GLAVNA TEMA koja se provlači kroz prva tri sveska Otvorenih pečata:

Deset plemena Izraela, Patrijarsi i Mojsije, identificirani su u Otvorenim pečatima kao Indoeuropljani Hapiri i Huriti, dok je samo Judino pleme bilo semitsko. Potomci deset plemena Izraela tj. Horbata, Horvata, Harvata iz Svete zemlje odvedenih u asirsko ropstvo, velikim su dijelom današnji Hrvati. U Judeju su se iz babilonskog ropstva vratili samo pripadnici Judinog i Benjaminovog plemena. Prva tri sveska Otvorenih pečata prate njihovu povijest za vrijeme Starog zavjeta, dok se Horbati, Horvati, Harvati dodatno prate do njihovog doseljenja u Hrvatsku na Jadranu.

PRVI SVEZAK donosi slijedeće teme:

Na početku sv. 1 razmatra se Značaj ”Otvorenih pečata”:

”Zapadno-europska židovsko-kršćanska civilizacija velikim je dijelom bazirana na osnovnim postavkama iz Biblije. Do dana današnjega, mnogo je učenih ljudi proučavalo Bibliju više nego i jedno drugo štivo. Velik broj teologa katoličkih, pravoslavnih, protestanskih, anglikanskih i drugih, židovskih rabina kao i laika, proveo je veliki dio svog života ili čak cijeli svoj život tražeći odgovore na osnovna pitanja iz Starog Zavjeta, a to su: da li su patrijarsi Abraham, Izak, Jakov i Josip kao i Mojsije, ikada postojali ili je sve to samo mit, da li su se opisani događaji u Bibliji iz vremena patrijarha ikada dogodili ili je sve to samo kasnija svećenička konstrukcija, te ako jesu, kada? U pronalaženju odgovora na ta pitanja postavljeno je mnogo hipoteza, mnogo datiranja, traženi su dokazi koji bi Bibliji na tom području dali povijesno utemeljenje. No niti jedna teorija, niti jedna knjiga nije do sada dala sveobuhvatna objašnjenja, adekvatna datiranja i cjelovite odgovore na “Knjigu koja zbunjuje”, kao što je to za Bibliju kazao teolog Živko Kustić.

Iako sam proučavao Bibliju kroz više desetljećja, ispočetka mi nije bio cilj odgonetnuti mnoge tajne koje se šifrirane skrivaju u Bibliji, nego proučiti povijest našeg naroda i naroda Hurita od koga mnogi istraživači smatraju da potječu današnji Hrvati. No proučavajući tu materiju, spoznaje do kojih sam došao te u “Otvorenim pečatima” prezentirao, toliko su fascinantne da će sasvim sigurno biti povod za mnoga daljnja istraživanja. Tako na primjer, jedan od najinteresantnijih zaključaka iz ove knjige pokazuje da Hebreji imaju zajedničke korijene s nekim indoeuropskim narodima, kao što su to Hrvati. Ta dva naoko različita naroda imaju zajednički genetski izvor u indoeuropskoj grupi i huritskom porijeklu, a ni jedan od ta dva naroda nema osnovno semitsko porijeklo, kao što se to za Židove vjerovalo do dana današnjega.

Kako sam postepeno počeo ulaziti u Bibliju tražeći dokaze o zajedničkom porijeklu Hebreja i Hrvata, tako su mi se otvarale i ostale tajne koje su tamo bile zapečaćene. Čitajući ovu knjigu možemo reći da “Otvoreni pečati” otvaraju gotovo sve tajne Starozavjetnih knjiga i da daju odgovore na gotovo sva glavna pitanja u Bibliji.

Glavne teme koje “Otvoreni pečati” obrađuju jesu:

• Povijest indoeuropskog naroda Hurita koji u prvoj seobi Indo-europljana prema jugu prelaze Kavkaz, zatim se spuštaju u ravnice Gornjeg Eufrata. Nakon što im se u drugoj seobi Indoeuropljana s istoka doseljavaju Indoarijanci, kreću u osvajanje Starog Istoka i Egipta. Njihova vlast u Egiptu, kojim vladaju pod imenom Hiksi. Istjerivanje Hurita/Hiksa iz Egipta, osnivanje države Neharin/Mitani, zatim Urartu. Dolazak naroda Hayasu i formiranje današnjih Armenaca. Selidba dijela Hurita preko Kavkaza do Azovskog i Crnog mora, zatim do gornjeg toka rijeke Visle, te na kraju u današnju Hrvatsku.
• Određivanje povjesnih događaja koji stoje iza svih biblijskih prikaza u razdobljima patrijarha od početka do Abrahama, Izaka, Jakova i Josipa kao događaja iz povijesti Hurita i huritsko-egipatskih ratova. Precizno datiranje svih tih događaja.
• Razlozi zbog čega su ti događaji iz povijesti naroda Hurita u Bibliji svedeni na razinu pojedinca i njegove obitelji, te šifrirani u obliku biblijskih priča iz povijesti patrijarha.
• Reinterpretacija biblijskih priča o Noinim sinovima Šemu, Jafetu i Hamu i njihovim potomcima, kao teoriji o prvoj i drugoj seobi Indoeuropljana i zatečenim Semitima na Starom Istoku i u Egiptu te crnačkoj populaciji u Africi.
• Osamnaesta dinastija egipatskih faraona. Borba protiv Hurita. Zatim mir i ženidbe faraona s huritskim princezama. Rast huritskog utjecaja na egipatskom dvoru i razjašnjavanje situacije u gradu Ehnatonu, u miljeu iz kojeg je proizašao Mojsije. Na kraju pad huritskog utjecaja i antihuritska reakcija Horemhaba.
• Mojsijevo porijeklo: roditelji, život, datiranje događaja iz njegovog života te psihološki portret.
• Određivanje Hebreja kao indoeuropskih Hurita, koji su u Egipat drugi puta došli kao zarobljenici iz ratnih kampanji Tutmozisa III i Amenofisa II, kao i precizno datiranje ukupnog boravka Hebreja u Egiptu.
• Bogovi El, Baal i boginja Athirat (Astrata) iz Ugaritskog panteona. Određivanje Jahvea kao Žive Riječi koja živi u ljudskom srcu i koja pokreće.
• Izlazak, put do Horeba, te tri pobune u pustinji protiv Mojsija, od kojih su u trećoj pobuni Mojsije i Aron ubijeni. Vođe pobune. Datiranje tih događaja
• Razjašnjavanje događaja nakon dolaska u Kanaan.
• Određivanje Sadoka, rodonačelnika Sadokove dinastije svećenika kao Kalebita, originalno egipatskog porijekla i određivanje njegovog potomka Hilkije i njegovih potomaka kao autora svih najvažnijih starozavjetnih knjiga. Datiranje nastanka biblijskih knjiga
• Određivanje Sadoka kao stvarnog graditelja Salomonovog hrama.
• i još mnogo toga drugog.

Teze i zaključci koje ova knjiga postavlja i dokazuje donose ili potpuno novi prikaz biblijske problematike ili se nadograđuju na postojeća svjetska razmišljanja dodajući nove i sveobuhvatne odgovore. Obrađujući i dešifrirajući biblijske teme, te dokazujući gornje teze na način koji je razlikuje od svih ostalih knjiga u svijetu, ova knjiga ujedno prezentira dokaze za povijesno utemeljenje prvih pet knjiga Biblije. Tekst je popraćen sa 179 crno-bijelih fotografija, 7 crteža i 38 zemljopisnih karata, te je potpuno približio davnu povijest sadašnjosti tako da čitaoc može vidjeti osobe o kojima je riječ u knjizi, predmete o kojima je riječ i koji su materijalni dokazi iz toga doba, karte koje pokazuju kretanja, te osjetiti, uživiti se i razumjeti davnu i biblijsku povijest za koju se sve do sada smatralo da nema dovoljno povijesnih podataka i dokaza za njeno razumijevanje.” Kompletan tekst nalazi se  ovdje.

Zatim se razmatraju glavne teme u sv. 1. Otvorenih pečata:

U I. Dijelu prvog sveska prvo se obrađuju najranije civilizacije i narodi u Mezopotamiji: Sumerani, Akađani, Guti, Asirci, Babilonci, Hetiti. Zatim se obrađuje značaj i utjecaj ndoarijanaca i Hurita u II. tis.pr.Kr. na Starom istoku i u Egiptu (ovdje) nakon što su Indoarijanci Hapiri doselili Huritima na područje Hura na gornjem Eufratu u doba Hamurabija. Za Indoarijance Hapire pretpostavljamo da su bili ljudi kulture Harapa iz Indije, koji su zbog svog trajno poplavljenog područja u porječju rijeke Ind morali napustiti Indiju. Rijeka Ind trajno je poplavila svoje područje u isto vrijeme kad je rijeka Sarasvati presušila u razdoblju 2000-1800. g.pr.Kr. zbog velikih tektonskih poremećaja u Himalajama, kada su se neke planine uzdizale a druge propadale.

Ti su Indoarijanci Hapiri donijeli sa sobom nove vrste oružja: laka bojna kola na dva kotača, zakrivljenu sablju, dvokomponentni luk i dr, te su zajedno s Huritima poduzeli ekspanziju na zapad. Tim su novim oružjem Indoarijanci Hapiri i Huriti, koje su Egipćani zajedničkim imenom zvali Hiksi, osvojili Stari istok i Egipat te vladali njime cca 160 godina. Više o tome ovdje.

Oko 1540. g.pr.Kr. Egipćani su se pobunili protiv njih i nakon desetgodišnje borbe istjerali su Hikse iz Egipta u Retenu (Sveta zemlja) i na gornji Eufrat. Nakon što su na područje Svete zemlje doselili Huriti, Egipćani su tu zemlju u svojim zapisiama nazivali zemlja Huru ili Kharu. Područje Hurita na Gornjem Eufratu Egipćani su pak zvali Neharin (bibl. Naharajim. Njeni su je huritski žitelji zvali zemlja Huru, dok je danas također poznata pod imenom Mitani).

Dalje u I. dijelu Otvorenih pečata slijede opisi razdoblja mira i ratnih kampanji koje su faraoni Tutmozis I., Tutmozis II., Kraljica Hatšepsut, Tutmozis II. i Amenofis II. u razdoblju 1493-1413. g.pr.Kr. pokretali protiv Indoarijanaca Hapira i Hurita u zemlji Huru ili Kharu i Neharin.

Zatim slijede slike indoarijansko-huritske ornamentike s Bliskog istoka i iz Egipta u II. tis.pr.Kr. (pleter, crveno bijela polja, ravna kapa) te njihovih glazbala (tamburice):

U II. Dijelu prvog sveska uspoređuju se biblijske priče o Rajskom vrtu, ranim patrijarsima, Noinom potopu i njegovim potomcima sa nekadašnjim realnim događajima iz prapovijesti indoeuropskih naroda. To je novi rakurs gledanja na cjelokupnu biblijsku tematiku:

RAJSKI VRT NA PODRUČJU IZMEĐU KASPIJSKOG JEZERA, ARALSKOG JEZERA I PAMIRA

Prema nekim teorijama, Indoeuropljani su do IV tisućljeća  pr.Kr. obitavali na plodnom području između Kaspijskog jezera, Aralskog jezera i Pamira kojeg su natapale rijeke Amu-Darja i Sir-Darja. To se područje zbog suše u IV tisućljeću pr.Kr. pretvorilo u današnje pustinje Kyzil-Kum i Kara-Kum (Crveni i Crni pijesci). Zbog toga su se Indoeuropljani iselili iz toga područja u IV tisućljeću. To se područje identificira kao Rajski vrt. Više o tome ovdje.

Zatim se razmatra biblijsko razdoblje od istjerivanja Adama i Eve iz Rajskog vrta do Noe, te se ono identificira kao doseljavanje Indoeuropljana na područje Indije:

OD ISTJERIVANJA ADAMA I EVE IZ RAJSKOG VRTA DO NOE

Istjerivanja Adama i Eve ognjenim mačem iz Rajskog vrta datirali smo za 3638. g.pr.Kr. Nakon toga počinje razdoblje od Adama do Lameka, 3638-2582 pr.Kr, a nakon toga razdoblje Noe, 2582-1982. pr.Kr. Nakon napuštanja matičnog područja Indoeuropljana oko 3500. g.pr.Kr. zbog suše, u Indiji postoje kulture doseljenika: Kot Diji u razdoblju cca 3300-2600 pr.Kr. i Harappa u razdoblju cca 2600-1800 pr.Kr. Odlazak iz matičnog područja Indoeuropljana te razdoblja tih kultura u Indiji velikim dijelom podudaraju se s razdobljima navedenih patrijarha u Bibliji.

Kad je Noa imao 500 godina rodili su mu se sinovi Šem, Jafet i Ham. Sto godina poslije, kad je Noa imao 600 godina, a sinovi su mu imali po 100 godina, nastao je potop. Ako Nou identificiramo kao grupu (ili više srodnih grupa) Indoeuropljana koji su se uselili u Indiju i tamo stvorili Harappa kulturu, onda možemo identificirati mjesto i vrijeme potopa. Računajući prema Bibliji, potop se dogodio kada je Noa imao 600 godina, tj. 1982. g.pr.Kr. To je upravo razdoblje katastrofalnih potresa i tektonskih poremećaja u Indiji, kada zbog toga rijeka Sarasvati presušuje, a Ind poplavljuje i kada u tim kataklizmama nestaju kulture Sarasvati i Harappa (2000-1800 pr.Kr.). Prema tome, potop identificiramo kao poplave Inda u kojima je nestala kultura gradova Harappa i Mohenjo Daro.

TUMAČENJE SLIKE PRVA SEOBA INDOEUROPLJANA: Oko 3500. g.pr.Kr. više grupa Indoeuropljana odlaze zbog suše iz matičnog područja između Kaspijskog jezera, Aralskog jezera i Pamira. To identificiramo kao istjerivanje Adama i Eve ognjenim mačem iz Rajskog vrta 3638. g.pr.Kr. Prairanci odlaze do rijeke Artek (1), Sumerani u Mezopotamiju (2), Dinaroidi u Zakavkazje (3), jedna grupa Indoeuropljana odlazi do Fergane (4), a druga grupa (5) u dolinu Inda gdje stvara kulturu Kot Diji. Razdoblje od početka selidbe Indoeuropljana do završetka Kot Diji kulture (3500-2600), identificiramo kao biblijsko razdoblje od Adama do Lameka (3638-2582). U Indiju se doseljavaju druge grupe Indoeuropljana i stvaraju Harappa kulturu (6) u razdoblju 2600-2000 (1800). g.pr.Kr. To identificiramo kao razdoblje Noe 2582-1982.

NOIN POTOP I SEOBE NJEGOVIH SINOVA ŠEMA, HAMA I JAFETA

Oko 2000. g.pr.Kr. Indiju su zahvatili veliki potresi i tektonski poremećaji, zbog čega rijeka Sarasvati presušuje a Ind poplavljuje, te se ljudi kultura Harappa i Sarasvati iseljavaju vjerojatno na zapad. Poplave Inda identificiramo kao biblijski potop (1980. g.pr.Kr.). Šemove sinove Lud (Lidijci), Aram (Huriti), Ašur (Asirci), Elam (Iranci) i Arpakšad (Indoarijanci) identificiramo kao narode koji su se nakon poplava Inda i uništenja Harappa kulture kulture iselili iz Indije. Putevi selidbe nisu išli shematski kao što smo ih radi lakšeg pregleda slike naznačili, te su vjerojatno uključivali i selidbu brodovima do Suze. [Prilog 9]:

TUMAČENJE SLIKE DRUGA SEOBA INDOEUROPLJANA: Potomci srednjeg Noinog sina Jafeta su Indoeuropljani koji su se iselili iz Indije (sa Sarasvatija?) u drugom valu iseljavanja i doselili se također na Stari Istok. To su: Tubal (Hetiti koji su naselili Anatoliju?), Javan od kojeg potječu Taršiš (Tarz u Maloj Aziji), Tiras (Tir u Libanonu?), Eliša (Cipar) i drugi otoci, zatim Magog (Magi u Iranu) Madaj (Medijci), Mešak (kavkaski narodi), Gomer (Kimerijanci, tj. narodi koji su prešli Kavkaz) od kojeg su postali Aškenazi (narodi koji su otišli na jug i zapad Europe: Pelazgi, Latini? Kelti), Togarna (Armenci? Germani koji su naselili krajnji sjever? Toharci?) i Rifat (narodi oko Karpata /Rif/ ili oko Urala? /Rhip/). Potomci Hama bili bi zatečeni Semiti na Starom Istoku i Egiptu, kao i crnačka populacija u Africi.

Ako sada povučemo paralelu između stvarne selidbe indoeuropskih plemena i biblijskog teksta o Noi i njegovim sinovima, možemo naći da Šemu i Jafetu odgovaraju uglavnom indoeuropski narodi koji su se doselili u drugoj seobi na Stari istok. Dosadašnja teorija smatrala je u globalu da Šemu odgovaraju Semiti, Jafetu Indoeuropljani a Hamu crnački narodi.

Najinteresantniji su narodi koji potječu od Šema, najstarijeg sina Noe i koji se prema njemu zovu Semiti i koji bi trebali biti Semiti, a uopće to nisu. Šemu su se rodili sinovi Elam, Ašur, Arpakšad, Aram i Lud. Elam je jugozapadni Iran, indoiranski narod, Ašur je Asirija, koja je bila pomiješana pola-pola između Indoiranaca i Semita ali vjerojatno tek nakon osvajanja od strane Babilonaca. Arpakšad, kojega Flavije Josip naziva “praocem Kaldejaca,” vjerojatno je povezan sa zemljom Arapha. Araphanske planine okružuju kao vijenac današnji Kirkuk koji odgovara Arphi, a Kirkuk je nekadašnji Nuzi, huritski grad iz kojega dolaze tekstovi koji vrlo dobro oslikavaju tadašnje indoarijansko-huritsko društvo a ti se društveni odnosi uklapaju u sliku o patrijarsima kakvu mi poznamo iz Biblije. Dvije godine iza potopa (1980. g.pr.Kr.), rodio se Šemu Arpakšad. On u svome imenu ima asirski dodatak “šad”, što znači vrh, planina. To znači da se ljudi Harappa kulture, Indoarijanci iz Indije, koji su se iselili poslije polava Inda, tada već nalaze u Arafanskim planinama.

Daljnji Šemov sin je Aram, Sirija na Gornjem Eufratu, huritsko područje, u kome je smješten Haran. Posljednji Šemov sin je Lud (Lidija, Mala Azija, indoeuropski narod).

SEOBA ARPAKŠADOVIH POTOMAKA

Seoba Arpakšadovih potomaka s područja Zagrosa oko Arafanskih planina u ravnice Gornjeg Eufrata u Aram označava doseljenje Indoarijanaca Huritima (doseljenje naroda Hapiru na područje Hura) u drugoj seobi Indoeuropljana:

Više o ovim temama ovdje.

Nakon doseljenja Indoarijanaca Huritima, slijedila je njihova ekspanziju na zapad i osvajanje Bliskog istoka i Egipta.

IDENTIFIKACIJA INDOARIJANACA I HURITA (HAPIRI I HURA) KAO PATRIJARHA OD ABRAHAMA DO JOSIPA

Do sada se uvijek dolazak Izraelaca u Egipat poistovjećivao s Josipom. Moderna je biblijska historiografija tražila povijesno utemeljenje patrijarha i ulaska u Egipat navodeći mirno useljavanje Azijata za vrijeme XII dinastije u Egipat (1991-1782. pr.Kr.). Bilo je pokušaja da se zabrinuta lica faraona toga razdoblja, koja odudaraju od bilo kojeg drugog razdoblja, povežu sa problemima gladi u Egiptu. U svakom slučaju, pošto je Josip došao mirnodopski u Egipat (doduše prodan kao rob), a njegova braća na poziv Josipa i faraona, vojna osvajanja nisu mogla biti način ulaska Izraelaca u Egipat. S druge strane, od kada je Flavije Josip prije skoro 2.000 godina iznio tezu da Židovi potječu od Hiksa, željelo se pronaći podršku teoriji da Hiksi nisu došli u Egipat vojnim osvajanjem, nego da su to bili upravo ti mirni useljenici u Egipat, koji su se počeli useljavati još za vrijeme XII dinastije i te da su zatim mirnim putem preuzeli vlast u Egiptu i vladali Egiptom pod imenom Hiksi. Zbog toga se ujedno željelo da se Hiksima da semitsko porijeklo. Međutim, Hiksi su bili Indoeuropljani.

U I. Dijelu vrlo smo detaljno razmatrali ekspanziju Indoarijanaca i Hurita i njihovo osvajanje Egipta u kojem su oni vladali pod imenom Hiksi, zatim pobunu Egipćana protiv njihove vlasti i istjerivanja Hiksa iz Egipta i Palestine. Indoarijanci i Huriti povukli su se zatim u Palestinu i Siriju (Huru), a egipatski su faraoni počeli voditi ratne kampanje protiv njih u Huruu odnosno Retenuu, protiv drugih njihovih državica na rijeci Orontesu, te protiv njihove države Mitani ili kako su je zvali, Neharin.

Za razliku od dosadašnjih pristupa traženja povijesnog utemeljenja za ulazak Židova u Egipat, mi ćemo povući paralele između događaja iz povijesti Indoarijanaca i Hurita i događaja opisanih u Patrijarsima. Ono što će čitaoca najviše zapanjiti jeste izuzetna podudarnost, redoslijed  i sudbina događaja i mjesta iz Biblije i onih povijesnih. Zbog toga se donio zaključak da je povijest Indoarijanaca i Hurita u Bibliji prikazana kao povijest navedenih patrijarha i njihovih obitelji. To se vrlo dobro vrlo dobro vidi iz slijedećih usporedbi:

ABRAHAM I RAZDOBLJE 1690-1515. pr.Kr.

Indoarijanci Hapiri i Huriti kreću u ekspanziju sa svog područja na Gornjem Eufratu i kreću se kroz Libanon i Palestinu prema Egiptu te osvajaju glavni grad Egipta Memfis 1690. g.pr.Kr.

Tako i Bog vodi Abrama iz Harana, indoarijansko-huritskog područja na Gornjem Eufratu, na put svjetske misije:

“Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te. Ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati”. ”Iz Harana, Abram stiže u Kanaan, u grad Šekem (gdje je bilo huritsko uporište), a zatim se primiče na jug prema Negebu. A kada je zavladala glad u Kanaanu, odlazi u Egipat”

Grad Ur Kaldejski iz kojeg se doselio Abram u Haran na rijeci Habura, pritoci Gornjeg Eufrata, također je ime više gradova iz okolice Harana. Biblijski povjesničari do sada su ovaj Ur Kaldejski miješali sa Urom Kaldejskim u Sumeru, što je pogrešno. Naime, prorok Ezekijel koji je neko vrijeme živio i djelovao na tom istom području oko rijeke Habura, jasno kaže da se nalazio u zemlji kaldejskoj na rijeci Habura: ”Riječ Jahvina dođe Ezekielu, sinu Buzijevu, svećeniku u zemlji kaldejskoj, na rijeci Kebaru” (Ez. 1:3).

Rute indoarijansko-huritske ekspanzije i putovanja Abrama podudaraju se (vidi slike dolje). Indoarijancima i Huritima, tj. Hiksima razlog vojne ekspedicije u Egipat bilo je njegovo osvajanje, a Abraham odlazi u Egipat nakon što je u Kanaanu nastupila glad. Jedan i drugi događaj datiramo u 1690. g.pr.Kr.

 

 

 

 

Hiksima je u Egiptu bilo dobro jer su vladali njime i ubirali porez, a Abrahamu je u Egiptu bilo dobro jer je svoju ženu Saraju prikazao kao sestru i prepustio je faraonu. Zbog toga je on stekao mnogo stoke i momaka.

Nezadovoljni vladavinom Hiksa, Egipćani se pobunjuju protiv njih i nakon desetgodišnje borbe  istjeruju ih iz Egipta pod vodstvom faraona Amozisa (1530. g.pr.Kr.). U Bibliji je to prikazano ovako: Nakon što je Faraon uzeo Saraju u svoju kuću, udari ga Bog, kao i njegov dom, velikim nevoljama. Zbog toga Faraon kori Abrama što mu nije rekao da mu je Saraja žena, već sestra, predaje ga svojim momcima, a oni istjeruju Abrama sa njegovom ženom i sa svime što je bilo njegovo iz Egipta. Istjerivanje Abrama iz Egipta datiramo isto tako u 1530. g.pr.Kr.

Istjerivanje Hiksa iz Egipta (lijevo) i istjerivanje Abrama iz Egipta (desno)

 

Nakon istjerivanja iz Egipta, Hiksi odlaze u Kanaan, gdje pred napadima Egipćana tri godine brane utvrdu Šaruhen koja s juga štiti ulaz u Kanaan. Međutim, Amozis je 1527. g.pr.Kr. osvaja, a Hiksi se nakon toga povlače sjevernije u Kanaan. Abram također odlazi u Negeb, a zatim na sjever do Betela, gdje se razdvajaju Abram i Lot. Abram osta u Kanaanu, dok se Lot naseljava u dolinu rijeke Jordan i ode na istok. Abram zatim ode do Hebrona i tu ostade do kraja života (slika dolje). Njegovu smrt smo datirali u 1515. g.pr.Kr.

Iz ovog se primjera vrlo dobro vidi da Abraham Hebrej u Bibčiji simbolizira Indoarijance Hapire i Hurite. Njihov put kretanja: Haran – Kanaan – Egipat – Kanaan, to je njegov put kretanja; njihova sudbina koju prolaze na navedenim područjima, to je njegova sudbina; redoslijed događaja u obje je priče isti. Zbog toga jedne i druge događaje međusobno identificiramo i datiramo u isto razdoblje: 1690-1515. g.pr.Kr.

IZAK I RAZDOBLJE 1515-1452. g.pr.Kr.

Nakon istjerivanja Hiksa iz Egipta i osvajanja Šaruhena (1527. g.pr.Kr.), slijedeći faraon Amenofis I.  (1520-1493. g.pr.Kr.) nije poduzimao nikakve ratne kampanje protiv Indoarijanaca i Hurita u Huruu (Kanaanu) te su oni tamo živjeli u miru. U Bibliji vidimo da je Izak, koji je kao i Abraham simbolizirao Indoarijance i Hurite u Kanaanu, silazio iz Beer Šebe u Gerar – jer je to područje tada bilo sigurno: tamo nije bilo Egipćana.

Međutim, kad je Faraon Tutmozis I. (1493-1487. g.pr.Kr.) poduzeo velik ratni pohod protiv Neharina sve do Eufrata, Izak se – očito zbog toga – povukao iz Gerara natrag u Beer Šebu.

Boležljivi Tutmozis II. (1487-1473. g.pr.Kr.), povukao se iz Sirije i Retenua (Huru, Kanaan). Tutmozis III. za vrijeme dok je još bio dijete (1473-1467. g.pr.Kr.) nije poduzimao nikakve ratne kampanje. Kraljica Hatšepsut (1467-1452. g.pr.Kr.) nije vodila ratne kampanje.

Kroz čitavo to vrijeme (1487-1452. g.pr.Kr.) Indoarijanci i Huriti u Huruu (Kanaanu) živjeli su u miru. U Bibliji je pak Izak do kraja života ostao u Beer Šebi, živjeći u miru. Zbog toga jedne i druge događaje međusobno identificiramo i datiramo u isto navedeno vrijeme.

O indoarijansko-huritskoj pozadini Izaka također govori slijedeća priča iz Biblije:

Prema odredbi Abrahama, sluga Abrahamov nije smio dozvoliti da Izak uzme za ženu Kanaanku. Po Abrahamovoj naredbi, taj je sluga pošao da traži ženu Izaku u kraj od kuda su potekli. To je bio Aram Naharajim, Nahorov grad. To je bilo ime huritske države Neharin, kako su Egipćani zvali državu Mitani na Gornjem Eufratu, odnosno uža haranska okolica koja se u Bibliji zove Aram ili Aram Padan (vidi sliku lijevo). Od tamo je taj sluga Izaku doveo ženu Rebeku, kćerku Betuela i unuku Abrahamovog brata Nahora.

Betuel je osim toga imao sina Labana, čije će kćerke Lea i Rahela kasnije postati žene Jakovljeve. Izak je živio u Negebu, te mu je bilo četrdeset godina kad se oženio Rebekom. Ona mu je rodila blizance  Ezava i Jakova, a Izaku je tada bilo šesdeset godina kad su Ezav i Jakov rođeni. (Post. 24. i 25:19-26).

 

Izakov sin Ezav oženio je dvije Hetitkinje, Juditu kćer Hetita Beerija i Basematu kćer Hetita Elona. One su postale izvor ogorčenja Izaku i Rebeki.

JAKOV I RAZDOBLJE 1452-1413. pr.Kr.

Faraon Tutmozis III. (1452-14. g.pr.Kr.) poduzimao je sedamnaest ratnih kampanja protiv Indoarijanaca i Hurita u Huruu i Neharinu (1452-1419. g.pr.Kr.). Pred njime sve gori. Zbog njegovih učetalih ratnih kampanji, Indoarijanci i Huriti iz zemlje Huru (Kanaana) bježe u Neharin (Naharajim, Mitani) na gornjem Eufratu, kako bi spasili živu glavu.

U Bibliji je to opisano ovako: Jakov je na prevaru dobio blagoslov od svog oca Izaka, umjesto Ezava kome je, kao prvorođencu, očev blagoslov pripadao. Kako ga zbog toga Ezav ne bi ubio, Jakov je na nagovor svoje majke Rebeke odlučio pobjeći njezinom bratu Labanu u Padan Aram. Na odlasku ga otac Izak blagoslovi i naredi mu da ne uzima žene Kanaanke, nego da ženu potraži u Padan Aramu, u domu Betuela i Labana. Padam Aram je Haran Naharajim tj. Neharin, zemlja Huru, Mitani.

Ratne kampanje Tutmozisa III. (1452-1419. g.pr.Kr.). Pred njime sve gori. Indoarijanci i Huriti bježe iz Hurua u Neharin, Mitani, da spase živu glavu .

 

 

 

Jakob bježi iz Kanaana u Padan Aram (Neharin) u kojem je grad Haran, kako ga Ezav ne bi ubio. Taj bijeg u realnosti identificiramo kao bijeg Indoarijanca i Hurita iz Hurua u Neharin tj. Mitani pred kampanjama Tutmozisa III.

 

 

Kad je Jakov stigao u Haran, služio je Labanua dva puta po sedam godina za njegove dvije kćerke Leu i Rahelu. Jakovljevi sinovi koje je imao s Leom bili su: Ruben (Reuben), Šimun (Simeon), Juda (Judah), Levi, Jisakar i Zebulun, i kćer Dina. Rahelina sluškinja Bilha rodi Jakovu Dana i Naftalija. Leina sluškinja Zilpa rodi mu Gada i Ašera. Zatim mu Rahela rodi Josipa. Rahela mu je kasnije u Kanaanu rodila još Benjamina. I obogati se Jakov služeći Labana.

Na vijest o Tutmozisovoj smrti  (1419. g.pr.Kr.) pobunili su se gradovi na Orontesu. Tutmozisa je nslijedio njegov sin Amenfis II. (1422-1388. g.pr.Kr.), koji je prve četri godine vladao kao suvladar uz oca. Sedme godine vladavine Amenofisa II. dolazi do prve pobune u Huruu (1415. g.pr.Kr.). U Bibliji je to prikazano ovako: Jakov se sa ženama, djecom i momcima vraća iz Harana u Kanaan. On očito ovdje simbolizira indoarijansko-huritske snage koje se vraćaju iz Neharina kako bi sudjelovale u prvoj pobuni protiv egipatske vlasti u Huruu. Tu se Jakov na rijeci Jabok bori s anđelom Jahvinim, nakon čega je, zbog iščašenja kuka, cijelog života šepao. To je očito bila rana iz navedene  indoarijansko-huritske pobune protiv Amenofisa II.  Nakon te borbe Jakov je dobio ime  ”Izrael”  (=Borac Ela).

Zatim se Jakov susreo s Ezavom i izmirio se, a onda je otišao u Sukot, a nakon toga nastanio se kraj Šekema. Tu podiže žrtvenik i nazva ga “El-Elohej-Izrael” (El, Bog Izraelov).”

Nakon toga Jakov ode u Betel, gdje mu Bog ponovo govori da će se zvati Izrael i da će od njega poteći mnoštvo naroda. Nakon toga on krene na jug, a na putu kod Efrate, tj. Betlehema, Rahela mu je rodi Benjamina i tamo umre. Novorođeni sin dobio je ime Ben Oni, ali ga je otac prozvao Benjamin. Izrael (Jakov) pokraj Efrate sahrani Rahelu, a zatim ode u Hebron, tj. u Kirjat Arbu, kod oca Izaka, koji umre u dobi od sto osamdeset godina, a sinovi ga Jakov i Ezav tamo sahraniše. Njegovu smrt smo datirali za 1410. g.pr.Kr.

JOSIP I RAZDOBLJE 1413-1388-1320. pr.Kr.

Uskoro u zemlji Huru/Kharu (Kanaanu) dolazi do druge pobune protiv Amenofisa II. (1413. g.pr.Kr.), no i nju taj faraon guši te otamo u Egipat odvodi slijedeće ratne zarobljenike: 3.600 Apiru (Indoarijanaca Hapira), 36.300 Kharu (Hurita), 15.070 Neges (pretpostavljamo pripadnike plemena Bani-Hani i Bani-yamina) te 15.200 Shasu (beduina Semita). Iz toga se vidi tadašnji sastav stanovništva u Huruu, kao i razlog zbog čega su Egipćani tu zemlju zvali Huru/Kharu.

U Bibliji je ta druga pobuna protiv Amenofisa II. opisano ovako: Josip je napasao stoku u okolici Dotana (egipatska utvrda iz vremena Tutmozisa III. Očito je da Josip ovdje simbolizira pobunjene Indoarijance i Hurite). Tamo ga braća zbog ljubomore – jer je Jakov od svih sinova najviše volio Josipa, uhvate i prodaju trgovcima Midjancima ili Jišmaelcima, a ovi ga odvedu u Egipat i prodaju Potifaru, faraonovom zapovjedniku straže.

Nakon odvođenja u Egipat, Apiru, Kharu, Neges i Shasu nalaze se u egipatskom zarobljeništvu. Josip se također nalazi u egipatskom zatvoru, jer nije htio udovoljiti želji Potifarove žene. Te događaje međusobno identificiramo i datiramo u vrijeme 1413-1405. g.pr.Kr.

Kroz to vrijeme u Huru (Kanaanu) postoji manjak stanovništva, jer su njegovi žitelji jednim dijelom pobijeni u pobuni, a drugim se dijelom nalaze se u egipatskom zarobljeništvu. Tek su malobrojni preostali u Huruu/Kannanu. Takav djelomično ispražnjen Kanaan sasvim sigurno da potiče dolazak useljenika iz okolnih područja.

U Bibliji je to razdoblje opisano ovako: U Kanaanu se Josipov brat Juda oženio nekom Kanaankom. S njom je imao sinove Era, Onana i Šela. Er se oženio Tamarom, ali je nakon nekog vremena umro bez djece. Zatim se Tamarom oženio Onan, ali on nije htio imati djece s Tamarom, nego je sjeme puštao na zemlju, zbog čega ga je Jahve pogubio. Smrt Era i Onana datiramo u vrijeme prve druge pobune protiv Amenofisa II. (1415. i 1413. g.pr.Kr.).  Na kraju se Tamara preobukla u hramsku prostitutku i lukavstvom dobila djecu od svoga svekra Jude. Ime blizanaca koje je rodila, bilo je Perez i Zerah. (Post. 38). Njihovo rođenje datiramo za 1405. g.pr.Kr.

Naime, ovo je bio prikaz doseljenja Semita na područje Tamar koje se nalazi južno od Mrtvog mora (vidi sliku lijevo). Perez simbolizira doseljene beduine Semite, vjerojatno iz plemena Dedan (Žedan) sa Arapskog poluotoka, koji su prošli kroz suho korito Arabu i došli na područje Tamar (”Perez je napravio proder”), dok Zerah simbolizira doseljene beduine Semite sa obližnjeg potoka Zared u Edomu koji ima crvenu zemlju (zato je babica zavezala Zerahu crveni konac oko ruke). Od Pereza i Zeraha, kao i od Šele (Shasu), postati će kasnije pleme Juda. To doseljenje Semita na područje Tamar, odnosno Tamarin porođaj Pereza i Zeraha datiramo u 1405. g.pr.Kr.

 

Nakon zatvora, Faraon je dao Josipu za ženu Asenatu, kćer svećenika Poti-Fere iz Ona (Heliopolisa), koja mu je rodila dva sina Manašea i Efrajima. (Post. 41:45). To možemo datirati u 1402. g.pr.Kr.

U povijesti, Amenofis II. više ne ratuje protiv Retenua (Hurua), a zbog tamošnje gladi u Egipat stižu ekonomski migranti. Dolazak stanovnika Retenua (Hurua) u Egipat identificiramo u Bibliji kao dolazak Jakova i njegovih ostalih sinova i potomaka u Egipat na poziv Josipa, te sve možemo datirati u 1400. g.pr.Kr.

U povijesti se dalje događa slijedeće: Faraon Tutmozis IV. (1388-1378. g.pr.Kr.) ženi Mutemviju, huritsku princezu iz Neharina, Mitanija i sklapa mirovni ugovor s kral jem Mitanija Artatamom. Time započinje ponovno jačanje huritskog utjecaja u Egiptu. U Bibliji je to prikazano tako što Josip dolazi na vezirsku poziciju u Egiptu. On je personifikacija jačanja jačanje huritskog utjecaja u Egiptu. Jakov umire u Egiptu, a njegovu smrt datiramo u 1383. g.pr.Kr.

Biblijski tekstovi o patrijarsima od Abrahama do Josipa nalaze se ovdje, a identifikacija Indoarijanaca i Hurita kao patrijarha nalazi se ovdje.

U III. Dijelu opisano je ponovno jačanje huritskog utjecaja u Egiptu, te su u sklopu toga vrlo detaljno obrađene prilike u Amarni. Priloženi su prijevodi pisama iz Amarne i hetitskih ugovora koji se tiču Indoarijanaca Apiru  i Hurita u Kanaanu i u Mitaniju, te su detaljno analizirani.

Razmatranje o tome nalazi se ovdje.

 

 

 

 

 

————————————–

 

Ova je stranica u radu od ovog mjesta pa nadolje.

Stari tekstovi koji su dolje prisutini će se promijeniti.

 

U II

U IV. dijelu obrađen je Mojsije (Moses), pri čemu je zaključeno da je on bio Tutmozis, sin faraona Amenofisa IV. i njegove huritske princeze Kije, te su čudnovate prilike njegova rođenja prepoznate u odnosima unutar Amenofisovog harema koji se nalazio u Amarni.

Nakon toga detaljno je obrađen odnos Jahve – Mojsije i Jahve kao vatre, te su najtajanstvenije rečenice iz Biblije prevedene i protumačene uz pomoć sanskrta → vidi Prilog 5:

U V. dijelu vrlo je detaljno obrađen Izlazak iz Egipta i povratak u zemlju njihovih očeva u zemlju Huru/Kharu tj. u Svetu zemlju. Izraelska plemena koja su pod Mojsijem izašla iz Egipta identificirali smo kao potomstvo zarobljenih Apiru, Kharu, Neges i Shasu koje je Amenofis II. kao ratne zarobljenike odveo iz zemlje Huru/Kharu u Egipat.