GLAVNA TEMA koja se provlači kroz sveske 4-9 Otvorenih pečata – Razumijevanje kršćanstva:

Knjige Otvoreni pečati: Razumijevanje kršćanstva, sv. 4-9 obrađuju povijest Judeje od Makabejskog ustanka do razaranja Jeruzalema i Masade. U njima se nastojalo dati odgovore na pitanja:

Što se to dogodilo u Judeji u I. stoljeću;

Zašto se baš tada dogodilo to što se dogodilo i u koju svrhu;

Tko su bili protagonisti tih događaja; i

Kakva je bila njihova međusobna rodbinska povezanost?

Svezak 4:

POVIJEST JUDEJE OD MAKABEJSKOG USTANKA DO PONCIJA PILATA

Sadržaj

Glavne teme:

PREDGOVOR

Na početku ovog sveska posebno treba izvojiti Predgovor zato jer programski i sveobuhvatno razmatra teme cjelokupnog projekta Otvoreni pečati – Razumijevanje kršćanstva sv. 4-9, zato jer sagledava težinu i značaj cjelokupnog istraživanja i njegovih zaključaka u odnosu na današnje kršćanstvo i judaizamon, i zato jer razrađuje autorov pristup temi istraživanja kršćanstva.

Ovdje prezentiramo samo dio Predgovora:

”Meni kao istraživaču prvotno je bilo važno pronaći odgovore na pitanja: što se to dogodilo u I. stoljeću naše ere; zašto se dogodilo to što se dogodilo i u koju svrhu; tko su bili protagonisti tih događaja; i kakva je bila njihova međusobna rodbinska povezanost.

Nije mi bila namjera da kršćansku vjeru apologetski branim niti da je a priori napadam, nego mi je bio cilj da pronađem istinu o gore navedenoj temi, bez obzira na sve vjetrove koji bi mogli zapuhati kad rezultati ovog istraživanja jednom budu objavljeni. Ove knjige nisu napisane kao knjige vjere ali niti nevjere, nego kao knjige u kojima je opisan moj put traženja istine na gore postavljena pitanja. Trudio sam se da tekst ovih šest knjiga napišem bez tenzija, mirno iznoseći tijek mojeg istraživanja, činjenice i argumente koje sam prikupio, moja razmišljanja i analize te rezultate do kojih sam došao. Pri tome sam se osjećao kao realizator Isusovih riječi: “Ne bojte ih se dakle. Nema ništa skriveno što neće trebati da se otkrije; ništa tajno što neće trebati da se dozna. Zato će se sve što u tami rekoste čuti na svjetlosti; sve što u sobama šaptaste, propovijedat će se po krovovima.” (Lk. 12:2-3) i ”Tražite istinu, istina će vas osloboditi.” (Iv. 8:32).

To je upravo ono što sam radio: tražio sam istinu i odgovore na pitanja koja su mi se u nastojanju da razumijem Novi Zavjet postavljala, a to sam radio uporno danima, mjesecima i godinama, strastno i ne štedeći sebe niti svoje slobodno vrijeme. Ne mogu dovoljno dobro riječima opisati koliko sam bio sretan kad mi se ta istina malo po malo otkrivala i objavljivala, a zatim, kada sam je uspio staviti na papir tako da na kredibilan način bude dostupna drugima. …”

(Čitav tekst Predgovora pogledajte ovdje).

——————————–

Dalje slijede glavne teme sv. 4:

I. DIO: POVIJEST JUDEJE OD MAKABEJSKOG USTANKA DO VALERIJA GRATA

1. Poglavlje: MAKABEJSKO DOBA

Tu su obrađeni slijedeći vladari i povijest:

Antioh IV. Epifan osvaja Jeruzalem i obesčašćuje Hram; pobuna Matatije; Juda Makabej; Jonatan; Šimun (ovdje);

Ivan Hirkan I.; Juda Aristobul I.; Aleksandar Janej; Aleksandra; Aristobul II.; Hirkan II. kao guverner naroda; Pompej koji osvaja Jeruzalem (ovdje);

Hirkan II, etnarh naroda; Antipater prokurator Judeje i Matatija Antigon (ovdje).

2. Poglavlje: DOBA HERODA VELIKOG I ARHELAJA

U njemu su obrađene slijedeće teme: Herod postaje kralj Judeje; Herod Veliki vlada u Judeji; Hasmonejska dinastija; Povratak Hirkana II. iz Partije; Aristobul III. postaje veliki svećenik; Prapočetak bodežarske prakse atentata; Herod gradi Sebastu Cezareju i druge tvrđave i Hram; Herod daje ubiti svoje sinove Aleksandra i Aristobula; Herodova dinastija: pregled; Rušenje zlatnog orla s Hrama; Pogubljenje Antipatera i Herodova smrt i pogreb; Najvažnije Herodove građevine. (ovdje).

Nedugo nakon Herodovog pogreba došlo je do Pobune Jude sina Ezekije, Šimuna i Athronga. Smatrano da je Juda sin Ezekije zapravo Juda Galilejac. Ova nam je tema jako važna, zato jer je vezana za određivanje datuma rođenja Isusa Krista, a smatramo da je kod Josipa krivo izdatirana.

—————————————————-

Iz sv. 4 navodimo prvi tekst o toj pobuni:

”Pobuna Jude sina Ezekije zvanog Juda Galilejac

Tu bi pobunu prema kronološkom slijedu događaja trebalo ovdje smjestiti (u 3. g.pr.Kr.) i opisati. Međutim, pošto je Josip ili vjerojatnije kasniji redaktor, prebacio pobunu Jude Galilejca u vrijeme poslije izgnanstva Arhelaja (u 6. g.posl.Kr.) i smjestio je u XVIII. knjigu Židovskih starina, mi ćemo je tamo opisati i komentirati.

Rođenje Isusa Krista

Isto tako to je doba značajno i zbog rođenja Isusa Krista. Zbog toga u to vrijeme treba datirati prvi popis radi cenzusa pod Augustom, kojeg je proveo Kvirin u svom prvom mandatu i to kao popis u čije se dane podigao Juda Galilejac (Kvirin tada nije bio legat u Siriji, nego je to vjerojatno bio Saturninus). Pritom smo došli do zaključka da je dekret za taj popis radi oporezivanja nasljedstva (cenzus) vjerojatno bio izdan 19.VIII.3. g.pr.Kr. za proslavu 40. godišnjice vladavine Augusta od kada je prvi puta postao konzul te da je popis trajao narednu godinu dana. Kroz to je vrijeme svaki stanovnik Rimskog carstva morao otići u svoj grad gdje je bio rođen i tamo prijaviti nekretnine koje je naslijedio, a koje su nakon toga trebale biti oporezovane. Prema ovakvom datiranju, popis su Židovi prvo šutke prihvatili zbog nagovora velikog svećenika Joazara. Zbog toga taj nagovor Joazara trebamo datirati potkraj kolovoza 3. g.pr.Kr., a ne u 6. godinu. Otprilike u to je vrijeme Josip s Marijom otišao u Betlehem (početak rujna 3. g.pr.Kr.). Nakon toga smatramo da dolazi dizanje pobune Jude Galilejca (kraj listopada 3. g.pr.Kr.) te njeno gušenje (kraj zime ili proljeće 2. g.pr.Kr.).

No ni Eleazar nije dugo ostao na mjestu velikog svećenika, već ga je zamijenio Isus, sin Sie (potkraj 3. ili početak 2. g.pr.Kr.?), ”te je on bio postavljen na to mjesto dok je još uvijek bio živ” (tko je tada bio još uvijek živ: Eleazar? ili Juda Galilejac? Da je tada Eleazar umro, onda bi valjda Josip rekao da ga je poslije njegove smrti zamijenio Isus, sin Sie. Ovako, ostaje opravdana pretpostavka da je Arhelaj smijenio Eleazara zbog pomaganja pobune Jude Galilejca i Sadoka, isto kao što je prethodno smijenio Joazara, sina Boethusa zbog pomaganja pobune Jude sina Ezekije – zapravo Teude, Šimuna i Athronga; op. T.M.).”

Kompletan tekst o tim pobunama pogledajte ovdje.
—————————————————-

Arhelaj postaje etnarh, a Antipa i Filip tetrarsi. Tekst pogledajte ovdje.

3. Poglavlje: PRVO RAZDOBLJE RIMSKIH PROKURATORA: OD KOPONIJA DO GRATA

Ovdje se razmatraju teme: Kvirin dolazi u Siriju, a Koponije u Judeju; Pobuna Jude Galilejca; Od Koponija do Grata; Problemi datiranja velikih svećenika od smrti Heroda Velikog do Poncija Pilata i problem datiranja pobune Jude Galilejca i farizeja Sadoka; Veliki svećenici od Antioha IV. Epifana do smrti Heroda Velikog; Veliki svećenici od smrti Heroda Velikog do uništenja Jeruzalemskog Hrama.

Kao što smo rekli, jako nam je važno da ispravno datiramo pobunu Jude Galilejca i Augustov popis stanovništva radi stvaranja porezne liste, kako bi mogli sagledati povijesne okolnosti u vrijeme kad je rođen Isus Krist.

—————————————————-

Zbogt toga ovdje navodimo drugi tekst iz sv. 4:

”Komentar o datiranju velikih svećenika i pobuni Jude Galilejca:

Zbog toga što nije vjerojatno da bi Arhelaj ponovno postavio na mjesto velikog svećenika Joazara sina Boethusa, kojega je već jednom prije smijenio zbog pomaganje pobune (Jude sina Ezekije, Šimuna i Athronga zapravo Teude, Šimuna i Athronga), pobunu Jude Galilejca trebamo datirati u vrijeme blizu Arhelajevog postavljanja Isusa sina Sie odnosno potkraj 3. ili u zimu/proljeće 2. g.pr.Kr. Vjerojatno je zbog pomaganja pobune Jude Galilejca, Arhelaj smijenio Elezara sina Boethusa i na njegovo mjesto postavio Isusa sina Sie.

Za ovakvo datiranje Jude Galilejca u neku ruku govori i citat Gamaliela iz Djela apostolskih, kojeg ćemo još jednom navesti:

”Prije ovoga vremena diže se Teuda, izdajući se za nešto osobito i uza nj pristade oko četiri stotine ljudi. On bi ubijen, a sve njegove pristalice bile su raspršene i uništene. Poslije njega, u doba popisa pučanstva, diže se Juda Galilejac i povuče dosta naroda za sobom. I on poginu, a sve njegove pristalice biše raspršene.” (Dj. 5:36-37).

Iz Gamalielovog iskaza proizlazi da su Teuda i Juda Galilejac bili jedan poslije drugoga, ali ne znamo dužinu razdoblja između njih. Također, iz Josipovog navoda ”jedan je nasilan rat došao na nas poslije drugog” (Žid. starine, XVIII, 1:1), proizlazi da su navedeni ratovi vremenski morali biti jedan blizu drugog. Ako pobunu Teude (Šimuna i Athronga) datiramo u proljeće 3. g.pr.Kr., a pobunu Jude Galilejca potkraj 3. i početkom 2. g.pr.Kr., Gamalielov i Josipov redoslijed bit će uvažen.

Popis pučanstva

Smatramo da ga treba datirati tako da je trajao kroz godinu dana, od ljeta 3. g.pr.Kr. do ljeta 2. g.pr.Kr. Na taj popis podigao se Juda Galilejac. To je bio prvi Augustov popis u vrijeme Kvirinovog prvog mandata u kojem još nije bio upravitelj Sirije (Lk. 2:2), koji je očito krvavo završio. Drugi Augustov popis bio je 6. godine nakon protjeri-vanja Arhelaja i on je prošao bez pobune i krvoprolića. Tada je Kvirin u svom drugom mandatu bio legat i upravitelj Sirije (6-9.).

Pobuna Jude sina Ezekije zvanog Juda Galilejac

Josip u vezi pobune Jude Galilejca više šuti, nego što govori. Navodi da se ona uspela do velikih visina, kao što i Djela navode da je Juda povukao dosta naroda za sobom. No Josip ne navodi kako je Juda završio. Ne navodi niti koliko je Kvirin legija i drugih snaga morao dovesti u Judeju kako bi ugušio pobunu Jude Galilejca, koja je očito bila masovnija, nego pobuna Teude, Šimuna i Athronga (umjesto Jude sina Ezekije navodimo Teudu), kada je Var morao upotrijebiti tri legije i četiri grupe konjanika zajedno s pomoćnim snagama prilikom gušenja njihove pobune. Josip samo kaže da je Kvirin 6. godine preuzeo Arhelajev novac i da je, nakon što je oporezivanje bilo završeno, smijenio s mjesta velikog svećenika Joazara, sina Boethusa i postavio na to mjesto Ananiju sina Seta, nakon čega se Kvirin, očito mirno, vratio u Antiohiju. Da je tada pobuna bila u tijeku, Josip bi je opisao i prikazao razmjere rimskog odgovora te način slamanja te pobune, kao što je opisao i intervenciju Vara u kasno proljeće 3. g.pr.Kr. Da tada 6. godine nije bilo pobune, potvrđuje i sam Josip koji kaže da se tada Židovi nisu suprotstavili oporezivanju zbog odgovaranja velikog svećenika. Zbog toga su Židovi, nagovoreni njegovim riječima, predali popis svoje imovine bez ikakve rasprave u vezi toga.

Zbog toga vjerujemo da su Josip ili vjerojatnije kasniji redaktori, Judu Galilejca i događaje iz 3. i 2. g.pr.Kr. stavili u 6. godinu, premjestivši ih iz njihovog pravog poglavlja u knjizi XVII. u 1. poglavlje knjige XVIII. Židovskih starina, te da su ujedno, u svojem preuređenom tekstu, Judu Galilejca sina Ezekije razdvojili na dvije osobe i stavili te dvije osobe u različito vrijeme, u 3/2. g.pr.Kr. i u 6. godinu, dok su Joazara sina Boethusa premjestili u 6. godinu.

Zbog svega toga smatramo da Judu Galilejca treba identificirati kao Judu sina Ezekije zvanog Juda Galilejac. 

Rekapitulacija

Na temelju takvog zaključivanja smatramo da Judu sina Ezekije zvanog Juda Galilejac treba datirati u vrijeme Augustovog i Kvirinovog prvog popisa koji je naveden u Lukinom evanđelju (Lk. 2:2), tj. potkraj 3. g.pr.Kr. i u prvom dijelu 2. g.pr.Kr. U prvom dijelu 3. g.pr.Kr. izbili su neredi Teude (a ne Jude sina Ezekije), Šimuna i Athronga koje je ugušio Var. U ljeto/jesen bila je smjena na vlasti u provinciji Siriji te je u Siriju došao neimenovani upravitelj, dok je u Judeju došao Kvirin, ali ne kao upravitelj Sirije, nego kao carski prokurator sa zadaćom da izvrši prvi popis ljudi i njihove imovine (cenzus) radi oporezivanja nasljedstva koje navodi Luka. Do tada se u Judeji vršilo samo oporezivanje prihoda na koje se građani nisu bunili i koji su se do tada redovito plaćali Herodu ili Arhelaju te su oni dio prikupljenih poreza, na ime porezne obveze Judeje, redovito slali u Rim. Na ovaj se novi popis radi oporezivanja nasljedstva pobunio Juda Galilejac zbog sljedećeg razloga: ako bi se na naslijeđenu zemlju morao plaćati porez, onda bi netko morao prodati komad naslijeđene zemlje ili ga dati caru na ime poreznog opterećenja, a prema religioznim zakonima Židova zemlja je pripadala Jahvi, koju je on dao sinovima Izraelovim samo na korištenje i koju oni nisu smjeli prodavati. To je bio pravi uzrok Judine i Sadokove pobune. Prethodni i do tada jedini popis radi oporezivanja nasljedstva u Izraelu proveo je kralj David, zbog čega je, kao Božja kazna za taj popis i oporezivanje, pomrlo sedamdeset tisuća ljudi  (2 Sam. 24:1-17).

Komentar o Isusovim riječima ”Dajte caru carevo, a Bogu Božje”

Zbog toga u potpuno drugačijem svjetlu treba obrazložiti poznatu Isusovu rečenicu:

”Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: “Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?”

Znajući njihovu opakost, reče Isus: “Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!” Pružiše mu denar. On ih upita: “Čija je ovo slika i natpis?” Odgovore: “Carev.” Kaže im: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” Čuvši to, zadive se pa ga ostave i odu.”

Caru je trebalo dati njegov novac, no zemlju je trebalo ostaviti Jahvi, jer je pripadala njemu, a ne caru. Zbog toga se bilo kojeg Židova, koji je zemlju dobio u nasljedstvo, nikako nije smjelo dovesti u poziciju da mora prodati dio naslijeđene zemlje kako bi caru mogao platiti porez na nasljedstvo. To je zapravo bio Isusov čvrsti zelotski odgovor, no izrečen tako lukavo da ga farizeji nisu mogli uhvatiti u riječi.

Komentar o velikim svećenicima

Završavajući ovo razmatranje, smatramo da je Kvirin nakon gušenja pobune Jude Galilejca sina Ezekije smijenio dotadašnjeg velikog svećenika Isusa sina Sie (a ne Joazara sina Boethusa i ne 6. godine, kao što je to Josip odnosno kasniji redaktor naveo) te da je na to mjesto imenovao Ananiju sina Seta i to u proljeće 2. g.pr.Kr. To bi, smatramo, bio prvi mandat Ananije kojeg Josip ne navodi.

Vjerojatno je nakon nekog vremena, zbog možebitne bolesti Ananije, njegov sin Eleazar obavljao službu velikog svećenika kroz neko vrijeme te pretpostavljamo da ga je na to mjesto postavio Arhelaj. To bi bio Eleazarov prvi mandat kojeg Josip ne navodi.

A Ananiju je Kvirin ponovno postavio na to mjesto nakon izgnanstva Arhelaja 6. godine i nakon popisa Arhelajeve imovine.

Takav ćemo redoslijed postaviti u pregledima velikih svećenika, a ne onakav kakvog ga kaotično navodi Josip.

Čitavo razmatranje prezentiramo ovdje.

—————————————————-

II. DIO:  FILOZOFSKE SLJEDBE U JUDEJI

Prvo se razmatraju Saduceji, Pismoznanci i Farizeji (ovdje);

zatim Eseni (ovdje) te

Nazoreani, Rani kršćani, Ebioniti (ovdje).

Zatim se razmatra Kumranska sljedba s Mrtvog mora i to: Logor u pustinji Jeruzalema – Početak sljedbe – Mjesto progonstva – Plinijevo mjesto esena – Smještaj i lokacija Kumrana – Teorije o naseljavanju i karakteru Kumrana – Teorije o groblju pokraj Kumrana – Teorije o podrijetlu svitaka i njihovim autorima – Teorije o vremenu nastanka svitaka (ovdje); Svitci s Mrtvog mora – Kronologija Kumrana prema numizmatičkim nalazima Rolanda de Vauxa – Kronologija Kumrana prema arheološkim nalazima (ovdje); Stanovanje u špiljama i šatorima nedaleko kumranskog naselja – Kumransko groblje – Arheološki nalazi koji povezuju Kumran sa sljedbom s Mrtvog mora i sa svitcima (ovdje); Tajanstvenost sljedbe s Mrtvog mora (ovdje); Određivanje Učitelja Pravednosti, Zlog svećenika, Lašca i Izrugivača i Kronologija sljedbe i Identifikacija ključnih osoba prema podacima iz svitaka s Mrtvog mora (ovdje); Sikarsko/zelotska ideologija rata prema neprijateljima te Religiozni pogledi i praksa sljedbe s Mrtvog mora (ovdje) i Religiozni pogledi i religiozna praksa (ovdje).

Zatim se razmatra Četvrta sljedba filozofije kod Židova tj. zeloti, sikari, lestai, Galilejci (ovdje).

Nakon toga Sljedba Puta, Nazarejska sljedba, Qanaim, Zeloti Zakona, Rana crkva (ovdje) i (ovdje) i (ovdje).

Na kraju se daje kratki Zaključak o sljedbama u Judeji, kojeg dajemo (ovdje).

—————————————————-

III. DIO: PRVO RAZDOBLJE RIMSKIH PROKURATORA: PONCIJE PILAT

U tom se razdoblju prvo razmatra Poncije Pilat (ovdje), 

a unutar toga razmatraju se Povijesni izvori koji svjedoče o postojanju Isusa Krista.

U te izvore spadaju: Flavije Josip, Testimonium Flavianum; Isus u staroslavenskoj verziji Židovskog rata Flavija Josipa; Kornelije Tacit, Anali; Talmud; Origen, Contra Celsum; Talus Samarićanin; Flegon; Julijan Afrički; Filopan; Mara ben Serapion; Lucijan iz Samosta te; Gaj Svetonije Trankvil.

Kompletan tekst iz sv. 4 pogledajte ovdje.

—————————————————-

IV. DIO: ZNAČAJ ISUSA KRISTA ZA POVIJEST JUDEJE U I. STOLJEĆU,     I NAJVAŽNIJA PITANJA KOJA SUPROTSTAVLJAJU KRŠĆANSTVO  I RABINSKI JUDAIZAM

Ovdje navodimo dijelove tog razmatranja iz sv. 4:

”U Josipovim knjigama ili u obliku koji je nakon redakcija preostao od njih, povijesni Isus izgleda jako obezvrijeđen i neshvaćen. Ne mislimo samo na Testimonium Flavianum, nego na to što nema pravih podataka o njemu. Kad čitamo Josipa, čini se da Isusov lik i djelo nemaju nikakvu važnost za povijest preostalog dijela I. stoljeća u Judeji. Ista je slika u kršćanskim dokumentima u kojima je Isus oslikan kao lik izvađen iz povijesnog konteksta. Niti drugi šturi povijesni podaci ne oslikavaju Isusov značaj za povijest Judeje u I. stoljeću, zbog čega do današnjeg dana nitko nije mogao doprijeti do povijesnog Isusa.

Neki su ga kasniji istraživači pokušavali prikazati kao proroka ljubavi, ali on nije bio samo to. Drugi su ga pokušavali prikazati kao revolucionara, zelota, ali on nije bio samo to. Treći su ga pokušavali prikazati kao čudotvorca ili maga kakvih je u I. stoljeću u Palestini bilo mnogo, ali on nije bio samo to. Komunizam, u kome sam ja rođen, pokušavao je dokazati da Isus nikad nije postojao, ali nije uspio u tome.

Oficijelni judaizam Isusa nikad nije prihvatio za Mesiju, zato jer su Židovi očekivali i još danas očekuju, da Mesija u potpunosti ostvari Mihejevo proročanstvo i proročanstva drugih proroka o kraljevstvu Mesijinom sve do krajeva zemaljskih i povratka Židova u njihovu domovinu (Mih. 5:1-4).

Ondašnji su Židovi očekivali, kao što i danas očekuju, da Mesijin lik i djelo budu pozitivni za Židove. Međutim, Isusov lik i djelo to nisu bili, niti za onovremeni, niti za kasnije naraštaje. Njegove negativne karakteristike nabrajaju Talmud i drugi rani i kasniji židovski izvori.

U Talmudu piše da Isus nije bio kvalificiran da bude Mesija, jer da je bio ▪ začet iz Marijine preljubničke veze izvan braka s nekim Pantherom ili Pandirom (Sanhedrin 67a; 106a/b); zatim, ▪ da je ”vršio bestijalnost”, ”pokvario narod” i bio ”predan paklu” (Sanh. 105a) ▪ da je pokušao ”zavesti ženu, štovao ciglu nakon što ga je rabi ekskomunicirao, i bio zavodnik Izraela te je prakticirao magiju” (Sanh. 107b) ▪ ”da je bio zavodnik” jer ”je Izrael odveo ukri-vo?” (Sanh. 43a); ▪ zbog čega je bio razapet kao ”bogohulnik” (Sanhedrin 46a).”

”Rabi Maimonides (oko 1180) o Isusu je napisao sljedeće: ▪ ”Što se tiče Isusa Nazarena (Ješua HaNotzri) koji je tvrdio da je on Pomazanik i kojeg je Sanhedrin osudio, Danijel je već prorokovao o njemu ovo: ‘I članovi pobunjenika tvog naroda ustat će da ostvare (proročansku) viziju i spotaknut će se.’ (Dan. 11:14). Može li biti veći kamen spoticanja od tog (Isusa)? Svi su proroci rekli da će Pomazanik otkupiti i spasiti Izrael i okupiti njihove prognanike i ojačati ih u ispunjavanju Tore, dok je ovaj prouzrokovao gubitak (ubijanje) Izraelaca mačem i raspršivanje njihovog ostatka te njihovo ponižavanje i promjenu Tore, te je uzrokovao da većina svijeta pogrešno štuje boga a ne Gospodina. … Sve te stvari o Ješui Nazarenu i Jišmaelitu (Muhamedu), koji je ustao poslije njega, namijenjene su samo da utru put za Kralja Pomazanika (tj. Mesiju koji tek treba doći) i da ispravno cijeli svijet zajedno slavi Boga ovako: ‘Jer tad ću izmijeniti razgovijetan jezik narodima da svi zazivaju ime Gospodnje i da ga svi štuju (rame uz rame) kao jedno rame.‘ (Sef. 3:9)” (Mishneh Torah, sekc. Hilkhot Melakhim Umilchamoteihem, IX,4, necenzurirana verzija).

Također je Maimonides napisao da Isus Nazaren nije bio Mesija: ▪ ”Još od vremena Objave, svaki despot ili rob koji je došao na vlast, bio on nasilan ili niska porijekla, zadao si je za svoj prvi zadatak i za svoj konačni cilj da uništi naš Zakon te da ukine našu vjeru pomoću mača, nasiljem ili brutalnom silom. … Druga grupa sastojala se od najinteligentnijih i najobrazovanijih među narodima, kao što su to Sirijci, Perzijanaci, Grci. Oni su također nastojali da unište naš Zakon te da ga podruju pomoću argumenata koje su izmislili i pomoću kontroverzi koje su uspostavili …. Nakon toga podigla se nova sekta koja je kombinirala te dvije metode, naime, osvajanje i kontroverze zajedno, jer se vjerovalo da će takav postupak biti učinkovitiji u brisanju svakog traga židovske nacije i vjere. To je, dakle, rezultiralo svojatanjem proročanstava  i utemeljivanjem nove vjere suprotne našoj Božanskoj vjeri te natjecanjem da ju je isto tako dao Bog. Time se nadalo da će to izazivati sumnju i stvoriti zbrku, jer je jedna (vjera) suprotstavljena drugoj i obadvije pretpostavljeno proizlaze iz Božanskog izvora, što bi vodilo do uništenja obje religije. Jer, takav je neobičan Plan smislio čovjek koji je zavidan i svadljiv. On će nastojati da ubije svoje neprijatelje i spasi svoj život, ali kad ustanovi da je nemoguće postići svoj cilj, on će osmisliti plan kojim će obojica biti ubijeni.

Prvi koji je usvojio ovaj plan bio je Isus Nazaren (Ješua HaNotzri), neka njegove kosti budu smrvljene u prašinu. On je bio Židov jer mu je majka bila Židovka, iako je njegov otac bio poganin.  Jer u skladu s principima našeg zakona, dijete rođeno od Židovke i Nežidova ili od Židovke i roba legitimno je (Yebamot 45a). Isus je samo figurativno nazvan nelegitimno dijete. On je naveo ljude da vjeruju da je on prorok poslan od Boga da razjasni zbunjenosti u Tori te da je on Mesija kojeg su predskazali svaki i svi vidioci. On je tumačio Toru i njezine zapovijedi na takav način da je to vodilo u njihovo sveukupno poništenje, u ukidanje svih njezinih zapovijedi i kršenje njezinih zabrana.  Mudraci (tj. viječnici Sanhedrina), blaženog sjećanja, budući da su postali svjesni njegovih planova prije nego što se njegov ugled raširio među našim ljudima, odmjerili su prikladnu kaznu za njega.“ … ”Vi znate da notzrim (kršćani) pogrešno pripisuju čudesne moći Isusu Nazarenu (Ješua HaNotzri), neka mu kosti budu smrvljene u prašinu, kao što su uskrsnuće od mrtvih i ostala čuda. Čak ako bismo ih zbog argumenta priznali, ne bismo trebali, zaključujući pomoću njih, biti uvjereni da Isus je Mesija. Jer mi možemo donijeti tisuću ili otprilike toliko dokaza iz Pisma da to nije tako čak niti s njihove točke gledišta. Doista, hoće li (zaista) netko svojatati taj položaj za sebe, osim ako ne želi da načini od sebe predmet općeg ismijavanja?” (Halkin, Abraham S., ed., and Cohen, Boaz, trans. Moses Maimonides’ Epistle to Yemen: The Arabic Original and the Three Hebrew Versions, American Academy for Jewish Research, 1952, pp. iii-iv i xvii).

Židovi danas uviđaju da je Isus realizirao najveći broj proročanstava koja se odnose na Mesiju, ali kažu da ih je ostvarivao neovlašteno. Osim toga, oni ga ne priznaju za Mesiju, već prema Talmudu kažu da Mesija još nije došao ili smatraju da je Mesija čitav židovski narod. Zapravo, sve što je Maimonides u XIII. st. ustvrdio, ostaje u judaizmu i danas na snazi.”

”Sam Isus nije pozivao niti je uopće pokušavao dovesti tada raspršene Izraelce ili Židove u ondašnju Judeju (Mihej). On to nije smatrao za svoju zadaću, već je njegova zadaća bila potpuno druge vrste, onakva kakva je navedena kod Izaije, Zaharije, Danijela i drugih. Isusov hod prema Jeruzalemu za vrijeme kojega je govorio da on tamo mora ići zbog toga da tamo bude suđen, ubijen i pokopan te da će treći dan ustati od mrtvih, otklanjao je svaku mogućnost u namjeri da se racionalno objasni njegov motiv i čin. Svi pokušaji da se dopre do povijesnog Isusa u XIX. i XX. stoljeću propali su, tako da je jedan od najvećih teologa XX. stoljeća Rudolf Bultmann priznao takvo stanje te rekao: ”Mislim, zaista, da sada ne možemo skoro ništa znati što se tiče Isusovog života i osobe, pošto ranokršćanski izvori ne pokazuju zanimanje ni za jedno ni za drugo, štoviše, fragmentarni su a često i legendarni.” (Jezus and Wordship. 8).

Dan-danas svi se povjesničari uglavnom slažu oko toga da se Isusov utjecaj svodi na formiranje teološke poruke, što je dalje djelovanjem naro-čito sv. Pavla i njegovih učenika rezultiralo stvaranjem kršćanstva kakvog danas znamo, tj. kršćanstva kao nove svjetske religije kao i odgovarajuće crkvene organizacije. Također, danas se općenito smatra da je Isus bio samo jedna u nizu mesijanskih figura koje su se pojavljivale u Palestini od kraja I. st.pr.Kr. pa sve do 70. godine I. stoljeća. Osim toga, povjesničari smatraju da Isusovo djelo i djelo njegovih učenika ni na koji način nije povezano s kobnom sudbinom koja je zadesila Jeruzalem, njegov Hram i židovski narod u I. Židovskom ratu protiv Rimljana 66-70. godine.

Ali, istina je jako daleko od takvog zaključivanja!

Naime, smatram da povijest Judeje u I. stoljeću treba promatrati kao realiziranu proročku determinantu koja je bila zadana i napisana davno prije njezine realizacije u I. stoljeću; u kojoj su lik i djelo Kneza Pomazanika, tj. Isusa Krista imali svoj unaprijed zadani početak i kraj, svoju ulogu, svoju funkciju i svoju svrhu. Ta determinanta imala je svoj javno objavljeni scenarij, imala je svoj kalendar i vremenski hodogram od početka do kraja, imala je svoj krajnji cilj koji se u I. stoljeću realizirao kao razaranje Jeruzalema i njegova Hrama. Osim toga, ta je determinanta imala naznačenu perspektivu koja je trebala nastupiti poslije razaranja Jeruzalema i njegovog Svetišta, i nakon toga trajati vječno.

Ta determinanta su Danijelova proročanstva Objava o Sedamdeset sedmica, Zapečaćena proročanstva i njegovo proročanstvo o Sinu Čovječjem. Njima treba pribrojiti i odgovarajuća proročanstva Izaije, Zaharije i drugih starobiblijskih proroka koji su prorokovali o Mesiji. Mnoga starobiblijska proročanstva napisana su zato da ih mnogi ljudi vide, gledaju i čitaju, ali da ih ne razumiju; da ih čuju i slušaju, ali da ih ne shvaćaju – osim onih ljudi koji će ih realizirati – a takva su i Danijelova proročanstva, naročito Danijelova proročanstva, sveobuhvatnija i zagonetnija od svih drugih! Njegova su proročanstva jedina koja uvode kalendarsku komponentu u proročanstva o Mesiji, tj. uvode datum njegovog dolaska i nastupa. Međutim, izgleda da taj kalendar nitko nije razumio niti ga danas razumije; zapravo, treba reći da su zadnjih 2.000 godina mnogi istraživači imali svoje teorije u vezi toga, kao što ih mnogi i danas imaju, ali o niti jednoj teoriji ne postoji koncenzus (jer njihove teorije nisu zadovoljavajuće). Osim toga, talmudskim je rabinima glas s neba zabranjivao, a i danas je to na snazi, da izračunavaju Danijelovo vrijeme Mesijinog dolaska, ”jer ono mora ostati sakriveno” (Talmud. Traktat Megillah, gl. 1). Usprkos tome, su Židovi pokušavali to izračunati, ali bezuspješno. Pošto smatram da je Isus djelovao upravo prema tom kalendaru kojeg je prorok Danijel upotrijebio u svojim proročanstvima, kao što se po tom kalendaru kasnije dogodilo razaranje Grada i njegovog Svetišta i pad Masade, i pošto nitko dosada nije sagledao Isusov značaj za povijest Judeje u I. stoljeću u svijetlu realizacije Danijelovih proročanstava, onda se iz toga može zaključiti da nitko od ljudskog roda u zadnjih oko 2.000 godina, tj. od razaranja Jeruzalema i osvajanja Masade nije otvorio niti razumio Danijelov kalendar te u skladu s time, nitko nije adekvatno valorizirao Isusovu ulogu u povijesti Judeje u I. stoljeću, svrhu njegovog žrtvovanja samog sebe na križu i svrhu davanja znaka Jone onom ”opakom i preljubnčlkom naraštaju”.

”Ova je tema preznačajna da bi se olako prešlo preko nje. Naime, osim na povijest Judeje u I. stoljeću, ona ima najznačajnije reperkusije na današnje kršćanstvo i na današnji rabinski judaizam. To se ogleda prije svega na pitanju Mesije odnosno na utvrđivanju je li Isus bio Mesija (Krist, Pomazanik) ili nije, i ako nije, kad bi on trebao doći. Naime,

• Ako je Isus bio Mesija, onda to ima ogromne reperkusije na današnji judaizam, pošto iz toga proizlazi da su sva rabinska nagađanja u pogledu vremena dolaska Mesije – u Talmudu i kasnije, u uvjetima kad oni nisu smjeli otvoriti Danijelov kalendar – pogrešna, baš kao i sve konstrukcije u kojima su razmatrali što će biti kad Mesija dođe te da su oni uzalud čekali na Mesiju koji je zapravo već došao kao Isus Mesija (Pomazanik, Krist);
• Ako pak nije Isus bio Mesija, onda to ima ogromne reperkusije na današnje kršćanstvo jer iz toga proizlazi da Isus nije bio Krist, tj. Mesija, nego da su Židovi bili u pravu u pogledu njega te da kao što oni kažu, pravi Mesija još nije došao, nego tek treba doći. U tom slučaju bi kršćanstvo bilo sazdano na lažnim Isusovim tvrdnjama, jer je on sam za sebe tvrdio da je Mesija (Iv. 4:26), a i drugi su ga takvim smatrali (Mt. 16:15).
• Zbog toga se razrješavanje ove krucijalne problematike u pogledu Mesije svodi na pitanje: kako ustanoviti i dokazati istinu u vezi identiteta i vremena dolaska Mesije na kredibilitetan način. Pri tome je neophodan uvjet otvaranje Danijelovog kalendara na kredibilitetan način;
• Također, na kredibilitetan način treba razjasniti pitanje koja je bila svrha žrtvovanja Isusovog života na križu, njegovog boravka u grobu i ustajanja od mrtvih (tj. davanje znaka Jone onom ”opakom i preljubničkom naraštaju”) te ustanoviti utjecaj svega toga na kasniju tragičnu povijest židovskog naroda u I. stoljeću.
• Osim toga, tu su i pitanja kako ustanoviti je li Isus bio fizički Sin Božji ili nije odnosno jesu li pojmovi Mesija (Krist, Pomazanik) i Sin Božji bili samo sinonimi, te kako razjasniti sva druga religiozna pitanja koja danas sačinjavaju korpus kršćanskog misterija.
• Nadalje tu je i pitanje kako na kredibilitetan način dokazati čvrstu vezu između Danijelovih proročanstava u kojima je bila obznanjena Božja riječ tj. Božji plan o tome što se sve treba dogoditi u I. stoljeću: nastup Svetog nad svetima i pogubljenje Kneza Pomazanika (Isusa Krista) te razaranje Jeruzalema i Masade u I. Židovskom ratu protiv Rimljana, događaji koji su se, smatram, dogodili prema tom Božjem planu. Ovdje treba ponoviti da je neophodan uvjet za to otvaranje Danijelovog kalendara na kredibilitetan način.
• Na kraju treba razjasniti zašto Isus nije smatrao za svoju zadaću da u Svetu zemlju vrati Izraelce koji su bili raspršeni po Starom istoku još od vremena asirske deportacije, ili § da poziva, okupi ili dovede tadašnju židovsku dijasporu u ondašnju Judeju, ili § da uspostavi samostalno kraljevstvo Judeju nezavisno od rimske vlasti i osigura vječnu vlast, dugotrajan mir i prosperitet židovskog naroda, nego je § realizirao ulogu Mesije kojega je Jahve pomazao duhom, ulogu pravednog sluge patnika kojega je Jahve sazdao i postavio za Savez narodu, ali kojega ponižavaše i nakon suda odvedoše kao jagnje na klanje (Izaija), ulogu Pravednika iz Ps. 22 i ulogu Pravednika koji se naziva Sin Gospodnji i ”hvali se da mu je Bog otac” iz Knjige Mudrosti (2:12-24), ulogu Mesije koji je na magarčiću ušao u Jeruzalem i ulogu probodenog Mesije nad kojim su naricali (Zaharija), uloge Svetog nad svetima, pogubljenog Kneza Pomazanika i Sina čovječjeg koji će na oblacima doći ”do Pradavnog; kojemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. čija je vlast vječna i nikada neće proći i čije kraljevstvo neće propasti” (Danijel), pri čemu je sam Isus rekao da ”njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Zbog toga je razrješavanju navedenih pitanja bio posvećen najveći dio mojeg istraživačkog rada, a njegovi se rezultati i zaključci nalaze u svescima Otvoreni pečati – Razumijevanje kršćanstva א – ו.

Kompletan tekst pogledajte ovdje.