SLJEDBA PUTA, NAZAREJSKA SLJEDBA, ZELOTI ZAKONA, ZELOTI BOŽJI, QANA’IM TJ. RANA CRKVA PRIJE I. ŽIDOVSKOG RATA (2)

DINASTIČKO NASLJEĐIVANJE SINOVA JUDE GALILEJCA I ISUSOVE RODBINE

SINOVI I POTOMCI JUDE GALILEJCA

Prema Josipu, Juda Galilejac imao je tri sina: Jakova, Šimuna i Manahema te jednog potomka za kojeg Josip ne navodi direktnu vezu između njega i Jude Galilejca, Eleazara sina Jaira, što otvara mogućnost da je Judin sin bio i Jair. Također, sličnu rodbinsku vezu pretpostavljamo i za Šimuna sina Giore. Prije smo naveli pretpostavku da je i Isus Baraba bio sin Jude Galilejca.

Isus Baraba

On se pojavljuje u evanđeljima (30. g.), a prema nekim verzijama Matejevog evanđelja navodi se kao Isus Barabbas. Riječ baraba (bar aba) znači sin oca, te smo pretpostavili da se pod tim imenom skriva ”sin svoga oca” u značenju ”kakav-otac-takav-sin” odnosno”otac pobunjenik – sin pobunjenik” odnosno ”otac sikar/zelot – sin sikar/zelot”. Moguće da je on bio jedan od sinova Jude Galilejca. Ne znamo za njegovu kasniju sudbinu.

Jakov i Šimun

Dva Judina sina, Jakova i Šimuna, kao razbojnike/ sikare dao je razapeti Tiberije Aleksandar (46-48.).

Manahem

To što se Judin sin Manahem zakraljio na početku rata u Jeruzalemu govori da je on morao potjecati iz hasmonejske obitelji (odnosno Davidove obitelji), isto kao i Šimun Tiran sin Giore, zadnji zakra-ljeni mesijanski pretendent u Jeruzalemu (pretpostavljamo unuk Jude Galilejca), jer se teško može pojmiti da bi netko, tko nema genetskih dinastičkih preduvjeta stavio dijadem na svoju glavu i zakraljio se, a da Josip to ne bi naveo, kao što je to naveo za Athronga koji je stavio dijadem na svoju glavu, a bio je bez plemenitih predaka. Zato, ako se neki od pobunjeničkih vođa zakraljio, bez da Josip pritom navede negativne konotacije kakvu je dao za Athronga, onda to znači da su svi oni imali plemenite pretke odnosno da im je, u krajnjem slučaju, David bio zajednički predak.

Moguće je da je taj Manahem naveden u Djelima apostolskim kao Manaem, prorok i učitelj u antiohijskoj crkvi (Dj. 13:1).

Moguće je također da je taj Manahem vođa sikara bio identičan Egipćaninu, vođi 4.000 sikara koje je rastjerao Feliks (oko 58. godine), poubijavši ih pet stotina i dvjesto zarobivši, dok je Egipćanin pobjegao te se više nije pojavljivao (Židovski rat, II. 13/4-5; Dj. 21:38).

Taj se dakle Manahem, sin Jude Galilejca na početku rata 66. g. zakraljio, ali ga je ubrzo ubio Eleazar, sin velikog svećenika Ananije

Eleazar sin Jaira

Nakon smrti Manahema, jedini za koga se sa sigurnošću može reći da je bio potomak Jude Galilejca i koji je preživio sve do 73. godine, bio je Eleazar sin Jaira, zapovjednik sikara u Masadi. Pošto ne znamo njegovu konkretnu rodbinsku relaciju prema Judi Galilejcu, pretpostavljamo da mu je bio unuk, dok za njegovog oca Jaira pretpostavljamo da je bio sin Jude Galilejca. Također je moguće da su Eleazarova braća navedeni kao zeloti u Jeruzalemu: to su bili Šimun i Juda sinovi Jaira (Židovski rat, VI, 1,8).

Jair (Jairus)

Ne znamo za Jairovu sudbinu. No prema njegovom imenu možda bi ga mogli povezati s Jairom, glavarom i nadstojnikom sinagoge (Mt. 9:18-26; Mk. 5:21-43; Lk. 8:40-56).

Šimun sin Giore

Za Šimuna Tirana, sina Giore, koji se nekoliko godina nalazio kod Eleazara sina Jaira vođe sikara u Masadi i koji se na samom kraju rata zakraljio, također pretpostavljamo da je bio rodbinski povezan s Judom Galilejcem.

Naime, Giora nije nikakvo osobno ime. Mnogi današnji istraživači povezuju tu riječ s hebr. riječi ger (Strong 1616) koja znači stranac te pretpostavljaju da je Šimunov otac bio stranac, prozelit koji je prešao na judaizam, zbog čega je nosio nadimak Gioras, dok je Šimunova majka pretpostavljeno bila kćerka Jude Galilejca. Pri tome se ti istraživači pozivaju na Julija Afrikanusa (oko 160-240.), koji je rekao da su ”prozeliti i oni koji su se miješali s njima (Izraelcima) bili nazvani Georae” (Euzebije iz Cezareje, Crkvena povijest I/7). Upravo činjenica da se Šimun sin Giore na kraju rata zakraljio ukazuje da je po majčinoj liniji on morao imati davidovsko podrijetlo i rodbinsku (dinastičku) vezu s Judom Galilejcem.

Druga pretpostavka o imenu Giora je sljedeća: Šimun je bio rodom iz grada Gerase (Židovski rat, IV, 9,38) te ga Josip naziva dvostruko: Šimun iz Gerase (Židovski rat, IV, 9/naslov) i Šimun sin Giorasa (Židovski rat, IV, 9,38). Kako znamo da Gioras nije osobno ime, može se pretpostaviti da je ime Gioras formirano iz deformiranog imena Gerasa (Gerasa→Gioras). U tom slučaju nema pretpostavke da bi njegov otac bio prozelit.

To je sve što se može pretpostaviti, jer su u Josipovim knjigama rodbinske veze Jude Galilejca s njegovim kasnijim naraštajima i drugom njegovom rodbinom najvećim dijelom izbrisane.

ISUS I NJEGOVA RODBINA

Isus je također imao davidovsko podrijetlo, baš kao i njegova obitelj iz koje su proizašli prvi i drugi biskup rane Crkve u Jeruzalemu (Jakov Pravedni i Šimun sin Klopasa). Također, pretpostavljamo da je sin tog Šimuna bio Eleazar, vođa zelota smješetnih u Hramu za vrijeme I. Židovskog rata.

Isus je bio nazivan Mesija, Krist, Pomazanik, tj. Kralj i sin Davidov. No on je, kao i njegova rodbina, također imao i hasmonejsko podrijetlo, jer među njegovim precima po Luki nalazimo: Matatiju (rodonačelnika hasmonejske dinastije); Josipa (vjerojatno pogrešno: trebalo bi staviti Šimuna); Janeja (Aleksandra Janeja); Melka (Malka, koji je ubio Antipatera, oca kralja Heroda); Matata (Mathias, veliki svećenik u vrijeme skidanja zlatnog orla s Hrama) te Josipa sina Helija (Josip sin Ellemusa i rođak Mathiasa naveden kod Josipa Flavija, bio je veliki svećenik kroz samo jedan dan), koji je bio muž Marije, majke Isusove.

ISUSOVA BRAĆA/POLUBRAĆA I SESTRE

Isus je prema evanđeljima imao četiri brata i najmanje dvije sestre. Braća (tj. polubraća) bili su mu Jakov, Josip, Juda i Šimun, dok su sestre ili polusestre u evanđeljima samo navedene (Mt. 13:55-56), ali nisu imenovane. No Epifanije iz Salamine imenuje ih kao Mariju i Salomu (Panarion, 3,78).

Razmatranje o Isusovoj rodbini

Ovdje ćemo samo ukratko razma-trati o Isusovoj rodbini, dok ćemo dužu analizu i zaključno razmatranje prezentirati u 6. sv. Otvorenih pečata. Prilikom razmatranja ove teme neophodno je postaviti više nužnih logičnih pretpostavki i varijanti zbog toga jer o toj temi danas ne postoje cjeloviti i sigurni podaci. Naime, mnogi su onovremeni autentični podaci namjerno izbrisani, dok na nekima od dostupnih podataka vidimo da su isprevrtani, krivotvoreni i međusobno kontradiktorni.

JAKOV, (POLU)BRAT ISUSOV naveden je u evanđeljima kao apostol Jakov Alfejev i Jakov Mlađi (Mt. 10:3 i Mk. 15:40); on je bio prvi biskup Jeruzalemske crkve, također poznat kao Jakov Pravedni. Euzebije kaže da je ”Jakov je bio nazvan brat Gospodinov, jer je bio poznat kao Josipov sin.” (Crkvena povijest, I, 1). Pavao ga također navodi kao Jakova, brata Gospodinova (Gal. 1:19).

Alfej = Josip. Na temelju njegovog imena Jakov Alfejev i temeljem podatka da je Jakov bio poznat kao Josipov sin dolazimo do prve pretpostavke da su Alfej i Josip bili jedna te ista osoba odnosno da je Josip nosio nadimak Alfej.

Alfej ≠ Josip. Druga pretpostavka uključuje da su Alfej i Josip bili dvije različite fizičke osobe, pod uvjetom da je Jakov bio poznat kao Josipov sin ali samo po zakonu, dok mu je fizički otac bio Alfej.

Nevjerojatna fizička sličnost Jakova i Isusa, kao kod dva blizanca. Ignacije u Drugoj poslanici Ignacija sv. Ivanu piše da se za Jakova Pravednog govorilo ”da je vrlo sličan Isusu Kristu, u pojavi, u životu i u načinu ponašanja, kao da su bili blizanci iz iste maternice. Oni kažu, da ću također, ako ću vidjeti njega, vidjeti Isusa samog, prema svim obilježjima i izgledu njegovog tijela.”  

JOSIP, JAKOVLJEV BRAT I (POLU)BRAT ISUSOV uvijek se navodi uz Jakova, oba kao sinovi Marije, majke Isusove (Mt. 27:56 i Mk. 15:40). Iz toga može proizlaziti da im je otac bio isti, ali i ne mora.

JUDA JAKOVLJEV (POLUBRAT ISUSOV I BRAT JAKOVLJEV) kod Luke i u Lukinim Djelima apostolskim imenovan je kao Juda Jakovljev (Lk. 6:14-16; Dj. 1:12-14); kod Ivana nazvan je Juda ne Iškariotski (Iv. 14:22); u Judinoj poslanici imenovan je kao Juda, brat Jakovljev (Jud. 1:1); u apokrifnim Djelima Tome imenovan je kao Juda brat Jakovljev, Juda Toma, Juda zvan Toma, Juda Toma apostol, apostol Toma i Juda Dydimus (Juda Blizanac) te je tamo identificiran kao Isusov brat; u apokrifnom Evanđelju po Tomi iz Nag Hammadija imenovan je kao Dydimus Juda Toma (Blizanac Juda Toma), u apokrifnoj Knjizi Tome iz Nag Hammadija imenovan je kao Juda Toma i naveden kao Isusov brat blizanac; Euzebije iz Cezareje naziva ga Toma i Juda Toma (Crkvena povijest, I, 3), zatim ”Juda, također nazvan Toma” (Crkvena povijest, I, 13) i ”tako zvani brat Spasitelja, čije je ime bilo Juda” (Crkv. povijest, III, 32).

Juda Jakovljev u evanđeljima i Djelima nije naveden kao Toma. Tamo su oba, Juda Jakovljev i Toma istovremeno navedeni u popisu dvanaestorice apostola (Lk. 6:14-16; Iv. 14:5 i 22; Dj. 1:13), iz čega proizlazi da su to bile dvije različite osobe.

Naziv Juda Jakovljev označavao bi da mu je otac bio Jakov. U evanđeljima u našoj Bibliji stoji prijevod: Juda brat Jakovljev, ali u grčkim originalima evanđelja ne stoji tako, nego: ιουδαν ιακωβου, tj. Juda Jakovljev, što podržava gornje tumačenje da je Judi otac bio Jakov.

Juda Jakovljev, Isusov brat blizanac? Ukoliko je Juda bio brat blizanac Isusu, kao što to govori apokrifna Knjiga Tome (III. st.), dok mu je prema Djelima Tome (III. st.) bio toliko sličan da su ih ljudi zamjenjivali, onda je također Isusu otac bio Jakov. Međutim, stajalište da je Isus imao brata blizanca ne podržava nijedan navod iz evanđelja ili nekog drugog ranokršćanskog teksta iz I. st., kao niti bilo koji navod ili aluzija iz Talmuda ili nekog drugog ranožidovskog spisa. Zbog toga se nećemo prikloniti teoriji da je Isus imao brata blizanca Judu, koja je prezentirana tek u mnogo kasnijim apokrifnim knjigama iz III. stoljeća.

Juda Jakovljev = brat blizanac Jakovljev. Više vjere poklanjamo podatku iz Judine poslanice u kojoj se Juda naziva Juda, brat Jakovljev, baš kao i u Djelima Tome, koji ukazuje na poseban status između njih dvojice. Uzevši u obzir to i što su obojica, Jakov i Juda bili vrlo slični Isusu kao da su mu blizanci (Druga poslanica Ignacija sv. Ivanu i Djela Tome), vjerojatnije nam izgleda da je brat blizanac Jude Tome bio Jakov.

Za četvrtog Isusovog brata Šimuna smatramo da mu je otac bio Kleofa, Klopa, tj. Clopas, zbog čega niti on nije mogao biti Judin brat blizanac, nego polubrat.

Zbog svega smatramo da je Juda Jakovljev bio brat blizanac Jakovljev, brat ili polubrat Isusov i brat ili polubrat Josipov te (polu)brat Šimunov.

Otac Jude Jakovljevog, Jakova Alfejevog i Josipa. Prema prvoj pretpostavci (Alfej = Josip), Josip je bio Marijin prvi muž i imao je s njom sinove Jakova, Judu i Josipa. U tom slučaju, u evanđelju po Luki i u Djelima Juda je krivo naveden kao Juda Jakovljev, trebalo je pisati: Juda, brat Jakovljev.

Prema drugoj pretpostavci (Alfej ≠ Josip), blizanci Jakov Alfejev i Juda Jakovljev imali su istog oca, a to je bio Jakov s nadimkom Alfej. Josip je također možda bio njegov sin, ili je bio sin Josipa, prvog Marijinog muža.

Toma. Što se pak tiče Tome koji je naveden u popisu dvanaestorice apostola u evanđeljima i Djelima, to je tema koju ćemo razmatrati u 6. sv. Otvorenih pečata.

Juda Tadej. Juda je u popisu apostola kod Mateja i Marka naveden pod imenom Tadej (Mt. 10:2-4, Mk. 16:17-19). Riječ Tadej ima korijen u aramejskom jeziku i znači ”srce” ili ”srčani” te smatramo da je ”Tadej” ili ”Srčani” bio Judin nadimak.

Odlučujuća uloga u Ranoj Crkvi. Na temelju apokrifnih djela Knjiga Tome i Evanđelja po Tomi te Euzebijeve Crkvene povijesti  proizlazi da je Juda Toma imao je odlučujuću ulogu u ranoj crkvi u vrijeme prije nego što je Jakov bio izabran za prvog biskupa Jeruzalemske crkve. Njemu se Isus povjerava te su u Evanđelju po Tomi zapisane mnoge tajne Isusove izreke. Juda Toma također se dopisivao s kraljem Abgarom iz Edese te je samostalno odlučio da tamo pođe Tadej, jedan od sedamdeset dvojice Isusovih učenika, i izliječi kralja (Crkvena povijest, I, 13).

JOSIP, MUŽ MARIJIN. Za Josipa znamo da je bio prvi Marijin muž. On je prema prvoj pretpostavci s njom imao sinove Jakova Pravednog [tj. Jakova Alfejeva odnosno Jakova Mlađeg], Judu i Josipa. Jakov bio poznat kao Josipov sin (Crkvena povijest, I, 1); za Judu pretpostavljamo da je bio brat blizanac Jakova, dok se Jakov i Josip u evanđeljima uvijek zajedno navode kao sinovi Marije odnosno kao braća (Mt. 27:56 i Mk. 15:40). Logično nam izgleda da se Josip sin Marije zove po ocu Josipu mužu Marijinu, a nije logično da bi Jakov Pantera nazvao svog sina Josip, kad je već imao jednog sina Josipa. Isto tako nije logično da bi drugi Marijin muž nazvao svog sina po prvom Marijinom mužu.

Alfej = ”Prvi” = Josip. Prema prvoj pretpostavci proizlazi da su Josip i Alfej bili jedna te ista osoba, tj. da je Josip nosio nadimak Alfej u značenju ”prvi”. Riječ Alfej dolazi prema prvom slovu hebrejskog alfabeta alef koji nosi brojčanu oznaku 1, iz čega slijedi da bi nadimak Alfej ovdje označavao Josipa kao prvog Marijinog muža.

Alfej = ”Prvi” = Jakov. Prema drugoj pretpostavci proizlazi da je Jakov imao nadimak Alfej u značenju ”prvi”, tj. prvi koji je s Marijom imao sinove. Drugi bi bio Josip, koji je vjerojatno s njom imao sina Josipa, a treći Kleofa koji je s njom imao sina Šimuna.

Ovo je usporedivo s citatom iz Talmuda: ”R. Papa (oko 300-379.) je primijetio: ‘To je ono što ljudi kažu: ‘Ona koja je bila potomak knezova i upravitelja, bludničila je s drvodjeljama’.” (Sanhedrin 106a).

KLEOFA, KLOPA, KLOFA. Za Kleofu ili prema grč. Klopu (Κλωπα, engl. Cleophas) smatramo je da je nakon Josipa bio Marijin drugi muž. On je kao Josipov brat u Euzebijevoj Crkvenoj povijesti III,11 naveden pod imenom Klopa (Clopas); on je također pod imenom Klofa (Clophas) u Epifanijevom Panarionu III,78. naveden kao Josipov brat, te da su oba, Josip i Klofa bili sinovi Jakova s nadimkom Panther.

Kleofa = ”Zamjena”. Pošto riječ kleofa (cleophas) dolazi od heb. riječi chalaph (Strong 2498), koja znači promjena ili zamjena, smatramo da niti Kleofa nije bilo pravo ime Josipovog brata, već da je i ono bilo nadimak kao što je to bio i Alfej. Smatramo da je Kleofa zamijenio Josipa kao Marijin drugi muž. To nam je puno logičnije objašnjenje nego Papiasova nelogična tvrdnja da je Alfej (prvi) bio identičan Kleofi (zamjeni).

ŠIMUN PETAR I ANDRIJA. Za njih dvojicu smatramo da su bili Isusovi stričevi pošto Šimuna Petra identificiramo kao Kleopu (Κλεοπας, Cleopas Lk. 24:18) odnosno kao Šimuna (Lk. 24:34), jednog od dva učenika kojima se prvo ukazao uskrsli Isus na putu u Emaus (Epifanije se poziva na Luku te kaže da je jedan od njih bio Kleopa/Cleopas, a drugi Natanijel; Panarion I, 23:6,3) odnosno kao Kefu (Κηφα, Iv. 1:42; 1 Kor. 15:5) kome se prvo ukazao uskrsli Isus, a tek potom dvanaestorici.

Tog smo Kleopu identificirali kao Klofu (Clophasa) u Panarionu III,78 odnosno kao Klopu (Clopasa) u Crkvenoj povijesti III,11, koji je u obje knjige naveden kao Josipov brat. Iz navedenog proizlazi da je Josipov fizički brat Kleopa, Klofa, Kefa bio Šimun Petar, sin Jakova Pantere kao i Josip. Andrija je bio brat Šimuna Petra, ali pošto nije naveden kao Jakovljev sin, pretpostavljamo da je to bio samo po zakonu.

Naime, evanđelist Ivan navodi Šimuna, tj. Petra kao sina Ivanova, a Matej ga navodi kao sina Jone (bar Jona). Bar Jona je ime identično aramejskom izrazu barjona koje se u obliku biryona u Talmudu koristi za sikara ili zelota (Gittin 56a).

Također, smatramo da je ime Šimun sin Ivanov (Iv. 1:42) ekvivalent izričaju Josip sin Elija (Lk. 3:23) u smislu leviratskog sina po zakonu odnosno da je Jakov Pantera oba svoja sina Šimuna i Josipa dao svojoj braći ili bratićima Ivanu i Eliju da ih pred zakonom odgajaju kao svoje sinove. U Ivanovoj obitelji, tada bez sinova, u koju je došao Šimun, rođen je kasnije Andrija.

Na temelju prethodne identifikacije zaključujemo da je Šimun Petar bio Josipov brat i da je nosio nadimak Kleofa, Klofa, Klopa, Kefa te da je pod tim nadimkom (=zamjena) označen kao Marijin drugi muž.

ŠIMUN SIN KLOPE (KLOPASA) postao je drugi biskup Jeruza-lemske crkve poslije ubojstva Jakova Pravednog 62. godine. Njegovog oca Klopu identificirali smo kao Kleopu (tj. Šimuna Petra), brata Josipova i drugog muža Marije majke Isusove, zbog čega smatramo da je Šimun sin Klope bio Isusov polubrat. On je u evanđeljima naveden kao Šimun, Isusov brat (Mt. 13:55).

Pretpostavljamo da je njegov sin bio Eleazar, koji je bio iz svećeničke obitelji (Židovski rat, IV, 4:1) i vođa zelota smještenih u Hramu za vrijeme I. Židovskog rata.

To nas nimalo ne bi čudilo, zato jer su prethodno tome vođe zelota zakona u Jeruzalemu bili prvi i drugi biskup crkve u Jeruzalemu Jakov Pravedni i Šimun sin Klope (pretpostavljeni Eleazarov stric i Eleazarov otac).

JAKOV I IVAN, SINOVI ZEBEDEJEVI. Jakov i Ivan sinovi Zebedeja i Salome, bili su Isusovi bratići, jer je Saloma bila sestra Marije, majke Isusove. Zajedno sa Šimunom Petrom oni su činili tvrdu jezgru apostola koja je svugdje pratila Isusa.

 ŽENE POD KRIŽEM. Matej poimenice navodi da su pod križem bile ▪ tri žene: Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih (Mt. 27:56); Marko također navodi da su bile ▪ tri žene: Marija Magdalena i Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma (Mk. 15:40); Luka navodi samo ▪ žene koje su za njim išle iz Galileje (Lk. 23:49), a Ivan daje tekst iz kojega su neki iščitali (Papias i drugi) da su bile ▪ četiri žene: “Uz križ Isusov stajale su majka njegova i sestra njegove majke, Marija Kleofina i Marija Magdalena itd.“ (Iv. 19:25-27).

Smatramo da je postojeći Ivanov tekst isprevrtan i da je u originalu navodio samo tri žene kao i sinoptička evanđelja. U namjeri da harmoniziramo sva četiri evanđeoska izvještaja, rekonstrukcija Ivanovog teksta ovako bi trebala glasiti:

“Uz križ Isusov stajale su majka njegova Marija Kleofina (Μαρια η του Κλωπα) i sestra njegove majke (Saloma) i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!” I od toga časa uze je učenik k sebi.” (Iv. 19:25-27).

Iz teksta evanđelja vidi se prvo da je Marija, Jakovljeva i Josipova majka (Mt. 27:56) = Marija, majka Jakova Mlađega i Josipa (Mk. 15:40) = Isusova majka (Iv. 19:25-27), te drugo, da je majka sinova Zebedejevih (Mt. 27:56) = Saloma (Mk. 15:40) = sestra njegove majke (Iv. 19:25-27).

Za Mariju Magdalenu smatramo da je ona bila Marija iz Betanije, sestra Martina i Lazarova i Isusova supruga. Ona je bila onaj učenik kome je Isus rekao: “Evo ti majke!” Više o tome u 6. sv. Otvorenih pečata.

————————–

Pogrešne Papiasove informacije. Međutim, Papias pogrešno navodi ▪ da je majka Jakova biskupa i apostola, Šimuna, Tadeja i Josipa bila Marija Kleofina (Papias, fragment X), za koju on kaže da nije bila identična Mariji majki Isusovoj. Za razliku od njega mi smatramo je Isusova majka u Ivanovom evanđelju navedena kao Marija Kleofina.

▪ Također, Papias kaže da je Alfej bio identičan Kleofi (Fragment X) te da je taj Alfej odnosno Kleofa s Marijom Kleofinom imao Jakova biskupa i apostola i Šimuna i Tadeja (ne spominje Judu) i jednog Josipa, a Hegesip, kojeg citira Euzebije kaže da je Kleofa bio Josipov brat (Crkvena povijest, III, 11). Iz toga bi proizašlo da Josip s Marijom nije imao djece, nego da su svi navedeni sinovi bili sinovi Josipovog brata Kleofe/Alfeja koje je ovaj imao s Marijom, tj. Marijom Salomom, tj. Marijom Kleofinom u njezinom drugom braku. Međutim, ta Papiasova tvrdnja nimalo nije logična, jer bi u tom slučaju Kleofa (=Zamjena) bio Alfej (=Prvi)!

Euzebije pak kaže da je Jakov Alfejev odnosno Jakov Mlađi bio poznat kao Josipov sin (Crkvena povijest, I, 1) te da je Kleofa bio Josipov brat (Crkvena povijest, III, 11; također Panarion III, 78 ). Iz toga smo zaključili da Jakov Alfejev (Josipov) nije mogao biti sin Kleofe, brata Josipovog te da su Alfej (Josip) i Kleofa (Josipov brat) bili dvije različite osobe.

▪ Papias je također pogrešno naveo da je Marija Kleofina bila sestra Marije majke Isusove i Marije Salome. I taj je njegov navod nelogičan i pogrešan jer se sve tri sestre nisu mogle zvati istim imenom Marija.

▪ Papias zatim kaže da neki potvrđuju da je Marija Saloma bila identična Mariji Kleofini jer da je imala dva muža (u tom slučaju bile bi samo dvije sestre, a ne tri). Mi također smatramo da su bile samo dvije sestre i to: Marija majka Isusova koja je imala dva muža Josipa i Kleofu i koja je po svom drugom mužu u Ivanovom evanđelju navedena kao Marija Kleofina te njezina sestra Saloma, majka Zebedejevih sinova Jakova Starijeg i Ivana.

▪ Također je Papias u popisu sinova Marije Kleofine jedanput naveo Tadeja umjesto Jude, no kasnije ih izjednačava. Tadej je riječ koja ima korijen u aramejskom jeziku i znači srce. To nam govori da je Juda Jakovljev imao nadimak Tadej u značenju: Srce ili Srčani.

Vidimo dakle da Papiasov Fragment X donosi neke podatke, no za mnoge od njih pronalazimo da su nelogični, kontradiktorni i da su dezinformacije. Zbog toga se na njih nismo mogli osloniti, već smo sami morali postavili logične zaključke.

————————–

Daljnju identifikaciju Isusove rodbine i drugih osoba iz evanđelja nastavit ćemo u 5. i završiti u 6. sv. Otvorenih pečata.

DAVIDOVO POTOMSTVO

Treba ponoviti tezu da su svi oni iz obitelji Jude Galilejca koji su priželjkivali kraljevsko dostojanstvo ili stavili dijadem na svoju glavu ili se ogrnuli kraljevskim plaštem i tako se zakraljili, a koje Josip nije negativno konotirao kao Athronga – a to su bili: pobunjenički vođe 3. g.pr.Kr. Šimun i Juda sin Ezekije, tj. Juda Galilejac  te kasnije ratne vođe iz I. Židovskog rata, Manahem sin Jude Galilejca (66.) i Šimun sin Giore (70.) – da su svi oni imali dinastičke predispozicije u smislu da su potjecali od kralja Davida. Oni su zajedno s Isusovom obitelji sačinjavali krug dinastičkih pretendenata rodbinski povezanih među sobom. Međutim, Isus i njegova obitelj nisu imali pretenzije na svjetovnu vlast, nego na religijsku.

U tom smislu, u svitcima s Mrtvog mora identificirali smo:

”Zvijezdu, koja se podigla od Jakoba” kao Isusa. Njega smo također u svitcima s Mrtvog mora identificirali kao ”Interpretatora Zakona, Učitelja Pravednosti, Glasonošu, Pomazanika i Melkisedeka”.

”Skeptra koji je bio princ cijele kongregacije, i koji će, kad bude došao, uništiti svu Djecu Seta” identificirali smo prvo kao Manahema, sina Jude Galilejca koji se zakraljio na početku I. Židovskog rata i kojeg je nedugo nakon toga ubio Eleazar, sin velikog svećenika Ananije. Nakon njegove smrti kao ”Skeptra” na kraju rata identificirali smo Šimuna Tirana, sina Giore.

Zvijezdu i Skeptra identificirali smo pak u Midrašu o posljednjim vremenima kao pripadnike Davidove loze: ”To je grana Davidova koja će se podići s Interpretatorom (Tumačem) Zakona [da vlada] na Sionu [na kraju] vremena”.

Iz toga proizlazi da su: Isus (Zvijezda) i Manahem sin Jude Galilejca (Skeptar), a zbog toga i Juda Galilejac, zatim i Eleazar sin Jaira, potomak Jude Galilejca (po muškoj liniji), kao i Šimun sin Giore, pretpostavljeni potomak Jude Galilejca (po ženskoj liniji), svi bili članovi Davidove loze.

Iz toga također proizlazi da su osim Isusa, prvi i drugi biskup jeruzalemske crkve, Jakov Pravedni (Jakov Mlađi) i Šimun sin Klopasa, koje smo identificirali kao Isusovu polubraću, bili pripadnici Davidove loze. Također, pretpostavljamo da je Isusov nećak bio Eleazar sin Šimuna, vođa zelota u I. Židovskom ratu smještenih u Jeruzalemskom hramu.

Iz toga dalje proizlazi da je njihovo cjelokupno djelovanje, Isusovo tri-desetih godina, djelovanje rane Crkve u Judeji nakon toga, sikarsko/zelot-sko djelovanje Manahema, sina Jude Galilejca, Eleazara sina Jaira i potomka Jude Galilejca, Šimuna Tirana sina Giore i Eleazara sina Šimuna šezdesetih i sedamdesetih godina I. stoljeća bilo koordinirano i dio šireg plana koji se ostvarivao kroz duže vrijeme s ciljem ”da vladaju] na Sionu [na kraju] vremena” te da se nakon razaranja Grada i Hrama (70. g.) i pustošenjem pustošnika (73. g.), od preživjelih stvore novi Jahvini izabranici. Taj je plan bio zapisan kod proroka Danijela i u svitcima sljedbe s Mrtvog mora, a objelodanio ga je i Isus.

ISUSOVA APOKALIPSA

Isusa zaista ne treba svrstati među zelote, iako je, kao što smo vidjeli, imao čvrste veze sa zelotima i zelotizmom i usprkos tome što je umro zelotskom smrću na križu. Bilo je pokušaja da ga se odredi kao zelota, pobunjenika, ali svi su oni propali. Isus i njegovo djelovanje dosada se povijesno nije moglo uklopiti niti u jednu shemu, tako da je najveći njemački teolog XX. stoljeća Rudolf Bultmann nakon neuspješnog traganja za povijesnim Isusom morao odustati od potrage te je otprilike rekao ovako (citat prema sjećanju autora): ”Ništa ne možemo reći o povijesnom Isusu. Jedino što možemo shvatiti, to je teološka poruka koja proizlazi iz njegovih riječi.”

Plan po kojem su djelovali Isus 30-ih godina i zeloti 70-ih godina u I. Židovskom ratu

Prije smo vidjeli da je postojao jedan širi plan zapisan u svitcima sljedbe s Mrtvog mora, koji je obuhvaćao djelovanje Isusa tridesetih godina prvog stoljeća (okupljanje Učitelja pravednosti) i djelovanje zelota u Židovskom ratu 66-73. godine (rat Sinova svjetla protiv sinova tame).

No ne vjerujemo da je taj plan imao svoje ishodište tek u svitcima s Mrtvog mora, već u mnogo starijim dokumentima Biblije.

Također, ne smatramo kao Brandon da su zeloti bili samo domoljubi, vjerski fanatici, fundamentalisti Tore, koji se su borili za teokratsku vladavinu u Izraelu pod svaku cijenu, usprkos tome što su zbog ogromne rimske vojne moći unaprijed znali da će rat s Rimljanima izgubiti, već su uporno i tvrdoglavo samoubilački ostvarivali plan davno prije zapisan kod proroka i datiran za I. stoljeće.

Jer, kad bi se oni borili samo za teokratsku vladavinu, zašto se zeloti ili njihove vođe sofisti, mudri ljudi i proučavatelji Tore, prije tog rata nisu pokrenuli da ostvare davno prije zapisani ideal religiozne države pod svaku cijenu? To su mogli pokušati za vrijeme Herodove vladavine ili čak i prije Antioha IV. Epifana, jer uludo izgubiti glavu zbog svojeg ideala može se uvijek. Ali nisu. Zašto su zeloti djelovali baš tada, šezdesetih i sedamdesetih godina prvog stoljeća? Zašto su se brojni mesijanski pretendenti pojavljivali baš tada? Kako to da se Isus našao potaknut da upravo on treba realizirati lik Pravednika, Pravednog sluge Jahvinog i Mesije iz tekstova Proroka i Psalama? Kako to da se nitko prije njega niti poslije njega, nije našao potaknut da ostvari tu ulogu? Zašto se upravo on i upravo tada našao potaknut da ode u Jeruzalem s unaprijed zadanim ciljem da tamo bude pogrđivan, suđen od Sanhedrina i predan poganima koji će ga mučiti, osuditi na smrt i razapeti te će on umrijeti, biti pokopan i treći dan uskrsnuti od mrtvih i tako dati znak Jone? Koja je svrha bila toga? Koja je svrha bila davanja znaka Jone? Kako je Isus uspio izvesti da ga Sanhedrin ne kamenuje zbog blasfemije (kao što su kamenovali Stjepana i Jakova Pravednog), već da ga preda Rimljanima na razapinjanje i koji su mu pritom bili pomagači? Unutar kojeg je šireg plana Isus ostvarivao proročanstva proroka i psalama? Je li to bio isti plan koji je pokretao i zelote u njihovoj samoubilačkoj borbi protiv Rimljana?

Danijelova proročanstva

Što se tiče zelota i sikara, možemo reći da je Josip bio u pravu kad ih je optuživao da su oni bili krivi za nesreću njegovog naroda, za rat i razaranje Jeruzalema i Hrama te da su svoje akcije, kojim su naštetili svojem narodu poduzimali zbog jednog davnog proročanstva. Vjerujemo da je u svitcima s Mrtvog mora to proročanstvo nazivano ”Proročanstvo Znanja za koga rekoše da nije istinito, a za put srca Tvoga da nije taj…” (Zahvalnice, (4) 9-18)

Za ”Proročanstvo Znanja” vjerujemo da je to bila Knjiga proroka Danijela. Ta knjiga obuhvaća proročanstvo o Sedamdeset sedmica (Dn. 9:24-27) i Zapečaćena proročanstva (Dn. 12:5-12), koje datumski najtočnije određuju ¬ nastup i djelovanje Kneza pomazanika, ¬ kad treba biti postavljena grozota pustoši u razoreni Hram i ¬ kad treba nastupiti kraj pustošnika. Smatramo ▪ da je Isus djelovao prema njihovom kalendaru; ▪ da su Jeruzalem i Hram razoreni prema njihovom kalendaru; ▪ da je kraj sikara u osvojenoj Masadi došao prema njihovom kalendaru. Ta proročanstva smatramo da dokazuju povezanost Isusovog djelovanja tridesetih godina I. stoljeća i zelotsko-sikarskog djelovanja u I. Židovskom ratu šezdesetih i sedamdesetih godina I. stoljeća.

No sada nije trenutak da se bavimo njima, već ćemo to uraditi u 6.  svesku Otvorenih pečata.

Unaprijed izrečen scenarij I. Židovskog rata

Ovdje želimo ukazati na jednu drugu gotovo nevjerojatnu vezu, ukoliko je Isusova apokalipsa zaista njegova, a ne umetak napisan poslije 70. godine, koja dokazuje da je Isus izrekao scenarij koji su zeloti ostvarili u židovskom ratu četrdeset godina poslije njegovih riječi. Taj se scenarij nalazi u Isusovim eshatološkim govorima (Mt. 24:1-9; Mk. 13:1-13; Lk. 21:6; 21:20-24), od kojih ćemo u punom tekstu navesti onaj iz Matejevog evanđelja, zato jer najdetaljnije opisuje ono što se kao cilj naveden kod proroka Danijela treba dogoditi (razaranje Hrama), kao i dinamički scenarij nadolazećih događaja:

ISUSOVO PREDSKAZIVANJE RAZARANJA HRAMA

”Kad Isus iziđe iz Hrama i pođe dalje, pristupiše mu učenici njegovi da mu pokažu hramske zgrade. On im reče: “Vidite li ovo sve? Zaista, kažem vam: ovdje sigurno neće ostati ni kamen na kamenu. Svaki će se srušiti.”

Kad je zatim sjedio na Maslinskoj gori, pristupiše mu učenici, zasebno, te mu rekoše: “Kaži nam kad će to biti i koji je znak tvoga dolaska i svršetka svijeta?”

“Pazite da vas tko ne zavede – odgovori im Isus – jer mnogi će doći pod mojim imenom i reći: ‘Ja sam Mesija’ i mnoge će zavesti.”

”Čut ćete za ratove i za glasine o ratovima. Gledajte da se ne uznemirujete! Jer to se mora dogoditi, ali to još nije svršetak. Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će gladi i potresa zemlje u raznim mjestima. To je tek početak strašnih bolova.”

“Tada će vas podvrći mukama i ubijati vas, i sav svijet zamrzit će vas zbog mene. I mnogi će se tada posrnuti u vjeri; izdavat će jedni druge i mrziti se međusobno. Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ljubav će mnogih ohladnjeti. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.”

“Ova radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat će se po svem svijetu za svjedočanstvo i tada će doći svršetak.”

“Dakle, kad vidite ‘grozotu pustoši, o kojoj govori prorok Danijel, gdje stoji ‘na svetom mjestu’ – tko čita, neka shvati! – tada neka bježe u gore koji budu u Judeji. Tko bude na krovu, neka ne silazi da što uzme iz kuće! A tko bude u polju, neka se ne vraća da uzme ogrtač! Jao trudnicama i dojiljama u te dane!”

“Molite vaš da bijeg ne bude zimi ili u subotu, jer će tada biti tolika ‘nevolja kakve nije bilo od postanka svijeta do sada’, niti će je biti.”

“I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. No radi izabranika ti će se dani skratiti.”

”Ako vam tko tada rekne: ‘Slušaj, Mesija je ovdje’ ili ‘ondje’ – ne vjerujte, jer će se pojaviti lažne mesije i lažni proroci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike.”

“Eto, kazah vam unaprijed! Zato, reknu li vam: ‘Eno ga u pustinji!’ – nemojte izlaziti! ‘Eno ga u tajnim odajama!’ – nemojte vjerovati. Jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada. Gdje bude strvina, tamo će se orlovi sakupljati.”

“Odmah poslije nevolje tih dana sunce će pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i nebeska zviježđa će se uzdrmati. Tada će se ukazati na nebesima  znak – Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe njegove izabranike od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga … kad sve to ugledate, znajte da je blizu – na samim vratima!”

“Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi. Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći.”

“A što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac”… vječni.”  (Mt. 24:1-36 i dalje).

”Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim sakupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca …

Nakon toga će kralj reći onima s desne strane: ”Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!…”

Tada će reći i onima s lijeve strane: ”Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim…” Ovi će otići u muku vječnu, a Pravednici u život vječni.”  (Mt. 25:31-46).

—————————

Dakle, zaista, ovaj Isusov govor izgleda kao da vođa zelota govori svojim zelotima, kao da je Isus svojim učenicima unaprijed otkrio zelotski plan koji se treba izvršiti i koji se u ratu 66-73 realizirao: srušiti Jeruzalem i Hram; ali ne samo to, nego im je Isus naveo čak i dinamički scenarij ostvarivanja toga plana:

– prvo će doći lažne Mesije pod njegovim imenom koji će mnoge zavesti (varalice koje su se pojavljivale 50-ih godina u Judeji);

– zatim će doći ratovi (prije opsade samog Jeruzalema), ali to još nije svršetak, nego tek početak strašnih bolova;

– zatim će Isusove učenike podvrći mukama i ubijati ih (kao zelote), i sav će ih svijet zamrziti zbog njega; jedni će druge izdavati, razmahat će se bezakonje i ljubav će mnogih ohladnjeti (prema zelotima, za vrijeme zelotske vlasti u Jeruzalemu, kao i u samim zelotima za vrijeme opsade Jeruzalema);

– ali li tko ustraje do svršetka, bit će spašen;

– I to je radosna vijest o Kraljevstvu koja će se propovijedat će se po svem svijetu za svjedočanstvo i tada će doći svršetak.

– A kad njegovi učenici vide ‘grozotu pustoši’, o kojoj govori prorok Danijel, gdje stoji ‘na svetom mjestu’ – tada neka bježe u gore (kao zeloti) koji budu u Judeji. I svi drugi neka brzo bježe iz osvojenog Jeruzalema, ne uzimajući ništa iz svoje kuće, niti da se vraćaju po ogrtač, a trudnicama i dojiljama jao u te dane;

– i neka njegovi učenici mole da njihov bijeg ne bude zimi (jer su zimi uvjeti bijega teški) ili u subotu (jer se u subotu ne smije daleko ići, prema propisu samo jedan subotni dan puta – što govori o strogom pridržavanju apostola propisa o suboti – u tom bi ih slučaju progonitelji mogli uhvatiti).

– I neki će se izabranici spasiti. (Međutim, što se tiče rečenice: ”I kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. No radi izabranika ti će se dani skratiti.”, možda je to pogrešan navod Mk. 13:20. O tome poslije).

– A poslije nevolje tih dana, tad će se ukazati na nebesima  znak – Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovje-čjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe njegove izabranike od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga (Tko su ti izabranici? Isusovi učenici koji su poslije osvajanja Hrama pobjegli u gore u Judeji? Zeloti koje je Bog izabrao da izvrše njegov naum i koji su se poslije osvajanja Hrama uspjeli spasiti? Ili se ovdje govori o jednim te istim ljudima? Ne znamo, ali u svakom slučaju iz teksta proizlazi da će se poslije razaranja Jeruzalema i Hrama Isus pokazati tek kao na nebu znak i to na oblacima).

– I ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi (I zaista, to se dogodilo za vrijeme tog naraštaja 66-70. godine).

– A što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac (iz ovog proizlazi da ni Isus tada nije znao detalje Danijelovog kalendara).

Međutim, ovo dosad opisano nije jedino što Isusa može vezati za razaranje Hrama.

OSTALE ISUSOVE IZJAVE I IZJAVE DRUGIH O RAZARANJU HRAMA

Osim Isusovih eshatoloških izjava i govora u kojima je unaprijed opisao redoslijed ratnih događaja i razaranje Jeruzalema i Hrama te rekao da ”ni kamen na kamenu neće ostati od hramskog zdanja, sve će se srušiti” (Mt. 24:1-9; Mk. 13:1-13; Lk. 21:6; 21:20-24), treba navesti i podatak o Isusu iz optužbe protiv Stjepana u Sanhedrinu, podatak kojeg Stjepan nije opovrgao:

”Mi smo ga (Stjepana) čuli gdje govori da će Isus, onaj Nazarećanin, razoriti ovo mjesto i promijeniti bogoslužje koje nam je predao Mojsije.” (Dj. 6:11).

Razaranje Jeruzalema i Hrama zaista se dogodilo 70. godine, a i bogoslužje je promijenjeno.

Za razaranje Hrama Isusa su također optuživali glavari svećenički i lažni svjedoci pred Sanhedrinom (Mt. 26:61; 27:40; Mk. 14:58; 15:29), koji su tvrdili da je rekao: ”razorit ću ovaj Hram sagrađen ljudskom rukom, i za tri dana sagradit ću drugi koji neće biti sagrađen ljudskom rukom.”

U istom kontekstu postoji i Isusova izjava koju navodi evanđelje po Tomi iz Nag Hammadija: ”Ja ću (ovu) kuću razoriti, i nitko je neće moći (opet) izgraditi.” (Ev. po Tomi, 71).

Tomino evanđelje inače ima više paralela s kanonskim evanđeljima, nego što bi ono po svojoj prirodi bilo gnostičko te je vjerojatno navedena rečenica zaista Isusova.

Također i Priznanja Klementa prenose Petrov govor u Hramu pred velikim svećenikom Kajfom i drugim saducejskim i farizejskim prvacima, iz rasprave koja je održana na temu je li Isus bio Krist ili nije. Petar je tada rekao:

“Pošto smo mi izvan svake sumnje utvrdili da se Bogu ne sviđaju žrtve koje vi pri-nosite, jer je vrijeme žrtvovanja sada prošlo, i pošto vi nećete priznati da je vrijeme za prinošenje žrtava sada prošlost, Hram će dakle, biti uništen, a grozota pustoši stajat će u svetom mjestu. I tada će se evanđelje propovijedati poganima za svjedočanstvo protiv vas, kako bi vaša nevjera mogla biti suđena njihovom vjerom.” (Prizn. Klementa, I, 1.64).

Iz Petrovog je govora zanimljivo to što on terminom “grozota pustoši stajat će na svetom mjestu” ukazuje da će se razaranje Hrama dogoditi kao ostvarenje proročanstava proroka Danijela o Sedamdeset sedmica  i Zapečaće-na proročanstva. Ta je grozota pustoši zaista postavljena u Hramu u kolovozu 70. godine kad su rimski vojnici donijeli ratne zastave i znamenja u dvorište Hrama i njima prinijeli žrtve.

NAZAREJSKA SLJEDBA, SLJEDBA PUTA (RANA KRŠĆANSKA CRKVA) U JERUZALEMU

Nazarejsku sljedbu, tj. ranu Crkvu (Dj. 24:5) u Jeruzalemu i njezine pripadnike Zelote Zakona, Zelote Božje, koji su tri puta nastojali ubiti Pavla u Jeruzalemu oko 58. godine zbog njegova otpadništva od Zakona i krivog naučavanja (Dj. 21:30-31; 22:20 i Dj. 23:12-13), obradit ćemo na drugom mjestu. Za njih smatramo da nisu otišli u Pelu prije samog početka opsade Jeruzalema, već da su u njemu ostali sve do njegova pada 70. godine te da su u Josipovim knjigama navedeni kao zeloti pod vodstvom Eleazara sina Šimuna. Za tog Eleazara Josip piše da je bio iz svećeničke obitelji (Židovski rat, IV, 4:1). Zato nas ne bi začudilo ako je njegov otac Šimun bio Šimun sin Klopasa, Isusov polubrat, drugi biskup Jeruzalemske crkve.

Ime. Ovdje ćemo ipak razmotriti ime te “Sljedbe puta“; “Nozrei ha-Brit” (“Nazarena Saveza”); “Revnih na Zakonu” (“Zelota Zakona”) odnosno njezino hebrejsko ime napisano grčkim pismom ”των ναζωραιων αιρεσεωυ” (ton nazoraion aireseou), tj. ”nazarejska sljedba” (Dj. 24:5), koje je u Jeruzalemu bilo u upotrebi oko 58. godine. Za to ime smatramo da je nastalo na samom početku te sljedbe (30. godine) te da je bilo sinonim za grčku riječ ”kršćani” (”u Antiohiji se učenici najprije prozvaše kršćanima” (Dj. 11:26) koje je navedeno oko 40. godine.

Kršćani. Za riječ kršćani upotrijebljena je u Djelima 11:26. grč. riječ christianou (Strong 5546), u značenju prema Strongu: ”kršćani, Sljedbenici Krista, Pomazanika”. Ona dolazi od riječi ”Christou – Christos” (Strong 5547) u značenju ”Pomazanik, Mesija”, a ova od riječi ”crio” (Strong 5548) u značenju ”(po implikaciji): posvetiti na državnu funkciju ili religioznu službu:–pomazati →[engl. (by implication) to consecrate to an office or religious service:–anoint]”.

Nazareni. Temelj riječi nazareni su hebr. riječi nazar (naw-zar’, Strong 5144) u značenju ”držati po strani, tj. suzdržati se (od hrane i pića, od nečistoće, pa čak i od bogoštovlja (tj odmetnuti se); posebno: odvojiti se (za svete svrhe), tj. posvetiti se: – očistiti, odvojiti se”; i nezer (neh-zer’ ili nay-zer’, Strong 5145) koja je izvedenica od riječi nazar (Strong 5144) i ima značenje ”posveta (engl. dedication) i također (po implikaciji) vijenac oko glave (specijalno kraljevski vijenac): tj.–posveta, posvećenje, kraljevska kruna; kraljevska vlast→[engl. also (by implication) a chaplet (especially of royalty):–consecration, crown …]”.

Sjedba posvećenih. Zajedničko svim ovim nazivima je pojam ”posveta, posvetiti, posvećivanje (na državnu funkciju ili religioznu službu)”. Zbog toga, ako tražimo način da pojmove kršćani i nazareni identificiramo kao sinonime, onda riječi ”Kršćani” i ”Nazareni” trebamo prevesti kao ”Posvećeni” ili ”Posvećenici”; a pojam ”Nazarejska sljedba” kao ”Sjedba posvećenih”, pojam ”Nozrei ha-Brit”, tj. “Nazareni Saveza” kao ”Posvećenici Saveza” ili ”Posvećeni Savezu”.

To su kršćani i bili: ”posvećenici Novog Saveza” kojeg je Isus sklopio sa svojim učenicima na Posljednjoj večeri i realizirao ga na Golgoti.

Sljedbenici Pomazanika, Krista ili Posvećenici okrunjenog. Riječi nazar (naw-zar’, Strong 5144) i nezer (neh-zer’ ili nay-zer’, Strong 5145) u Bibliji su korištene na sljedećim mjestima:

– u značenju ”posvetiti” riječ nazar korištena je u Br. 6:12.

– u značenju ”posvećenje” riječ nezer korištena je u Br. 6:7 i 6:9.

– u značenju ”kruna” riječ nezer korištena je na sljedećim mjestima: Izl. 29:6 (kruna na mitri), Izl. 39:30 (sveta kruna), Lz. 8:9 (sveta kruna), Lz. 21:12 (kruna od posvećenog ulja), 2 Sam. 1:10 (kruna), 2 Kralj. 11:12 (kruna), 2 Ljet. 23:11 (kruna), Ps. 89:39 (kruna), Ps. 132:18 (kruna), Izr. 27:24 (kruna), Zah. 9:16 (kruna).

Na temelju toga riječ nazareni na hrv. se može prevesti kao: Sljedbenici okrunjenog (tj. Sljedbenici Pomazanika, Krista, jer znamo da su riječi Okrunjeni, Pomazanik, Krist, sinonimi) ili kao: Posvećenici okrunjenog (tj. Posvećenici Pomazanika, Krista).

Nazarenska sljedba = Kršćanska sljedba; Nazareni = Kršćani. Na temelju razmatranog zaključujemo da pojmovi ”Nazarenska sljedba” i ”Kršćanska sljedba” znače jedno te isto, te da su riječi ”Nazareni” i ”Kršćani”, sinonimi.

Prethodno/Slijedeće

Sadržaj sv. 4