INDOARIJANCI I HURITI POD IMENOM HIKSA OSVAJAJU EGIPAT

U vrijeme koje neposredno prethodi zauzimanju Asirije cca. 1750. g.pr.Kr, Huriti su bili već naseljeni u današnoj Siriji, a sa Šamši-Adadom osvajaju Asiriju. Prije toga osvajanja dolazi do migracije plemena Turuku sa planine Zagros na ravnice gornjeg Eufrata (područje i grad Terq na kojem nalazimo i pleme Banu-yamina), ili je vjerojatnije bilo više valova različitih doseljavanja, a zatim dolazi do doseljenja Indoarijanaca (Hapiru), Huritima; zatim se ti Indoarijanci i Huriti okreću u osvajanje na zapad i jugozapad prema Egiptu. Preko današnjeg Libanona i Palestine prodiru do Egipta, osvajaju Egipat, te 1690. g.pr.Kr. razaraju tadašnji egipatski glavni grad Memfis. Zbog svoje ratne superiornosti koja je bila posljedica uvođenja nove ratne tehnike i taktike, svugdje ostvaruju uspjehe i dolaze na vlast.

Evo što o huritskim osvajanjima Egipta, kao i o značaju Hurita za povijest Starog Istoka piše Herbert Wendt u knjizi “Počelo je u Babilonu”:

Već u starim sumerskim epovima spominje se zemlja Hurum južno od Kavkaza. U starom zavjetu spominju se Huriti kao Hori. Oko godine 1720. pr.Kr. osvojili su pod imenom Hiksa državu Egipat,⁽³²⁾ uveli onamo kola i konje, pa su kao “pastirski kraljevi” vladali Egiptom sto četrdeset godina. U velikom trgovačkom gradu Ugaritu, koji je više stotina godina bio sjedište malih samostalnih kraljeva, sada je nakon dolaska Hurita na Bliski Istok, stanovalo miješano huritsko-kanaansko stanovništvo.

.…Prema istraživanjima Amerikanaca E. A. Speisera i I. J. Gelba, ustanovljeno je kakvu su značajnu ulogu imali Huriti u povijesti Staroga Istoka. Sva vojna snaga, sve ratno umijeće, plosnate plastike na fasadama asirskih palača i neka određena svojstva asirskog narodnog značaja, sve što je Asircima omogućilo da postanu svjetska i kulrurna velesila potječe najvećim dijelom od huritskog duha i huritske tehnike.

U prilog gornje tvrdnje da su Indoarijanci i Huriti vladali velikim dijelom Starog Istoka, od Tigrisa i podnožja planine Zagros na istoku, do Egipta i Nila na zapadu, navodimo i kratki citat iz knjige  “Biblijska mitologija”, autora Waltera Beltza:

…Hiksi, narod s planine Huri-Mitani, vladao je sredinom 2. tisućlječa Sirijom-Palestinom, Ašurom i Egiptom.

Iz ovog citata se može vidjeti, da i ovaj autor poistovjećuje Hikse sa Indoarijancima i Huritima, jer sa planine Huri-Mitani dolazi narod Huri i Mitani (što je uz Hapiru možda bilo drugo ime za Indoarijance ili njihovo drugo pleme), dok su kasniji stanovnici kasnije države Mitani Indoarijanci i Huriti. Osim toga, ovaj autor govori o kompletnom području kojim su vladali Indoarijanci i Huriti, a ono je obuhvaćalo Asiriju, Siriju, Palestinu i Egipat. Vrijeme te vladavine može se smjestiti od cca. 1750. do 1530. g.pr.Kr, kada su Huriti istjerani iz Egipta.

RAZLIČITA IMENA INDOARIJANACA ILI NJIHOVIH PLEMENA	HURITSKA I DRUGA (?) PLEMENA SA GORNJEG EUFRATA
Hapiru, Apiru	Huru	Banu-yamina	Iyisipi
Menti, Mentu, Mitani		(Banu)-Hanu	Arqata
		Banu-Simal	Turuku

CARSTVO INDOARIJANACA I HURITA

Nakon osvajanja Egipta 1690. pr.Kr, a prije osvajanja Asirije od strane Hamurabija na početku sedamnaestog stoljeća pr.Kr,⁽³³⁾ smatramo da se huritsko carstvo prostiralo od planine Zagros i rijeke Tigrisa, preko tadašnje Asirije, za-tim uzduž Gornjeg Eufrata preko cijele današnje Sirije do Mediterana na zapadu, zatim preko Libanona i Palesti-ne do Egipta, te je obuhvaćalo čitav Egipat. Sjeverni dio Egipta Indoarijanci i Huriti, koje su Egipćani zvali Hik-si (tj. egipatskim imenom “Hik-hosuet” i poslije “Hik-šos” koje znači u prijevodu “Vladari stranih zemalja”), kontroliraju direktno iz Avarisa u Delti i preko njihove poddinastije u Zapadnoj Delti, a južni preko vazalne egipatske dinastije iz Tebe. To je zaista bilo prvo svjetsko carstvo takve veličine koje je obuhvaćalo veliki dio Starog Istoka i Egipat. Indoarijanci i Huriti su mogli uspostaviti takvo golemo carstvo zahvaljujući lakim ratnim kolima na dva kotača s konjskom spregom koja su im omogućila veliku pokretljivost i savladavanje velikih udaljenosti u kratkom vremenu i drugim novim oružjima. Paralelno s novim oružjima, Indoarijanci i Huriti su uveli i adekvatnu borbenu taktiku koju su ta nova oružja omogućavala; to se prvenstveno odnosi na napad brzih ratnih kola u masi ili disperzirano u manjim odredima. Narodi Starog Istoka, Asirci, Semiti u jugozapadnoj Aziji te Egipćani, nisu imali odgovore na nova oružja i novu taktiku, naročito njihova pješačka vojska nije imala odgovor na strahovit napad brzih ratnih kola na pješake: u tome su ležali razlozi huritskog ratnog uspjeha na svim frontovima.

Iako su centar snage i vlasti prenijeli u Egipat, Indoarijanci i Huriti osvojena područja nisu organizirali kao jako, središnje organizirano carstvo upravljano iz Egipta, nego kao federaciju, odnosno oformili su niz manjih kraljevstava koja su u Egipat gdje je Huritima bio centar, slala porez ili “danak”. Ta su kraljevstva dalje kontrolirala svoja rubna područja preko lenskog instituta, odnosno preko svojih vazala. Iz ovoga se izvodi zaključak, da su ratna tehnika i taktika omogućili Indoarijancima i Huritima osvajanje vlasti na vrlo velikim i udaljenim područjima Starog Istoka, ali da nisu imali dovoljno ljudi da organiziraju jaku središnju vlast s dobro branjenim provincijama kao i jaku pokretnu centralnu vojsku koja bi dodatno osiguravala tu vlast.

Zbog toga su u osvojenim područjima organizirali malena kraljevstva s pridruženim vazalima ili su upravna područja atomizirali do veličine gradova-državica. U njima su postavili samo svoj indoeuropski vladajući sloj, a prema domaćem stanovništvu odnosili su se s dosta tolerancije. No razvučena i atomizirana vlast na osvojenim područjima imala je slabe mogućnosti obrane pred jakim napadom koncentriranim na uskom području; to se pokazalo kobno u slučaju Hamurabijevog napada na istočnom krilu tih područja kad je on osvojio Asiriju i otrgnuo je iz huritske vlasti, zatim u napadu Hetita pod Muršilišom I. cca 1565. g.  kada su Hetiti u iznenadnom napadu prošli kroz središnji dio huritske zemlje, razorili grad Alep i prodrli sve do Babilona kojeg su osvojili i razorili. Taj hetitski prodor pokazao je svu indoarijansko-huritsku ranjivost, te je očito nakon njega došlo do pada ukupne indoarijansko-huritske snage. To je ohrabrilo vazalnu XVII egipatsku dinastiju iz Tebe da se oko 1543. pr.Kr. pobuni protiv indoarijanskih i huritskih gospodara koji su pod imenom Hiksa vladali cjelokupnim Egiptom. Na istočnom dijelu to je ohrabrilo Kasite da počnu ugrožavati Babilon te su ga oni osvojili cca 1532. g.pr.Kr. Nakon istjerivanja iz Egipta 1530. pr.Kr, Hiksi (Indoarijanci i Huriti) povlače se u Palestinu, a zatim u središnji dio huritskog područja na Gornjem Eufratu gdje osnivaju državu Mitani (cca 1525. pr.Kr.), tj. tamo zapravo dodatno utvrđuju postojeću upravnu jedinicu koja je već od prije postojala na tom području. Povratak na Gornji Eufrat intenzivira se naročito nakon pada Šaruhena 1527. g.pr.Kr.

DRUGAČIJA MIŠLJENJA:

Ovakav redoslijed povijesti nisu prihvatili mnogi istraživači ili ga nisu sagledali, te se njihovo shvaćanje povijesti tog vremena svodi na nesagledavanje i zanemarivanje uloge Hurita na Starom Istoku, zatim na neuočavanje da se huritsko carstvo prostiralo, ili bolje reći da su se mnoga manja huritska kraljevstva i gradovi-državice pod njihovom vlašću protezali u neprekidnom slijedu od Zagrosa do kraja Egipta. Njihovo se nerazumijevanje zato svodi na nerazumijevanje nacionalnosti (ili bolje rečeno genetske pripadnosti) koje su bili Hiksi, odnosno polasku od pogrešne pretpostavke da su Hiksi bili zapadni Semiti, a ne Indoarijanci i Huriti; nadalje, od tih istraživača imamo negiranje vojnog osvajanja Egipta od strane Hiksa, odnosno stvaranje teorije da su se zapadni Semiti mirnim putem i infiltracijom doselili u Egipat iz Palestine, a zatim da su nenasilnim putem preuzeli vlast i vladali Egiptom pod imenom Hiksi. U komentaru⁽³⁴⁾ dajemo pregled takvih mišljenja.

Na kraju ovog pregleda može se postaviti pitanje, zbog čega toliko mnogo istraživača zanemaruje ulogu i značaj Indoarijanaca i Hurita u povijesti Starog Istoka. Objektivan je razlog taj, što za sada ne postoji dovoljno materijalnih dokaza o Indoarijancima i Huritima, o njihovom ukupnom značaju te o njihovoj ekspanziji; ili možda takvi dokazi postoje u privatnim zbirkama a nisu prezentirani javnosti. Još nije pronađen glavni grad države Mitani, Vasukan, koji je kako se pretpostavlja bio smješten u području rijeke Habbura. Isto tako, nedovoljna je sačuvana materijalna ostavšina Hiksa u Egiptu. Možda postoji ali nije do sada svjetskoj javnosti prezentiran nedvojben dokaz koji govori koje su nacionalnosti odnosno genetske pripadnosti bili Hiksi: genetska analiza indoarijansko-huritskih kostura u Avarisu te mumije Juje. Za sada najveći broj informacija o Indoarijancima i Huritima potječe iz lingvističkih, pisanih materijala iz tog vremena, od kojih su najvažniji zapisi iz grada Mari (Irak), zatim iz grada Nuzi (sada Kirkuk u Iraku), iz grada Eble u Siriji, te pločice iz Tel el Amarne, sve pisano klinastim pismom i koje potječu iz vremena od cca. 1800. g. do 1335. pr.Kr. Zbog toga i ove analize, sinteze i zaklučci imaju oblik logičnog misaonog povezivanja događaja i raznih kontradiktornih mišljenja koje su razni istraživači imali o povijesnom razdoblju od 1750-1200. godine pr.Kr; o narodu Indoarijanaca i Hurita i njihovom značaju; na osnovu toga donosimo vlastito mišljenje i postavljamo nove teze koje su predmet ove knjige.

No važniji razlog zašto mnogi istraživači nisu mogli prihvatiti prethodne teze je taj što se tumačenjem o mirnodopskom doseljenju u Egipat želi dati povijesno utemeljenje za mirni dolazak Josipa i njegove braće u Egipat, odnosno za dolazak Židova u Egipat. Ako su Hiksi bili ti koji su došli u Egipat, te ako su iz njihovog nacionalnog korpusa prema nekim povjesničarima (Flavije Josip) nastali Židovi, onda su oni trebali prema Bibliji, doći mirnim putem u Egipat i to postepenom infiltracijom i trebali su biti Semiti. Da bi se opravdale te teze, Hiksi nisu mogli doći u Egipat kao osvajači, niti su mogli biti krajnji rezultat indoarijansko- huritske ekspanzije i nikako nisu mogli biti Indoarijanci i Huriti. Osim toga, prema takvim istraživačima, ne može biti niti indoarijansko-huritske ekspanzije, jer nema za to dovoljno dokaza. Isto tako, prema takvim istraživačima, trebalo je staviti dolazak Indoarijanaca na Stari Istok u vrijeme oko 1520. g.pr.Kr, tj. tek nakon istjerivanja Hiksa iz Egipta, a nikako prije osvajanja Egipta od strane Hiksa, jer bi se u tom slučaju povezala indoarijansko-huritska ekspanzija te osvajanje Egipta kao krajnja posljedica te ekspanzije. U tom slučaju srušila bi se i teza o semitskoj nacionalnosti Hiksa i došlo bi prema njima, do totalnog košmara u povijesnoj podlozi za tumačenje rane biblijske povijesti, a sve biblijske priče dobile bi tada drugačiju povijesnu pozadinu. Zbog toga su nađena prethodna objašnjenja kao palijativne mjere koje bar naoko podržavaju njihovu teoriju i zbog toga je stanje u svjetskoj historiografiji koja obrađuje to razdoblje toliko prenapregnuto.

HIKSI

XV dinasiju Hiksa, od 1633 – 1530 pr.Kr., činili su kraljevi: Šeši, Jakuber, Kijan, Apepi I i Apepi II. Ovi vladari Hiksa vladali su cjelokupnim Egiptom iz Avarisa u Istočnoj Delti, od čega Istočnom Deltom direktno iz Avarisa, Zapadnom Deltom preko XVI poddinastije Hiksa, a južnim Egiptom preko vazalne XVII egipatske dinastije iz Tebe.

XVI poddinastiju Hiksa koja je vladala Zapadnom Deltom od 1633 – 1530 pr.Kr. činili su Anater i Jakobaam.

U Južnom Egiptu od 1633 – 1540 pr.Kr. kao vazali Hiksa, vlada iz Tebe XVII egipatska dinastija. Kao vazali su vladali: Sobekemsaf II, Intef VII, Tao I, Tao II (Sekenenre 1543. pr.Kr.) i Kamose (1543-1540)

Hiksi (Huriti) su osvojili i opljačkali egipatski glavni grad Memfis oko 1690. godine pr.Kr.⁽³⁵⁾ Osvajanje Egipta ostvarili su bez velikog otpora Egipćana, zahvaljujući korištenju spomenute ratne tehnike, kao što su ratna kola na dva kotača na konjsku spregu, složeni luk, nove vrste brončanog oružja, kao što su nekoliko tipova mačeva i zakrivljena sablja te naprava za izbacivanje kopalja. Ta su oružja prvi puta ušla u Egipat zajedno sa Hiksima. Naročito su strahovito ratno sredstvo bila ratna kola na konjsku spregu, koja su stvarala paniku u egipatskoj pješadijskoj vojsci i koja su bila glavni faktor uspjeha Hiksa na bojnom polju.⁽³⁶⁾ Vojna ekspertiza daje Hiksima veliku sposobnost da dođu sa svojim odredima bojnih kola bilo gdje i da pređu bilo koju udaljenost u kratko vrijeme. No Hiksi nisu uveli samo konje i kola u ratnu bitku, što im je otvorilo široke taktičke mogućnosti, Hiksi su također bili vješti oko konja i odlični vozači bojnih kola, te vješti strijelci.

Prije dolaska Hiksa, glavni grad Egipta bio je Memfis; no Hiksi su vladali Egiptom iz Avarisa u Istočnoj Delti, a samo povremeno iz Memfisa. Kao što smo rekli, sjevernim Egiptom, odnosno Istočnom Deltom, vladali su direktno, zapadnom Deltom preko svoje poddinastije, a Južnim Egiptom kroz institute vazala u Srednjem Egiptu (Tebi), Gornjem Egiptu i u Nubiji (Kuš). Nubija je na kraju postala nezavisna pod princem koji je za sebe tvrdio da je “sin” njegovog gospodstva, kralja Hiksa.

Hiksi su prema dosadašnjim saznanjima uspostavili dinastiju u Egiptu oko 1638. godine pr.Kr. i nametnuli poredak koji se održao daljnjih 108 godina. Međutim ostaje otvoreno pitanje koji su bili prvi vladari Hiksa od osvajanja Egipta i razaranja Memfisa 1690. g.pr.Kr. pa do uspostavljanja prvih poznatih kraljeva dinastije Hiksa i kako je ta vladavina izgledala.

Oko 1638. pr.Kr, pojavio se među glavarima Hiksa vođa koji je bio snažniji od drugih, dinamičniji, s karakteristikama vojnog i političkog vođe, koji je organizirao i koncentrirao vlast u svojim rukama, te je oformio dinastiju. To je prema Manetu, bio Salatis, prvi kralj koji je uveo profesionalnu vojsku i organizirao upravu vojnih vođa. Salatis je preuzeo vlast nad cijelim Egiptom i uveo ubiranje poreza od cijelokupnog stanovništva.⁽³⁷⁾

U Avarisu, ili Tell el-Yahudiyehu bilo je staro središte štovanja boga Seta. Set je bio najsličniji bogovima olujnog vremena s Levanta i iz Sirije, kao što su bili Tešub, Adad, Baal, ili Tarhuni, otkuda su i Hiksi dolazili. Nije bilo religijskog sukoba između Hiksa i Egipćana. Hiksi nisu bili niti monoteisti niti ikonoklasti, a izabrali su za svoje najvažnije božanstvo, boga pustinjske jalovosti, Seta. Zapravo, Hiksi su se držali kulta Baala, koji je bio udomaćena figura za Egipćane kao bog Set, te nisu pokušavali preobratiti Egipćane na kult njihovog boga.⁽³⁸⁾ U noveli iz doba Ramzesa (Papirus Sallier) može se pročitati da je Apofis, kralj Hiksa, prakticirao monolatrijsku religiju:

        “Kralj Apofis izabrao je za svoga gospodara boga Seta.

        Nije štovao niti jednog boga u čitavoj zemlji osim Seta”.

Također su uveli druge strane bogove i božice iz njihove sirijske i palestinske domovine (Huru), kao što je boginja-majka Astarta, a ujedno i boga oluje i rata, Baala.⁽³⁹⁾

Do sada dakle nije iznesen pred javnost niti jedan dokaz iz Egipta koji bi dokazao koje su nacionalnosti bili Hiksi. Nešto više o tome govori u Delti pronađen jako oštećen kip vladara Hiksa, a što je prikazano u televizijskom serijalu “Kraljevi i faraoni”, na kojoj je vidljivo da je vladar Hiksa imao crvenu kosu. To, kao i izgled prije spomenute mumije Juje ide u prilog teze da su Hiksi bili Indoeuropljani. Oni su bili bez sumnje došli iz zapadne Azije, s time da treba znati da je tada u zapadnoj Aziji bila potpuno druga populacija nego što je to danas. Velikim dijelom prednje Azije tada su vladali i nastanjivali je Indoeuropljani, tj. Indoarijanci i Huriti. Glavni pravci trgovine Egipta pod vladavinom Hiksa bili su sa područjem Hurru (Palestinom i Sirijom) i ta se trgovina kretala u to doba sigurnim putevima u jedinstvenom upravnom području bez unutarnjih granica. To je podrazumijevalo jedinstvenu državu, koja je obuhvaćala današnju Siriju, Libanon, Palestinu i Egipat, te na početku vjerojatno i Asiriju na istoku.

Nedvojbeno je da je Kamozis, vladar Tebe, svoga protivnika i gospodara protiv koga se XVII dinastija pobunila,  nazvao i “vladar Retenua” što govori da je vladar Hiksa imao vlast i nad Libanonom, centralnom Sirijom i Palestinom. Skarabejski pečati dinastije Hiksa pronađeni su na tom području i to uglavnom u primorskoj ravnici, te je otkriven slomljeni kameni lintel u blizini Jibne s ostacima kraljevskih titula. To dokazuje da je područje neposredne vlasti Hiksa dosezalo sjeverno najmanje do Jope, te da je išlo barem od Gezera do T. Beit Mirsina. U Avaris je morskim putem s velikom flotom stizao “danak”, tj. porez iz Sirije. Takva vlast Hiksa koja je uz Egipat obuhvaćala Retenu (Kanaan) i njihovo matično područje na Gornjem Eufratu, dokazuje pretpostavku o velikom carstvu Hiksa, te opravdava naziv kojim su ih zvali Egipćani “Hik-hosuet” i poslije “Hik-šos”, što je značilo “Vladari stranih zemalja”.⁽⁴⁰⁾

Nedavna istraživanja u Delti u naseljima koje su zaposjeli ili osnovali došljaci⁽⁴¹⁾ dokazuju da su Hiksi zadržali svoju “kulturu srednjeg brončanog doba” II B donesenu iz jugozapadne Azije i da su rijetko prihvaćali domaće, egipatske običaje. Prema drugim autorima⁽⁴²⁾ Hiksi su se trudili da se ponašaju kao egipatski vladari. Njihov bog je postao je egipatski bog Set; upotrebljavali su egipatske titule i pisali svoja imena hijeroglifima i zatvarali ih u kartuše; gradili su kuće u egipatskom stilu i prisvojili egipatske statue za vlastitu upotrebu; time su se trudili da usvoje tradicionalnu egipatsku kulturu.

No najvažnija je činjenica da su neki od najinteresantnijih egipatskih tekstova papirusa, koji su preživjeli do naših dana, napisani u to vrijeme. U to spada duga serija priča sa magičnim sretnim završecima u Starom kraljevstvu. Zatim, vrlo je značajan Papirus Eber koji sadrži velik broj medicinskih recepata i liječničkih tretmana. No najvažniji je Rhindov matematički papirus koji je napisan u trideset trećoj godini vladavine četvrtog kralja Hiksa, Apofisa I (Apepi). Taj Papirus sadrži matematičke probleme s njihovim rješenjima; tu su zatim kalkulacije za mjerenja i određivanja parcela zemlje podijeljene na trokute. Uvođenje takve metode razdiobe zemlje na pravokutne trokute bilo je tada novost za Egipat. Nil je svake godine uvijek iznova poplavljivao zemlju i brisao granice parcela plodne zemlje. Zbog toga je bilo potrebno uvijek iznova poslije poplava izparcelirati zemlju; međutim adekvatnu metodu, do dolaska Hiksa, Egipćani nisu imali. Pristup razdiobi zemlje na pravokutne trokute koju su uveli Hiksi, bilo je dakle novost za Egipat, a prethodilo je kasnijoj još preciznijoj metodi razdiobi zemlje. (Poboljšavajući tu metodu koju su naslijedili od Hiksa, Egipćani su kasnije razvili izračunavanje površine pravokutnog trokuta pomoću kvadrata nad hipotenuzom i katetama. Tu je metodu kasnije Pitagora vidio u Egiptu i donio je u Grčku, te je sada poznata kao Pitagorin poučak).

No ne treba nas iznenaditi ovakav pristup otvorenog i inovatorskog uma Hiksa prema znanosti koji je uključivao interes za literaturu, medicinu i matematiku. Produkti indo-arijanskog uma bile su inovacije na vojnom planu (ratna kola na dva kotača, složeni luk i druge vrste oružja, adekvatna vojna strategija i taktika, te borbene vještine kojima su osvojili Stari Istok i Egipat), u politici i upravi (uveli su feudalni sistem koji se temeljio na vazalstvu, kojim su zamijenili tada svugdje prisutni i manje tolerantni robovlasnički sistem), u fiskalnoj politici (prvi su u Egiptu uveli poreze), pa je potpuno logično da i na drugim područjima znanosti, kao što su to medicina i matematika, oni istražuju i uvode inovacije. S time u vezi treba dodati da je nešto kasnije, u Ugaritu, najboljoj luci na Levantu, u kome je nakon osvajanja od strane Hurita stanovalo miješano huritsko-kanaansko stanovništvo, izumljeno slovno klinasto pismo, kao poboljšanje od dotad upotrebljavanog slogovnog pisma, te da su ujedno uvedeni i znakovi za samoglasnike. Treba dodati da je izgleda i položaj žene kod njih bio bolji nego u drugim zemljama tadašnjeg Starog Istoka i Egipta.

Hiksi koji su zasjeli na egipatsko prijestolje, zadržali su u Egiptu postojeći upravni sustav, ali su svoje sunarodnjake zapošljavali u administraciji. Osim poreza koje su prikupljali, Hiksi izgleda nisu nametali druge obveze svojim vazalima. Tebanski dvor bio je vjeran vazal indoarijansko-huritskom vladaru Egipta, kao što je i čitav Egipat bio lojalan Hiksima tako dugo dok je njihova vojna snaga mogla pacificirati Egipat. To je trajalo sve dok Hetiti u prodoru kroz huritsku zemlju do Babilona, 1565. g.pr.Kr, nisu otkrili Egipćanima slabosti Indoarijanaca i Hurita. Do tada je u Gornjem Egiptu vladao mir, a Hiksi su držali jaku utvrdu u Elefantini na južnoj granici. Hiksima kao neospornim gospodarima Egipta, u vidu poreza slano je žito i ostali produkti egipatskih polja, te stoka.