IVAN HIRKAN I. (135-104.)
Nakon Šimunove smrti, vladar i veliki svećenik postade Ivan Hirkan I. (135-104. g.pr.Kr.), te on izbaci Ptolomeja iz zemlje. Nakon toga Antioh povede rat protiv Hirkana i opsjedne Jeruzalem. A Hirkan otvori Davidovu grobnicu, koji je bio najbogatiji od svih kraljeva, te otamo uze tri tisuće talenata u novcu i nagovori Antioha da u zamjenu za tri tisuće talenata odustade od opsade Jeruzalema, što ovaj i učini. Hirkan je također bio prvi od Židova koji je imao dovoljno novca da unajmi strane plaćenike.
A nakon smrti Antioha, koji je poginuo u kampanji protiv Medijaca, Hirkan uvidje svoju priliku i povede pohod protiv Sirije. Zauze Medabu i Samegu, a osim toga Šekem i Gerizim (između 113-111. g.pr.Kr.), te podjarmi Kuteance koji su tamo živjeli kod hrama koji je sličio jeruzalemskom Hramu, a za koji je Aleksandar dao dozvolu Sanbalatu, generalu njegove vojske, da ga sagradi za ljubav Manašea, zeta velikog svećenika Jadue. Taj hram od tada pa nadalje ostade napušten, dvije stotine godina nakon što bijaše sagrađen.
Hirkan također zauze Adoreon i Marisu, gradove Idumeje i podvrgne pod svoju vlast sve Idumejce (oko 110-108. g.pr.Kr.). Dozvoli im da ostanu u svojoj zemlji pod uvjetom da obrežu svoje genitalije i primjenjuju zakone Židova, na što oni pristadoše.
A zatim Hirkan sklopi savez s Rimljanima.
Nakon svađe između Antioha Gripa (121-96. g.pr.Kr.) i Antioha Kizikena (113-95. g.pr.Kr.) u vezi nasljeđivanja seleukidskog kraljevstva, Hirkan osvoji Samariju i sasvim je poruši. Zatim se prikloni sljedbi saduceja te se otkloni od sljedbe farizeja.
U njegovo su vrijeme Židovi živjeli sretno, a on nakon sretnog vladanja i uspješnog proširivanja granica svoje države umre nakon trideset i jedne godine vladavine.
JUDA ARISTOBUL I. (104-103.)
Poslije Hirkanove smrti naslijedio ga je njegov sin Juda Aristobul I. (104-103. g.pr.Kr.), te on, kad je preuzeo vladavinu, kao prvi od svih vladara stavi sebi dijadem na glavu te otada Judeja posta kraljevstvo. No on je najbarbarskije bio okrutan prema svojoj majci i braći, te ubrzo, nakon kratke vladavine i nakon što je ubio svog brata Antigona, umre.
ALEKSANDAR JANEJ (103-76.)
Nakon njegove smrti kraljevstvo preuze njegov brat Aleksandar Janej (103-76. g.pr.Kr.). On poduze ratni pohod protiv Ptolemaide, no ubrzo napusti njenu opsadu zbog straha od Ptolemeja Lathirusa (80. ili 80-58. g.pr.Kr.). Zatim Ptolomej povede rat protiv Janeja, no njegova ga majka Kleopatra nagovori da se vrati u Egipat.
Nakon toga Aleksandar Janej opsjedne Gadaru te je osvoji, isto kao i Amathus, najjaču utvrdu s onu stranu Jordana. Tamo se nalazio najvredniji dio blaga Teodora, sina Zene, te ga Janej odnese sa sobom. No Theodorus odmaršira do njega, uze što je njegovo i pobije deset tisuća Židova.
Zatim Aleksandar Janej, nakon što sklopi savez o zajedničkoj obrani s Kleopatrom, poduzme ratni pohod protiv Kelesirije i potpuno poruši grad Gazu. Također pobije ukupno ”ne manje od pedeset tisuća” Židova koji su se za vrijeme šestgodišnje pobune borili protiv njega.
Tada su neki iz Judeje pozvali Demetrija Eukerusa u pomoć. On dođe s 40.000 pješaka i 3.000 konjanika te se ulogori kod Sikima, a na njega pođe Aleksandar Janej s 20.000 Židova i 6.200 najamnika. Dođe do boja u kojem Demetrije pobijedi, a Aleksandar se povuče u brda zajedno sa 6.000 Židova. No začudo, Demetrije se ubrzo povuče iz zemlje zbog straha od dugotrajnog rata u Judeji, na koji nije bio spreman. No sada drugi Židovi napadnu Janeja, očito oni koji Demetrija bijahu pozvali upomoć. A oni bješe poraženi, te mnogi izgubiše živote. Janej pak ostale natjera u grad Bethoma (Berneselis), gdje grad razori, njih zarobi te povede u Jeruzalem. Tamo naredi da se oko osamsto dovedenih Židova razapne na križeve te da se pred očima tih razapetih umirućih ljudi njihovim ženama i djeci prerežu grkljani. Za to je vrijeme u svom dvoru Janej pio i ležao sa svojim konkubinama!
Vjerojatno se na taj čin Aleksandra Janeja odnosi Pešer Nahuma iz Kumrana (prijevod dr. D. Fluser):
Pešer Nahuma
- (…………) konačište za grješnike neznabožaca.
”Kuda lav iđaše da bi donio onamo lavića.
- (i nema tko da plaši”. Tumačenje ovoga odnosi se na Deme)trisa, kralja Grčke koji je tražio da uđe u Jeruzalem, po savjetu onih koji istražuju glatkosti.
- (Ali ne dođe, jer ne dade Bog) u ruke kraljeva Grčke od Antioha pa sve do
pojave vođe Kitejaca, kako bi kasnije zgazio
- (Kitejce …….) ”Lav je grabio za svoje laviće, davio za svoje laviće, plijenio …”
- (…. Tumačenje ovoga odnosi se) na Gnjevnog lava koji će udariti po svojim
velikašima i ljudima svog savjeta
- (…. ”Te ispuni plijenom) svoj brlog i skrovište svoje grabežom”. Tumačenje
ovoga odnosi se na Gnjevnog lava
- (koji dosudi kazne i učini os)vetu nad onima koji istražuju glatkosti, koji
povješa žive ljude
- (na drvo, što ne učini nitko) u Izraelu prije njega. Jer onomu koji povješa
žive na (d)rvo treba (zaz)vati: ”Evo me pred (tobom),
- (govori Jahve nad vojskama. Spalit ću, u dim ću pretvoriti tvoju ve)ćinu, a laviće
će tvoje mač proždrijeti. Istrijebit ću sa zemlje grabež”.
- (Tumačenje ovoga odnosi se na Gnjevnog lava …),
a ”tvoja većina” čete su njegove (……….), a ”lavići njegovi” su
- (……….), a ”grabež njegov” je bogatstvo koje je sakupi(o u Hram)u
jeruzalemskom koje
- (će biti predano u ruke vojske Kitejaca — E)frajim je Izrael koji će biti predan … u …”
(Izvor: Werber ”Kršćanstvo prije Krista?”, str. 93-94)Komentar:
Demetris, kralj Grčke je Demetrije Eukerus. On je prema savjetu (tj. pozivu) onih koji istražuju glatkosti (tj. farizeja, ”uglađenih, prevrtljivih tumača Nauka” → Eugen Werber, ”Kršćanstvo prije Krista?”, str. 95), trebao doći u Jeruzalem i skinuti s vlasti Aleksandra Janeja. No u svom iznenađenju nije uspio te se – bojeći se daljnje gerilske borbe i dugotrajnog rata za koji nije bio spreman – vratio u Antiohiju. Tim se farizejima Gnjevni lav (Aleksandar Janej), zatim strašno osvetio povješavši žive ljude na drvo (razapeo ih je na križeve), pri čemu je prema svom narodu pokazao do tada nečuvenu okrutnost.
Pešer dalje govori da u Jeruzalem nije nitko došao od Antioha IV. Epifana (164. g.pr.Kr.), pa sve do vođe Kitejaca (Pompeja, 63. g.pr.Kr.), kako bi (Kitejce, tj. Rimljane), kasnije (nakon obesvećivanja i rušenja Hrama), Jahve zgazio. Međutim, rimsko se uništenje tada nije dogodilo.
Bogatstvo koje je Gnjevni lav, Aleksandar Janej skupio u jeruzalemskom Hramu, prema komentatoru iz Kumrana, bit će predano u ruke vojske Kitejaca (Rimljana), a također i Efrajim, tj. Izrael bit će predan (osvojen).
Ovo također govori da je pisac Pešera Nahuma u Kumranu bio svjestan da će Rimljani pobijediti u I. židovskom ratu ili da je to znao.
Vraćamo se na Josipov prikaz povijesti Judeje:
Zatim su Antioh, koji se zvao Dionizije (88-84. g.pr.Kr.) i nakon njega arapski kralj Areta, poduzeli ratne pohode na Judeju. No Aleksandar uspije preosvojiti mnoge gradove od njih te se vrati u Jeruzalem, gdje je nakon tri godine zbog bolesti umro. A prije smrti dao je brojne savjete svojoj ženi Salomi Aleksandri te njoj ostavi kraljevstvo, iako je imao dva sina, Hirkana i Aristobula.
SALOMA ALEKSANDRA (76-67.)
Za razliku od svojega supruga koji je farizeje razapeo na križeve, Aleksandra (76-67. g.pr.Kr.) se, u svojem devetogodišnjem kraljevanju oslonila na farizeje te im je potpuno predala vlast u ruke. Svog je starijeg sina Hirkana, koji se nije zanimao za politiku i bio nesposoban da upravlja javnim poslovima, postavila za velikog svećenika (76-66. g.pr.Kr.), dok je istovremeno mlađi Aristobul čeznuo za vlašću i stalno vršio pokušaje da je se domogne.
A nakon što je učinila mnoga slavna djela, Aleksandra umre.
ARISTOBUL II. (67-63.)
Nakon Aleksandrine smrti poče otvoreni rat između njezinih sinova Aristobula i Hirkana oko nasljeđivanja kraljevstva. Oni se sukobiše u bitki kod Jerihona, te Hirkan, izubivši bitku, pobježe u jerihonsku tvrđavu. A nakon toga se braća sporazumješe da Aristobul (II, 67-63. g.pr.Kr.) treba biti kralj, a Hirkan da treba živjeti građanskim životom. No nedugo nakon toga, u taj se dogovor upleo Antipater, koji nagovori Hirkana da pobjegne kralju Areti u Arabiju (Petra u Jordanu).
Zatim arapski kralj Areta III. i Hirkan povedu ratni pohod protiv Aristobula i opsjednu Jeruzalem (Pasha 65. g.pr.Kr.). No rimski general Skaur, koji se tada nalazio u Siriji, prihvati ponudu Aristobula i za četristo talenata slomi njihovu opsadu Jeruzalema.
HIRKAN II. POSTAJE GUVERNER NARODA (63-40.)
Nakon toga Aristobul i Hirkan odu do Pompeja (63. g.pr.Kr.), koji se tada nalazio u Siriji (66-62. g.pr.Kr.), u namjeri da pred njim dokažu koji od njih treba kraljevati u Judeji. Nakon Pompejeve arbitraže u korist Hirkana, uslijedi Aristobulov bijeg u utvrdu Aleksandrium, a Hirkan postade guverner naroda. A Pompej odmah povede svoju vojsku na Aristobula te mu naredi da preda sve utvrde koje je posjedovao.
Kad Pompej dođe do Jeruzalema, pred njega izađe Aristobul i uvede ga u Jeruzalem, obećavši, da će mu grad i novac predati mirno te da nije potrebno da to ostvari ratom. Na to Pompej otiđe vodeći Aristobula sa sobom, te pošalje Gabinija s vojnicima da preuzme Jeruzalem i kraljevsku blagajnu. No kad je Gabinije došao, niti ga pustiše u Jeruzalem, niti on primi blagajnu, zato jer su se Aristobulovi vojnici tomu usprotivili. Na to se Pompej razgnjevi te Aristobula stavi u zatvor, dok on sam krene na Jeruzalem. Taj je grad bio dobro utvrđen, osim sa sjeverne strane, dok je sa svih strana bio okružen širokim i dubokim jarkom.
A u gradu se građani podijeliše: jedni su se htjeli boriti, drugi su htjeli Jeruzalem predati Pompeju bez borbe, dok su Aristobulovi vojnici bili za borbu. Na kraju prevladaše vojnici te oni zauzmu Hram i pripreme se na obranu.
POMPEJ OSVAJA JERUZALEM (63. g.pr.Kr.)
Kad je Pompej došao pred Jeruzalem, nađe zatvorena gradska vrata. Ljut zbog toga, opsjedne grad i osvoji ga silom, probivši se u grad preko sjevernog zida (63. g.pr.Kr.) u subotu, kad Židovima nije dozvoljeno da rade pa niti da se bore. Nakon toga pošalje Aristobula u Rim kao zatvorenika.
Potom Skaur sklopi savez o međusobnoj pomoći s arapskim kraljem Aretom, dok je, nedugo nakon toga, Gabinije (57-55. g.pr.Kr.) u Judeji pobijedio Aristobulovog sina Aleksandra.
No nakon nekog vremena, uspije Aristobul pobjeći iz Rima, ali kad je došao u Judeju, uhvati ga Gabinije te ga u lancima pošalje natrag u Rim.
Nakon što se vratio iz Egipta, taj je isti Gabinije ponovno u borbi pobijedio Aristobulovog sina Aleksandra i Nabatejce koji su mu pomagali.
Zatim je Kras došao u Judeju i opljačkao Hram. Nakon toga odmaršira on u Perziju da ratuje protiv Parta, ali tamo, u jednom teškom porazu, sa svom svojom vojskom bješe uništen (53. g.pr.Kr.) i ubijen.
Nakon Krasa, rimsku upravu u Siriji nastavi Kasije, koji je uspio zaustaviti Parte na njihovom putu na zapad te se zatim vrati u Judeju.
HIRKAN II. ETNARH JUDEJE (47. g.pr.Kr.)
Tako su Židovi, nakon Pompejevog osvajanja Jeruzalema, izgubili stvarnu nezavisnost te su nakon toga i silom rimskog oružja, postali saveznici Cezara u vrijeme kad se ovaj borio protiv Egipta.
A Idumejac Antipater, tada u rimskoj službi, poduzimao je mnoge slavne akcije koje su rezultirale njegovim stalnim napredovanjem u službi i dovele ga do prijateljstva s Cezarom.
Tada u zatvoru umre Aristobul, zbog čega je u Rim došao njegov sin Antigon žaleći se Cezaru da mu je u zatvoru otac otrovan na zahtjev Antipatera, da mu je brata ubio Scipio te da bi njemu trebalo dodijeliti kraljevsko dostojanstvo, a ne da u Judeji Hirkan vlada kao guverner. Pri tomu je optužio Antipatera i Hirkana za nasilničko ponašanje. A Antipater, koji je tamo bio prisutan, odgovori Cezaru da je Antigon buntovna osoba, da mu je otac ubijen kao neprijatelj Rima te da mu je brat ubijen zbog vršenja pljačke.
Nakon takvog njegovog govora, Cezar nije usvojio Antigonov zahtjev, već je Antipatera postavio za prokuratora Judeje, a Hirkana za etnarha i velikog svećenika (47. g.pr.Kr.).