idumeji. U sklopu te politike slijedile su vojne akcije i kolonizacija uzduž doline Jordana i obala Mrtvog mora (111-110. g.pr.Kr.). Upravo u to vrijeme stavljamo utemeljenje Kumrana kao Hirkanove vojne utvrde (oko 110. g.pr.Kr.).
Ta je utvrda bila dio šireg kompleksa hasmonejskih vojnih utvrda u dolini rijeke Jordan i uzduž obala Mrtvog mora. Najsjevernija od njih je bila Aleksandrion-Sartaba; zatim je idući prema jugu dolazila utvrda Dok iznad Jerihona, utvrda koja je štitila taj grad kojega su razvili Hasmonejci i koji su tamo sagradili palaču. Zatim je dolazila utvrda Cypros na cesti za Jeruzalem, čija je zadaća bila je štititi tu cestu. Nakon nje došle su dvije utvrde s tornjem blizu obale Mrtvog mora: Kumran i Ein el-Turaba; zatim su došle utvrde u Ein el-Ghuweiru i kod En-Gedija; na krajnjem jugu bila je Masada, a u transjordaniji je bila tvrđava Maherus. Na samoj obali Mrtvog mora sagrađena su dva utvrđena doka, Rujm al- Bahr i Kh. Mezin, koji su štitili brodove koji su dolazili s Mrtvog mora i koji su omogućavali da s njih otplove snage u En Gedi, Masadu i Maherus (ibid., str. 29).
Osim tih utvrđenih dokova na Mrtvom moru koji su branili pristup Judeji s istoka, Hasmonejci su sagradili i tvrđavu Hirkaniju u unutrašnjosti, koja je štitila pristup Mrtvom moru sa zapada. Taj je cjelokupni lanac utvrda štitio Judeju protiv napadačke vojske s istoka za vrijeme rata te ju je isto tako štitio od nomada i beduinskih pastira za vrijeme mira (ibid., str. 29).
Pessach Bar-Adon je utvrdio da su te utvrde pripadale Ivanu Hirkanu koji je trebao jak i obuhvatan sustav obrane kako bi zaštitio izvore pitke vode, poljoprivredna polja, stada, prijelaze preko rijeke Jordan, ravnicu oko Jerihona i karavanske puteve po Judejskoj pustinji. Hirkan je zato stavio oaze Kumrana, Ein-Faškhe i En-Gedija pod vlasništvo Krune te ih inkorporirao u svoje strateške planove.
Kumranska utvrda nije bila dovoljno velika i jaka da može izdržati napad neprijateljske vojske, već je bila promatračka i nadzorna točka iz koje se kontroliralo kopno i morski promet uzduž obale Mrtvog mora. Ako bi se upotrijebila današnja vojna terminologija, Kumran bi trebali definirati kao glavni štab zapovjednika obale Mrtvog mora koji je bio podređen glavnom štabu u tvrđavi Hirkanji i koji je imao zadaću dojavljivati rano upozorenje o neposredno dolazećoj opasnosti. Hirkanija je bila zaleđe u kojoj je bio stacioniran jak garnizon koji je mogao biti uporabljen da blokira i obrani glavni i sporedne pravce s Mrtvog mora i Judejske pustinje do Jeruzalema (ibid., str. 29).
Kumran je bio smješten na krajevima dviju cesta: jedne koja je išla u pravcu sjevera prema Jerihonu i koja je prelazeći preko Nahal Oga dolazila do ceste ”šećera i soli” na ruti prema Jeruzalemu, i druge važnije ceste, koja je slijedila rasjeklinu (tj. gornji dio Wadi Kumran) prema Buqê‘ahu u dolini Hirkaniji te je zatim dolinom Kidron vodila sve do Jeruzalema (ibid., str. 29).
U toj ranoj fazi hasmonejskog razdoblja podignuta je četverokutna zgrada oko središnjeg dvorišta (Sl. 49). Četverokutni je toranj sagrađen na sjeverozapadnom kutu, dok je vjerojatno manji toranj bio sagrađen na sjeveroistočnom kutu. Glavni ulaz u zgradu, koji je bio smješten na sjevernoj strani, sastojao se od dva otvora u sjevernom zidu zgrade, u prostoriji istočno od tornja (L38, L41). Drugi otvor, na zapadnom zidu zgrade, vodio je do kompleksa bazena i štala. Južno od dvorišta i nasuprot glavnog ulaza bila prostorija recepcije, na čijem su pročelju bila dva stupa. Drvene spiralne stepenice sagrađene oko kamenog pilastera u jugoistočnom kutu tornja vodile su do drugog kata. Zgrada kao cjelina skoro je identična kao Palače Blizanci u Jerihonu i slična zgradama tipa grčkog podrijetla kakve su bile uobičajene u zemlji Izrael u helenističko vrijeme. Više od stoljeća prije konstrukcije te zgrade i Palače Blizanci, praktično identične strukture okruživale su dvorište koje je bilo sagrađeno u helenističkom gradu na brdu Gerizim. Zgrade tog tipa bile su korištene za privatno stanovanje i kao komponente palača i utvrda (ibid., str. 56).
Građevina u Kumranu bila je podignuta u helenističkom stilu koji je upotrebljavao arhitektonske elemente kao stupove, okrugla kamena podnožja stupova, tesanike iznad ulaznih vrata, urezane znakove zidara, žbuku i dr. Slični su elementi koji uključuju temeljnu tehniku konstrukcije koja je potpuno identična onoj iz Kumrana, nađeni u Rujm el-Bahru i Kh. Mezinu (ibid., str. 56).
Kumranska je utvrda tada bila sagrađena kako bi služila više kao glavni štab nego kao utvrda te je arhitektu u vidu svakako bila udobnost osoblja: bazeni, ugodno dvorište, prostorija recepcije i promatrački toranj. Hirkan je podigao kumransku utvrdu na obali Mrtvog mora sa svrhom da povezuje glavni štab u Hirkaniji s tvrđavama Maherusom, En Gedijem i Masadom (ibid., str. 56).
Dvije su odvojene strukture tada sagrađene u Kumranu: glavna zgrada koju smo opisali i kompleks bazena s vodom i štala za konje. Zašto te dvije strukture nisu bile sagrađene kao jedna cjelina? Zašto bazeni nisu bili u dvorištu kao što je bilo uobičajeno? Dva su razloga bila za to: priroda terena i izvor vode. Zbog lapora nije bilo moguće konstruirati okrugli bazen i podići zgradu iznad njega. Također tada još nije bilo moguće dovesti vodu iz rasjekline (gornjeg dijela Wadi Kumran) u glavnu zgradu bez opasnosti da se ona poplavi (ibid., str. 56).
Kompleks bazena s vodom i štala za konje sastojao se od okruglog bazena (L110) s promjerom od 5,4 m i dubokim 6 m, čiji je kapacitet bio 138 m3 i dva stepenasta bazena (L117 i L118), s kapacitetom od 25 m3 i 26 m3. Unutar tog kompleksa kišnica je bila usmjerena u L117, dok su se okrugli bazen L110 i stepenasti bazen L118 punili kišnicom koja je tekla sa sjevera i zapada s platoa i rasjekline iznad Kumrana. U toj fazi akvadukti još nisu bili sagrađeni te su se bazeni punili samo kišnicom koja je dolazila iz samog mjesta i područja sjeverno i zapadno iznad kumranske utvrde (ibid., str. 56).
Otpočetka su u kumranskoj utvrdi bile sagrađene štale za konje čiji su ostaci pronađeni zapadno od okruglog bazena L110 i koje su se sastojale od prostorija L111, L120, L121, L122 i L123, s ulaznim vratima širokim 1,5 m. To nam govori da se od Hirkanovog vremena pa vjerojatno sve do Pompejevog osvajanja Jeruzalema 63. g.pr.Kr., u kumranskoj utvrdi nalazila konjanička jedinica koja je bila osposobljena za brzo djelovanje na širokom radijusu kretanja i čija je zadaća bila da u tvrđavu Hirkaniju brzo dojavi dolazak opasnosti i da zatraži pomoć (ibid., str. 30).
Upravo je zbog velikih potreba konjaničke jedinice za vodom bilo potrebno da se velike količine vode dovedu u utvrdu i tamo uskladište kako bi opskrba vodom ljudi i konja bila stabilna kroz čitavu godinu (ibid., str. 30).
Sve nam ovo dalje govori da Kumran, od utemeljenja u II. st.pr.Kr. pa do osvajanja Jeruzalema Pompeja Velikog 63. g.pr.Kr., nije bio mjesto koje je izabrala sljedba esena kako bi točno u sredini hasmonejskog lanca utvrda živjela u izolaciji, niti da je on bio neki proizvodno-komercijalni centar, nego da je bio dio državno-planiranog sustava utvrda koje su bile sagrađene za strateške potrebe hasmonejskog kraljevstva, a za čiju su izgradnju, sasvim sigurno, korištene stotine vještih radnika (ibid., str. 30).
Ako bi fazu E usporedili s kronologijom prema numizmatičkim nalazima, onda bi mogli zaključiti da ona odgovara prvom dijelu razdoblja II.a (110–103. g.pr.Kr.), kad je Kumran bio hasmonejska vojnička utvrda na Mrtvom moru za vrijeme Hirkana I. i Jude Aristobula.
FAZA F) KASNO HASMONEJSKO DOBA
Za vrijeme ovog razdo-blja sagrađen je glavni sustav dotoka vode u Kumran. Okruglom bazenu i dvjema stepenastim bazenima tada je pridodan 1,1 m široki i oko 200 m dugački akvadukt iz gornjeg dijela Wadi Kumran (tj. iz rasjekline). Prolazeći kroz plato, akvadukt je također sabirao i vodu s platoa te je vodio do kumranskog naselja i kanalizirao je tako da je prolazeći kroz cijelo naselje punila razne bazene. Začuđujuće je da je glavni vodovodni sustav Kumrana bio sagrađen u vrijeme kad je glavna zgrada već bila u upotrebi te da, iako je omogućio da trostruko veći dotok vode dolazi u Kumran, površina stambenog prostora u utvrdi se nimalo nije povećala. Iz toga se zaključuje da povećanje dotoka vode u Kumran nije bilo povezano s brojem ljudi koji su u njemu živjeli (ibid., str. 58).
Osim dotoka kišnice i dovoda vode akvaduktom, postojao je još jedan način snabdijevanja Kumrana pitkom vodom. To je bio izvor slatke vode koji se i danas nalazi jugoistočno od Kumrana, gdje rasu palme i trske. No ta voda ne teče po površini zemlje, već se mora mehanički izvlačiti iz nje.
Vodosustav koji je vodu sakupljao branama na gornjem dijelu Wadi Kumran i platou te je zatim akvaduktom dovodio u Kumran, podsjeća na hasmonejski vodosustav koji je sakupljao vodu s izvora u Wadi Qelt i akvaduktima je dovodio u hasmonejsku palaču u Jerihonu (ibid., str. 34).
Dovedena je voda u Kumranu zatim bila uskladištena. Postoje dvije faze izgradnje bazena u Kumranu. U prvoj se fazi u okruglom bazenu (L110) i dva stepenasta bazena (L117 i L118) sakupljala kišnica. U drugoj su fazi na južnom i jugozapadnom dijelu Kumrana sagrađena dva velika bazena u kojima se sakupljala akvaduktom dovedena voda. U dotadašnjoj prostoriji recepcije sagrađena su dva bazena (L56 i L58), dok je nova recepcija sagrađe-na južno u L77, s dva skladišta pokraj nje (L86 i L89). Četvrtasti kamenom popločeni prostor bio je sagrađen južno od naselja. Tada su bila sagrađena još dva bazena (L71 i L91), a nakon njihova završetka vjerojatno još dva (L48 i L49). U toj je fazi sagrađen i istočni vanjski zid naselja te je izvršena prenamjena zapadnog dijela utvrde (L111, L120, L121 i L123), tj. izvršena je prenamjena bivših štala za konje u grnčarski proizvodni pogon (ibid., str. 58).
Međutim, mislimo da ova tvrdnja (prenamjena bivših štala za konje u grnčarski proizvodni pogon za vrijeme kasnog hasmonejskog razdoblja) Magena i Pelega ne stoji, već da pripada razdoblju nakon Heroda Velikog. Kasnije ćemo elaborirati ovo naše razmišljanje.
Bazeni u Kumranu, ritualne kupke? Neki su istraživači pogrešno identificirali da je u Kumranu bilo osam stepenastih bazena koji su služili kao esenske ritualne kupke. Kišnica koja je prolazila kroz sedimentaci bazen i koja se sakupljala u bazenima L110 i L118, bila je prema židovskom religioznom pravilu ”dovedena voda” (M Mikwa’oth 1:4.) te se nije mogla koristiti za ritualno čišćenje. I u drugim bazenima u kojima se sakupljala voda dovedena akvaduktom koji je bio sagrađen ljudskom rukom, bila je ”dovedena voda” koja se nije mogla koristiti za ritualno čišćenje. Jedino je kišnica u bazenu L117 udovoljavala uvjetima da se može upotrebljavati za ritualno čišćenje, jer je u nj tekla izravno s krova, a ne kroz sedimentacijski bazen. Voda u ostalim bazenima mogla je biti korištena za piće i pranje te kasnije za grnčarsku proizvodnju (ibid., str. 34).
Zašto je toliko mnogo investirano u povećanje dotoka vode u kumransku utvrdu? De Vaux je smatrao da je to bilo napravljeno zato da bi se podmirile povećane potrebe za vodom rastuće esenske zajednice. Taj je argument neodrživ, jer su dva dvostruka bazena sagrađena unutar glavne zgrade (L56 i L58 te L48 i L49).
U svakom slučaju, vodosustav je u kumranskoj utvrdi bio jako povećan za vrijeme drugog dijela hasmonejskog razdoblja, u vrijeme dok je ona još uvijek možda služila kao vojna utvrda prije rimskog osvajanja Jeruzalema 63. g.pr.Kr. Svakako da je za vrijeme rane faze hasmonejskog razdoblja sustav dotoka vode u kumransku utvrdu bio namijenjen isključivo za potrebe ljudi i konja konjaničke jedinice. U neko doba prva tri bazena više nisu bila dovoljna te se tada shvatilo da kumransko područje može osigurati velike količine vode. Druga je faza izgradnje kumranskog vodosustava također sagrađena uz inženjersko znanje i vjerojatno financirana od strane države, koja je pri tome sasvim sigurno osigurala i radnu snagu (ibid., str. 58).
Međutim, moguće je da je primarna motivacija iza proširenja i povećanja sustava dotoka vode u Kumran bila želja da se sabiru velike količine grnčarske gline (mislimo da je ova pretpostavka Magena i Pelega sporna, op. T.M.). Očito je da su vojnici kumranske utvrde u neko vrijeme u prvoj polovini I. st.pr.Kr. spoznali potencijalnu vrijednost glinastog mulja koji se sa svakim novim dotokom vode dovedene akvaduktom dodatno akumulirao na dnu bazena. (ibid., str. 58).
Grnčarska proizvodnja i komparativne prednosti Kumrana. Količinska usporedba grnčarije pronađene u Kumranu s onom iz brojnih drugih mjesta iz vremena Drugog Hrama, govori da je količina grnčarije pronađene u Kumranu, a naročito cjelovite, nerazbijene grnčarije, veća nego na bilo kojem drugom arheološki istraživanom lokalitetu, ne samo iz tog vremena, nego iz bilo kojeg drugog vremena (ibid., str. 49).
Kumran je zaista bio jak grnčarski proizvodni centar. Tamo je pronađeno 8 peći za pečenje gline, 7 bazena za namakanje gline, 3 tone gline uskladištene za grnčarsko oblikovanje, velike količine grnčarskog škarta nađenog u istočnom i sjeverozapadnom odlagalištu škarta: sve to svjedoči o jakoj grnčarskoj proizvodnji u Kumranu (ibid., str. 49).
ako ne znamo koliko su i kakve su grnčarske proizvode pronašli drugi istraživači, poznato je koliko je i kakve je grnčarske proizvode pronašao otac de Vaux. On je prema njegovom terenskom dnevniku pronašao: 1044 zdjela, 458 tanjura, 215 pehara, 145 ćupova, 93 lonca, 74 krčaga, 73, vrčeva, 69 plitica, 61 uljanih svjetiljki, 46 glinenih sfera, 46 ostraka ili kamena s natpisom, 31 čašu, 18 stalaka za ćupove, 14 svirala, 13 vaza, 9 zdjelica, 4 poklopca za lonce i 2 glinene tintarnice.
Toliko velike količine raznih grnčarskih proizvoda pronađenih u Kum-ranu ukazuju na to da one nisu bile proizvedene samo za potrebe žitelja Kumrana, nego da su bile proizvedene kako bi se kumranskom grnčarskom robom trgovalo po mnogim trgovima u Judeji i njezinoj okolici. Grnčarija je bila glavna komponenta materijalne kulture onog vremena (ibid., str. 41).
Kumran je bio jedino mjesto u zemlji Izrael u vremenu Drugog Hrama čiji se dotok vode uglavnom sastojao od poplavne vode koja je dolazila od potoka iz rasjekline i s platoa koji je sa sobom nosio rastopljenu glinu u vodi. Tvrđave kao Masada, Aleksandrion-Sartaba i Hirkanija također su se opskrbljivali vodom koju nije mogla upiti zemlja, ali niti jedan od tih poplavnih potoka nije donosio glinu. Iz toga je slijedilo da je Kumran bio jedinstveno mjesto: centar za sakupljanje vode i gline radi grnčarske proizvodnje. U kišnim godinama kad je s vodom kroz akvadukte pritjecalo mnogo u vodi rastopljene gline, takva je sakupljena količina gline bila iznad kumranskih proizvodnih kapaciteta. Može se pretpostaviti da je tada dio gline bio otpreman u druge grnčarske proizvodne centre, kao što su bili Jeruzalem ili Jerihon ili u neki drugi grad (ibid., str. 42).
Proširenje kumranskog vodosustava bilo je dakle motivirano komerci-jalnim planovima: sakupljanje gline radi proizvodnje razne grnčarske robe: posuda i lonaca za kuhanje, tanjura, zdjela, zdjelica, vrčeva, čaša, ćupova različitih veličina i oblika itd., tj. robe za kojom je u ono vrijeme bila velika potražnja (ibid, str. 58).
vZa razliku od Magena i Pelega mi ne smatramo da su svi dijelovi priče koju su oni podastrli, realni. Slažemo se da povećanje dovodnog i skladišnog vodosustava kumranske utvrde (izgradnju akvadukta i novih bazena) treba sasvim sigurno datirati u vrijeme kasnije hasmonejske faze, zato jer je sve to bilo u funkciji bolje i stabilnije opskrbljenosti konjaničke jedinice vodom tijekom čitave godine. No ne slažemo se da bi bilo realno da kumranska utvrda u kasno hasmonejsko razdoblje bude jedno i drugo: i vojnička utvrda i proizvodni grnčarski pogon, i to ne bilo kakav pogon, nego onaj koji se smjestio u bivšim štalama konjaničke jedinice i koji je tu jedinicu istisnuo.
Prije smo vidjeli da je kumranska utvrda bila organizirana kao zapovjedni štab koji je nadzirao obalu Mrtvog mora i koji je sustavom konjaničkih kurira povezivao Kumran s Ein el-Turabom, Ein el-Ghuweirom, En-Gedijem, Rujm al- Bahrom, Kh. Mezinom, Masadom i Maherusom, i koji je zatim odašiljao rana upozorenja nadolazeće opasnosti u tvrđavu Hirkaniju. Ako Kumran više ne bi imao konjaničku jedinicu, nego se umjesto nje u štale smjestio proizvodni grnčarski pogon, onda više ne bi bilo moguće izvršavati osnovnu zadaću kumranskog zapovjednog štaba: povezivanje, nadzor i dojavljivanje rane nadolazeće opasnosti.
Zato smatramo da u pogledu Kumrana treba biti na stajalištu ili-ili: Ili je Kumran sve do osvajanja Jeruzalema 63. g.pr.Kr. bio i ostao vojnička konjanička utvrda, ili je to u neko vrijeme u I. st.pr.Kr. prestao biti te je tada umjesto štala izgrađen proizvodni grnčarski pogon, a Kumran je otada pa nadalje bio proizvodni grnčarski centar.
U slučaju ako je Kumran bio i ostao vojnička utvrda, kao što mislimo, onda izgradnju grnčarskog pogona treba datirati u fazu nakon ponovnog naseljavanja Kumrana u doba Arhelaja, a ne u kasno hasmonejsko razdoblje.
U slučaju ako je Kumran postao proizvodni grnčarski centar, onda on više nije mogao biti vojnička utvrda. Ako je pak Kumran postao proizvodni grnčarski centar u kasnom hasmonejskom razdoblju, onda se grnčarska proizvodnja u njemu trebala obavljati i za vrijeme vladavine Hirkana II.
No jedan od arheoloških dokaza da u Kumranu u vrijeme Hirkana II. nije bilo grnčarske proizvodnje odnosno nikakve ekonomske aktivnosti jest taj što novac Hirkana II. nije pronađen u Kumranu (za novac koji su prije pogrešno atribuirali Hirkanu II. kasnije se uvidjelo da pripada Hirkanu I.).
Treba reći i to da je izvještaj Magena i Pelega u neku ruku konfuzan. Iako su u tekstu špekulirali da je Kumran u kasnom hasmonejskom razdoblju postao proizvodni grnčarski centar smješten u bivšim štalama, na kraju svog rada zaključili su suprotno: ”Poslije rimskog osvajanja (63. g.pr.Kr.) mjesto nadalje više nije bilo korišteno u vojne svrhe te je građevina propadala. Nema dokaza da su u građevini bilo koje značajnije promjene napravljene za vrijeme Heroda Velikog ili kasnije. Jedino stvarno poboljšanje napravljeno poslije rimskog osvajanja bilo je vezano za dramatičnu promjenu u metodama korištenim za sakupljanje vode i za veliko poveća-nje kapaciteta bazena….” (ibid., str. 62).
U svakom slučaju, kasno hasmonejsko razdoblje (za vrijeme Aleksandra Janeja, Aleksandre Salome i prvog dijela vladavine Antigona) prestalo je rimskim osvajanjem Jeruzalema 63. g.pr.Kr. ª
FAZA G) RAZDOBLJE OD POMPEJEVOG OSVAJANJA JERUZALEMA DO ANTIGONA
Nakon što je Pompej osvojio Jeruzalem 63. g.pr.Kr. i tamo postavio Hirkana II. da vlada pod rimskim patronatom, nastupile su drastične promjene u razmatranju sigurnosti židovske države. Judeja je izgubila mnogo od svoje nekadašnje važnosti nakon što je Gabinije oslobodio grčke gradove ispod hasmonejske vlasti (Židovske starine, V, 87-88; XIV, 75-76; Židovski rat, I, 155-158). Time je položaj Židova izvan Judeje jako oslabio, dok je istovremeno teritorij hasmonejskog kraljevstva jako reduciransmanjen. Rastuća snaga grčkih gradova uzduž mediteranske obale ostavila je Judeju bez izlaza na more. Samarija i Idumeja odvojile su se od hasmonejske vlasti, dok su Židovi protjerani iz grčkih gradova i drugih područja koje su prethodno osvojili. Oni su bili prisiljeni da se vrate na judejski teritorij te je rezultat toga bio da je područje Judeje počelo patiti od prenaseljenosti, nestašice obradivog poljoprivrednog zemljišta i pogoršanja ekonomske situacije. Utvrde su izgubile svoju važnost te su vojnici koji su služili u njima ostali bez posla i prestiža koji im je donosila prethodna hasmonejska vladavina. Glavna promjena koja se dogodila u Kumranu bila je posljedica rimskog osvajanja Judeje te je Kumran od isturene vojne utvrde postao beskorisno mjesto, baš kao što su to postale i druge hasmonejske utvrde na Mrtvom moru. Nema arheološkog dokaza da se sljedećih dvadesetak godina itko naselio u napuštenu kumransku utvrdu (ibid., str. 32).
Ovakvo razmatranje poklapa se s prethodno obrađenim numizma-tičkim nalazima. Naime, nije pronađen nikakav novac Hirkana II. u Kumranu, što ukazuje da u njegovo vrijeme u Kumranu nije bilo niti vojne utvrde, niti ekonomske (grnčarske) aktivnosti.
FAZA H) RAZDOBLJE ANTIGONA
Takvo je stanje u Kumranu potrajalo sve do dolaska Parta koji su 40. g.pr.Kr. protjerali Rimljane i Heroda iz Judeje te Antigona ponovno doveli na vlast. Antigon (40-37. ) je tada sasvim sigurno revitalizirao mnoge napuštene pogranične utvrde svoje države. U sklopu toga obnovljena je i kumranska utvrda te je za vrijeme Antigonove kratke vladavine ojačan njezin obrambeni toranj. To je napravljeno dozidavanjem kosine od kamenih blokova oko temelja tornja, što je učinjeno nauštrb pokrajnjih prostorija glavne zgrade.
Antigon se sasvim sigurno spremao za rimski napad na svoju državu. Taj je napad ubrzo i došao, a vodio ga je Herod kojemu su se priključili rimski genarali Silo i Sosije. Oni su Antigona opsjeli u Jeruzalemu i tamo ga zarobili, nakon čega su osvojili gotovo svu Judeju.
Tada je sasvim sigurno i kumranska utvrda bila osvojena. O tome svjedoče debeli slojevi pepela iz vremena oko početka vladavine Heroda Velikog. Otac Milik je 1957. godine, na licu mjesta, ovako pisao o požaru Kumrana:
”Arheološki dokaz iz Kumrana prijeporan je u pogledu vremenskog slijeda ova dva događaja … debeli slojevi pepela upućuju na silovit požar, kojega se najbolje može protumačiti kao svjestan pokušaj da se čitava građevina spali do temelja; tako pepeo može ukazivati na namjerno uništenje Kumrana (Milik, Ten Years of Discovery in the Wilderness of Judaea, str. 52; Obmana o Svitcima s Mrtvog mora, str. 165).”
FAZA I) RAZDOBLJE HERODA VELIKOG
Nema arheološkog dokaza da je bilo koja značajnija promjena izvršena u kumranskoj građevini u danima Heroda ili kasnije. Nikakva masivna struktura u to vrijeme nije sagrađena (The Qumran Escavations 1993-2004, str. 61).
v Mi smatramo da je kumranska utvrda ostala nenaseljena kroz čitavo vrijeme vladavine Heroda Velikog (37-4. g.pr.Kr.) te da je tu napuštenu i spaljenu utvrdu još pogodio potres 31. g.pr.Kr. To je potvrđeno numizmatičkim nalazima u Kumranu bez Herodova novca u njegovo vrijeme odnosno datiranjem donosa novca Heroda Velikog u Kumran u sredinu I. st.posl.Kr., što ukazuje da u Herodovo vrijeme u Kumranu nije bilo nikakve ekonomske aktivnosti. ª
Potres koji je oštetio Kumran: onaj iz 31. g.pr.Kr. ili onaj iz 749. godine? Prije se smatralo (de Vaux) da je potres iz 31. g.pr.Kr. izazvao oštećenja na zidovima, vodovodnim uređajima i bazenima te prouzrokovao pomicanje zemljišta nakon čega su ostale pukotine u tlu, kao i to da su esenski stanovnici Kumrana u razdoblju vladavine Arhelaja i kasnije izvršili popravke na nekim potresom oštećenim zidovima, vodovodnim uređajima i stepenastim bazenima, dok su neke stepenaste bazene ostavili raspuknute i razrušene (bazen u glavnoj zgradi); zatim da su sagradili neke nove bazene, pregradili neke vanjske zidove te preuredili i time prenamijenili neke prostorije unutar zgrada.
Nekim je istraživačima (Magen i Peleg) bilo čudno zašto bi eseni neke od bazena popravili, a druge ostavili oštećenima i neupotrebljivima u vrijeme dok je sljedba esena na tom području brojčano rasla, kao što su također rasle i njene potrebe za novim bazenima za ritualno čišćenje.
Oni su također primijetili da je na odlagalištu škarta i otpada sloj odbačenog smeća skliznuo u pukotinu izazvanu potresom. Zbog toga su zaključili da se potres dogodio nakon što je bilo završeno odlaganje škarta i smeća na odlagalište odnosno da se dogodio poslije 68. godine I. stoljeća, a ne 31. g.pr.Kr., kao što se dotad tumačilo. Dalje su Magen i Peleg došli do pretpostavke da je krivac za prije navedeno možda bio potres iz 749. godine koji je razorio nedaleku Hišamovu palaču u Jerihonu (ibid., str. 10).
FAZA J) RAZDOBLJE OD ARHELAJA DO RIMSKOG ZAUZIMANJA 68. GODINE
Prema Magenu i Pelegu Kumran je u toj fazi esencijalno ostao isti onakav kakav je bio konstruiran u hasmonejskom razdoblju (što znači s bazenima za natapanje gline umjesto štala). Prema njima, u ovu se fazu trebaju atribuirati samo manje promjene: npr. izgradnja ritualne kupke L68 za radnike koji su proizvodili med i sušili datulje, izgradnja više grnčarskih peći te prenamjena nekih prostorija, npr. u jednoj je prostoriji sagrađena klupa uzduž sva četiri zida (L4), čime je ona postala soba za sastanke, sinagoga. Prema njima, u ovoj se fazi proizvodnja grnčarije povećala (ibid., str. 61).
v Prenamjena kumranskog vodosustava za potrebe grn-čarskog proizvodnog pogona. Prije smo izrazili mišljenje da prenamjena kumranskog vodosustava, od onoga koji je služio isključivo za potrebe konjaničke jedinice, u vodosustav koji je služio za potrebe proizvodnog grnčarskog pogona, nije izvršena u kasnom hasmonejskom razdoblju, nego s ponovnim naseljavanjem Kumrana počevši od vremena Arhelaja pa nadalje u I. stoljeću. Dakle, sve promjene koje su Magen i Pelag atribuirali da su se dogodile u kasno hasmonejsko razdoblje: prenamjena štala, izgradnja sabirnih bazena za prikupljanje i uskladištenje gline te bazena za namakanje gline, izgradnja grnčarskih i drugih peći, izgradnja skladišnog prostora za gotove grnčarske proizvode i izgradnja četiriju odlagališta škarta i smeća, treba datirati u razdoblje od Arhelaja pa do rimskog zauzimanja Kumrana 68. godine.
Na sl. 68. prikazujemo navedene bazenske kapacitete kumranskog vodosustava iz I. stoljeća, a na sl. 69. neke od kumranskih grnčarskih proizvoda.
U kronologiji prema numizmatičkim nalazima, ovo razdoblje u kojem je spaljena i napuštena nekadašnja Antigonova utvrda ponovno naseljena i revitalizirana u proizvodni grnčarski pogon, korespondira s početkom dotoka novca u vrijeme Arhelaja, većim dotokom novca za vrijeme prvih rimskih prokuratora, kralja Agripe I, kasnijih rimskih prokuratora te novca za vrijeme prve tri godine I. Židovskog rata. Taj je novac, osim onog iz vremena 66-68., u Kumran dolazio uglavnom na temelju ekonomske grnčarske aktivnosti koja se tamo obavljala. ª
v Prenamjena nekih prostorija kumranskog naselja prema de Vauxu. On je u velikoj prostoriji pronašao ožbukane ostatke velikog stola, dužine oko pet metara i visine oko pedeset centimetara te dijelove još dva manja stola. Tu je prostoriju (L30, na crtežu rekonstrukcije označena E)
u kojoj je pronašao tintarnicu, nazvao skriptarnica (pisarnica). Treba reći da su u Kumranu, de Vaux i kasniji istraživači na raznim lokacijama pronašli ukupno šest tintarnica, više nego na bilo kojem drugom mjestu iz vremena Drugog hrama, uključujući i područje Hrama u Jeruzalemu.
Istraživač esenske zajednice u Kumranu Roland de Vaux identificirao je sobu pokraj skriptarnice (L4, na crtežu rekonstrukcije označena slovom F) kao ”sobu za sastanke”, zato jer su u njoj nađene zidane i ožbukane klupe oko sva četiri zida.
Prije smo vidjeli da je Filon (”Quod omnis probus liber”, pogl. 82) napisao da se eseni sastaju u “svetim mjestima koje nazivaju sinagogama (synagogai)“.
Također je de Vaux i prostoriju koja je danas poznata kao ”blagovaon-ica” (L77; na crtežu označena slovom G) identificirao ujedno kao blagovaonicu i sobu za sastanke, zato jer na svom zapadnom dijelu ima popločen okrugli dio koji je očito bio korišten kao podij za govornika. Prije smo vidjeli da je Josip napisao da eseni ”nakon čišćenja idu u blagovaonu kao u neki sveti hram” (hagion … temenos)” (Židovski rat, II, 13).
Do blagovaonice je soba koja je poznata pod imenom ”ostava” (L86 i L89, na crtežu H), zato jer je u njoj pronađeno 708 keramičkih zdjela, 204 tanjura, 108 zdjelica za salate, 75 pehara, 21 vrč, 11 ćupova i dr. De Vaux je smatrao da je to posuđe, koje nikad nije upotrebljeno za kuhanje na vatri, bilo posuđe za serviranje hrane u blagovaonici, L77. ª
Pošto mi kao i mnogi drugi istraživači identificiramo Kumran kao Damask, smatramo da je u njegovim sinagogama, tj. u ”sobi za sastanke” i ”blagovaonici”, Savao propovijedao da je Isus Sin Božji (Dj. 9:20).
Prema de Vauxu, sloj Kumrana iz prve polovine I. stoljeća bio je razrušen djelovanjem vojnih oruđa za razaranje zidova, zagaravljen paležom te prepun željeznih vrhova rimskih strijela. To i nepostojanje pobunjeničkog novca iz vremena 69-70. prema njemu govori da su Rimljani osvojili kumransku utvrdu 68. godine, dok nalazi novca gradova koji su davali pomoćne čete rimskoj vojsci, kao i nalazi rimskog imperijalnog novca ukazuju da je nakon toga rimska vojska tamo smjestila svoj garnizon.
No prema Magenu i Pelegu, svi novci nađeni poslije osvajanja 68. godine [novac iz vladavine Tita, Agripe II, Trajana, Hadrijana, tri komada novca iz vremena Bar Kohbine pobune pa čak i neki novci iz vremena prije razaranja Drugog Hrama (novac gradova)], doneseni su u Kumran za vrijeme Bar Kohbine pobune (132-135.)!. Za njih je nevjerojatno da bi Rimljani smjestili svoj garnizon u spaljeno i napušteno mjesto čiji vodosustav nadalje više nije bio operativan (ibid., str. 62).
Međutim i de Vauxovoj i Magen-Pelegovoj interpretaciji događaja iz 68. godine, suprotstavljen je izvještaj Plinija Starijeg koji je oko 77. godine napisao da je naselje esena u to vrijeme još uvijek postojalo i da su tamošnji eseni ”dan za danom prihvaćali mnoštvo bjegunaca, do istoga broja, ljude koje je život iznurio i odveo onamo valovima sudbine da bi usvojili njihove običaje”, u vrijeme dok je En-Gedi, baš kao i Jeruzalem bio humak pepela. Ukoliko je Plinijev tekst istinit, onda Rimljani nisu razrušili i zapalili Kumran 68. godine, nego su, sudeći prema numizmatičkim nalazima, kroz vrijeme 68-73. godine u njemu smjestili svoj garnizon, da bi se nakon njihova odlaska eseni u njemu ponovno naselili.
FAZA K) RAZDOBLJE OD RAZARANJA KUMRANA DO II. ŽIDOVSKOG RATA
Uz prisjećanje na prethodni navod Magena i Pelega o vremenu nakon rimskog osvajanja Kumrana iz kojeg proizlazi da je kumransko naselje nakon rimskog osvajanja, spaljivanja i razaranja 68. godine ostalo napušteno i bez operativnog vodosustava, navedeni istraži-vači također kažu da nemaju saznanja o tome kad su Židovi reokupirali kumransku utvrdu za vrijeme Bar Kohbine pobune (ibid., str. 62).
———————
Nakon ovog razmatranja jasno je da su Magen i Peleg svojim arheološkim dokazima dokazali da od de Vauxove teorije da je u Kumranu postojalo esensko naselje od oko 130. g.pr.Kr. pa do 68. g.posl.Kr., uz prekid za vrijeme Heroda Velikog, nema gotovo ništa. Nakon svega je jasno da je u hasmonejsko vrijeme Kumran funkcionirao kao vojna utvrda, a od Arhelaja do rimskog zauzimanja kao grnčarski proizvodni centar.
Međutim, zbog više arheoloških dokaza koji se ne uklapaju u poimanje Kumrana kao isključivo grnčarskog pogona, ne možemo prihvatiti Magen-Pelegove indirektne teorije koje su oni nadogradili na svoje arheološke zaključke: da u Kumranu nikad nisu živjeli eseni niti organizirana zajednica bilo koje sljedbe i da u Kumranu nisu pisani svitci koji su pronađeni u spiljama pokraj Kumrana, nego da su ih sa sobom donijeli izbjeglice iz Jeruzalema i drugih židovskih gradova koji su tuda prolazili na svom putu bijega prema jugu. Uskoro ćemo se vratiti ovoj zagonetnoj problematici.
———————
A iz ukupnog dosadašnjeg razmatranja proizlazi sljedeća kronologija Kumrana prema arheološkim nalazima (Magen i Peleg imaju nešto drugačiju, skraćenu kronologiju):
KRONOLOGIJA KUMRANA PREMA ARHEOLOŠKIM NALAZIMA
Faza A, Željezno doba I. (1200–1000. g.pr.Kr.): Na tom području postoji naselje Sekaka (Još. 15:62).
Faza B, Željezno doba II.C (722–587. g.pr.Kr.): Nakon asirskog osvajanja Samarije, na tom području žive doseljenici iz države Izrael.
Faza C, Razdoblje između VI. i II. st.pr.Kr.: Nakon što je naselje iz željeznog doba napušteno 587. g.pr.Kr., ono je ostalo nenaseljeno do ponovnog utemeljenja naseobine u II. st.pr.Kr.
Faza D, Seleukidsko doba (oko 200–110. g.pr.Kr.): Moguće da je u tom razdoblju Kumran obiteljsko gospodarstvo ili malo naselje u kojem je postojala grnčarska proizvodnja.
Faza E, Rano hasmonejsko doba (110–103. g.pr.Kr.g.pr.Kr.): Kumran je vojnička utvrda Hirkana I. i Jude Aristobula u kojem je stacionirana konjanička jedinica.
Faza F, Kasno hasmonejsko doba (103–63. g.pr.Kr.): Kumran je vojnička utvrda Aleksandra Janeja, Aleksandre Salome i Antigona u kojem je stacionirana konjanička jedinica.
Faza G, Razdoblje od Pompeja do Antigona (63–40. g.pr.Kr.): Kum-ran je napuštena utvrda.
Faza H, Razdoblje Antigona (40–37. g.pr.Kr.): Kumran je Antigonova revitalizirana vojna utvrda.
Faza I, Razdoblje Heroda Velikog (37–4. g.pr.Kr.): Nakon Herodovog i Sosijevog osvajanja i spaljivanja, Kumran je kroz vrijeme Heroda Velikog ostao spaljena i napuštena utvrda.
Faza J, Razdoblje od Antigona do rimskog zauzimanja (4. g.pr.Kr. do 68. godine): Kumran je ponovno naseljen u vrijeme Arhelaja te je nekadašnja spaljena i napuštena utvrda revitalizirana kao grnčarski pogon i kao takva je egzistirala sve do rimskog zauzimanja 68. godine.
Faza K, Razdoblje od rimskog zauzimanja do II. Židovskog rata (68–135. godine): U Kumranu je između 68-73. godine vjerojatno stacioniran rimski garnizon. Nakon toga, Kumran je prema Pliniju Starijem oko 77. godine, esensko naselje, nakon čega je vjerojatno napušten do 132. godine, kada ga je Bar Kohbina vojska zauzela te držala do 135. godine.