NAZOREANI

EPIFANIJE IZ SALAMINE: Protiv nazoreana: ”Nazoreani ispovijedaju da Krist Isus je Božji Sin, samo su svi njihovi običaji u skladu sa Zakonom.” (Panarion, II, 29 29).

”Nakon tih (kerinthiancaa)^*1 dolaze nazoreani, koji su nastali u isto vrijeme or even before, or in conjunction with them or after them.ili čak prije, ili povezani s njima, ili poslije njih.In any case U svakom slučaju oni su bilithey were their contemporaries. njihovi suvremenici.I cannot say more precisely who suc- Ne mogu reći točno tko je naslijedio koga. ceeded whom.For, as I said, these were contemporary with each other,Jer, kao što sam rekao, oni su bili suvremenici i imali su and had similar notions.slične pojmove kao nasareani.” (ibid., 29:1.1).^*2

”Jer ova se grupa (tj. nazoreani) nije nazvala kršćanima ili prema Jesus’ own name, but “Nazoraeans.”Isusovom vlastitom imenu, nego “nazoreani.” (3) However, at that time allMeđutim, u to su vrijeme svi kChristians were called Nazoraeans in the same way.ršćani bili nazivani nazoreanima. They also came toOni su također kroz kratko vrijeme bili nazivanibe called “Jessaeans” for a short while, before the disciples began to be ”jeseani” (jessaeani), prije nego što su učenici počeli biti nazivani called “Christians” at Antioch.”kršćani” u Antiohiji.(4) But they were called Jessaeans because A oni su, pretpostavljam, bili nazivani jeseani zbog of Jesse, I suppose, since David was descended from Jesse, but MaryJišaja (Jesse), budući da David potječe od Jišaja, a Marija jefrom David’s line. bila iz Davidove linije. This was in fulfillment of sacred scripture, for in theTo je bilo ispunjenje Svetog pisma, jer je uOld Testament the Lord tells David, ”Of the fruit of thy belly shall Starom Zavjetu Jahve rekao Davidu: ”Potomka tvoga postavit ću I set uponnathy throne. tvoje prijestolje…“” (ibid., 29:1.2).^*3

”Jer Jakov je bio Josipov sin od Josipove žene, ne od Marije, kao što sam rekao i diskutirao s većom jasnoćom na mnogim drugim mjestima. I štoviše, našao sam da je on bio Davidov potomak jer je bio Josipov sin, da je bio rođen kao nazarit jer je bio Josipov prvorođeni sin i zato posvećen. A ja sam pronašao dalje da je on funkcionirao kao svećenik u starom svečeništvu. Zbog tog mu je razloga bilo dozvoljeno da jednom godišnje uđe u Svetinju nad Svetinjama, jer pismo kaže da je to Zakon zapovijedao velikim svećenicima. I mnogi su prije mene – Euzebije, Klement i drugi – izvještavali o njemu. Osim toga, njemu je bilo dozvoljeno da nosi svećeničku mitru, što su vjerodostojne osobe potvrdile u svojim povijesnim djelima.” (ibid., 29:4.1).^*4

”… Međutim kada sam došao do razloga zašto su se oni koji su imali vjeru u Krista zvali jeseani (Jessaeans), prije nego što su bili nazvani kršćanima, rekao sam da je Jesse (Jišaj) bio otac Davida. A oni su bili nazvani jeseani (Jessaeans) ili zbog toga Jessea (Jišaja), ili prema imenu Gospodina Isusa (Jesus), jer su kao njegovi učenici oni izvedeni iz imena Isus (Jesus), ili zbog etimologije Gospodinovog imena. Jer na hebrejskom Isus (Jesus) znači “iscjelitelj” ili “liječnik” i “spasitelj” (yasha‘/hebr. = spasitelj, Strong 3467). U svakom slučaju, oni su dobili to dodatno ime prije negoli su nazvani kršćanima. A u Antiohiji, kao što sam prije spomenuo, i kao suština istine, učenici i čitava Božja crkva počeli su se nazivati kršćanima.” (ibid., 29:4.9).^*5

”A ako volite proučavati i čitali ste Filonova povijesna djela u njegovoj knjizi koja se zove ”Jessaeani” ,^*6 možete otkriti da u njegovom izvještaju o njihovom životu i himnama i njegovom opisu njihovih manastira u susjedstvu Marejske močvare, Filon opisuje nikog drugog negoli kršćane.^*7 Jer on je bio poučen u svojoj posjeti tog područja – mjesta zvanog Mareotis – i njegovog dolaska u njihove manastire na tom području. On je došao za vrijeme Pashe i promatrao njihove običaje i kako su neki od njih obdržavali sveti tjedan Pashe, (samo) tjedan nakon odgode podređivanja toga, a drugi jelom svaki dan, dok su drugi, zaista, jeli svaku večer. A Filon je napisao sve to o vjeri i načinu života kršćana.” (ibid., 29:5.1).

”Tako u tom kratkom razdoblju kad su bili nazivani jeseani (Jessaeans)^*8 – poslije uzašašća Spasitelja i nakon što je Marko propovijedao u Egiptu – izvjesne su se druge osobe odcijepile, premda su, ako hoćete, bili sljedbenici apostola. Mislim, nazoreani, koje predstavljamo ovdje. Oni su Židovi te su čvrsto uz Zakon i obrezanje…” (ibid., 29:5.4).^*9

”Samo zbog toga što su čuli ime Isus i videći čuda koja su apostoli izvodili, povjerovali su i sami u Isusa. A oni su pronašli da je on bio zamišljen u Nazaretu i donesen u Josipov dom, te da je zbog tog razloga u evanđelju nazivan “Isus nazorean (Nazarećanin)”, pošto apostoli kažu “Isus nazorean (Nazarećanin), čovjek potvrđen znacima i čudima” i tako dalje. Zbog toga su oni adoptirali ovo ime da budu nazivani nazoreani.” (ibid., 29:5.6).^*10

”Ne ”naziriti’ (nazireji) – to znači “posvećene osobe”. Od starina je taj poziv pripadao prvorođenim sinovima i ljudima posvećenim Bogu. Samson je bio jedan, i drugi poslije njega, i mnogi prije. Štoviše, također je Ivan Krstitelj bio jedan od tih osoba posvećenih Bogu, jer “nije pio niti vina niti jakog pića”. (Takav način života, prikladan njihovom pozivu, bio je propisan za sve osobe ove vrste.)” (ibid., 29:5.7).^*11

”Oni (nazoreani) sebe nisu zvali niti nasareani; nasareanska je sljedba bila prije Krista i nije poznavala Krista.” (ibid., 29:6.1)^*12

”Ali osim toga, kao što sam ukazao, svatko je kršćane zvao nazoreanima (nazarenima), kao što oni kažu u optužnici apostola Pavla: “Mi smo našli da je taj čovjek gubavac (poguban) i otpadnik od naroda, vođa sljedbe nazoreana (nazarejske sljedbe)“. A sveti se apostol nije odrekao imena – niti se ogradio od nazoreanske sljedbe, nego je bio sretan da nosi ime koje je malicioznost njegovih neprijatelja primijenila na njega poradi Krista…” (ibid., 29:6.2).

”I nije čudo da je apostol (Pavao) priznao da je nazorean! U tim danima svatko je kršćane tako zvao zbog grada Nazareta – tada nije postojala druga upotreba tog imena. Time su ljudi ime nazoreani dali vjernicima u Krista, o kome je pisano: “Zvat će se nazorean.” (ibid., 29:6.5).^*13

”Tada su tako sveti Kristovi učenici sebe nazivali “Isusovi učenici”, što su zaista i bili. No oni se nisu žestili kada bi ih drugi zvali nazoreani, jer su oni vidjeli namjeru onih koji su ih tako zvali. Oni su to činili zbog Krista, jer je sam naš Gospodin bio nazivan “nazorean” – tako kaže evanđelje i Djela apostolska – zbog njegovog othranjivanja u Josipovom domu u Nazaretu, koji je sada selo. (Premda je on rođen u tijelu u Betlehemu, od vazda djevice Marije, Josipove zaručnice. Josip se naselio u Nazaretu poslije napuštanja Betlehema i uzimanja rezidencije u Galileji.)” (ibid., 29:6.7).^*14

”A ti sljedbenici koje sada skiciram prezreli su ime Isusa te se nisu nazvali jeseani (Jessaeani), čuvali ime Židovi ili zvali se kršćani – nego “nazoreani” od imena mjesta Nazaret, ako baš hoćete! Međutim, oni su jednostavno potpuno Židovi.” (ibid., 29:7.1).^*15

”Koristili se ne samo Novi Zavjet nego isto tako i Stari Zavjet, kao što Židovi rade. Za razliku od prethodnih sljedbi, oni ne poriču zakonodavstvo, proroke i knjige koje Židovi zovu ”Pismo”. Oni nemaju različitih ideja, nego ispovijedaju sve točno kako Zakon objavljuje i u židovskom obliku, osim njihove vjere u Krista, ako hoćete!^*16Jer oni priznavaju oboje, uskrsnuće mrtvih i božansko stvaranje svih stvari te proglašavaju da je Bog jedan i da je Isus Krist njegov Sin.” (ibid., 29:7.2).

”Oni su detaljno obrazovani u hebrejskom. Jer kod njih se čitav Zakon, Proroci i tzv. Pisma – mislim Psalmi, Kraljevi, Ljetopisi, Estera i sve drugo – čitaju na hebrejskom, pošto su oni sigurno od Židova. No oni se razlikuju od Židova i razlikuju od kršćana jedino u slijedećem: sa Židovima se ne slažu jer su došli do vjere u Krista; A nisu u skladu s kršćanima pošto su još uvijek sputani Zakonom: obrezanjem, subotom i ostalim.^*17 Što se tiče Krista, ne mogu reći da li su također oni zarobljenici Kerinthusa i Merinthusa – u pogledu njega kao pukog čovjeka – ili, kao što je istina, priznaju njegovo rođenje od Marije i od Svetog Duha.” (ibid., 29:7.4).

”Danas je ta sljedba nazoreana nađena u Beroeji blizu Kelesirije, u Dekapolisu blizu Pele i u Bašanitisu u mjestu zvanom Kokabe (Cocabe) – Khokhabe na hebrejskom.^*18 Jer to je bilo njihovo mjesto nastajanja, pošto su učenici naselili Pelu nakon što su napustili Jeruzalem – Krist im je rekao da napuste Jeruzalem te da se povuku iz njega zbog njegove nadolazeće opsade. I oni su se naselili u Pereji zbog tog razloga, i, kao što sam rekao, proveli svoje živote tamo. To je bilo tamo gdje je nazorejska sljedba počela.” (ibid., 29:7.7).^*19

”Također će o toj sljedbi moja kratka diskusija biti dovoljna. Ljude kao te lako je odjednom opovrći i lako izliječiti, ili radije, oni nisu ništa drugo nego samo Židovi. Pa ipak, oni su isto tako i neprijatelji Židova. Ne samo da ih židovski narod mrzi, (nego) oni (tj. Židovi) čak ustaju u zoru, u podne i prema večeri, (tj.) tri puta dnevno, kada recitiraju svoje molitve u sinagogama i proklinju ih i anatemiziraju. Tri puta dnevno oni kažu: “Bože, prokuni nazoreane”. Jer oni (Židovi), ako hoćete, gaje jednu posebnu mržnju prema njima, pošto usprkos njihovom židovstvu, oni (nazoreani) kažu da Isus je Krist – suprotno od onih koji su još uvijek Židovi, ali nisu prihvatili Isusa.” (ibid., 29:9.1).^*20

”Oni imaju evanđelje prema Mateju u potpunosti na hebrejskom. Jer jasno je da ga oni još čuvaju na hebrejskom alfabetu, kako je originalno bilo i napisano. Ali ne znam da li su (iz njega) uklonili genealogije od Abrahama do Krista.” (ibid., 29:9.4).

”A sada, kad smo također detektirali ovu sljedbu – (koja je) kao insekt koji je mali, pa ipak uzrokuje bol svojim otrovom – te smo je zgnječili riječima istine, pomolimo se, voljeni, za Božju pomoć i krenimo do slijedeće (sljedbe).” (ibid., 29:9.5).

JEROLIM (oko 347-420.): ”Nazareni … prihvaćaju Mesiju na takav način da nisu prestali izvršavati stari Zakon.” (O Izajiji 8:14).

“Predmet (ove) rasprave, dakle, ili da radije kažem – moje mišljenje u vezi toga, može se sažeti u ovo: od kad se propovijeda evanđelje Kristovo, Židovi koji vjeruju (u Krista) dobro su izvršavali propise Zakona: tj. u prinašanju žrtve, kao što je to i Pavao učinio; u obrezivanju svoje djece, kao što je to Pavao učinio u slučaju Timoteja, i obdržavajući židovsku subotu, kao i svi Židovi koji su navikli na to. Ako je to istina, padamo u hereze Kerinthusa i Ebiona, koje su, iako vjeruju u Krista, anatemizirali očevi zbog ove jedine pogreške: to što su pomiješali obrede Zakona s evanđeljem Krista te ispovijedaju svoju vjeru u ono što je novo, bez odbacivanja onoga što je staro. Zašto govorim o ebionitima koji pretendiraju na ime kršćanin? U naše vrijeme postoji sljedba među Židovima kroz sve sinagoge istoka koja se zove sljedba Minei (u Talmudu: minim), a koju su već sada osudili farizeji. Sljedbenici ove sljedbe obično su poznati kao nasareni: oni vjeruju u Krista, Sina Božjega, rođenog od Djevice Marije, te kažu da on koji je trpio pod Poncijem Pilatom i uskrsnuo, da je to onaj isti u kojega i mi vjerujemo. Ali, dok oni žele biti oboje, i Židovi i kršćani, oni to nisu niti jedno niti drugo. Zato molim Tebe koji misliš da si pozvan da izliječiš moju malu ranu, koja, da se tako izrazim, nije ništa više nego ubod ili ogrebotina od igle, da usmjeriš svoju vještinu u umjetnost izlječenja ove teške rane koja je prouzročena kopljem bačenim svom silinom zamaha ruke. Jer sigurno da nema proporcije između krivnje onoga koji iskazuje razna mišljenja koja su imali očevi u komentaru na Sveto pismo, i krivnje onoga koji u Crkvu ponovno uvodi najpogubniju herezu. Ako međutim za nas nema alternative nego da primimo Židove u Crkvu, zajedno s običajima propisanim njihovim Zakonom te ako će to, u kratko, biti proglašeno zakonitim za njih da nastave u Kristovoj crkvi ono na što su se u praksi navikli u Sinagogama sotone, ja ću ti reći svoje mišljenje o tome: oni neće postati kršćani, nego će nas učiniti Židovima.” (Sv. Jerolim, Pismo br. 75 Augustinu, oko 404. g.). ª

Komentari: ^*1Kerinthianci (Cerinthians), također poznati kao merin-thianci, bili su ”židovski sljedbenici Kerinthusa i Merinthusa koji su se hvalisali obrezanjem, ali su rekli da su svijet napravili anđeli te da je Isus nazvan Krist zbog promicanja u viši rang.” (Panarion, 28 28).

Kerinthiacni su bili sljedba koja je, kao i Karpokratijanci, smatrala da je ”Krist začet od Marije i Josipova sjemena, te istovrsno, da su svijet stvorili anđeli. Za razliku od njih, smatrali su također da su Zakon i Proroke dali anđeli te da je zakonodavac bio jedan od anđela koji su stvorili svijet. Isto tako smatrali su da kada je odrastao ”Isus”, produkt Marije i Josipova sjemena, ”Krist”, koji je označavao Svetog Duha u obliku goluba došao je od Boga s visine na njega (Isusa) na Jordanu, otkrivajući mu Oca koji se ne može upoznati, i kroz njega, njegovim drugovima. I to je bio razlog što je on izvodio djela moći, moći koja mu je došla s visina. I još, kod njegove muke, ono što je došlo s visina, odletjelo je od Isusa u kraljevstvo na visini. Isus je pretrpio i bio ponovno podignut (od mrtvih), no Krist koji je odozgo došao do njega, odletio je bez patnje. To (Krist), je ono što je poteklo od forme goluba; Isus nije Krist.” (ibid., 28:1.1-6).

Karpokratijanci su bili sljedbenici Karpokrata (Carpocrates). On koji je ”svoje sljedbenike naučavao da izvode svaku opscenost (bestidnost, prostotu) i svaki grješni čin. I rekao je da dok netko ne prođe kroz sve njih i ispuni volju svih demona i anđela, ne može se popeti do najvišeg neba ili dokopati se glavara i vlasti. Rekao je da je Isus imao intelektualnu dušu, da je znao što je na visini i učinio to poznatim ovdje (na zemlji), i da ako netko učini one stvari koje je Isus učinio, on je kao Isus.” (ibid., 27:1-2).

^*2 Treba podvući to da su nasareani i nazoreani imali slične poglede.

^*³ Primjećujem da je to Epifanijevo obrazloženje vrlo neprikladno. On je očito ime koje je bilo u upotrebi ”eseni”, tj. ”Osey ha-Torah” promijenio u ”jeseani” i potražio za njega kakvu-takvu etimologiju te je došao do imena Davidova oca Jessea (Jišaja). Ne treba ni reći da je takvo njegovo obrazloženje bez vrijednosti.

^*4Zaboravio je spomenuti Hegesipa.

Klement Aleksandrijski u Hipotipozama (”Kratka tumačenja”) spominje Jakova te kaže da je ”on bio nazivan brat Isusov zato jer je bio poznat kao sin Josipa, a za Josipa se pretpostavljalo da je bio otac Krista zato jer je Djevica, koja je bila zaručena za njega, nađena trudna po Duhu Svetomu prije nego li su se oni sastali zajedno”; zatim da je ”Jakov od starih nosio nadimak Pravedni zbog izvrsnosti svoje vrline” te nastavlja: ”Jer oni kažu da se Petar i Jakov i Ivan poslije uzašašća našeg Spasitelja nisu natjecali za čast, nego su za biskupa Jeruzalema izabrali Jakova Pravednog, što je također preferirao naš Gospodin”. Zatim da je ”Gospodin poslije svoga uskrsnuća prenio znanje na Jakova Pravednog i Ivana i Petra, a oni su ga prenijeli na ostale apostole, a ostali apostoli na sedamdesetoricu, od kojih je Barnaba bio jedan. Bila su dva Jakova. Jedan je Pravedni. On je bačen s vrha Hrama i nasmrt izubijan toljagom. Drugi je onaj kome je odrubljena glava. Onoga koji je Pravedni spominje i Pavao kada piše: ”Od apostola nisam drugoga vidio osim Jakova Gospodinova brata (Gal. 1,1).” (Euzebije, Crkvena povijest, II, 1).

Pseudo-Klement spominje Jakova kao ”biskupa crkve Gospodnje u Jeruzalemu, koga je na to mjesto postavio Gospodin” (Priznanje Klementa, 1,43); zatim kao ”glavara biskupa” (ibid., 1,68) i kao ”arhibiskupa”, tj. nadbiskupa (ibid., 1,73).

^*5 Epifanije nastavlja sa svojim neadekvatnim etimologijama. Sad više nije siguran da li ime jeseani dolazi od imena Jesse ili od imena Jesus ili od riječi yaša’ (=spasitelj; Strong 3467).

^*6 To se Filonovo djelo zapravo zove O kontemplativnom životu (tj. Život posvećen razmišljanju) ili Molitelji. Oko Maretskog jezera nisu bili nastanjeni jeseani nego therapeuti, jedna vrsta esena.

^*7 Knjiga je nastala oko 10. godine i ne može opisivati rane kršćane koji tada još nisu ni postojali, nego jednu vrstu esena, therapeute.

^*8 Ne vjerujemo da su se Isusovi učenci nazivali jeseani, nego moguće Osey ha-Torah, Izvršitelji Tore.

^*9 Dakle, prema Epifaniju, u vremenu između Isusovog uzašašća (30. god.) i Markovog propovijedanja u Egiptu (48. god.?), od Isusovih apostola koji su se u tom vremenu još uvijek nazivali jeseani zapravo eseni, tj. Osey ha-Torah, Izvršitelji Tore, odcijepili su se njihovi sljedbenici i prozvali se nazoreani. Zvuči nevjerojatno zato jer nema povijesnih podataka koji bi potvrdili takvo odcjepljenje.

^*10 Ponovno ista pogrešna Epifanijeva atribucija. Sljedbenici apostola koji su se odcijepili, nisu se mogli prozvati nazoreani po Nazaretu, jer Nazaret u I. stoljeću nije postojao. Zbog tog se istog razloga niti Isus po Nazaretu nije mogao prozvati Nazarećanin.

Isus Nazarećanin

A evanđeljima se Isus Nazarećanin navodi u sljedećim navodima:

“Zvat će se Nazarećanin.” – ναζωραιως, nazoraios (Mt. 2:23);
“Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine?” – ναζωραηνε, nazorene (Mk. 1:24);
“Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” – ναζωραηνσσ, nazorenos (Mk. 10:47);
“Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine?” – ναζωρηνε, nazorene (Lk. 4:34);
“Isus Nazarećanin prolazi.” – ναζωραιως, o nazoraios (Lk. 18:37).

To ukazuje da je nazarejska sljedba postojala prije Isusa, jer je on prema njoj dobio svoj nadimak. No problem je u tome što nitko od Isusovih suvremenika ne navodi takvu sljedbu. Nazarejska se sljedba prvi puta navodi u Djelima, gdje veliki svećenici preko Tertula opužuju Pavla da je vođa “nazirejske sljedbe” – ή των ναζωραιων αιρεσεως, “e ton nazoraion aireseos” (Dj. 24:5).

Zato pretpostavljamo da je sljedba koja je sebe nazivala nekim drugim imenom (npr. Osey ha-Torah ili sljedba Puta koju je progonio Pavao), postala zbog nekog razloga (zavjeta) na određeno vrijeme, nazirejska sljedba.

^*11 Nazireji. Epifanije je zaboravio spomenuti Samuela i Jakova Pravednog. Hegesip za Jakova kaže da je “bio svet od majčine utrobe. Nije pio vino ni opojno piće, niti je jeo meso. Britva mu nije prešla preko glave. Nije se mazao uljem niti se kupao.” (Euzebije, Crkvena povijest, II, 23). Drugim riječima, Jakov Pravedni bio je nazirej, posvećena osoba još od majčine utrobe, isto kao i Samuel.

Drugo što Epifanije ne navodi je to da nazireji nisu bili samo one osobe koji su to bili još od majčine utrobe (Samson, Samuel, Ivan Krstitelj i Jakov Pravedni), nego i sve druge osobe koje su zbog nekog razloga u životu položile nazirejski zavjet.

Propisi o nazirejima nalaze se u knjizi Brojeva:

“Jahve reče Mojsiju: “Govori Izraelcima i reci im: ‘Ako tko, bilo čovjek ili žena, položi nazirejski zavjet te se posveti Jahvi, neka se suzdržava od vina i svakoga opojnog pića. Neka ne pije ni ukiseljena vina niti ukiseljena opojnog pića; a niti kakva soka od grožđa neka ne pije; neka ne jede grožđa, ni svježa ni suha. Sve vrijeme svoga nazireata ne smije jesti ništa što rađa lozov trs – od zelena grožđa do komine.’

Sve dok traje njegov nazirejski zavjet, neka britva ne prelazi preko njegove glave; dok se ne navrši vrijeme što ga je Jahvi zavjetovao, neka bude posvećen i pusti kose da mu slobodno rastu na glavi. Za sve vrijeme svoga zavjeta Jahvi neka se ne primiče nikakvu mrtvacu. Neka se ne onečišćuje ni zbog svoga oca, ni zbog svoje majke, svoga brata ili svoje sestre ako bi umrli, jer na svojoj glavi nosi posvećenje svoga Boga. Sve vrijeme svoga nazireata on je posvećen Jahvi.

Umre li tko nenadanom smrću pokraj njega, onečistivši tako njegovu posvećenu glavu, neka na dan svoga očišćenja obrije svoju glavu – neka je obrije sedmoga dana. A osmoga dana neka donese svećeniku, na ulazu u Šator sastanka, dvije grlice ili dva golubića. Neka svećenik prinese jedno kao žrtvu okajnicu, a drugo kao žrtvu paljenicu, zatim neka nad njim izvrši obred pomirenja zbog ljage kojom se okaljao uz mrtvaca. Toga dana neka posveti svoju glavu; neka zavjetuje Jahvi dane svoga nazireata; neka donese jednogodišnjeg janjca kao žrtvu naknadnicu. Prijašnje vrijeme neka se ne računa, jer je njegov nazireat bio oskvrnjen.

Ovo je obred za nazirejca: na dan kad se navrši vrijeme njegova nazireata, neka ga dovedu na ulaz Šatora sastanka. Kao svoj prinos neka Jahvi donese … Na ulazu u Šator sastanka neka nazirejac obrije svoju posvećenu glavu i, uzevši uvojke sa svoje posvećene glave, neka ih stavi na vatru što gori pred žrtvom pričesnicom.

Zatim neka svećenik uzme kuhano pleće ovna, jednu bezkvasanu pogaču iz košare i jedan bezkvasani kolač i stavi to na ruke nazirejcu pošto ovaj obrije svoje posvećene kose. Neka to svećenik prinese kao žrtvu prikaznicu pred Jahvom. To je svetinja što pripada svećeniku, osim grudi prikaznice i stegna podizanice. Poslije toga nazirejac može piti vina.”

Ovo je obred nazirejca, ne računajući ono što bi još mogla prinijeti njegova ruka. Ako je povrh svoga nazireata obećao kakav dar, neka povrh obreda svoga nazireata učini kako je zavjetovao.” (Br. 6:1-21).

Hebrejska riječ naziyr ili nazir (Strong 5139), koja se pojavljuje kao nazirejac ili nazirejski zavjet dolazi od riječi nazar (Strong 5144) te znači odijeljen, odvojen, odlučen (od), odjelit, zaseban; zatim posvećen (kao glavar, nazirit), stoga odvojen od vina, neošišan (kao nazirejac), nazirejac.

Riječ nazar pak znači odvojiti, apstinirati (od vina, hrane, nećistoće, pa čak i od Božanske službe, tj. apostazirati=odmetnuti se od nje, odbaciti je); odvojiti se (za svetu svrhu), tj. predati se nekom svetom pozivu, posvetiti se.

U svijetlu toga trebalo bi neku sljedbu koja se odijelila, odcijepila, odstranila od drugih identificirati kao nazarejsku sljedbu.

Sljedba s Mrtvog mora = Nazarejska sljedba

Zbog toga smo prije pretpostavili da je kumranska sljedba s Mrtvog mora bila nazarenska jer se “po Božjoj volji odstranila (odvojila) od zajednice ljudi grijeha te su njeni članovi bili u zajedništvu u Nauku i imovini” (Pravilnik zajednice, VIII (5) 1-3); odnosno “u zajedništvu istine i siromaštvu dobrome i ljubavi k milosrđu i u pravednim mislima, čovjek s bližnjim svojim u svetom savjetu te (su postali) sinovi vječne tajne” (ibid., II (2) 24-25), boraveći u progonstvu u pustinji u zemlji Damaska (Kumrana).

Tamo su novi članovi ulaskom u sljedbu bili “prevedeni u Savez pred Bogom da bi činili sve kako je (Bog) zapovjedio” (Pravilnik zajednice, II (1) 16) i bili “… ljudi koji su prišli u Novi Savez u zemlji Damaska” (Savez u zemlji Damaska, VIII, 21).

Također treba reći da je među imenima koje je kumranska zajednica koristila kad je govorila o sebi, bilo i ime “Nozrei ha-Brit” u prijevodu “Nazareni Saveza” (no ono je u knjizi Obmana o Svitcima s Mrtvog mora, str. 183, pogrešno prevedeno kao “čuvari Saveza”).

Rana Crkva = Nazarejska sljedba

Zbog činjenice da je u evanđeljima Isus nazivan “nazorean“ prije pashalne posljednje večere, treba zaključiti da je on zbog nekog razloga tako nazivan, pri čemu, naravno, ne prihvaćamo objašnjenje da je to zato jer je odrastao u Nazaretu, pošto grad toga imena nije postojao u I. stoljeću u Galileji ili Judeji.

Znamo da je u evanđeljima navedeno da je Isus pio vino prije pashalne Posljednje večere (“Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.” Mt. 11:19), da je bio više puta u blizini mrtvaca (sin udovice iz Naina, kćerka nadstojnika sinagoge Jaira, Lazar), te da je, štoviše, čak je i uhvatio mrtvaca za ruku (Jairovu mrtvu kćerku), zbog čega je očito da Isus nije udovoljavao propisanim uvjetima iz Knjige Brojeva da bude nazirej, pa ipak je i usprkos tomu tako bio nazivan.

Kako bi riješili problem Isusovog nazirejskog imena, uvest ćemo pretpostavku da je Isus ušao u kumransku sljedbu s Mrtvog mora, koja je, kao što znamo, bila nazarejska sljedba zbog toga što se odstranila (odvojila) od zajednice ljudi grijeha i zato što se zvala “Nozrei ha-Brit“. Isus je možda u nju ušao upravo na dan svoga krštenja na Jordanu, te je, ukoliko je naša pretpostavka dobra, tada postao nazirej kumranskog Saveza, zbog čega je u evanđeljima naveden kao Isus nazorean odnosno Isus Nazarećanin.

Na temelju ove pretpostavke (a nemamo bolje), možemo reći da je Isus nosio ime nazorean od svoga krštenja 27. godine, kroz čitavo vrijeme svog djelovanja sve do zadnje pashalne večere 30. godine, kad je odricanjem od vina postao pravi nazirej.

Naime, vidimo da je Isus postao nazirej na Posljednjoj pashalnoj večeri nakon što je sklopio Novi Savez s Bogom (anticipirajući da je vino koje će svi piti na toj večeri njegova krv koju će on sutra proliti, a kruh koji će svi jesti da je njegovo tijelo koje će se sutra razapeti na križ te da je takva zajednička pashalna večera čin kojim su tada i njegovi učenici ušli u Novi Savez) i nakon što je dao nazirejski zavjet: “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.” (Mt. 26:29; Mk. 14:25; Lk. 22:18). Pri tome pretpostavlja-mo da se rečenica “Ovo činite meni na spomen” koja se pojavljuje samo kod Luke (Lk. 22:19) odnosi na Isusovu nazirejsku naredbu apostolima da niti oni ne piju vina dok ga svi zajedno ne budu pili u kraljevstvu Oca njegovoga. Ukoliko smo to ispravno pretpostavili, onda iz toga proizlazi da su i Isus i apostoli, tada, na pashalnoj posljednjoj večeri postali nazireji Novog Saveza.

Za razliku od našeg tumačenja, kršćanska tradicija rečenicu: “Ovo činite meni na spomen”, shvaća na način da je Isus tada ustanovio euharistiju koja uključuje kruh i vino. Čitavo Lukino evanđelje, a naročito navedena Isusova izjava koje nema u drugim evanđeljima, ovisi o Pavlu (1 Kor. 11:23,26), koji je, kako kaže, propovijedao “moje evanđelje” (Rim. 2:16, 16:25: 2 Tim. 2:8), za razliku od drugih koji su navješćivali “drugo evanđelje” (2. Kor. 11:4; Gal. 1:6) i “drugog Isusa” (2. Kor. 11:4).

Dakle, u fonu objašnjenja da su tada i Isusovi učenici postali nazireji, vidimo da Jakov Pravedni, Isusov brat po tijelu, nije pio vina, a to je trebao činiti ako bi se primijenio poznati zaključak da je Isus na Posljednjoj večeri ustanovio euharistiju uz blagovanje kruha i vina, kao ritual njemu na spomen.
Vjerojatno je kroz neko vrijeme nazirej bio i sam Pavao “koji se ošiša jer je imao zavjet” (Dj. 18:18), tj. možda je netko iznenada pokraj njega umro te se on zato, prema nazirejskim propisima iz Knjige Brojeva, morao očistiti i obrijati glavu.
Nazireji su bila ona četvorica pripadnika rane Crkve koji su bili pod zavjetom, a s kojima se Pavao trebao podvrgnuti obredu očišćenja i šišanja glave u Hramu (Dj. 21:23-24).
Nazirejci su bili ona četrdesetorica Židova koji su skovali urotu “da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla” (Dj. 23:12-13), a to su bili oni isti koje je nedugo prije toga vodstvo rane Crkve nazvalo imenom revnitelji Zakona te ih označilo kao pripadnike rane Crkve (Dj. 24:5); to su bili oni isti koje je Pavao nazvao imenom revnitelji Božji i pripadnici Puta odnosno rane Crkve (Dj. 22:3-4) i koji su Pavla već dva puta prije toga htjeli linčovati do smrti (Dj. 21:30-31 i 22:20).
Iz svega toga možemo zaključiti da su od pashalne posljednje večere i sklapanja Novog Saveza (30. godine) pa nadalje, rani kršćani postali nazirejska sljedba i da su se redovito podvrgavali nazirejskom obredu očišćenja i brijanja/šišanja glave. A identifikacija rane Crkve kao nazirejske sljedbe prvi se puta dogodila oko 58. godine kad je Tertul pred sudom optužio Pavla da je “kolovođa nazarejske sljedbe” (Dj. 24:5).
Smatramo dakle da su nazivi “Nazireji (Novog) Saveza” i “Nozrei ha-Brit” po svojoj funkciji identični te da su ulaskom u kumransku sljedbu novopridošli članovi postali Nozrei ha-Brit (Nazireji Saveza ili Nazireji Novog Saveza) te da su ulaskom u Novi Savez Isusovi učenici postali Nazireji Novog Saveza.

Pri ovome se nameće pitanje mogu li se oba Saveza identificirati kao jedan te isti Savez ili ne?

Veza i razlika između kumranskog i Isusovog Novog Saveza (1)

Kumranski je Savez ili Novi Savez određivao da ”svi koji priđu poretku zajedništva i budu prevedeni u Savez pred Bogom da bi činili sve kako je Bog zapovjedio, neka ne odstupe od njega ni zbog kakvog straha ili bojazni i pokusa vatrene kušnje za vladavine Belijalove.” (Pravilnik zajednice, II (1) 16-18);

“Kad se postavi stol s jelom i s vinom, neka kohanit (svećenik) prvi pruži ruku da bi blagoslovio na početku kruh ili vino. I neka ne uzmanjka u mjestu gdje budu desetorica ljudi čovjek koji će tumačiti Nauk, danju i noću, uvijek na smjenu čovjek s bližnjim svojim.” (Pravilnik zajednice, IX (6) 4-7);

“A poslije (neka dođe Poma)zanik Izraela i neka sjednu pred njim glave (tisuća Izraela, svaki čov)jek prema časti svojoj, prema (položaju svom) u logorima svojim i pohodima svojim. I svi glavari (otaca zajed)nice s mudra(cima njihovim i znalcima njihovim) neka sjednu pred njih, čovjek prema časti svojoj. (I ako se za sto)lom zajedničkim oku(pe založiti kruh i vi)no, a postavljen je zajednički stol (za jelo i v)ino za pit(i, neka ne pruži) nitko svoju ruku prvi da načne kruh i (vino da pije) prije kohanita, jer (će on b)lagosloviti načinjanje kruha i vin(a i pružit će ruku ka kruhu na početku, a posli(je će pruži)ti Pomazanik Izraela ruke svoje ka kruhu (a poslije će bla)goslivljati sva zajednica zajedništva, čov(jek prema) časti svojoj. A prema ovom zakonu neka čin(e) kod svakog obje(da ako se oku)pi do desetorica ljudi.” [Pravilnik zajednice Izraela na kraju dana, II (2) 14-22].

Kumranski je Savez postojao već u vrijeme Isusovog krštenja 27. godine.

Kršćanski je Novi Savez, kao što smo zaključili, bio je Savez zapečaćen Isusovom mukom na križu i njegovom krvlju koja se 30. godine prolila u skladu s Izajijinim pjesmama o Sluzi Jahvinom, što je Isus anticipirao na pashalnoj posljednjoj večeri:

“Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje”. Zatim uze kalež te zahvali i dade im govoreći: “Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha. Od sada, kažem vam, sigurno neću piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga – novog – piti s vama u kraljevstvu Oca svojega.” (Mt. 26:26-29; Mk. 14:22-24). Luka je dodao: “Ovo činite meni na spomen.” (Lk. 22:19).

Isus se, dakle (da se poslužimo kumranskom terminologijom), ujedno, kao kohanit i Pomazanik Izraela u jednoj osobi, nakon pashalne posljednje večere na nazirejski način odrekao vina do trenutka dok ga on i njegovi učenici zajedno ne budu pili u kraljevstvu Oca njegovoga.

Zbog toga se ovdje otvara novo pitanje da li kršćanski “dan kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega” odgovara kumranskom “objedu kruha i vina s Pomazanikom Izraela na kraju dana”?

^*¹² Epifanije je u kontradikciji sa samim sobom. Ovdje kaže da su nasareani bili prije Krista, a prije je rekao da su oni postojali do cara Trajana kada je nauk Elxaia iskvario nauk nasareana, oseana, nazoreana i ebionita.

^*¹³ Ponovno je Epifanije u kontradikciji sa samim sobom. Proizlazi da nazoreani nisu bili samo sljedbenici apostola koji su se odcijepili, kao što je to prije rekao, nego sada kaže da je u tim danima svatko kršćane tako zvao (tj. nazarenima) zbog grada Nazareta. Ponavljamo da ne prihvaćamo to Epifanijevo obrazloženje zbog toga što Nazaret tada nije postojao. Kršćani su u to vrijeme (tj. kroz vrijeme koje obuhvaćaju Djela apostolska, odnosno između 30. i 62. godine, a vjerojatno i do kraja I. Židovskog rata) bili sljedba Puta koji je Pavao do svog obraćenja progonio, a koju su drugi zvali nazarenska sljedba (npr. Tertul prema nalogu velikog svećenika i Sanhedrina, Dj. 24:5), a to očito zbog nekog nazirejskog zavjeta kojeg su oni položili. Možda je to bio nazirejski zavjet da oni (apostoli, rani kršćani), kao niti Isus, poslije Posljednje večere i sklapanja Novog Saveza neće piti vina dok ne dođe Kraljevstvo Božje, čime bi rana Crkva ostvarila Isusovu rečenicu “Ovo činite meni na spomen.” (Lk. 22:19).

Navodimo primjere iz kojih se vidi da su rani kršćani bili sljedba Puta:

Rani kršćani = Sljedba Puta

“Pavao zaiska od velikog svećenika pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.” (Dj. 9:2).
“Apolon bijaše upućen u Put Gospodnji pa je vatrene duše govorio i naučavao pomno o Isusu, premda je znao samo za Ivanovo krštenje. Poče on tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji.” (Dj. 18:25-26).
“Onda Pavao uđe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem. Ali kako neki, okorjeli i nepokorni, ocrnjivahu ovaj Put pred mnoštvom, odstupi od njih, odvoji učenike i danomice raspravljaše u školi nekog Tirana.” (Dj. 19:8-10).
“Nekako u ono doba nasta nemalena pobuna protiv ovog Puta.” (Dj. 19:23).
“Ja sam Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, ali odrastao u ovom gradu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu; bijah revnitelj Božji (tj. zelot) kao što ste svi vi još danas. Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, kako mi to može posvjedočiti i veliki svećenik i sve starješinstvo. Od njih sam i pisma dobio za braću u Damasku pa se zaputio da i one ondje okovane dovedem u Jeruzalem da se kazne.” (Dj. 22:3-5).
“Jamčim ti, naprotiv, ovo: Putom koji nazivaju sljedbom služim otačkom Bogu vjerujući u sve što je u Zakonu i u Prorocima napisano, uzdajući se u Boga da će uskrsnuti pravednici i nepravednici, što oni i sami očekuju. Zato se i ja trudim uvijek imati savjest besprijekornu pred Bogom i pred ljudima.” (Dj. 24:14-16).
“Nato Feliks, koji je točno znao sve o ovom Putu, odgodi njihovu parnicu rekavši: “Kada dođe tisućnik Lizija, riješit ću vaš spor.” (Dj. 24:22).

Ovdje povlačimo paralelu sa sljedbom s Mrtvog mora iz Kumrana (Damaska): oni su sebe nazivali “Put” ili “Put umnika”.

^*¹⁴ Isto Epifanijevo obrazloženje koje ne stoji zbog nepostojanja mjesta Nazaret u I. stoljeću. Međutim, u njegovom citatu vjerojatno ima zrnce istine: Isusove učenike, kako ih zove jeseane (tj. esene, tj. Osey ha-Torah), drugi su nazivali kroz neko vrijeme, zbog nečega, nazoreanima.

^*15 Ponovno isto obrazloženje.

^*16 Oni su ostali su i dalje Osey ha-Torah, Izvršitelji Tore.

Čvrsto uz Zakon

Čvrsto uz Zakon bio je Mataija Hasmonejac koji je rekao: ”Ja i moji sinovi i sva braća moja slijedit ćemo Savez svojih otaca. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.”

Tek što je on to kazao, a Židov neki priđe pred očima sviju da prema kraljevoj zapovijedi žrtvuje na žrtveniku u Modinu. Vidje to Matatija, razgnjevi se i srce mu zadrhta, obuzet pravednim gnjevom, potrči i zakla ga na žrtveniku. U isti čas ubi i kraljeva čovjeka koji je silio na žrtvovanje i obori žrtvenik. Tako provali njegova gorljivost za Zakon kao nekoć Pinhasova protiv Zimrija, sina Šalumova. Matatija tada stade vikati gradom iza glasa: “Svaki koji gori ljubavlju za Zakon i stoji uza Savez, neka ide za mnom.” I pobjegoše u gore on i njegovi sinovi, ostavivši u gradu sve svoje.” (1 Mak 2:1-48).

Čvrsto uz Zakon bili su i preteče esena, nekadašnja ”zajednica Hasidejaca, poizbor junaka u Izraelu, sve ljudi odanih Zakonu koja se pridružila Matatiji… A Matatija i njegove pristalice stanu obilaziti i razvaljivati žrtvenike. Silom su obrezivali neobrezane dječake koje bi našli na području Izraela. Progonili su drske tuđince. I pothvat im je uspijevao. Zaštitili su tako Zakon od ruku pogana i kraljeva i ne dadoše da osili sila grešnička.” (1 Mak 2:1-48).

Čvrsto uz Zakon bili su i eseni koji su ”bili mučeni i izobličeni, paljeni vatrom i rastrgavani na komade, te prolazili kroz sve vrste sprava za mučenje kako bi biti prisiljeni da vrijeđaju njihovog zakonodavca (Mojsija), ili da jedu ono što im je zabranjeno; pa ipak nije se moglo postići niti kod jednog od njih, ne, niti jednom da bi se umiljavali svojim mučiteljima ili da bi pustili suzu, nego su se smijali za vrijeme bolova, i smijali su se za porugu onima koji su ih mučili, te su ispuštali svoje duše s velikom pripravnošću pošto su očekivali da će ih ponovo primiti.” (Židovski rat, II, 8).
Čvrsto uz Zakon bili su i rani kršćani u Judeji i Galileji, čime su nastavili biti Osey ha-Torah, Izvršitelji Tore. To je također bio Isus:

“Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke. Ne dođoh da ih ukinem, nego ispunim. Jer, zaista, kažem vam, sve dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari. Stoga tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i nučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.” (Mt. 5:17-19);

To je bio i Stjepan koji je farizeje i saduceje optužio da su ”primili Zakon, ali ga nisu vršili” (Dj. 6:53);

To je bio i Ananija, vjerojatno mavaker u Damasku/Kumranu, za koga Djela navode da je bio ”vjeran vršilac Zakona”, tj. ”Osey ha-Torah” (Dj. 22:3-17);

To je prema Priznanju Klementa bio i Petar;

To je bio i Jakov, brat Gospodinov koji je zbog toga dobio nadimak Pravedni (tj. Ispravni. Taj je nadimak dobio zbog izvrsnosti svoje vrline, tj. očito zato jer se ponašao ispravno u skladu s Torom, Zakonom);

Čvrsto uz Zakon bili su i Epifanijevi nazoreani u vrijeme dok su nazivani jeseani: ”Oni su Židovi te su čvrsto uz Zakon i obrezanje” (Panarion, 29:5.4).
Čvrsto uz Zakon bila je i sljedba s Mrtvog mora iz Kumrana. Jedno od njihovih imena bilo je Osey ha-Torah, “Izvršitelji Tore, Zakona“, kojeg su oni, revni na Zakon, zeloti Zakona izvršavali svim srcem i svom dušom:

”A u vezi izreke: ”Ti ćeš obdržati svoj zavjet na način da ga ispuniš.” (Pz, 23:24), neka niti jedan čovjejk, čak niti pod cijenu smrti, ne poništi bilo koju obvezujuću zakletvu kojom se zakleo da će obdržavati zapovijed Zakona.

I čak i pod cijenu smrti, čovjek će ispuniti zakletvu kojim se zakleo da neće odstupiti od Zakona.” (Savez u zemlji Damaska, XV-XVI).

”A svi koji priđu poretku zajedništva neka budu prevedeni u Savez pred Bogom da bi činili sve kako je zapovjedio i neka ne odstupe od Njega ni zbog kakvog straha ili bojazni i pokusa vatrene kušnje (tj. mučenja vatrom) za vladavine Belijalove.” (Pravilnik zajednice, II (1) 16-18).

”A ovo su odredbe njihovih puteva sa svim ovim Zakonima kad pristupe zajedništvu: svatko tko dolazi u Savjet zajedništva neka priđe Savezu Božjem na oči svih dragovoljaca i neka se zakune na svoju dušu zavjetom obveznim, da će se vratiti Nauku Mojsijevu po svemu kako je zapovjedio, svim srcem i svom dušom…” (Pravilnik zajednice, VIII (5) 7-13).

”… A ovo su načela Puta Umnika u ova vremena, kako za ljubav, tako i za mržnju njegovu; … i biti čovjek revan na Zakonu, čije će vrijeme doći u dan osvete … Neka sud Božji iščekuje vazda, u muci i nevolji neka blagoslivlje Stvoritelja svoga i što god se zbude, neka propovijeda o milosrđu njegovu.” (Pravilnik zajednice, XIII (9) 21).

”Nad onim koji prekrši Mojsijev Zakon nakon što ga je svim srcem i svom dušom prigrlio, bit će izvršena odmazda.” (Savez u zemlji Damaska, XV, 12-14).

Da se vratimo na Ananiju iz Damaska, za koga Djela navode da je bio ”vjeran vršilac Zakona” (Dj. 22:3-17). Upravo se kod njega može vidjeti identičnost između kršćanina ”vršioca Zakona” u Damasku i pripadnika sljedbe s Mrtvog mora iz Damaska/Kumrana: “Izvršavatelja Zakona“, “Osey ha-Torah“, esena.

To su također bili i ebioniti koji su Pavla optuživali da je otpadnik od Zakona. Pavla je to isto optuživala i Jeruzalemska crkva na čelu s Jakovom (Dj. 21:22), zbog čega je Jakov tražio da se Pavao podvrgne nazirejskom obredu čišćenja u Hramu.
Čvrsto uz Zakon bili su i zeloti koji ”kažu da je Bog (preko Zakona i zapovijedi koje im je dao) njihov jedini Vladar i Gospodar. Također za njih nema nikakve važnosti kojom će smrti umrijeti oni sami, kao niti njihovi rođaci i prijatelji, te ih nikakav strah ne može natjerati da nekog čovjeka nazovu gospodarom. A budući da je taj njihov čvrsti stav dobro znan mnogima, ja ne ću dalje govoriti o tom pitanju, niti se bojim da bi sve što sam rekao o njima nekome bilo nevjerojatno, nego se bojim da je sve ono što sam rekao ispod odlučnosti koju oni pokazuju kad podnašaju bol.” (Židovske starine, XVIII, 1).

Rani Kršćani = Revni za Zakon, Revnitelji Zakona, Zeloti Zakona, Zeloti Božji

Upravo je tim istim izrazom: ”revni na Zakon”, ”revnitelji Zakona”, tj. ”zeloti Zakona”, ”ξηλωται τον νομον υπαρχουσιν” (u našoj Bibliji, izdanje KS, prevedeno kao ”vatreni za zakon”) vodstvo rane Crkve nazvalo kršćane u vrijeme kad je Pavao bio optužen da je skrenuo s puta Zakona:

“Vidiš, brate: deseci su tisuća Židova povjerovali i svi su revnitelji (zeloti) Zakona (”ξηλωται τον νομον υπαρχουσιν”). A o tebi im je dojavljeno da sve Židove koji su među poganima upućuješ na otpad od Mojsija učeći ih da ne obrezuju djece i ne žive po običajima.” (Dj. 21:20-21).

Također je sličnim izrazom u svom govoru Pavao nazvao kršćane koji su ga htjeli linčovati: “Revnitelji Božji”, tj.”zeloti Božji” (” ξηλωται υπαρχων τον θεον”) i ”Put”:

“Ja sam Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, ali odrastao u ovom gradu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu; bijah revnitelj Božji kao što ste svi vi još danas. Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, kako mi to može posvjedočiti i veliki svećenik i sve starješinstvo. Od njih sam i pisma dobio za braću u Damasku pa se zaputio da i one ondje okovane dovedem u Jeruzalem da se kazne.” (Dj. 21:3).

Zbog toga što je Pavao u Damasku (Kumranu) prigrlio Zakon, a zatim ga odbacio i postao otpadnik od Zakona, kršćani, tj. sljedba Puta, revnitelji (zeloti) Zakona, kako ih je zvalo vodstvo rane Crkve, revnitelji (zeloti) Božji, kako ih je zvao Pavao i kojima je u Jeruzalemu govorio, očito u skladu s odredbom Damaskinskog Saveza koja kaže ”da nad onim koji prekrši Mojsijev Zakon nakon što ga je svim srcem i svom dušom prigrlio treba biti izvršena odmazda” (Savez u zemlji Damaska, XV, 12-14), stadoše vikati: ”Makni takvog stvora sa zemlje! On ne smije živjeti!” (Dj. 22:22).

Kako bi to proveli u djelo, oni poduzeše sljedeću nazirejsku akciju: ”Kad nastade dan, Židovi skovaše urotu i obećaše, uz zaziv prokletstva na se, da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. A bilo ih je više od četrdeset koji su skovali tu urotu.” (Dj. 23:12-13).

Vidimo da su to bili jedni te isti: Židovi rani kršćani = revnitelji Zakona = revnitelji Božji = sljedba Puta = nazirejska sljedba → koji su htjeli ubiti Pavla pred Hramom → koji su htjeli su ubiti Pavla dok im je govorio → koji su dali nazirejski zavjet da neće jesti ni piti dok ne ubiju Pavla: oni su djelovali na temelju propisa iz Damaskinskog Saveza iz Kumrana.

Zaključak:

1) Iz ovdje prezentiranih tekstova rane Crkve i onih kumranske zajednice vidi se da su jedni i drugi, i pripadnici rane Crkve i oni iz Damaska (Kumrana) bili sljedbenici Puta odnosno Puta Umnika i Revni na Zakon, čemu treba pridodati prijašnju konstataciju da su jedni i drugi bili Nazareni Saveza odnosno Nozrei ha-Brit.

Revni za Zakon također su bili Matatija (preteča zelota), zeloti, hasidejci (preteče esena) i eseni.

2) Pripadnici rane Crkve, njih četrdesetak koji su položili nazirejski zavjet da neće jesti niti piti dok ne ubiju Pavla, djelovali su prema propisu iz Kumrana, što dodatno ukazuje na povezanost kršćana i Kumrana.

^*18 Ukoliko ne računamo Isusa Nazarećanina (Isusa nazoreana), koji je prema tada postojećoj nazoreanskoj/nazirejskoj sljedbi morao dobiti svoje ime, nazirejska je sljedba prvi puta u povijesti navedena u Dj. 24:5 oko 58. godine, dok je Pavao označen kao kolovođa te sljedbe. Iz Djela proizlazi da je nazirejska sljedba bila sinonim za sljedbu Puta (tj. ranu Crkvu), sljedbu koju je Pavao prvo progonio po svoj Judeji i Damasku (Kumranu), zatim da je Pavao nakon preobraćenja u Damasku (Kumranu) bio kršten, nakon čega je postao sljedbenik sljedbe Puta (rane Crkve) i jedan od njenih kolovođa.

Drugi puta u povijesti nazirejska sljedba spominje se kod Epifanija u Panarionu, djelu koje je pisano između 374. i 377. godine. Možda Epifanije pod tim imenom navodi sljedbenike Ivana Krstitelja, mandeance, koji su tada još uvijek bili na navedenom području i koji su sebe nazivali nazoraeani, a možda navodi ebionite.

^*19 Još jedna Epifanijeva kontradikcija. Prije je rekao da su nazoreani nastali odcjepljenjem aspostolskih sljebenika od apostola između Isusovog uzašašća i Markovog propovijedanja u Egiptu (tj. između 30. i 48. godine), a sada kaže da su nazoreani nastali u Pereji oko 68. godine, nakon što su učenici napustili Jeruzalem pred nadolazeću opsadu i otišli u Pereju.

^*20 Židovi u rabinskom i današnjem hebrejskom jeziku kršćanina zovu notzrim (נוצרים). To je slično kao u Kuranu i današnjem arapskom jeziku za kršćanina: nasara (množina: nasrani, “kršćani”), pri čemu arapska riječ nasara (نَصارى) dolazi od arapskog korijena “nsr” (ن ص ر). Također je i Tertulijan (oko 160-220) u djelu Protiv Marciona 4:8 zapisao da Židovi kršćane zovu nazareni; zatim je Euzebije (oko 311.) zapisao da se imenom nazareni prije nazivalo kršćane; dok je Sv. Jerolim (oko 347-420.) zapisao da se u sinagogama riječ nazareni koristila za kršćane (Esaiam 5, 18-19).

EBIONITI

EPIFANIJE IZ SALAMINE: ”Ebioniti su isto kao kerinthianci i nazoreani; sljedba sampseana i elkasaita pridružena im je do nekog stupnja. Oni kažu da je Krist stvoren na nebu, također i Sveti Duh… Iako su Židovi, imaju evanđelja, gadi im se jesti meso, za Boga uzimaju vodu, i kao što sam rekao, smatraju da se Krist obukao u čovjeka kada se utjelovio. Stalno se uronjavaju u vodu, ako hoćete, ljeti i zimi, zbog čišćenja, kao i Samaritanci.” ^*1 (Panarion, II, 30,1-3 30).

” Slijedeći te (tj. nazoreane) i imajući iste poglede, Ebion,^*2 utemeljitelj ebionita ispoljio je nakaznost u mnogim oblicima koja je praktično oformila zmijoliki oblik mitske višeglave hidre.” (ibid., 30:1.1).

”… Jer on je imao samaritansku odbojnost, ali židovsko ime, poglede oseana, nazoreana i nasareana, prirodu kerinthijanaca i zloću karpokratijanaca. No on je samo imao kršćansko ime^*3 – ali sigurno ne i njihovo ponašanje, poglede i znanje te evanđeosko i apostolsko slaganje u vjeri!” (ibid., 30:1.2-3).

”A pošto je on praktično u sredini između svih tih sljedbi, on je ništa. Riječi pisma: ”Ja sam bio skoro u svakom zlu, u sredini između crkve i sinagoge”, ispunjene su u njemu. On je Samaritanac, ali odbacuje ime s gađenjem. I dok ispovijeda da je Židov, on je suprotno od Židova – premda se s njima djelomično slaže…” (30:1.4-5).

”Jer Ebion je suvremenik nazoreana i njihov saveznik te je izveden od njih. Na prvom mjestu, rekao je da je Krist začet seksualnim odnosom i da je sjeme čovjeka, Josipa – već sam prije rekao da se on s drugima slagao u svemu, osim u ovoj jedinoj razlici – njegovom pridržavanju judaističkog zakona subote, obrezanja i svih drugih židovskih i samaritanskih pridržavanja. Ali kao i Samaritanci, on još ide dalje nego Židovi. On je dodao pravilo u vezi dodirivanja pogana^*4 i da čovjek mora sebe uroniti u vodu svakog dana kad je bio sa ženom, nakon što je napusti – u bilo koju vodu koju nađe, more ili neku drugu. Štoviše, ako on sretne nekog dok se vraća sa zagnjuravanja i uronjavanja u vodu, on trči natrag na još jedno uronjavanje, također često zajedno sa svojom odjećom!” (ibid., 30:2.1-5).

”U sadašnjosti, ta sljedba odbacuje bezženstvo i zajedno s time nevinost, kao i drugi te vrste. No oni su se jednom ponosili s djevičanstvom zbog Jakova, Gospodinova brata, ako hoćete, te naslovili svoje rasprave: ‘Starijima i djevcima’.” (30:2.6).

”Oni su se oformili poslije pada Jeruzalema. Jer praktično svi koji su došli u vjeru u Krista tada su se naselili u Pereji, u Peli, gradu u Dekapolisu kojeg spominje evanđelje, koji je blizu Bataneje i Bašanitisa – a pošto su oni tada tamo otišli i živjeli tamo, to je stvorilo priliku za Ebiona. I koliko ja znam, on je prvo živio u selu zvanom Kokabe (Cocabe) u okrugu Karanaim – također zvanom Aštaroth – u Bašanitisu. Tamo je otpočeo svoj loš nauk – u istom mjestu, ako hoćete, kao i nazoreani koje sam već spomenuo. Jer od kada je Ebion bio povezan s njima i oni s njime, svaka je strana dijelila istu vlastitu zloću s (onom) drugom. Svaka se, isto tako, razlikovala od druge do nekog stupnja, ali su one jedna drugu kopirale u pakosti. Ali ja sam već potanko govorio u drugim djelima i o drugim sljedbama o lokaciji Kokabe i Arabiji.” (ibid., 30:2.7-9).

”A početno, kao što sam rekao, Ebion je proglasio da je Krist začet od čovjeka, Josipa. Međutim, počinjajući kasnije, različiti njegovi sljedbenici naveli su konfliktno pripovijedanje o Kristu čime su napravili zaokret u neodrživo i nemoguće. Ali mislim da razlog može biti taj jer je Elxai – lažni prorok (kojeg sam spomenuo ranije) u traktatima zvanim ”Sampseani”, ”Osseni” i ”Elkasaiti” – bio povezan s njima, zbog čega su oni, kao što jesu, dali neke imaginarne opise Krista i Svetog Duha.” (ibid., 30:3.1-2).

”Oni također prihvaćaju evanđelje po Mateju. Kao i kerinthiani i merinthiani, koriste jedino njega. Oni ga zovu ”prema Hebrejima”, te je istina kada kažu da je jedino Matej ispričao i sastavio evanđelje u Novom Zavjetu na hebrejskom jeziku i alfabetu.” (ibid., 30:3.7).

”Sve su svoje napisali u ”Putovanjima” te su lagali u vezi Petra u mnogo pogleda, govoreći da se on poradi čišćenja svakog dana kupao, kao i oni.^*5a I oni kažu da se on ustručavao od sirovog i (kuhanjem ili pečenjem) obrađenog mesa,^*5b kao i oni, te bilo kojeg drugog mesnog jela – pošto se oboje, Ebion i ebioniti, potpuno ustručavaju od njih. Kad upitate jednog od njih zašto oni ne jedu meso, oni nemaju ništa da kažu, nego glupavo odgovaraju: ”Zbog toga što je ono produkt spajanja i spolnog općenja tijela, mi to ne jedemo”. Zbog toga u skladu s njihovim glupim propisima, oni se potpuno gade sami sebi pošto su oni produkt spolnog općenja muškarca i žene.” (ibid., 30:15.3-4).

”Oni također prihvaćaju krštenje uz njihovo svakodnevno kupanje. I godinu za godinom, ako hoćete, oni slave misterije u imitaciji svetih misterija Crkve, upotrebljavajući beskvasni kruh – a drugi dio misterije samo s vodom (a ne vinom).”^*6 (ibid., 30:16.1).

”Kao što sam rekao, oni stavljaju dva božanska izabranika jednog pokraj drugog, jednog koji je Krist i drugoga koji je đavao. I kažu da je Kristu bilo dodijeljeno da dođe na svijet, ali da je Božanskim dekretom ovaj svijet bio povjeren đavlu, ako hoćete, na zahtjev obojice. I oni kažu da je Isus bio začet sjemenom čovjeka^*7a i izabran i zbog tog izbora bio nazvan Sin Božji i poslije Krist, koji je došao u njega s visine u obliku goluba. I oni kažu da njega nije začeo Bog Otac, nego da je bio stvoren kao jedan od arhanđela^*7b te da je on vladar obojih, anđela i svih stvorenja Svemogućeg; i da je on došao i uputio nas (da ukinemo žrtve). Pošto njihovo tzv. Evanđelje kaže ”Došao sam da ukinem žrtve, a ako vi ne odstupite od žrtvovanja, srdžba neće odstupiti od vas”. Te i svakako slične stvari njihova su moćna sredstva.” ^*8 (ibid., 30:16.2-5).

”Oni kažu da postoje druga Djela apostolska te da ona sadrže mnogi potpuno bezbožni materijal kojim su oni promišljeno naoružani protiv istine. On (Ebion) propisuje izvjesne stupnjeve i direktive u ”Stupnjevima Jakova”, ako hoćete, premda je on raspravljao protiv Hrama i žrtvi te vatre na oltaru – i mnogo čega drugog što je prepuno besmislica.” (ibid., 30:16.6-7).

”Oni se ne srame da ovdje optuže Pavla izvjesnim lažnim izmišljotinama njihovim lažno apostolskim podlostima i prijevarama. Oni kažu da je on bio iz Tarza – što on sam potvrđuje i ne negira. Ali oni pretpostavljaju da je on bio grčkog porijekla … Tada kažu da je bio Grk te sin grčke majke i grčkog oca, ali da je otišao u Jeruzalem, gdje je proveo jedno vrijeme i želio oženiti kćerku velikog svećenika. Zbog toga je on postao prozelit i obrezan. No pošto nije mogao dobiti djevojku takve vrste, postao je ljut i pisao je protiv obrezanja, subote i zakonodavstva.” (ibid., 30:16.8-9).

”Ali on stvara potpuno lažnu optužbu – tu strašnu zmiju s njegovim siromaštvom razumijevanja. Jer ”Ebion” preveden s hebrejskog na grčki znači ”siromašan”. A on je zaista siromašan u razumijevanju, nadi i stvarnim činjenicama, pošto Krista uzima za pukog čovjeka i te nade u njega sa siromaštvom vjere. Ali njihovo hvalisanje svojata, ako hoćete, da su oni siromašni zato jer su prodali svoju imovinu u apostolsko vrijeme i stavili je pred noge apostola, te su otišli u siromaštvo i odricanje, zbog čega su ih svi zvali ”siromašni”. Ali ovdje nema istine u tom njihovom svojatanju; on se stvarno zvao Ebion. Pretpostavljam da je siromašna, bijedna osoba proroštvom dobila to ime od oca i majke.” (ibid., 30:17.1-3).

”A koliko samo mnogo drugih, šokantnih, lažnih, potpuno bezbožnih pridržavanja oni imaju! Kad se jedan od njih razboli ili ga ugrize zmija, on odlazi u vodu i priziva imena u Elxaiu: ”Nebo i zemljo, soli i vodo, vjetrovi i anđeli pravednosti”, prizivaju, ”kruhu i ulje”, te počinju govoriti: ”Pomozi mi i oslobodi me od mojih boli!” (ibid., 30:17.4).

”No ja sam već prije upravo gore ukazao, da Ebion nije ništa znao o tome. Njegovi sljedbenici koji su se kasnije združili s Elxaijem imali su obrezanje, subotu i običaje Ebiona, a Elxajevu fantaziju…” (ibid., 30:17.5).

”Oni prihvaćaju Abrahama, Izaka i Jakova, Mojsija i Arona – a Jošuu sina Nunova, jednostavno kao Mojsijevog nasljednika, ali ne i od kakva značaja. No poslije tih, oni ne prihvaćaju više nikog od proroka, nego čak Izajiju i Jeremiju, Danijela i Ezekijela, Iliju i Elišu (Elizeja) anatemiziraju, pošto im ne pridaju nika-kvu pažnju i bogohule na njihova proroštva, već prihvaćaju samo evanđelje. Međutim, oni kažu da je Krist prorok istine i Krist; (te) da je on Sin Božji po promaknuću i po njegovoj vezi s uzdignućem koje mu je dano odozgo. Proroci su, kažu oni, proroci (svog vlastitog) razumijevanja, a ne istine. On sam (Isus), oni bi htjeli, prorok je, čovjek, Sin Božji i Krist – pa ipak samo čovjek, kao što sam rekao, premda imajući vrlinu života on je došao (do toga) da bude nazivan Sin Božji.” (ibid., 30:18.4-6).

”Oni ne prihvaćaju niti Mojsijevo Petoknjižje u njegovoj punini, (nego) određene dijelove odbacuju…” (ibid., 30:18.7). ª

IRINEJ (II. st. – oko 220.): ”Oni koji se zovu ebioniti slažu se da je svijet stvorio Bog, no njihova su mišljenja u vezi Gospodina slična onima Kerintha i Karpokrata. Oni upotrebljavaju samo evanđelje po Mateju te odbacuju apostola Pavla, tvrdeći da je on bio otpadnik od Zakona. A u odnosu na proročke spise, oni ih nastoje tumačiti na nekako osebujan način: prakticiraju obrezanje, ustraju u obdržavanju onih običaja koji su naređeni Zakonom, i toliko su židovski u svom stilu života da čak Jeruzalem štuju kao da je kuća Božja.” (Adversus haereses, ‘Protiv hereza’, oko 180.).

”Slijedeći te (Theodotiona iz Efeza i Akvilu iz Ponta), ebioniti tvrde da je njega (Isusa) začeo (rodio) Josip.” (ibid.). ª

HIPOLIT IZ RIMA (170-235.): ”Ebioniti, međutim, priznaju da je svijet stvorio onaj tko je u stvarnosti Bog, ali iznose legende u vezi Krista, slično kao Kerinth i Karpokrat. Žive u skladu s običajima Židova, navodeći da su prema Zakonu opravdani, te govore da je Isus bio opravdan ispunjenjem Zakona. I zato je (prema ebionitima), on dobio ime Božji Krist i Isus, jer niti jedan (čovjek) od ostatka (čovječanstva) nije u potpunosti ispunio Zakon. A ako bi čak neki drugi (čovjek) ispunio zapovijedi Zakona, on bi bio Krist. I ako bi također oni sami (tvrde ebioniti), na sličan način ispunili (zapovjedi Zakona), u su mogućnosti da postanu Kristovi. Jer tvrde da je naš Gospodin osobno je bio čovjek u istom smislu kao svi (drugi ljudi).” (Protiv svih hereza). ª

EUZEBIJE IZ CEZAREJE (oko 265-340.): ”Kako pak zloduh druge nije mogao odvojiti od ljubavi prema Božjemu Kristu, sebi je ove (ebionite) pridobio pronašavši drugi način da ih zarobi. S pravom su pređi dotične nazivali ebionitima, jer su siromašno i skromno mislili o Kristu.

Ebioniti su Krista smatrali jednostavnim i običnim, da je samo čovjek opravdan napredovanjem u ćudoređu, rođenim iz sjedinjenja muža (Josipa) i Marije. Ebioniti su se u cjelini držali strogog opsluživanja Zakona, jer su smatrali da se ne bi spasili samo vjerom u Krista i životom po vjeri (kako je to, suprotno od ebionita, tvrdio Sv. Pavao).

Ali pored spomenutih, drugi (unutar sljedbe ebionita) i mada istoga naziva, izbjegli su ludosti naznačenih. Nisu zanijekali da se Gospodin rodio od Djevice i Duha Svetoga. Ipak ni oni kao ni prethodni ne priznaju da je Krist vječan jer je Bog, Riječ i Mudrost. Vratili su se bezbožnosti prvo spomenutih. To nadasve zato jer su se poput onih trudili tjelesno opsluživati Zakon (tj. obrezavali su svoje sinove).

Oni su smatrali da treba odbaciti sve apostolove Poslanice (tj. Poslanice Sv. Pavla). Apostola (Pavla) su nazivali otpadnikom od Zakona. Služili su se samo tzv. Evanđeljem po Hebrejima. O drugim su pak (evanđeljima) malo vodili računa.

Ovi su poput prethodnih obdržavali subotu i druga židovska obdržavanja. Ipak su, kao i mi, slavili Gospodinove dane kao sjećanje na Spasiteljevo uskrsnuće.

Zbog naznačenog postupanja dobili su takvo ime. Ime ebioniti pokazuje siromaštvo njihova duha: takvim se imenom kod Hebreja naziva siromah.” (Crkvena povijest, III, 27:1-6XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI.).

“Što se tiče tih prevoditelja, treba navesti da je Simahus bio ebionit. A hereza ebionita, kako je nazivaju, tvrdi da je Krist bio sin Josipa i Marije te ga smatra običnim čovjekom i snažno inzistira na obdržavanju Zakona na židovski način, kao što smo već vidjeli u ovoj Povijesti. Još postoje komentari Simahusa u kojima izgleda da podržava ovu herezu napadajući evanđelje po Mateju. Origen navodi da je on dobio ove, kao i druge Simahusove komentare na pisma određenog Juliana, koji je, kaže, u nasljedstvo dobio knjige od samog Simahusa.” (ibid., VI, 17XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI.). ª

Komentari:

^*1Ebioniti su se uranjali u vodu kao i hemerobaptisti.

^*²Koliko znamo, prvi je Epifanije u Panarionu, pisanom između 374-377. uveo imaginarnu osobu Ebiona kao osnivača sljedbe ebionita. Za njim je to oko 404. godine ponovno učinio Jerolim u citiranom Pismu br. 75 Augustinu. Prije njih nitko nije naveo postojanje Ebiona.

Zapravo se radilo o ebionitima, te je Epifanije ime Ebiona vjerojatno uveo zato da zamagli povijest ebionita prije oko 70. godine. Ime ”ebioniti” (”siromašni”), bilo je jedno od imena sljedbe iz Kumrana; zatim su se imenom ”siromašni” i ”siromašni sveti” nazivali pripadnici rane Crkve u Jeruzalemu za koje je Pavao sakupljao novac po Ahaji, Makedoniji i Maloj Aziji te ga slao ili donosio u Jeruzalem; poslije razaranja Jeruzalema tim se imenom nazivala sljedba koja je priznavala Krista, ali je i dalje obdržavala Zakonom propisane običaje – nju su napadali razni crkveni oci: Irinej, Euzebije iz Cezareje, Epifanije, Jerolim i drugi. Smatram da se radilo o jednoj te istoj sljedbi, tj. da su ”siromašni” iz Kumrana = ”siromašni” i ”siromašni sveti” rane Crkve iz Jeruzalema = ”ebioniti” iz vremena poslije razaranje Jeruzalema.

^*3Kršćansko ime: ”ebioniti” na hebrejskom znači ”siromašni”. Pavao kršćansku zajednicu u Jeruzalemu naziva imenom ”siromašni sveti” i ”siromašni” (Rim. 15:26; 2 Kor 6:10; Gal 8:9 te piše da je ”Krist od bogataša poradi vas postao siromašan”/2 Kor 8:9; također Jak 2:5). Vjerujem da su ”siromašni Sveti” u Jeruzalemu bili stacionirani u esenskom samostanu blizu Vrata esena, ”hê pulê Essênôn”, koja navodi Josip (Židovski rat, V, 4,2), a koje neki istraživači lociraju u jugozapadnom dijelu jeruzalemskog zida, odnosno, vjerujem da te jeruzalemske esene, Osey ha-Torah, Izvršitelje Tore, možemo identificirati kao kasnije ebionite koji su izvršavali odredbe Zakona, te kao siromašne i siromašne svete u Jeruzalemu. Pretpostavlja se da je u njihovom samostanu Isus s apostolima održao Pashalnu, tj. Posljednju večeru.

To što ebioniti nisu imali ”kršćansko ponašanje, poglede i znanje te evanđeosko i apostolsko slaganje u vjeri” odnosi se na njihovo pridržavanje Zakona, Tore, zatim to što su smatrali da je Isus bio fizički sin Josipa i Marije te da je Pavao bio otpadnik od Zakona, dok su za razliku od njih, tadašnji kršćani slijedili Pavlov oblik kršćanstva.

^*4Vidjeli smo da su i Hipolitovi eseni (zeloti) imali pravila protiv dodirivanja stranaca. Takva pravila protiv kontakta s poganima nalaze se i u kumranskom tekstovima 1Q S 5,11-20; CD 12,6-21; 13,14-15.

^{*5a i 5b}Radi se o podacima iz Homilija Pseudo-Klementa.

^*6Treba reći da niti therapeuti u Egiptu nisu koristili vino.

^{*7a i 7b}Kako sad to? U istom odlomku Epifanije tvrdi da ebioniti kažu da je Isus bio začet sjemenom čovjeka te da oni također kažu da njega nije začeo Bog Otac, nego da je bio stvoren kao jedan od arhanđela!

^*8Protiv Hrama i hramskih žrtvovanja govorio je Isus i sljedba s Mrtvog mora, a također i Petar u Priznanjima Klementa I, 1.64.

Na kraju ovog razmatranja navodimo Hegesipa, koji u citatima poznatim iz knjiga Euzebija iz Cezareje, navodi sljedeće sljedbe u Judeji:

SLJEDBE U JUDEJI

HEGESIP (oko 110-180.): ”Među obrezanima kod Izraelovih sinova mišljenja bijahu različita protiv Judina plemena i Krista. Njih su (imali) ovi: eseni, galilejci, hemerobaptisti, mazboćani, samarićani, saduceji, farizeji.” (Euzebije iz Cezareje, Crkvena povijest, IV, 22XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI.).

Komentar: Smatramo su Hegesipu galilejci bili sinonim za zelote i sikare tj. za Sljedbu Jude Galilejca, isto kao i u Lukinom evanđelju (Lk. 13:1-3).

Za hemerobaptiste (ήμερα=svaki dan; ήμερεύω=dan provoditi, život provoditi; henerobaptisti=svaki dan se kupati), smatramo da su bili sljedbenici Ivana Krstitelja, mandeanci.

Komentar o Epifaniju:

Što reći o Epifaniju nakon svih navedenih njegovih podataka, etimologija, obrazloženja i izjava? Prvo što treba primijetiti je to da on među židovskim sljedbama uopće ne spominje sljedbu zelota, a oni su bili najvažniji židovski faktor u I. židovskom ratu. Zatim možemo reći da je o esenima, koje je pogrešno označio kao samaritansku sljedbu, znao napisati samo toliko koliko je stalo u jednu jedinu rečenicu, a vidjeli smo da su autori koji su pisali prije njega, napisali zaista mnogo o njima. Kao da Epifanije uopće nije čitao ili je loše pročitao Josipa, Filona, Hegesipa, Hipolita i Irineja koji su o sljedbama u Judeji pisali prije njega. Dalje možemo reći da je o sljedbama u Judeji iznio toliko pogrešnih podataka i neistina da nam izgleda da to ne može biti slučajno, te da s velikom stupnjem sigurnosti možemo konstatirati da se istina gotovo uvijek nalazi na suprotnoj strani od mnogo čega što je on za sljedbe u Judeji iznio.

Ovo zapažanje možemo ukratko konkretizirati i obrazložiti:

Epifanijeva neistinita izjava, pogrešan ili nepotpun podatak	Istina i pretpostavljena istina
Eseni su bili samaritanska sljedba.	Eseni nisu bili samaritanska, nego židovska sljedba.
Epifanije je o esenima znao toliko malo da je o njima napisao samo jednu jedinu rečenicu.	Drugi su autori prije njega donijeli pravo bogatstvo podataka o esenima.
Pošto Epifanije ne navodi esene kao židovsku sljedbu u Judeji, a znamo da su oni tamo živjeli, onda esene u Judeji trebamo potražiti pod nekim drugim imenom između onih sljedbi koje je Epifanije naveo da su bile u Judeji.	Esene u Judeji trebamo potražiti u Epifanijevim sljedbama nasareana i oseana.
Epifanije spominje u Judeji sljedbe nasareana i oseana.	Treba reći da nitko od pisaca koji su o sljedbama u Judeji pisali prije Epifanija (Josip, Filon, Plinije Stariji, Dio Kokejan, Hegesip, Hipolit, Irinej) ne spominje da su sljedbe nasareana i oseana postojale.
Epifanije nije naveo etimologiju imena niti za esene, niti za nasareane.	Etimologija imena za esene je ”Osey ha-Torah”, ”Izvršitelji Tore”, a to je ime koje je sljedba s Mrtvog mora koristila kao jedno od svojih imena. Etimologiju za ime nasareani trebamo potražiti u hebr. riječi ”nasi” koja znači ”uzvišen, uzveličan, uzdignut, tj. kralj, princ, upravitelj, vladar” (Strong 5387). Ta riječ dolazi od hebr. riječi ”nasa”; (Strong. 5375), a to je ime koje je kumranska sljedba s Mrtvog mora koristila za mesijanskog pretendenta vođu zajednice. Također treba reći da su i nasareani i oseani, isto kao i sljedba s Mrtvog mo-ra smatrali da je Petoknjižje (Tora) slu-žbenog judaizma Drugog Hrama bilo krivotvorina te su imali drugačije Peto-knjižje (Mojsijevu Toru). Dio toga vidi se u Hramskom svitku (11Q19-20) za ko-jeg neki istraživači kažu da je to alter-nativna Tora koju je koristila kumran-ska zajednica i da u određenom smislu predstavlja šestu Knjigu Zakona.
Saduceji su bili ogranak Samaritanca Dositeja.	Saduceji nisu bili ogranak Samaritanca Dositeja, nego židovska sljedba u kojoj su se nalazili svi veliki svećenici, sva njihova rodbina i sve njihove pristaše.
Epifanije navodi Hemerobaptiste, ali ne nudi nikakvu etimologiju.	Hegesip također navodi Hemerobap-tiste. Prema etimologiji svog imena oni su se svaki dan obredno kupali. Smatramo da su to bili sljedbenici Ivana Krstitelja, današnji mandeanci.
Epifanije kaže da nasareani nisu poznavali Krista odnosno da su nasareani bili prije Krista, a nazoreani poslije.	Međutim, on sam upada u kontra-dikciju kad kaže da je od vremena cara Trajana nauk Elxaia iskvario nauk na-sareana, oseana, nazoreana i ebionita, tj. da su do tada svi oni postojali.
Apostoli su se na početku nazivali ”jeseani”, imenom za koje Epifanije kaže da dolazi ili od imena Davidova oca Jessea, ili od imena Jesusa, ili od hebrejske riječi ješa (spasenje).	Ako u toj Epifanijevoj izjavi ima zrnce istine, onda bi umjesto imena ”jeseani” svakako trebalo napisati ime ”eseni” i pronaći njegovu etimologiju u ”Osey ha-Torah”.
Oko Maroetskog jezera živjeli su jeseani, rani kršćani.	Oko Maroetskog jezera nisu živjeli jeseani, nego therapeuti, jedna vrsta esena. Kršćani tada, tj. oko 10. godine kad je Filon napisao svoje djelo, još nisu postojali.
Izraz ”ljudi oseani” znači ”metiljavi ljudi”.	Naziv ”ljudi oseani” označava ljude ”Osey ha-Torah”, Izvršavatelje Tore, a ne metiljave ljude.
Nazireji su bili samo oni ljudi koji su još u majčinoj utrobi bili posvećeni za nazirejski poziv te je taj njihov poziv trajao kroz njihov čitav život.	Neki su nazireji bili ljudi posvećeni za taj poziv još u majčinoj utrobi, dok su drugi postali nazireji zbog nečega u neko doba svoga života te je njima nazirejski poziv ili zavjet trajao sve dotle dok nisu ispunili ono na što su se zakleli ili zavjetovali. Nazirejski je poziv uobičajeno uključi-vao zabranu pijenja vina i zabranu je-denja grožđa ili jela od grožđa te zabra-nu šišanja kose za vrijeme nazireata. Isto tako je i neka sljedba koja je imala neko svoje drugo ime, zbog nečega i na neko određeno vrijeme mogla postati nazirejska sljedba. Primjer toga je kumranska sljedba koja je de facto bila nazarejska sljedba jer se “po Božjoj volji odstranila (odvojila) od zajednice ljudi grijeha”, a i de jure pošto je jedno od njenih imena bilo “Nozrei ha-Brit”, tj. “Nazareni Saveza”. Primjer toga je rana Crkva koju Djela nazivaju ”Put” ili ”sljedba Puta”, a koju je Tertul, u optužnici koju je pročitao na sudu, nazvao ”nazarejska sljedba”. Smatramo da je to ime izvedenica od kumranskog imena “Nozrei ha-Brit”, tj. “Nazareni Saveza”. Prije toga je Isus na pashalnoj posljednjoj večeri postao nazirej koji se odrekao vina do onog časa dok on, zajedno s njegovim učenicima ne budu bili u kraljevstvu Oca njegova. Pretpo-stavljamo da su ga tada i njegovi učenici slijedili u tom nazirejstvu te da je otada kršćanska sljedba postala de facto nazarejska sljedba.
Postojala je nazoreanska sljedba te su u ono prvo vrijeme sve kršćane nazivali ”nazoreanima”.	Postojala je sljedba Puta, rana Crkva ili kršćani, kako su Isusove učenike i sljedbenike prozvali u Antiohiji, koja je pretpostavljamo de facto postala nazarejska sljedba nakon pashalne posljednje večere, a nju su njihovi neprijatelji nazivali ”nazirejska sljedba”. Isto je tako, u IV. stoljeću postojala sljedba ebionita, čiji su se pripadnici prema Jerolimu, nazivali nazoreani.
Isus Nazarećanin dobio je ime po Nazaretu u kome je odrastao.	Isus nazorean nije mogao dobiti ime po gradu Nazaretu, jer Nazaret u I. stoljeću nije postojao, nego zato što je zbog nečega postao nazirej. Znači da je u to vrijeme sljedba ebionita bila nazirejska sljedba.
Nakon što su se Isusovi apostoli prestali zvati jeseani, neki njihovi sljedbenici počeli su se nazvati ”nazoreani” po gradu Nazaretu u kome je Isus odrastao.	Sljedbenici apostola nisu mogli dobiti ime nazoreani po gradu koji još tada u I. stoljeću nije postojao, nego zato što su zbog nečega postali nazireji.
Postojao je neki Ebion koji je utemeljio ebionitsku sljedbu.	Nije postojao nikakav Ebion, jer njega ne navodi niti jedan raniji pisac, nego su postojali ebioniti (”siromašni”), što je bilo jedno od imena za sljedbu s Mrtvog mora, kao i ”siromašni” (”ebjonim”) te ”siromašni sveti”, što je bilo ime pripadnika rane Crkve koji su živjeli u Jeruzalemu. To je vjerojatno bilo ime onih esena (Osey ha-Torah) koji su živjeli u svom samostanu u esenskom kvartu blizu Vrata esena.
Epifanije uopće nije naveo zelote kao židovsku sljedbu u Judeji u I. stoljeću!	Zeloti su bili jedna od najznačajnijih sljedbi u Judeji u I. stoljeću. Hegesip ih navodi pod imenom Galilejci.

Zaključak. Zbog brojnih neistina i netočnih podataka koje je napisao, Epifaniju ne možemo i nećemo doslovno vjerovati na riječ. No koristeći njegove podatke kao zrnca istine koje je on ispremiješao i možda nesvjesno posakrivao po različitim mjestima, pokušat ćemo stvoriti logičnu cjelinu.

U tom nam smislu izgleda i smatramo da su nasareani i oseani bili ”Osey ha-Torah”, eseni; zatim da su se Isusovi učenici na početku nazivali ”Osey ha-Torah”, eseni (a ne jeseani), kao i ”nasareani” u značenju sljedbenici nasija, kralja, princa, vladara. Pošto je riječ nasi ekvivalent za riječ mesija te ju je u tom smislu kao sinonim koristila sljedba s Mrtvog mora, možemo reći da je hebr. riječ nasareani ekvivalent za grč. riječ kršćani, odnosno, da su sljedbu Isusovih učenika, koja se na početku na hebrejskom zvala nasareani (sljedbenici Nasija), u Antiohiji na grčkom prozvali kršćani (sljedbenici Krista).

Ovo ima dalekosežno značenje te Isusa i njegove učenike, dodatno i još čvršće povezuje s Kumranskom sljedbom s Mrtvog mora, nego što je to dosad bio slučaj. Dosada smo ih povezivali preko fragmenta 7Q5 (dio Markovog evanđelja), Mesije neba i zemlje (4Q521, ploča 1, fragment 1) i ebionita (siromašnih i siromašnih svetih).

Sada ćemo navesti dodatne veze između Kumrana, Ivana i Isusa kojih nema u prvom dijelu prikaza njihovih veza, a nakon toga ćemo prijeći na sam Kumran i sljedbu s Mrtvog mora:

Veze između Kumrana, Ivana i Isusa (2)

Iz prezentiranih tekstova rane Crkve i kumranske sljedbe s Mrtvog mora vidjeli smo da su jedni i drugi, pripadnici rane Crkve i oni iz Damaska (Kumrana) bili sljedbenici Puta, Revni na Zakon, Sveti, Siromašni, Nazareni Saveza (Nozrei ha-Brit) i nazarejska sljedba. Jedni i drugi sebe su zvali “hoi polloi”, tj. Mnoštvo.

Vidjeli smo također da su Židovi u Jeruzalemu, smatramo pripadnici rane Crkve, njih četrdesetak koji su položili nazirejski zavjet da neće jesti ni piti dok ne ubiju Pavla, djelovali upravo prema odredbi Damaskinskog Saveza koja kaže da ”nad onim koji prekrši Mojsijev Zakon nakon što ga je svim srcem i svom dušom prigrlio, treba biti izvršena odmazda” (Savez u zemlji Damaska, XV, 12-14), što znači da je ovaj dio regulative rane Crkve dolazio iz Kumrana.

To da su gore navedeni Židovi bili pripadnici rane Crkve vidimo iz toga što su dan prije davanja navedenog nazirejskog zavjeta, Židovi, pripadnici rane Crkve htjeli ubiti Pavla nakon što im je govorio (Dj. 22:22), i htjeli su ga ti isti Židovi još prije toga ubiti pred Hramom (Dj. 21:31). Njih je Pavao, u svom govoru kad im se obratio nazvao revniteljima Božjim tj. zelotima Božjim (ζηλωτης υπαρχων τον Θεον) i sljedbom Puta (Dj. 22:3-4); vodstvo rane Crkve s Jakovom na čelu nazvali su ih revniteljima Zakona, tj. zelotima Zakona (ζηλωται τον νομου) i Židovima koji su prigrlili kršćansku vjeru (Dj. 21:20), dok je Tertul na sudu za njih rekao da su nazarejska sljedba (ναζωραιον αιρεσος), (Dj. 24:5). Sve se to događalo oko 58. godine.

A i Židovi iz Damaska (Kumrana) htjeli su ubiti Pavla u njihovom gradu još oko 39. godine, nakon što je on tamo bio kršten i nakon što je tamo proveo tri godine propovijedajući (Dj. 9:24), očito zato jer je ”prekršio Mojsijev Zakon nakon što ga je svim srcem i svom dušom prigrlio”. To sve zajedno svjedoči o kontinuitetu namjere da se Pavla ubije, kako onih iz Damaska/Kumrana, tako i ranih kršćana Židova u Jeruzalemu.

Osim kumranskih starješina 39. godine, čija optužba doduše nije navedena u Djelima, ali je iz njihove namjere da ubiju Savla jasno kakva je bila: (”Prekršio je Mojsijev Zakon … i nad njim treba biti izvršena odmazda”), i kršćanske su starješine u Jeruzalemu oko 58. godine optuživale Pavla da ”svojim učenjem odvraća od Zakona sve Židove koji su bili raspršeni među poganima” (Dj. 21:31), dok su ga ebioniti (”Siromašni”), tj. potomci rane Crkve među Židovima i sljedbe s Mrtvog mora u vremenu nakon pada Jeruzalema nazivali ”otpadnikom od Zakona”.
A Pavao je prije toga svega, dok se još zvao Savao, oko 33. godine išao u Damask (Kumran) s pismom velikog svećenika i nalogom da tamo hvata ljude i žene, pripadnike Puta, tj. rane kršćane, te da ih u lancima svezane dovede u Jeruzalem.

U Kumranu (Damasku) je pronađeno deset kopija Damaskinskog Saveza kao jednog od temeljnih dokumenata sljedbe s Mrtvog mora, a očito i rane Crkve. U Kumranu su živjeli ”ljudi koji su prišli u Novi Savez u zemlji Damaska”, tamo se ta ista sljedba s Mrtvog mora nazivala imenom ”Put” i ”Siromašni” i ”Sveti” i ”Nozrei ha-Brit” i ”Savršeni”, baš kao i rana Crkva, te s još mnogo drugih imena.

Iz svega toga proizlazi da je Savao išao u Kumran koji se šifriranim imenom nalazio ”u zemlji Damaska” da tamo hvata ljude i žene, pripadnike Puta, tj. rane kršćane, odnosno da su stanovnici Kumrana u vrijeme Savla bili rani kršćani.
Također je sasvim sigurno da je Ivan Krstitelj na temelju zakonodavstva iz Kumrana, i jedino na temelju njihovog zakonodavstva, napadao Heroda Antipu zato što je oženio Herodijadu u vrijeme dok je njezin prvi muž još bio živ (Antipa je razveo Herodijadu od njenog prvog muža Heroda Filipa, svoga polubrata, te se također razveo od svoje prve žene kćerke kralja Arete da bi se mogao oženiti Herodijadom):

“Herod doista bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. Budući da je Ivan govorio Herodu: “Ne smiješ imati žene brata svojega!”, Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.

I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: “Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!” I zakle joj se: “Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.” Ona iziđe pa će svojoj materi: “Što da zaištem?” A ona će: “Glavu Ivana Krstitelja!” I odmah žurno uđe kralju te zaište: “Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!” Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi.” (Mk. 6:17-28).

Nigdje u židovskom zakonodavstvu (Levitskom zakoniku i drugdje) nema zabrane za ženidbu strica s kćerkom svoga brata ili polubrata (nego je samo zabranjeno da muškarac oženi sestru svoje majke, Lev. 18:3), te nigdje u židovskom zakonodavstvu nema zabrane da se žena uda za brata ili polubrata svoga oca. Jedino je u zakonodavstvu sljedbe s Mrtvog mora to bilo izričito zabranjeno:

“(1) Razmatrajući nemoralne zajednice… (2) Čovjek ne smije oženiti svoju se(stru, kćerku svoga oca ili kćerku svoje majke… Čovjek ne smije oženiti (3) kćerku svoga brata ili kćerku svoje se(stre… On ne smije otkriti golotinju) (4) sestre svoga o(ca ili sestre svoje majke. Niti žena smije biti dana bratu) (5) svoga oca ili bratu svoje majke (da bude njegova žena). (6) Čovjek ne smije otkriti golotinju od… (7) Čovjek ne smije otkriti golotinju kćerke od…” (Ugodan miomiris, Halaka A – 4Q251, ploča 17. frag. 7).

To se isto tako vidi u Damaskinskom Savezu koji je paralelan dokument navedenom kumranskom zakonskom dokumentu, u kojem se opisuju česti incesti u herodijanskoj dinastiji (DS je pisan očito poslije tih događaja):

”I svaki se čovjek ženio kćerkom svoga brata ili sestre, iako je Mojsije rekao: ‘Nećeš se približiti sestri svoje majke, ona je bliski rod tvoje majke’ (Lev. 18:3). No iako je Zakon protiv incesta pisan za muškarce, on se isto primjenjuje na žene. Kada, dakle, bratova kćerka otkrije golotinju brata svoga oca, ona je (također njegov) bliski rod.” (Savez u zemlji Damaska, V).

A Herodijada se za redom udala za dvojicu svojih stričeva: za Heroda Filipa i Heroda Antipu i otkrila je golotinju dvojice braće svoga oca.

Njihova je ženidba u Damaskinskom Savezu opisana ovako:

”Graditelji zida (Ez. 13:10), koji su slijedili poslije ”Pouke” – ”Pouka” je bio ”izgonitelj”(razvoditelj) o kom je pisano: ”Oni će sigurno izgoniti (žene iz njihovih milih domova)” (Mih. 2:9) – bit će dvostruko uhvaćeni u bludu uzevši drugu ženu dok je prva živa.” (Savez u zemlji Damaska, IV).

”Graditelji zida” bili su Antipa i Herodijada koji su sagradili svoju ženid–bu nakon što je ”Pouka”, tj. Antipa razveo sebe i Herodijadu. ”Dvostruko uhvaćeni u bludu” znači da su prekršili protuincestnu odredbu kumranskog zakonodavstva i da su se oženili dok su im bivši supružnici bili još živi.

Reference o pripadnicima sljedbe s Mrtvog mora nalaze se u evanđeljima na ovim mjestima:

”Blago siromasima duhom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!

Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!

Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju!

Blago žednima i gladnima pravednosti jer će se nasititi!

Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!

Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!

Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!”

(Mt. 5:3-10)

Vjerojatno je umjesto skraćeno “siromasima duhom“, u skladu s Izajijom trebalo pisati “siromasima i poniznima duhom”, jer je logično da bi Isus pod tim podrazumijevao siromaha i čovjeka ponizna duha na koga Jahve svraća svoj pogled (Iz. 66:2).

Međutim, sasvim je sigurno da skraćeni Izajijin termin “siromasi duhom” ima direktne veze s Kumranom, jer se on pojavljuje u Ratnom svitku kao jedan od naziva sljedbe s Mrtvog mora: “Pred siromasima duhom (neće vršlja)ti opaka srca, a pred ispravnima nestat će svi narodi zli.” (Ratni svitak, XXi (14) 7-8).

Siromasi, siromašni duhom i krotki bila su imena sljedbe iz Kumrana; oni su tugovali, jer su se mnogi u Izraelu otklonili od istinskog Nauka Mojsijeva; oni su bili žedni i gladni pravednosti koju su željno iščekivali na dan Božje osvete, kada će u eshatološkom ratu pred ispravnima nestati svi narodi zli; oni su bili milosrdni, jer su kao eseni (Osey ha-Torah) davali milosrđe onima kojima je to bilo potrebno; oni su bili čista srca, jer su se svim srcem i dušom vratili Nauku Mojsijevu; oni su bili progonjeni zbog pravednosti, pošto su otišli u progonstvo u pustinju Jeruzalema.

“Reče mu Isus: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.” (Mt. 19:21-22).

Siromasi i savršeni bila su imena pripadnika sljedbe iz Kumrana.

——————————-

“Još je malo vremena svjetlo (tj. Isus) među vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama. Tko ide u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla.” (Iv. 13:35-36).

“I pohvali gospodar nepravednog upravitelja jer je snalažljivo postupio. Jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetla.” (Lk. 16:8).

Sinovi svjetla bilo je jedno od imena pripadnika sljedbe iz Kumrana.

——————————-

“U ono vrijeme reče Isus: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.” (Mt. 11:25; Lk. 10:22).

“Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.” (Mt. 18:14).

“I reče svojim učenicima: “Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!” (Lk. 17:1-3).

“Tada mu doniješe dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: “Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebe-sko!” I položi ruke na njih pa krene odande.” (Mt. 19:13-15; Mk. 10:13-16; Lk. 18:15).

Maleni (nedorasli, neiskusni, djeca), bilo jedno od imena sljedbe s Mrtvog mora: “Jer Libanon je Savjet zajedništva, a stoka su nedorasli Jude, Izvršitelji Tore.” (Komentar Habakuka 3-5). Ovdje treba reći da je hebr. riječ PTXJM, petjim znači “nedorasli, nejaki, ludi, djetinji, maleni“, a izraz Osey ha-Torah = “Izvršitelji Tore“.

Iz ovoga proizlazi da su “maleni, djeca“ u evanđeljima sinonim za “Osey ha-Torah“, Izvršitelje Tore, pripadnike sljedbe s Mrtvog mora.

Već smo prije rekli da bi grčki prijevod riječi ”’nehaej” (”ništavni”), mogla biti riječ έσσων, tj. ήσσων (eson) u značenju ”neznatniji, slabiji, niži” (Senc, Grčko-hrvatski rječnik, str. 409), iz koje se mogu razviti riječi ”essenes” i ”essaios”, koje je koristio Josip te riječi ”oseotes”, ”ossaioi”, ”essaioi” i ”essaeni” koje je koristio Filon. Vjerojatno da su ti ”neznatniji, slabiji, niži”, tj. eseni u evanđeljima navedeni kao ”maleni” (Mt. 11:25, 18:14, 19:13-15; Mk. 10:13-16; Lk. 10:22, 17:1-3, 18:15).

Iz toga bi proizašlo da su “Osey ha-Torah“, ”Izvršitelji Tore” = ”Nehaej ruah”, ”Ništavni duhom” = ”Siromašni duhom” = pripadnici sljedbe s Mrtvog mora = ”essenes”, ”essaios”, ”oseotes”, ”ossaioi”, ”essaioi”, ”essaeni”, eseni = “maleni, djeca“ = rani kršćani.

Govoreći o Isusovom skorom rođenju, Luka priča o djetetu koje će biti prozvano “Sinom Najuzvišenijeg“ i “Sinom Božjim“ (Lk. 1:32-35).

Kumranski fragment 4Q246 također govori o dolasku onoga koji će “po svome imenu biti … pozdravljan (kao) Sin Božji, a oni će ga zvati Sinom Najuzvišenijeg.” (Obmana o Svitcima s Mrtvog mora, str. 80-81).

Savjet kumranske zajednice nekog kampa/logora/samostana bio je sastavljen od dvanaest ljudi i tri kohanita, dok se na čelu zajednice nalazio (ili su ga očekivali) mesijanski vođa, nasi, Mesija Arona i Izraela.

Isusova družba sastojala se od Isusa i dvanaest apostola, od kojih su se izdvajala tri: Petar, Ivan i Jakov Stariji. Isus je bio Mesija Arona i Izraela (prema rodoslovima iz evanđelja on je vukao podrijetlo od Davida, ali i od Matatije, koji je bio levit, svećenik iz razreda Joariba); Petar (Kleofa) bio mu je stric (Josipov brat), a Ivan i Jakov bili su mu bratići, sinovi Salome, sestre Isusove majke; svi su oni zajedno s Isusom, bili levitskog podrijetla.

Isusova družba s današnje distance izgleda kao Savjet šire zajednice koja se sastojala od pet stotina ili više učenika. Taj se Savjet nije sastojao od 12 članova + 3 kohanita, nego, vjerojatno, zbog operativnosti u kretanju, od 12 članova na čelu s nasijem, Mesijom Arona i Izraela (Isusom), dok je unutar tih dvanaest članova bilo najuže vodstvo od tri člana koji su stalno bili uz Isusa (Petar, Ivan i Jakov Stariji). Ukupan broj od dvanaest članova bio je odabran zbog toga jer su ta dvanaestorica trebali biti knezovi i suci dvanaest plemena Izraela u skladu Isusovom rečenicom: ”…kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih.” (Mt. 19:28).

Ovdje treba napomenuti da se gornja Isusova rečenica sasvim sigurno nije odnosila na stvarnih dvanaest plemena Izraela, od kojih se deset do tada negdje izgubilo u povijesti, nego na sljedbu s Mrtvog mora. Naime, ta je sljedba bila podijeljena na ”dvanaest plemena” te simbolično na manje jedinice ”tisuće”, ”stotine”, ”pedesetine” i ”desetine” koje će tek biti stvorene u budućem eshatološkom ratu na kraju dana (“ispravni pred kojima će nestati svi narodi zli”).

Evo teksta Ratnog svitka koji govori o organizaciji sljedbe s Mrtvog mora, o dvanaest plemena i njihovim glavarima:

”Poglavara zajednice je pedeset i dva. § Oni će ispod velikog svećenika i njegovog zamjenika postaviti svećeničke glavare. I dvanaest će svećeničkih glavara služiti dnevne žrtve pred Bogom, dok će dvadeset šest glava svećeničkih razreda služiti u njihovim razredima. § Pod njima će u vječnoj službi biti glavari levita, dvanaest na broju, po jedan iz svakog plemena. Vođe svojih razreda služit će svatko po svom redu. § Pod njima će biti glavari (dvanaest) plemena zajedno s glavama obitelji zajednice. Oni će svakodnevno biti nazočni kod vrata svetišta…” (Ratni svitak, III (2) 1-3).

Treba dodati da je svaki kamp, logor, samostan sljedbe s Mrtvog mora kao svoga upravitelja imao mavakera (nadzornika, nadglednika), koji je zaprimao imovinu novopridošlih članova sljedbe i koji je, zajedno sa sucima, svakog mjeseca od sljedbenika sljedbe dobivao prihod u visini od najmanje dvodnevne zarade svakog člana sljedbe te se brinuo o trošenju toga novca za sljedbenike sljedbe: ”Oni će staviti zaradu od najmanje dva dana svakog mjeseca u ruke mavakera i sudaca te će otuda ovi davati onima koji su bez oca i otuda će davati pomoć siromašnima i potrebitima, bolesnima starima i beskućnicima, zarobljenicima uzetim od stranih ljudi, djevicama bez bliskog rođaka i sluš(kinjama za) koje niti jedan čovjek ne mari.” (Savez u zemlji Damaska, XIV).

Nadzornik (mavaker) u Isusovoj družbi bio je Juda Iskariotski. On je držao kesu te se brinuo oko trošenja toga novca: ”Zašto se ova pomast nije prodala za tristo denara te to dalo siromasima?” (Iv. 12:6) [Naziv ”siraomasi” bilo je jedno od imena pripadnika sljedbe s Mrtvog mora. Tristo denara bila je vrijednost najamničke plaće za tristo dana]. Uz blagajničku dužnost, Juda je ujedno imao i titulu nadzornika (nadglednika), što se vidi iz Djela apostolskih: ”Neka njegovu nadgledničku službu (την επισκοπην αυτου = njegov episkopat) preuzme drugi!” (Dj. 1:20) [episkop, biskup = nadzornik = mavaker].

Kad je Isus rekao da će dvanaest njegovih apostola ”sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih” (Mt. 19:28), vjerojatno je mislio da će apostoli biti glavari dvanaest plemena i suci sljedbe s Mrtvog mora koji će zajedno s mavakerom zaprimati zaradu svih od članova sljedbe, suditi i davati potrebitima (Savez u zemlji Damaska, XIV).

Prema tome, ako bi potražili analogiju između strukture sljedbe iz Kumrana i Isusove družbe apostola, mogli bi reći da je u Isusovoj družbi Isus bio veliki svećenik; Petar njegov zamjenik; Petar, Ivan i Jakov Stariji bili su tri kohanita na čelu Savjeta zajednice; Juda Iskariotski bio je mavaker; a dvanaest apostola činili su Savjet zajednice te su bili određeni da postanu budući glavari i suci dvanaest plemena. Pri tome su svi ovdje nabrojani apostoli: Isusov zamjenik, mavaker i tri kohanita, bili unutar dvanaest apostola.

U Poslanici Barnabinoj, apokrifnom kršćanskom tekstu koji se spominje još u II. stoljeću, Puech je pronašao citat, do tada nepoznat, a koji se pripisuje ”nepoznatom proroku”. Citat se, kako se pokazalo, pojavio na jednom od Svitaka s Mrtvog mora, što upućuje da je autor Poslanice Barnabine bio član kumranske zajednice, ili je, pak, imao pristup njoj i njezinim učenjima (Obmana o Svitcima s Mrtvog mora, str. 80.).
U djelu Sv. Justina mučenika, kršćanskog pisca iz II. stoljeća, Puech je pronašao još jedan citat koji izravno proizlazi iz kumranskih svitaka (Obmana o Svitcima s Mrtvog mora, str. 80-81).
U kumranskom svitku Pravilnik zajednice postoji ”Nauk o dva duha” koji ima paralele u evanđeljima, novozavjetnim i apokrifnim djelima:

”On stvori čovjeka da vlada svijetom i dade mu dva duha, da hodi po njima do časa sudbe njegove. Eto, to su duhovi istine i poroka. S vrela svjetla povijest je istine, a s izvora tame povijest poroka.

A ovo su njihovi putevi po svijetu: obasjati srca čovjekova, i upraviti pred njim sve puteve pravde i istine, i zastrašiti mu srce sudovima Božjim; i duh poniznosti i strpljenja i mnogo milosrđa i vječne dobrote i um i razum i mudrost i moć, koji jačaju po svim djelima Božjim i oslanjaju se na veliku milost Njegovu, i duh saznanja svih nauma djela i revnost prema sudovima pravde., i naum sveti u stvoru čvrsta značaja, i mnogo milosti prema svim Sinovima istine, i očišćenje u časti, što se gnuša svake nečisti kumira, i skromno hodi u sveopćoj mudrosti i skriva radi istine tajne saznanja. Ovo su osnove duha za Sinove vječne istine. A sudbina svih koji hode po njemu: ozdra-vljenje i mnogo mira u dugom životu, i rodno sjeme sa svim blagoslovima vječnim, i radost dovijeka u vječnom životu, i vijenac slave s raskošnim ruhom u svjetlu vječnom.

A duha poroka: uznositost i nebriga pri pravednom djelu, zlo i laž, gordost i oholost srca, prijevara i okrutna obmana, i velika prijetvornost, naglost u bijesu i velika glupost i revnost u prijestupu, djela gnusobe po duhu bluda, i putevi gliba u postupcima nečistim, i klevetnički jezik, sljepilo očiju i tvrd sluh, tvrdokornost i tvrdo srce, da hode svim putevima tame i lukavosti zla. I sudba svih koji hode po njemu bit će: mnogo jada iz ruku svih anđela zaludnosti, vječna posrnulost od bijesa koji će na njih srušiti Bog osvetnik, užas dovijeka sa uništavajućim stidom u plamenu tmine. I sva su razdoblja njihova, po naraštajima njihovim, u tuzi i žalosti, u zlu i gorčini, nevolji i tami, sve do njihova uništenja bez ostatka i bjegunaca između njih.”

”…I tada će Bog raščistiti Svojim imenom sva djela čovjekova i očistit će tjelesnu građu čovjekovu da bi uklonio sav duh poroka s tijela njegova, i očistit će ga u Svetom Duhu od svih djela zla. I poškropit će ga duhom istine kao vodom očišćenja od svih gnusoba laži i kaljanja u duhu nečisti.” (Pravilnik zajednice, IV (3) 17-19; V, (4) 2-14; VII, (4) 20-22).

A u evanđeljima i novozavjetnim djelima na mnogo se mjesta navode identični pojmovi i čitave rečenice kao da su izašle iz kumranske škole:

”Sveti Duh”, ”duh koji oživljuje”, ”duh istine”, ”duh istine koji od Oca izlazi”, ”duh poniznosti”, ”duh blagosti”, ”duh posvetitelj”, ”duh poput goluba” (=duh poput proroka Jone, jer golub se na hebr. zove jona), ”duh čovječji”, ”duh moj” i dr.

”Nečisti duh”, ”nečisti duhovi”, ”zao duh”, ”zloduh”, ”zlodusi”, ”duh bolesti”, ”nijemi duh”, ”duh obamrlosti”, ”duh vračarski”, ”duh svijeta” i dr.

”Duh sve proniče, pa i dubine Božje”, ”Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji”, ”Duh je Život”, ”Težnja Duha je život i mir”, ”Duh života u Kristu Isusu”, ”Niste primili duh robovanja, nego duh posinstva”, ”Jer ne primismo duh svijeta, nego Duha koji je od Boga”, ”To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego Naukom duha, izlažući duhovno duhovnima”, ”A i ja mislim da imam Duha Božjega”, ”O darovima Duha, ne bih braćo htio, da budete u neznanju” i dr.

Nauk o dva duha također se izrazito vidi u apokrifnom djelu Didahe ili Učenje dvanaest apostola, koje je napisano na prijelazu I. u II. stoljeće, u kojemu glava 1 počinje: ”Postoje dva puta, jedan života i jedan smrti i velika je razlika između ta dva puta.”; zatim u apokrifnim djelima: Poslanica Barnabe, Didascalia, Odredbe apostolske crkve, Sažetak doktrine, Apostolske konstitucije, Život Šnudija i O učenjima apostola ili Doktrine.

Zapravo postoji ”oko 500 mjesta i navoda iz rukopisa zajednice u Kumranu čije se usporednice mogu pronaći u knjigama Novog Zavjeta” (Eugen Werber, Kršćanstvo prije Krista?, str. 70), što dokazuje da su ti navodi iz Kumrana zaista pronašli put do knjiga Novog Zavjeta.

Prethodno/Slijedeće

Sadržaj sv. 4

Knjige i blog Tihomira Mikulića

OTVORENI PEČATI

11. Nazoreani, Rani kršćani, Ebioniti (Svezak 4)