ANTIOH IV. EPIFAN OSVAJA JERUZALEM
Antioh IV. Epifan (175-164. pr. Kr.), poduzme ratni pohod na Jeruzalem, zauze grad i opljačka Hram (167. pr. Kr.). To bješe strašan udarac za Židove, nakon čega su se oni osjećali tako jadno da su mnogi od njih napustili religiozne zakone svoje zemlje. A Samaritanci su pak bez otpora prihvatili običaje Grka te su svoj hram na brdu Gerizim nazvali hram Jupitera Heleniusa.
”A pošto je potukao Egipat, Antioh se godine sto četrdeset i treće vrati i krene protiv Izraela (167. g.pr.Kr.). Uziđe na Jeruzalem sa silnom vojskom. Drsko prodre u Svetište i zaplijeni zlatni kadioni žrtvenik, svijećnjak sa svim, priborom, stol za pri-nošenje hljebova, sudove za žrtve ljevanice, kaleže, zlatne kadionice, zavjese, vijence i sav zlatni ures na pročelju Hrama, koje ogoli. Zaplijenio je svo srebro i zlato, oteo dra-gocjeno posuđe i opljačkao tajne riznice koje je mogao pronaći. Oplijenivši sve to, vratio se u svoju zemlju, pošto je izvršio pokolj i izgovorio silno bogohulstvo.” (1 Mak 20-25).
”Nakon dvije godine posla kralj u gradove judejske nadglednika poreza, koji dođe u Jeruzalem s jakom vojskom. Najprije im je lukavo govorio o miru, i oni mu povjerovaše. Zatim iznenada navali na grad, potuče ga teškim udarcima i pogubi mnoštvo Izraelaca. Opljačka grad, zapali ga vatrom i sruši mu kuće i zid unaokolo. Žene i djecu učiniše sebi robljem i porazdijeliše među sobom stoku. Zatim su obzidali Davidov grad velikim i jakim zidom, s gordim kulama, i tako im postade utvrdom. Ondje smjestiše opaki ološ, ljude protivne Zakonu, koji se tu osiliše. Nagomilaše tu oružja i hrane i pohraniše plijen koji popljeniše u Jeruzalemu.” (1 Mak 29-35).
”I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje. I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi. I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu. A kralj posla u Jeruzalem, i u ostale judejske gradove, poslanice po glasnicima da se svi imaju povesti za običajima tuđinaca koji su u zemlji, pa da se u Hramu dokinu paljenice, klanice i ljevanice; da se više ne svetkuju subote i blagdani; da se onečisti Svetište i sveti narod; da se podignu oltari, sveti gajevi i idoli pa da im se žrtvuju svinje i nečiste životinje; da se više ne obrezuju djeca, da se onečiste svakom nečistoćom i gnusobom i tako zaborave Zakon i izmijene sve običaje. Tko se ne pokori kraljevoj naredbi, osuđen je na smrt. Kralj je svem kraljevstvu napisao proglase takva sadržaja i postavio je nadglednike nad svim narodom da se to provede. Svim je judejskim gradovima, svakomu napose, zapovjedio da prinose žrtve. I pridružiše im se mnogi od naroda, svi oni koji su otpali od Zakona, i zla velika učiniše u zemlji. Takvi primoraše Izraela da se skriva u svakojakim zbježištima.
Petnaestoga dana mjeseca kisleva, godine sto četrdeset i pete, sagradio je kralj na oltaru za žrtve paljenice Grozotu pustoši (vjerojatno oltar Zeusa). I u susjednim judejskim gradovima podigoše žrtvenike. I palili su tamjan na vratima kuća i po trgovima. A u koga nađoše knjige Zakona, razderaše ih i baciše u vatru. Ako bi otkrili da tko čuva svitak knjige Saveza ili da pristaje uza Zakon, po kraljevoj je odluci bio ubijen. Takvo nasilje provodili su mjesec za mjesecom nad Izraelom, nad svakim koga bi po gradovima otkrili. Dvadeset i petoga u mjesecu prinosili su žrtve na žrtveniku podignutu na oltaru za paljenice. Po toj zapovijedi pogubljivali su žene koje su dale obrezati svoju djecu; objesili bi im o vrat dojenčad i smaknuli ih zajedno sa svim njihovim domom i s onima koji su izvršili obrezanje.
Uza sve to, mnogi od Izraela ostadoše postojani i pokazaše se hrabri te nisu jeli od nečistih jela. Radije su išli u smrt nego da se onečiste hranom ili da oskvrnu sveti Savez. I tako su umirali.” (1 Mak 1:20-63). ª
O Antiohovom oskvrnuću Hrama govori i proroštvo proroka Danijela:
”Čete će njegove doći i oskvrnuti svetište-tvrđu, dokinut’ svagdašnju žrtvu i ondje postaviti grozotu pustoši. Svojim će spletkama navesti na otpad one koji se ogrešuju o Savez, ali ljudi koji ljube Boga ostat će postojani i vršit će svoje. Umnici u narodu poučavat će mnoštvo, ali će ih jedno vrijeme zatirati mačem i ognjem, izgnanstvom i pljačkanjem. Dok ih budu zatirali, samo će im nekolicina pomagati, a mnogi će im se pridružiti prijevarno. Od umnika neki će pasti, da se prokušaju, probrani, čisti do vremena svršetka, jer još nije došlo određeno vrijeme.” (Dn. 11:31-35).
POBUNA MATATIJE
A na Antiohovu pljačku Hrama i zabranu da Židovi više ne smiju vršiti religiozne zakone svoje zemlje, Matatija, sin Ivana, sin Šimuna, sin Hasmoneja, svećenik iz razreda Jehoaribova, koji je živio u selu Modinu, prezre seleukidskog kralja te zajedno sa svojih pet sinova organizira istomišljenike i s njima savlada generale Antiohove vojske (167. g.pr.Kr.).
”U one dane Matatija, sin Ivana Šimunova, svećenik iz koljena Jehoaribova, ode iz Jeruzalema i udari sjedište u Modinu. A imao je pet sinova: Ivana prozvana Gadi, Šimuna prozvana Tasi, Judu prozvana Makabej, Eleazara prozvana Avaran, Jonatu prozvana Afus. Videći kakva se bogohulstva zbivaju u Judeji i u Jeruzalemu, Matatija zavapi:
“Jao, zar se zato rodih da gledam zator svog naroda i zator Svetoga grada pa da besposlen sjedim dok nam ga predaju u ruke neprijatelja – Svetište naše u ruke tuđinaca?
Svetište njegovo postade k’o čovjek bez časti,
posuđe, slava njegova, za plijen opljačkano;
nejačad njegova po trgovima poklana,
mladići njegovi hrana oštrim mačevima!
Ima li naroda kojemu ne pripade dio našega kraljevstva,
koji ne prigrabi sebi plijena našega?!
Sav mu je nakit otet, slobodu zamijeni s ropstvom.
Gle, Svetište naše – ljepota i slava naša – opustje,
oskvrnuše ga pogani! Čemu nam život?”
I razdrije Matatija i njegovi sinovi svoju odjeću, navukoše kostrijet i proplakaše gorko.
Uto kraljevi ljudi, poslani da sile na otpad, dođoše u Modin da prinude na žrtvovanje. Mnogi su od Izraela prišli k njima. Ali Matatija i njegovi sinovi ostadoše postojani.
Kraljevi ljudi priđu Matatiji i stanu ga nagovarati: “Ti si čovjek ugledan u ovom gradu, častan i utjecajan; uz tebe su tvoji sinovi i braća. Priđi dakle prvi i izvrši zapovijed kraljevu, kao što to učiniše drugi narodi, ostali Judejci i preostalo stanovništvo Jeruzalema, pa ćeš i ti i tvoji sinovi ući u krug kraljevih prijatelja i bit ćete čašćeni srebrom i zlatom i mnogim darovima.”
Matatija im jakim glasom odgovori: “Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi i sva braća moja slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.”
Tek što je on to kazao, a Židov neki priđe pred očima sviju da prema kraljevoj zapovijedi žrtvuje na žrtveniku u Modinu. Vidje to Matatija, razgnjevi se i srce mu zadrhta, obuzet pravednim gnjevom, potrči i zakla ga na žrtveniku. U isti čas ubi i kraljeva čovjeka koji je silio na žrtvovanje i obori žrtvenik. Tako provali njegova gorljivost za Zakon kao nekoć Pinhasova protiv Zimrija, sina Šalumova. Matatija tada stade vikati gradom iza glasa: “Svaki koji gori ljubavlju za Zakon i stoji uza Savez, neka ide za mnom.” I pobjegoše u gore on i njegovi sinovi, ostavivši u gradu sve svoje.
Mnogi tada kojima je bilo stalo do pravednosti i do pravde pobjegoše u pustinju sa svojom djecom i ženama i sa svom stokom, jer se zlo oborilo na njih. I bi javljeno kraljevim ljudima i posadi koja bijaše u Jeruzalemu, u Davidovu gradu, da su ljudi koji su prekršili kraljevu zapovijed odbjegli u pustinjska skrovišta. Jaka vojska dade se za njima u potjeru i stiže ih. Svrstaše se protiv njih, spremni da zametnu s njima bitku u dan subotnji. I poručiše im: “Dosta je! Iziđite, pokorite se kraljevu nalogu da spasite život!” Ali im oni odgovoriše: “Ne izlazimo i nećemo se pokoriti kraljevu nalogu da skvrnemo dan subotnji.” Napadoše ih bez oklijevanja. A oni im nisu uzvraćali: ni da bi se kamenom na njih nabacili, a kamoli da se utvrde u svojim skrovištima. “Umrimo svi,” govorahu, “u svojoj nedužnosti. Svjedoče nam nebo i zemlja da nas ubijate nepravedno.” I zagna se vojska na njih u samu subotu te izginuše svi oni sa svojom djecom i ženama i stokom – oko tisuću duša.
Doznaše za to Matatija i njegove pristalice i proplakaše gorko: “Ako učinimo svi mi tako”, rekoše jedan drugomu, “kao ova naša braća, i ne pođemo u boj protiv pogana za svoj život i za svoje svetinje, ubrzo će nas istrijebiti sa zemlje.” I tako toga dana donesoše odluku: “Tko god nas napadne u dan subotnji, vojevat ćemo protiv njega da svi ne izginemo kao što izgiboše braća naša u zbjegovima.”
Pridružila im se i zajednica Hasidejaca, poizbor junaka u Izraelu, sve ljudi odanih Zakonu. I svi drugi koji su bježali od progonstva pridruživali se njima, i tako im je raslo pojačanje. Prikupila se tako cijela vojska te su udarali u svom gnjevu na krivce i u svojoj srdžbi na bezakonike. Ostali se razbježaše – da se spase – po poganskim zemljama. A Matatija i njegove pristalice stanu obilaziti i razvaljivati žrtvenike. Silom su obrezivali neobrezane dječake koje bi našli na području Izraela. Progonili su drske tuđince. I pothvat im je uspijevao. Zaštitili su tako Zakon od ruku pogana i kraljeva i ne dadoše da osili sila grešnička.” (1 Mak 2:1-48).
U Bibliji također postoji predivna pjesma o Matatiji, koja je zapravo njegov testament:
Testament Matatije
A kada se Matatijini dani primicahu kraju, reče on svojim sinovima:
“U ovo vrijeme, gle, osilila se drskost i pogrda; nastalo je doba razora i ljutog gnjeva. Djeco moja! Gorljivo se zauzmite za Zakon i život svoj izložite za Savez naših otaca.
Spominjite se djela što ih oci naši izvršiše u svoje vrijeme. Steći ćete tako slavu veliku, bit će vam besmrtno ime.
Nije li se Abraham vjeran pokazao u kušnji i nije li mu to uzeto u pravednost?
A Josip je u svojoj nevolji očuvao zapovijed i postao gospodar Egipta.
Pinhas, otac naš, nosio se gorljivošću i primio je obećanje vječnog svećeništva.
Jošua je ispunio nalog i postao sucem Izraela.
Kaleb je u zboru bio svjedok istini i zato mu pripade baština u zemlji.
Davidu, jer bijaše pobožan, kraljevsko je prijestolje zauvijek dano u baštinu.
Ilija, jer bijaše gorljiv borac Zakona, bi uznesen na nebo.
Hananija, Azarja i Mišael vjerom se spasiše iz plamena.
Danijel zbog svoje nedužnosti bi izbavljen iz lavljih ralja.
Razmotrite i vidite iz koljena u koljeno: svi koji se u nj uzdaše ne poklekoše nikada.
Ne strašite se prijetnja grešnikovih, jer slava bezbožnikova za gnojište je i za hranu crvima.
Danas se visoko diže, sutra ga već naći ne možeš: u prah svoj se vratio, propale mu osnove.
Junaci mi, djeco, budite; Zakona se čvrsto držite da se u njem proslavite.
Evo vam Šimuna, brata vašega: znam ga, čovjek je razuman; slušajte ga uvijek, on će vam biti otac! Juda Makabej, poizbor junak od svoje mladosti, bit će vam vojskovođa i zapovijedat će u ratu protiv pogana. Skupite oko sebe sve koji vrše Zakon i osvetite svoj narod. Milo za drago vratite poganima i držite se propisa Zakona.”
Tada ih Matatija blagoslovi i bi pridružen svojim ocima. Umro je u godini sto četrdeset i šestoj; sahraniše ga u grobnici otaca njegovih u Modinu. Oplakao ga je sav Izrael.” (1 Mak 2:49-69).
Nakon smrti Matatije (166. g.pr.Kr.), naslijedio ga je njegov sin Juda zvan Makabej (166-160. g.pr.Kr.). ª
JUDA MAKABEJ (166-160.)
A Juda zvan Makabej (makabej = hebr. čekić. Juda je očito udarao mačem kao čekićem, od tuda mu taj nadimak) prvo savlada snage Apolonija i Serona, nakon čega su se generali njihove vojske sami ubili, a zatim pobijedi on Liziju i Gorgiju (165. g.pr.Kr.). Nedugo nakon toga Juda uđe u Jeruzalem i očisti Hram (25. kisleva 164. g.pr.Kr.). I u znak sjećanja na taj događaj, Židovi i dan danas slave blagdan Hanuku.
”Juda pak i njegova braća rekoše: “Eto, naši su neprijatelji satrti, hajde da očistimo Svetište i posvetimo ga.” Sabra se sva vojska i pope se na goru Sion. Vidjeli su ondje opustjelo sveto mjesto, oskvrnjen oltar, spaljena vrata, u predvorjima naraslo šikarje kao u šumi ili u gorama, a ćelije porušene. Razdrli su na sebi odjeću, zaku-kali i glavu posuli pepelom. Potom padoše ničice pa na znak truba zavapiše k Nebu.
Juda naloži ljudima da tuku one koji su bili u Tvrđi sve dok on Svetište ne očisti. Zatim je izabrao svećenike neokaljane, vjerne Zakonu. Očistiše oni Svetište, a oskvrnjeno kamenje ukloniše na nečisto mjesto.
Potom se vijećalo što da se učini od žrtvenika za paljenice, koji je bio oskvrnjen. Dođoše na dobru misao da ga uklone, bojeći se da im ne bude na sramotu, jer su ga pogani oskvrnuli. I oboriše žrtvenik. Kamenje staviše na prikladno mjesto na hramskoj gori, dok ne dođe prorok koji će o njem odlučiti. Nato, prema Zakonu, uzeše neklesano kamenje i podigoše nov žrtvenik, po uzoru na prijašnji. Popravili su Svetište i unutrašnjost Doma i posvetili predvorje. Pošto su načinili novo sveto posuđe, unijeli su u Hram svijećnjak, kadioni žrtvenik i stol. Kadili su tamjan na žrtveniku i zapalili svjetiljke na svijećnjaku koje su rasvijetlile unutrašnjost Hrama. Postavili su hljebove na stol i objesili zastore. Tako dovršiše djelo koje su poduzeli.
Dvadeset i petog dana devetog mjeseca, zvanog kislev, godine sto četrdeset i osme ustadoše u rano jutro i prinesoše po Zakonu žrtvu na novom žrtveniku za paljenice koji bijahu podigli. Obnovili su posvetu žrtvenika uz pjesme i zvuke citara, harfa i cimbala u ono isto doba i u isti dan u koji su ga pogani oskvrnuli.
Sav je narod pao ničice i poklonio se, a zatim upravio hvalu Nebu, onomu koji ih je tako sretno vodio. Osam su dana slavili posvetu žrtvenika i radosno prinosili paljenice i žrtve pričesnice i zahvalnice. Uresili su pročelje Hrama zlatnim vijencima i štitovima, obnovili ulaz i ćelije i postavili im vrata. Nastala je velika radost u narodu i izbrisala se sramota koju su nanijeli pogani. Juda je sa svojom braćom i sa svom izraelskom zajednicom odredio da se, počevši od dvadeset i petog dana mjeseca Kisleva, svake godine u svoje vrijeme osam dana radosno i veselo slavi dan posvete žrtvenika.” (1 Mak 4:36-60). ª
Juda zatim pokori sve narode naokolo, dok njegov brat Šimun, zvan Mates, pobijedi narod Tira i Ptolemaide. Nakon toga Juda svlada Timoteja te ga prisili da pobjegne, a zatim pobijedi Josipa i Azariju te učini mnoge druge velike stvari (164-163. g.pr.Kr.).
A nakon smrti Antioha IV. Epifana (164. g.pr.Kr.), seleukidsko kraljevstvo naslijedi Antioh Eupator (164-162. g.pr.Kr.), koji povede ratni pohod protiv Jude Makabeja te ga opkoli u Hramu, ali ga nije mogao osvojiti. Nakon toga sklopi mir s Judom i otiđe iz Judeje (162. g.pr.Kr.).
Za to vrijeme veliki svećenik Onija, sin Alkimusa, ode u Egipat.
Zatim Bakid, general Demetrijeve vojske (Demetije I. Soter, 162-150. g.pr.Kr.), povede ratni pohod protiv Judeje, no vrati se bez uspjeha. Nedugo poslije toga, protiv Jude Makabeja poslat je bio Nikanor, no on u Judeji bješe uništen zajedno sa svojom vojskom.
Nakon nekog vremena, ponovno je Bakid bio poslat protiv Jude, no ovaj put je Juda, boreći se hrabro, poginuo (160. g.pr.Kr.).
”Juda je opazio da je Bakid s jezgrom svoje vojske nadesno: oko Jude se okupiše svi srčani ljudi i razbiše desno krilo te ga goniše do gore Azara. Ali kad su Sirci s lijevoga krila opazili da im je desno krilo provaljeno, nagnuše za Judom i njegovim ljudima i napadoše ih s leđa. Zametnula se ogorčena borba i ranjeni su mnogi s jedne i druge strane. I Juda je pao, a ostali se razbjegli.
Jonatan i Šimun podigli su svog brata Judu i pokopali ga u grobu svojih otaca u Modinu. Oplakivao ga je sav Izrael i ljuto tužio za njim, naričući više dana ovako: “O, kako pade junak, Izraelov spas!” Ostala Judina djela, njegovi ratovi, junaštva koja je izvršio i dokazi njegove slave nisu zapisani jer ih bijaše u obilju.” (1 Mak 9:14-22).
O Judi Makabeju u Bibliji postoji predivna pjesma:
Pohvala Judi Makabeju
”On proširi nadaleko slavu svoga naroda.
Poput diva on se u oklop obukao,
bojno oružje sebi pripasao.
Mnoge je bojeve zametnuo,
oštrim mačem tabor štiteći.
Premac lavu svojim djelima postade
k’o lavić što za plijenom riče.
Gonio je otpadnike, trag im njušeći;
palio je tlačitelje svoga naroda.
Od straha pred njim dah im prestajao,
bezakonici pred njim drhtahu.
Spasenje se ruci njegovoj posrećilo.
Mnogog kralja on je ojadio,
a Jakova djelima obradovao.
Dok je vijeka blagoslivljat će se uspomena njegova.
Obilazio je gradovima Jude
da istrijebi iz njih bezbožnike,
od Izraela srdžbu da odvrati.
Do krajeva zemlje ime mu doprlo,
oko sebe sabra raspršene.” (1 Mak 3:3-10). ª
JONATAN (160-142.)
Nakon smrti Jude, Jonatan (160-142. g.pr.Kr.), brat Jude Makabeja, preuze vladavinu te je s bratom Šimunom vodio rat protiv Bakhida.
Zatim Aleksandar Balas (150-145. g.pr.Kr.), u ratu protiv Demetrija (Demetrije I. Soter 162-150. g.pr.Kr.), dodijeli Jonatanu mnoge privilegije i imenova ga velikim svećenikom te ga nagovori da mu pomaže u ratu.
A u Egiptu je veliki svećenik Onija prijateljevao s egipatskim kraljem Ptolomejem Filometorom (180-145. g.pr.Kr.), te u mjestu Nomus kod Heliopolisa sagradi isti onakav hram kakav bješe u Jeruzalemu.
Aleksandar Balas častio je Jonatana zbog njegovog izvanrednog ponašanja u ratu. No uskoro Demetrije II. Nikator (145-140. g.pr.Kr.), sin prije spomenutog Demetrija, pobijedi Aleksandra Balasa (145. g.pr.Kr.) te nakon toga sklopi prijateljstvo s Jonatanom.
Tada Jonatan vidje da je nastupila pogodna prilika da sklopi s drugim narodima prijateljstvo te u tu svrhu izabere ljude i pošalje ih u Rim, a jednaka pisma pošalje Spartancima i drugima.
Evo prijepisa pisma koje je Jonatan pisao Spartancima:
“Veliki svećenik Jonatan, narodno vijeće, svećenici i ostali narod židovski pozdravljaju svoju braću Spartance. Već prije poslao je Arije, koji je vladao među vama, velikom svećeniku Oniji pismo u kojem potvrđuje da ste naša braća, kako to pokazuje priloženi prijepis. Onija je s počastima dočekao čovjeka koji je bio poslan i primio je pismo koje je jasno govorilo o savezništvu i prijateljstvu. Što se nas tiče, iako nam to ne bi bilo potrebno budući da nam za utjehu stoje na raspolaganju Svete knjige, pokušali smo nekoga poslati da se obnovi bratstvo i prijateljstvo koje nas s vama veže, da se ne otuđimo od vas, jer je proteklo mnogo vremena od vašeg poslanstva. Mi se vas neprestano sjećamo u svako doba i u svakoj prilici, o blagdanima i ostalim svečanim danima, kad prinosimo žrtve i molimo, kako se pristoji i dolikuje sjećati se braće. Radujemo se vašoj slavi. Oko nas su se umnožile nevolje i ratovi i na nas su zavojštili kraljevi naši susjedi. U tim ratovima nismo vam htjeli biti na teret, kao ni ostalim našim saveznicima i prijateljima, jer nam s Neba dolazi pomoć koja nas jača. Tako smo izbavljeni od svojih neprijatelja, a oni su poniženi. Izabrali smo, dakle, Antiohova sina Numenija i Jasonova sina Antipatra i poslali ih k Rimljanima da s njima obnove prijateljstvo i savez koji nas je ujedinjavao prije. Njima smo naložili da pođu i k vama, da vas pozdrave i uruče vam naša pisma o obnavljanju bratstva. I sad će nam biti drago ako nam na to odgovorite.”
Ovo je prijepis pisma što su ga Spartanci poslali Oniji:
“Spartanski kralj Arije pozdravlja velikog svećenika Oniju. Našlo se u spisu o Spartancima i Židovima da su braća i da su od Abrahamova roda. Sad, kad to znamo, bit će nam drago ako nam pišete o vašem blagostanju. Mi vam pišemo ovako: vaša stada i vaša dobra naša su, a naša su vaša. Zato smo odredili da vam se u tom smislu donese poruka.” (1 Mak. 12:1-23).
Evo i prijepisa tog pisma kojeg navodi Josip:
“Areus, kralj Lakedemonjana, šalje pozdrav Oniji.
Mi smo se upoznali s određenim tekstom u kojem smo otkrili da su i Židovi i Lakedemonjani jednog korijena te da su izvedeni iz roda Abrahamova. Dakle, vi koji ste naša braća, trebali bi nam poslati nešto o vašim brigama, kao što molimo. Također ćemo napraviti istu stvar i smatrati za vaše brige kao da su naše vlastite, te ćemo s vama gledati na naše brige, kao na zajedničke. Demoteles, koji vam donosi ovo pismo, donijet će vaš odgovor natrag k nama. Ovo pismo je četvrtastog oblika, a pečat je orao sa zmajem u svojim kandžama.” (Židovske starine, XII, 4/10). ª
Komentar: Povezivanje starih Spartanaca i Judejaca/Židova kao i današnjih Hrvata preko haplogrupe I2
(Izvor za postotke haplogrupe I2 je internetski članak: Y-DNA haplogroups by ethnic groups http://en.wikipedia.org/wiki/Y-DNA_haplogroups_by_ethnic_groups).
U Eupediji sam našao podatak da se za stare Grke smatra da su nosili haplogrupu I2. Mislim da se to pogotovo treba odnositi na ratoborne Spartance te pretpostavljam da se genetska veza između Spartanaca i Židova može povući jedino preko ratobornih Hurita unutar kojih su bili i Guti. Za Hurite i Gute smatramo da su nosili haplogrupu I2 te da su činili veliku većinu unutar deset plemena Izraela (plemena Efrajim i Gad), što smo obradili u 3. sv. Otvorenih pečata. Njih su Asirci deportirali iz Svete zemlje u vremenu od 737-722. g.pr.Kr., ali je prema prorocima jedna desetina njih ostala u Izraelu (Am. 5:3). Taj postotak ima paralelu s postotkom od 11,5% haplogrupe I2 među današnjim Židovima Sefardima (što znači da se među njima nalaze potomci starih Izraelaca). Za razliku od Židova Sefarda, Židovi Aškenazi imaju samo 4,1% haplogupe I2 te taj postotak kod današnjih Židova Aškenaza ide u teorije da većina njih genetski ne potječe iz biblijske Judeje, nego da su kazarskog podrijetla.
Također možemo povući paralelu između plavokosih (mam-ruti) Guta sa Zagrosa iz III. tis.pr.Kr. (kasniji Gutani ili Goti u Europi), današnjih plavokosih i plavookih žitelja mjesta Gotvand pokraj Dezfula u sjevernom dijelu provincije Khuzestan na zapadu Irana (Gotvand na dezfuli jeziku znači Zemlja Gota) o kojima smo dosta pisali u Otvorenim pečatima sv. 3 i starih plavokosih Spartanaca (plavokosi Menelaj, kralj Spartanaca, Odiseja, IV. pjev. stih 76) i današnjeg plavokosog i plavookog dijela stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za koje smatramo da su potomci nekadašnjih Ostrogota.
Dakako da za današnje Hrvate, koji u Hrvatskoj u prosjeku imaju 44,5% haplogrupe I2 (u Dalmaciji 61,7%), a u Bosni i Hercegovini 73,4%, smatramo da su najvećim dijelom potomci deset plemena Izraela deportiranih u Asiriju i Mediju, a zatim jednim dijelom u južni Afganistan. U Izraelu su nastala imena Horbat/Horvat/Harvat te su potomci deset plemena Izraela u Hrvatsku došli jednim dijelom s Gotima potkraj V. st., a drugim sa Slavenima u VII. stoljeću. Njihova povijest na Starom istoku i doseljenje u Hrvatsku glavna je tema Otvorenih pečata sv. 1-3. Također, treba reći da su današnji Hrvati rastom jedni od najviših naroda Europe te je sasvim sigurno da su i njihovi preci morali biti visoki rastom.
Pošto smatramo da je na području starog Izraela (Galileja, Gaulanitis/Golan, Pereja, Samarija) u I. stoljeću živjelo desetak posto starih Izraelaca (potomaka Hurita/pleme Efrajim, Guta/pleme Gad, Hebreja/Hapiri/Apiru i Manda/Menti/Mitani/pleme Manaše, za koje smatramo da su bili Indo-europljani, a ne Semiti), ne trebaju nas čuditi informacije o pripadnicima Hasmonejaca koji su bili visoki rastom (npr. Aristobul, brat Mariamne I./Židovske starine, XV, 2/6; zatim Aleksandar, sin Mariamne I. i kralja Heroda/Židovske starine, XVI, 8/4. Svoju tjelesnu visinu Aleksandar sasvim sigurno nije naslijedio od kralja Heroda jer je ovaj bio mnogo niži rastom, zbog čega je kralj Herod patio/Židovske starine, XVI, 8/4. Također i za Judu Makabeja, koji je mačem iz visine svog zamaha udarao kao čekićem, smatramo da je morao biti visok) te raznim vođama pobuna koji su pretendirali na kraljevski naslov ili se okrunili (npr. Šimun koji je poveo pobunu u 3. g.pr.Kr. i koji je stavio kraljevski diadem na svoju glavu bio je visok; zatim Athrong je bio visok/Židovske starine, XVII, 10/6 i 7; Židovski rat, II, 1 /2, a vjerojatno i Juda sin Hezekije), zbog čega mnogi istraživači smatraju da su oni genetski morali pripadati Hasmonejcima. Ovdje također treba ubrojiti i rastom visokih 700 zarobljenih zelota i sikara u osvojenom Jeruzalemu koje je Tit 70. g. odveo u Rim da ih prikaže u svojoj trijumfalnoj povorci (Židovski rat VI, 9/2; VII, 5/3.). Pa i Isus, za koga smatramo da je bio hasmo-nejskog podrijetla (jer je u svom rodoslovu po Luki imao više Hasmonejaca: Matatiju, Aleksandra Janeja i druge osobe koje ovdje obrađujemo), imao je prema Torinskom platnu visinu od oko 180 cm (op. TM). ª
Josip Galilejce izravno naziva zasebnim ethnoi ili narodom. Čini se da su se oni smatrali posve različitim od ostatka Židova u Palestini. Mišna tvrdi da su Galilejci imali drugačija pravila i običaje od Judejaca kad je riječ o stvarima kao što su brak ili mjerne jedinice (Reza Aslan, Zelot, str. 106). ª
Nedugo nakon što je pobijedio Demetrija Nikatora, Trifon (142-138. g.pr.Kr.) prepusti kraljevstvo Antiohu VI. (145-142. g.pr.Kr.), sinu Aleksandra Balasa te nagovori Jonatana da mu bude pomoćnik.
No ubrzo iza toga, Jonatan bi izdajom zarobljen i nedugo nakon toga ubijen (142. g.pr.Kr.).
”Jonatan mu povjerova (Trifonu) i učini kako je rekao. Otpustio je čete da odu u židovsku zemlju. Uza se je ostavio tri tisuće ljudi, od kojih je dvije tisuće odvojio u Galileji, a tisuću je pošlo s njim. Kad je Jonatan ušao u Ptolemaidu, njezini stanovnici zatvoriše vrata, uhvatiše ga i posjekoše sve njegove pratioce. Trifon je poslao pješake i konjanike u Galileju i u veliku ravnicu da pobiju sve Jonatanove pristalice. Ti su doznali da je Jonatan uhvaćen i da je poginuo sa svima svojima. Ohrabrili su jedni druge i pošli stisnutih redova, spremni na boj. Kad su progonitelji vidjeli da im je život ugrožen, vratiše se. Svi su živi i zdravi došli u židovsku zemlju. Oplakivali su Jonatana i njegovu pratnju. Bili su puni straha. Sav je narod tugovao.
Svi su pogani oko njih nastojali da ih istrijebe. Govorili su: ”Nemaju ni vođe ni pomoćnika. Vrijeme je da udarimo na njih, pa ćemo im zatrti spomen među ljudima…
…Trifon se podigao s velikom vojskom iz Ptolemaide, da navali na židovsku zemlju. S njime je bio zasužnjeni Jonatan. … Nadomak Baskame ubio je Jonatana, koga tu i pokopaše. Potom se Trifon vrati u svoju zemlju. Šimun je poslao po kosti svoga brata Jonatana i ukopao ga u Modinu, gradu svojih otaca. Za njim je žalio sav Izrael i oplakivao ga mnogo dana.” (1 Mak. 12:46-53 i 13:12 i 23-23).
ŠIMUN (142-135.)
Nakon Jonatanove smrti Židovi postaviše njegovog brata Šimuna (142-135. g.pr.Kr.) za njihovog vladara i velikog svećenika. On izvede mnoge hrabre pothvate, uze Gazaru, Jopu i Jamniju te posebno hrabro nastupi protiv Trifona i njegove vojske.
Šimun zatim sklopi savez s Antiohom Pijem i povede rat protiv Trifona.
Njega opsjedne u Dori, prije nego što je išao na pohod protiv Medijaca. No uskoro je Antioh poslao generala Cendebeusa, da opustoši Judeju i podjarmi Šimuna. Iako je Šimun bio već u godinama, vodio je rat kao da je bio mladi čovjek. Tako je jednom poslao svoje sinove s grupom hrabrih ljudi da napadnu Antioha, dok je on s dijelom vojske napao Antioha s druge strane. Također je sa svojim vojnicima postavljao mnoge zasjede u planinama te je bio nadmoćan u napadima. Nakon što je bio pobjednik u mnogim bitkama, postavljen je za velikog svećenika.
On je također oslobodio Židove od makedonske dominacije.
No Šimuna izdajom ubi njegov zet Ptolomej (Ptolomej VIII. Eurgetes, 145-166. g.pr.Kr.).
Iz Biblije prenosimo pjesmu u pohvalu Šimuna:
Pohvala Šimuna
Radio je na dobro svog naroda i njegovu vlast su voljeli
i njegovu slavu za sveg mu života.
Uz ostala slavna djela zauze Jopu,
od nje učini svoju luku
i sebi otvori pristup k morskim otocima.
Razmakao je međe svog naroda,
zadržao zemlju u ruci
i skupio mnoštvo zarobljenika.
Zagospodario je Gezerom, Betsurom i Tvrđom,
odande je uklonio poganštinu i nitko se nije našao da mu odoli.
Ljudi su mirno obrađivali zemlju,
zemlja je davala svoj prirod,
a drveće u ravnici plodove.
Starci su na trgovima sjedili,
svi su razgovarali o blagostanju,
mladići su nosili raskošnu odoru i oklop.
Gradove je opskrbio živežom, opremio ih utvrdama,
slava mu se pronijela do nakraj svijeta.
Smirio je zemlju te Izrael doživje veliku radost.
Svatko je sjedio pod svojom lozom i smokvom
i nitko ga nije uznemirivao.
Nestali su svi što su ga u zemlji napadali,
i tih su dana kraljevi bili poraženi.
Pridizao je ponizne u svom narodu
i suzbijao sve bezbožnike i zlikovce.
Obdržavao je Zakon, vratio slavu Svetištu
i obogatio ga mnogim posuđem.” (1 Mak. 14:4-15).