GLAVNA TEMA koja se provlači kroz prva tri sveska Otvorenih pečata:

Deset plemena Izraela, Patrijarsi i Mojsije, identificirani su u Otvorenim pečatima kao Indoeuropljani Hapiri i Huriti, dok je samo Judino pleme bilo semitsko. Potomci deset plemena Izraela tj. Horbata, Horvata, Harvata iz Svete zemlje odvedenih u asirsko ropstvo, velikim su dijelom današnji Hrvati. U Judeju su se iz babilonskog ropstva vratili samo pripadnici Judinog i Benjaminovog plemena. Prva tri sveska Otvorenih pečata prate njihovu povijest za vrijeme Starog zavjeta, dok se Horbati, Horvati, Harvati dodatno prate do njihovog doseljenja u Hrvatsku na Jadranu.

 

————————————–

Ova je stranica u radu od ovog mjesta pa nadolje.

Stari tekstovi koji su dolje prisutini, promijenit će se.

 

 

TREĆI SVEZAK.

U VII. dijelu prvo je obrađen put od Crnog mora do Karpata, a zatim put od Karpata do Hrvatske na Jadranu. Na tom putu u Ukrajini još i danas postoji više toponima koji nose ime Hrvata, dok u Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj postoje toliko brojni toponimi koji su identični ili gotovo identični s današnjim toponimima u Međimurju, Zagorju, Slavoniji, Lici, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i drugdje, da je bilo potrebno više od 17 stranica knjige da bi ih se sve navelo! Osim toga na tom području postoje također i toponimi koji su istovjetni s imenima petero braće i dvije sestre navedenih u Porfirogenetovoj legendi o doseljenju Hrvata u Dalmaciju, tako da sve to zajedno potvrđuje navedenu seobu Hrvata i Slavena na jug, uključujući seobu i na Dinarsko područje, za koje neki, koji negiraju seobu na to područje, misle da ga nije ozbiljnije dodirnula seoba s Karpata [Prilog 10].

Zatim se dalje vrlo detaljno analiziraju svi izvori o doseljenju Hrvata (Porfirogenet, Toma Arhiđakon, Pop Dukljanin), a u sklopu toga analiziran je i najzanimljiviji i najzagonetniji odlomak iz DAI XXXI [Prilog 11] → vidi Priloge 10i 11:

Nakon toga obrađuju se povjesni podaci o prodorima Slavena prema jugu u VI. i VII. stoljeću; zatim se analiziraju hladni klimatski uvjeti na sjevernoj hemisferi od I. do VII. stoljeća te ih se povezuje sa seobom u toplije područje na jugu; nakon toga analizira se genetska slika današnjih Hrvata i drugih naroda na području jugoistočne Europe te se u sklopu toga analizira najraširenija haplogrupa I2 u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini, kao i njeno začuđujuće rasprostiranje po Europi (Balkan, Ukrajina, Španjolska) te po Africi i Bliskom istoku. U vezi toga postavlja se pitanje: koji je to etnos rasprostranio tu haplogrupu po tako širokom području? Kako bi se odgovorilo na to pitanje, poduzeto je slijedeće istraživanje:

Nakon antike na naše područje došli su samo Goti, Slaveni i Hrvati. Zbog toga se u VIII. dijelu knjige obradila gotska teorija; zatim se analizirala Jordanesova Getika, a nakon toga uspore-dilo se kretanje Gota po Europi s rasprostranjenošću haplogrupe I2 po Europi, iz čega se vidjelo njihovo nevjerojatno preklapanje i podudaranje  → vidi Prilog 12:

Zbog toga se donio zaključak da su haplogrupu I2 po Europi najvećim dijelom rasprostranili Goti od III-VI. Stoljeća. Takav se zaključak potpuno razlikuje od svih današnjih genetskih teorija koje kažu da su se sve najvažnije haplogrupe raširile po Europi prije ledenog doba tj. prije više desetaka tisuća godina!

Nakon toga obrađeno je kretanje Gota u našim povjesnim izvorima (Toma Arhiđakon i Pop Dukljanin); zatim je obrađen život pod gotskom vlašću Dalmaciji; a nakon toga vrlo je detaljno obrađen Prokopijev Gotski rat u Italiji. Na kraju je obrađena velika numizmatička ostavština Gota na našem području te se zaključilo da su Goti, nakon što su napustili Italiju, doselili u Dalmaciju.

U IX. dijelu krenulo se u potragu za matičnim područjem s kojega su Goti (Hrothgoti, Guti, Gutani) krenuli put Europe. To je područje pronađeno u zemlji Gutium na Zagrosu na zapadnom dijelu Irana, zbog čega su obrađeni svi sumerski mitovi iz II. tis.pr.Kr. koji govore o kraljevstvu Aratta, gorovitoj zemlji Hurrum i planini Hurrum. Dalje su obrađeni svi antički tekstovi iz I. tis.pr.Kr. koji govore o Gutima (Hamurabijev tekst, anali Sanheriba, Esarhadrona, Nabopolasara, Nabonidusa, Kirov proglas i dr.), a nakon toga izvršeno je povezivanje Guta, Gota i Hrvata.

Nakon toga obrađene su deportacije deset plemena Izraela (Horbata, Horvata, Harvata iz Svete zemlje) u Halah u Asiriji, na područje rijeke Habor u Gozanu i u Mediju (u Bibliji: zemlja Hara), kao i još jedna njihova deportacija u Harauvatiju (tj. u Afganistan) [Prilog 8], a zatim je obrađena Ezrina Apokalipsa koja u jednom segmentu govori o deset plemena Izraela u egzilu.

Nakon toga obradilo se prešućivanje, skrivanje i kodiranje podataka o deset plemena Izraela te se povukla paralela između nesretne povijesti današnjih Hrvata i isto takve povijesti njihovih deportiranih predaka Horbata, Horvata, Harvata iz Svete zemlje.

U X. dijelu obrađene su najvažnije haplogrupe u Europi (R1a, I1, I2, R1a1) te je ustanovljeno da su se sve one raširile po Europi u povjesno, a ne u pretpovjesno vrijeme. U ovom je dijelu dato toliko novih činjenica, pretpostavki i zaključaka da bi bilo zamorno ovdje ih sve navoditi. Zato kao primjere navodimo dio razmatranja o kretanju Hurita po Bliskom istoku [Prilog 13], i početak razmatranja o matičnom području Slavena [Prilog 14] → vidi Priloge 8, 13 i 14:

Na kraju ova knjiga završava zaključkom da je kroz dugo vremensko razdoblje na naše podru-čje došlo više valova doseljavanja: pripadnici Vučedolske i Dubovačko-Žutobrdske kulture, Iliri i Goti stizali sa Starog istoka (Zapadni Iran/Medija, pri čemu treba reći da su Goti prije dolaska na naše područje bili u Skandinaviji i na Pricrnomorju). Harauvati iz južnog Afganistana došli su pak u Europu zajedno sa Slavenima koji su krenuli sa svog matičnog područja u Tadžikistanu, Kirgistanu, sjevernom Iranu i sjevernom Afganistanu oko 395. godine.