ČETVRTA SLJEDBA FILOZOFIJE KOD ŽIDOVA: ZELOTI, SIKARI, LESTAI, GALILEJCI
Prvo navodimo Josipove tekstove, a onda ćemo ih komentirati:
”Autor četvrte sljedbe židovske filozofije bio je Juda Galilejac. Ti se ljudi u svim ostalim stvarima slažu sa stajalištima farizeja, ali imaju neprikosnovenu ljubav za slobodu te kažu da je Bog njihov jedini Vladar i Gospodar. Također za njih nema nikakve važnosti kojom će smrti umrijeti oni sami, kao niti njihovi rođaci i prijatelji, te ih nikakav strah ne može natjerati da nekog čovjeka nazovu gospodarom. A budući da je taj njihov čvrsti stav dobro znan mnogima, ja ne ću dalje govoriti o tom pitanju, niti se bojim da bi sve što sam rekao o njima nekome bilo nevjerojatno, nego se bojim da je sve ono što sam rekao ispod odlučnosti koju oni pokazuju kad podnašaju bol. I to je bilo u vrijeme našeg prokuratora Gesija Flora kad je u narodu počeo rasti ovaj ludi poremećaj, koji je svojom zloupotrebom ovlasti dao povoda Židovima da krenu divlje s tim te da se pobune protiv Rimljana. I to su bile sljedbe židovske filozofije.” (Židovske starine, XVIII, 6).
”Tada je Kvirin, rimski senator i onaj koji je prošao kroz druge magistrate i koji je prošao kroz dok je bio konzul, a koji je također bio velikog dostojanstva, došao u to vrijeme u Siriju, zajedno s nekoliko drugih, kojeg je poslao Cezar da bude sudac tog naroda te da obračuna njihovu imovinu. Također i Koponije, čovjek viteškog staleža, bio je poslat zajedno s njim, da ima najvišu vlast nad Židovima. Štoviše, Kvirin je sam došao u Judeju koja je tad pridodana provinciji Siriji, da obračuna njihovu imovinu i da preuzme raspolaganje nad Arhelajevim novcem.
No Židovi, premda su na početku izvještaj o oporezivanju primili mrsko, pa ipak su napustili svaki daljnji otpor na nagovor Joazara sina Boethusa i velikog svećenika; Tako su oni, pošto su bili nagovoreni Joazaroim riječima, predali su popis njihove imovine, bez ikakve rasprave u vezi toga. Pa ipak, tamo je bio jedan Juda Gaulonit (Golanac) iz grada čije je ime bilo Gamala, koji je sa sobom poveo Saduka, farizeja, te su postali revni (zelotsko gorlijivi) da ih povuku u pobunu, pri čemu su obojica rekli da to oporezivanje nije bolje od uvoda u ropstvo i potaknuli su narod da obrani svoju slobodu kako bi mogli osigurati svoju sreću i sigurnost za ono što posjeduju, kao i osigurati radost još većeg dobra, onog koje dolazi od časti i slave koje će dobiti za velikodušnost. Također su rekli da im Bog inače ne bi pomagao, nego jedino ukoliko se udruže jedni s drugima u vijeću koje bi moglo biti uspješno i u njihovu korist, i to posebno, ako se radi o velikom pothvatu, a ne brinuti o izvršavanju istog.
Ljudi su sa takvim zadovoljstvom primili ono što su rekli, tako da se ovaj hrabri pothvat nastavio do velikih visina. Također su sve vrste nevolja potekle od tih ljudi, te je narod bio inficiran ovim naukom do nevjerojatnog stupnja. Jedan je nasilni rat slijedio iza drugog, a mi smo izgubili prijatelje koje smo koristili za ublažavanje naših boli, a također su se dogodile i vrlo velike pljačke i ubojstva naših glavnih ljudi. To je zaista bilo učinjeno u prividu javnog interesa, no u stvarnosti u nadi dobitka za sebe. To je bio izvor odakle su se podizale pobune, a od njih ubojstva ljudi koja su ponekad pala na neke od njihovih ljudi (zbog ludosti tih ljudi jednih prema drugima, jer je njihova želja bila da nijedan od neprijateljske stranke ne preostane), a ponekad na njihove neprijatelje. Također je i glad došla do nas te nas je dovela na posljednji stupanj očaja, kao što je to isto učinilo zauzimanje i rušenje gradova. Štoviše, pobuna se na kraju toliko jako uvećala, da je sam Hram Božji bio spaljen vatrom njihovih neprijatelja. Takve su bile posljedice toga da su običaji naših otaca bili promijenjeni, te je zatim ta napravljena promjena bila dodatni veliki uteg koji je vukao sve prema uništenju kojeg su ti ljudi prouzročili urotujući se zajedno.
Zato su Juda i Saduk – koji su pokrenuli četvrtu filozofsku sljedbu (τετάρτην ψιλοσοψίας) kod nas i imali mnogo sljedbenika te ispunili našu građansku vladavinu neredima u ono vrijeme i postavili temelje naših budućih nevolja ovim sistemom filozofije, kojeg mi prije nismo poznavali i o kojem ću malo kasnije raspravljati, a i dakako zato jer je zaraza koja se odatle proširila među mlade naraštaje koji su bili revni za to – doveli narod do uništenja.” (Židovske starine, XVIII, 1).
”A tada je Arhelajev dio Judeje bio sveden na provinciju, te je Koponije, jedan iz viteškog reda među Rimljanima bio poslan kao prokurator, imajući moć nad (životom i) smrti koju mu je u ruke predao cezar. Pod njegovom je vladavinom neki Galilejac, čije je ime bilo Juda, potaknuo svoje zemljake na pobunu, te je rekao da su oni kukavice ako budu podnosili plaćanje poreza Rimljanima, i ako se budu, poslije Boga, podložili smrtnim ljudima kao svojim gospodarima. Taj je čovjek bio osobiti naučavatelj svoje vlastite sljedbe te nije bio kao ostale njihove (židovske) vođe.” (Židovski rat, II, 8/1). ª
Prednje iskaze upotpunit ćemo s još dva citata iz ”Židovskog rata” o Manahemu, koji je sa svojim sikarima 66. g. zauzeo Masadu i provalio u tamošnju oružarnicu te o Elezaru, zapovjedniku sikara u Masadi 73. godine. U tim citatima Josip usput navodi podatke o Judi Galilejcu i njegovoj sljedbi:
”U međuvremenu neki je Manahem, sin Jude zvanog Galilejac (koji je bio pravi lukavi sofist (σοψιστής δεινότατος), i koji je nekoć za vrijeme Kvirina prigovarao Židovima što su poslije Boga podložni Rimljanima) sa sobom uzeo neke od značajnih ljudi, te se vratio u Masadu, gdje je otvorio oružarnicu kralja, te je dao oružje ne samo svojim ljudima, nego i drugim razbojnicima.” (Židovski rat, II, 17/8).
”To je bio neki Eleazar, sposoban čovjek i zapovjednik onih sikara koji su je zauzeli (Masadu). On je bio potomak onog Jude koji je nagovorio mnoštvo Židova, kao što smo prije izvjestili, da se ne podvrgnu oporezivanju kada je Kvirin bio poslat u Judeju da ga sprovede; jer tada su sikari išli zajedno protiv onih koji su bili voljni da se podlože Rimljanima i u svakom su ih pogledu tretirali kao da su bili njihovi nepri-jatelji, pljačkajući od njih sve što su imali, odvodeći im stoku i paleći im kuće; jer oni su rekli da ih uopće ne razlikuju od stranaca zbog izdaje na tako kukavički način; da je sloboda ono za što su Židovi smatrali da je vrijedna da se bore za nju do posljed-njeg, i da je oni, imajući je, preferiraju nad ropstvom pod Rimljanima prije takve bor-be. No u stvarnosti to nije bilo bolje od izgovora i pokrića za barbarstvo koje su vršili i prekrivanja njihove vlastite pohlepe, koje su oni kasnije (za vrijeme I. Židovskog rata) učinili evidentnim njihovim vlastitim akcijama …” (Židovski rat, II, 17/8).
KOMENTARI:
Nastanak sljedbe
Iz gornjih Josipovih navoda vidi se da je četvrta sljedba židovske filozofije osnovana u vrijeme Jude Galilejca (3. g.pr.Kr.) te da je ponovno brojčano počela rasti u vrijeme Flora (64-66.). Očito je da su pripadnici te sljedbe koji su preostali, ili oni koji su im se tijekom vremena pridružili, u intervalu između 3. g.pr.Kr. i 64. godine bili više ili manje potisnuti na margine zbivanja i na margine judejskog prostora, tj. u nenaseljena i pustinjska područja Galileje i Judeje, te da su za vrijeme tog razdoblja vjerojatno navedeni pod drugim nazivima.
Ime sljedbe i njezinih pripadnika
Primjećujemo da Josip u glavnim citatima ne navodi ime četvrte sljedbe židovske filozofije, baš kao niti njenih pripadnika. No iz usputnih citata ”Židovskog rata” vidimo da su njeni pripadnici bili sikari. Premda se iz cjelokupnog teksta Josipovih djela može pomisliti da su sikari nastali tek pedesetih godina I. stoljeća, kad se pojavljuju prilikom ubojstva Jonatana, gornji citat ”jer tada su (u vrijeme pobune Jude Galilejca) sikari išli zajedno protiv onih koji su bili voljni da se podlože Rimljanima”, demantira takvo shvaćanje.
Kao što ćemo kasnije vidjeti, Josip na mnogo mjesta izjednačava bodežare (sikare, σικάριοι) i razbojnike (lestai, λησταϊ) te zato u razdoblju između 3. g.pr.Kr. i 64. godine I. stoljeća u svrhu razumijevanja povijesne situacije trebamo razumjeti da su nazivi sikari i razbojnici (lestai) sinonimi za jednu te istu grupu ljudi. Vjerojatno su svi oni imali korijene u religioznom fundamentalizmu, potpunoj predanosti Bogu te po uzoru na Pinhasa, Matatiju Hasmonejca i onih deset građana Jeruzalema koji su noževima htjeli ubiti kralja Heroda, religioznom programu suprotstav-ljanja silom onovremenim židovskim kvislinzima i Rimljanima.
Zbog toga smatramo da četvrtoj filozofskoj sljedbi trebamo dati ime sikari, lestai prema imenu njezinih pripadnika.
Navedena se identifikacija sikara i lestaia dobro vidi iz ovog navoda:
“Tada su sikari (σικάριοι), kako se zovu ti razbojnici (λησταϊ), brojem jako narasli. Oni su upotrebljavali male mačeve, po dužini ne mnogo različite od perzijskih ‘acinacae’, ali nekako zavinutih kao rimske ‘sicae’ (zakrivljeni rimski bodeži po kojima su sicarii dobili svoje ime). Tim su oružjem ti razbojnici zadobili svoju premoć i tim su oružjem mnoge poubijali. Oni bi se umiješali u mnoštvo za vrijeme blagdana kada su iz svih krajeva dolazile gomile ljudi u grad kako bi slavili Boga, te su, kao što smo prije rekli, lako mogli ubiti one koje su imali na umu da ubiju. Također su oni tako naoružani učestalo dolazili do sela koja su pripadala njihovim neprijateljima, te su ih opljačkali i onda zapalili.” (Židovske starine, XX, 8).
No kako je termin ‘sikari’ rimski naziv, mnogi su istraživači nastojali odrediti hebrejski i grčki ekvivalent za to ime te su sikare identificirali kao qana’im (hebr.) odnosno zelote (grč.).
Zeloti i sikari bili su ustari dvije strane istog novčića, nešto kao teorija i praksa. Iz religioznog zelotizma slijedila je sikarska akcija kažnjavanja smrću njihovih religiozno-političkih protivnika, tako da ne postoji oštra granica između njih.
Teološki temelji sljedbe četvrte filozofije Jude Galilejca
Iako mnogi istraživači navode Pinhasa kao osnovni religiozni temelj za četvrtu filozofsku sljedbu kod Židova, mi se s time ne bi složili, jer se prvi od tri temelja nalazi u Ponovljenom Zakonu te glasi:
”ShMy YShUr’al YHVH ‘aLHYNV YHVH ‘aChD” ili
Šama’ O Išrael Yhovah ‘elohiym ‘ečad Yhovah (Hebrejska Biblija);
”Audi Israhel Dominus Deus noster Dominus unus est” (Latinska Vulgata);
”Hear, O Israel, The Lord our God is one Lord” (Biblija kralja Jamesa);
”Čuj, Izraele, Gospodin naš Bog jedini je Gospodar” (Hrvatski prijevod). (Pnz. 6:4)
▪ Prvi temelj na kome su Juda i Saduk izgradili svoju maksimu bilo je dakle njihovo odbijanje da bilo kojeg čovjeka nazovu svojim gospodarom, pošto su već imali Boga za Gospodara:
”Ti se ljudi u svim ostalim stvarima slažu sa stajalištima farizeja, ali imaju neprikosnovenu ljubav za slobodu te kažu da je Bog njihov jedini Vladar i Gospodar.” (Židovske starine, XVIII, 6).
”No više od svega promatrači su bili zadivljeni djecom nježne dobi, od koje niti jedno nije bilo moguće natjerati da cara nazove gospodarom. Toliko se visoko snaga hrabrosti uzdizala iznad slabosti njihovih tijela.” (Židovski rat, VII, 10/1).
”Pod njegovom je vladavinom neki Galilejac, čije je ime bilo Juda, potaknuo svoje zemljake na pobunu, te je rekao da su oni kukavice ako budu podnosili plaćanje poreza Rimljanima, i ako se budu, poslije Boga, podložili smrtnim ljudima kao svojim gospodarima.” (Židovski rat, II, 8/1).
—————————
U vezi toga kod Hipolita iz Rima smo našli slijedeće: ”A pripadnici druge stranke (Esena) osim Boga nikog ne zovu Gospodinom, čak i da ih se stavi na mučenje ili ubije.” (Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XXI).
—————————
▪ Drugi temelj je Jahvino vlasništvo nad zemljom Izraela koja se ne smije trajno otuđiti strancu, o čemu se odredba nalazi u Levitskom zakoniku:
”Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni (Jahvi), dok ste vi samo stranci i gosti kod mene. Zato u svakom kraju gdje imate zemljišne posjede morate dopustiti otkupljivanje zemlje. Ako tvoj brat padne u škripac te morade prodati dio svoje očevine, neka dođe njegov najbliži izbavitelj i otkupi što je njegov brat prodao. … Ako pak (onaj tko je prodao) nema sredstava da je (nakon nekog vremena) natrag otkupi, onda prodano neka ostane u rukama kupca do jubilejske godine. A stupivši u jubilej, neka se vrati na svoju očevinu.” (Lz. 25:23-28).
Dakle, zemlja se mogla privremeno prodati, ali najkasnije jubiljske godine ona se vratila osnovnom vlasniku. Porezi su i prije Jude Galilejca bili plaćani, jer je Herod porezima teško opteretio zemlju zbog izgradnje svojih brojnih kolosalnih građevina i davanja velikog poreza Rimu. No on je sakupljao porez na godišnji prihod stanovnika i protiv tog poreza nitko se za vrijeme Herodove vladavine nije bunio.
Međutim, u Rrimskom Carstvu nastupili su financijski problemi i zato je August odlučio da uvede jedan dodatni porez, onaj na nasljedstvo: zbog toga su svi u Rimskom Carstvu morali prijaviti naslijeđene nekretnine. No kod Židova to je značilo da bi neki, koji ne bi mogli platiti porez, trajno morali prodati dio nekretnina na ime plaćanja tog poreza Rimu ili pak dio nekretnina trajno ustupiti Rimu na ime poreza. A to je već bilo kršenje Levitskog zakona i ustupanje Jahvine zemlje poganskom okupatoru.
▪ Treći temelj na kome su Juda i Saduk izgradili svoju maksimu bila je ”neprikosnovena ljubav za slobodu”.
Teološki temelji prelaze u zelotski naboj
To je bilo ono zbog čega su Juda i farizej Saduk ”postali revni (gorlijivi, qan’a, zeloti) da ih (Židove) povuku u pobunu, pri čemu su obojica rekli da to oporezivanje nije bolje od nego uvod u ropstvo i potaknuli su narod da obrani svoju slobodu kako bi mogli osigurati svoju sreću i sigurnost za ono što posjeduju, kao i osigurati radost još većeg dobra, onog koje dolazi od časti i slave koje će dobiti za velikodušnost.” (Židovske starine, XVIII, 1).
I tu se teološki temelji pretvaraju u zelotizam (revnost, gorljivost = qana’ – Strong 7065), pojam koji je uporabljen kod opisa Pinhasa i Matatije Hasmonejca.
Pri tome su pripadnici četvrte sljedbe u svojoj akciji postali izbavitelji od ropstva, osloboditelji, otkupitelji, osvetnici, a ekvivalent za te pojmove je hebr. riječ ga’al (Strong 1350) koja se upotrebljava u značenju: izbaviti od tereta (Iz. 6:6); izbaviti, otkupiti (Lz. 25:25, 26, 48; 26:49; 27:13, 15, 19; Hoš. 13:14; Mih. 4:10); otkupitelj (Ps. 78:35; Iz. 41:14; 43:14; 44:6, 24: 47:4); izbavitelj (Job 19:25); osloboditi (Ps. 72:14); osvetnik (Br. 35:19, 24, 25, 27), da navedemo samo neke od primjera. Množina od riječi ga’al jest ga’al’im koja znači izbavitelji od ropstva, osloboditelji, otkupitelji, osvetnici. Iz riječi Ga’al vjerojatno je izveden naziv Galilejac za Judu i kao ime za sljedbu: Galilejci.
Akcije koje su uslijedile protiv njihovih vjersko-političkih protivnika zaista su bile na tragu zelotskih akcija Pinhasa, koja je navedena u Knjizi brojeva (Br. 25:6-13). Pinhasa je pohvalio Jahve, ”jer je revnao mojim revnovanjem”; koji je zatim s njim sklopio savez vječnoga svećeništva, za njega i njegove potomke, ”jer je revnovao za svoga Boga i izvršio pomirbu za izraelski narod” i Matatije Hasmonejca navedenog u Prvoj knjizi Makabe-jaca: ”Tako provali njegova gorljivost za Zakon kao nekoć Pinhasova protiv Zimrija sina Šalumova. Matatija tada stade vikati gradom iza glasa: “Svaki koji gori ljubavlju za Zakon i stoji uza Savez, neka ide za mnom.” I pobjegoše u gore on i njegovi sinovi, ostavivši u gradu sve svoje.” (1 Mak. 2:23-28).
To je dakle sličnost između sikara i zelota.
Međutim, pošto su sikari bili u Masadi, a zeloti u Jeruzalemu gotovo kroz cijelo vrijeme I. Židovskog rata i pošto je bilo više vojnih sukoba između grupacije bliske sikarima Šimuna sina Giore i Galilejaca Ivana iz Giskale sa zelotima pod vodstvom Eleazara sina Šimuna, to čini argument da sikare i Galilejce ne smijemo međusobno poistovjetiti sa zelotima. Njihovi su sukobi trajali sve dok Ivan iz Giskale nije pripojio zelote svojoj grupaciji Galilejaca pred sam napad Titovih trupa na Jeruzalem u proljeće 69. godine, pri čemu je Eleazara sina Šimuna ostavio na mjestu zapovjednika zelota, a tada se također ova sjedinjena grupacija Galilejaca i zelota ujedinila s ljudima Šimuna sina Giore.
A pošto imamo izvještaj da su se neki sikari zvali upravo tako: Galilejci ”čiju je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava” (Lk. 13:1-3), mišlje-nja smo da njihovo ime ne smijemo poistovjetiti s geografskim pojmom Galileje, nego da ga trebamo uzeti kao ime četvrte filozofske sljedbe kod Židova: ga’al’im, Galilejci.
Povijest sljedbe Galilejaca, sikara, lestai
Iz komparacije u Josipovom tekstu u kojem on kaže da Juda Galilejac ”nije bio kao ostale njihove (židovske) vođe”, proizlazi da je Juda po nečemu bio različit od drugih vođa te da je pobuna Jude Galilejca bila vremenski blizu pobune Teude, Šimuna i Athronga.
Gamaliel je rekao da se ”prije nekog vremena podigao Teuda tvrdeći da je netko, i uza nj prista oko četiri stotine ljudi. Bi smaknut i sve mu se pristaše razbjegoše i netragom ih nesta. Nakon toga se u dane popisa podiže Juda Galilejac i odvuče narod za sobom. I on propade i sve mu se pristaše raspršiše.” (Dj. 5:36-37).
Pobunu Teude, Šimuna i Athronga i njeno gašenje datirali smo u proljeće 3. g.pr.Kr. Početak pobune Jude Galilejca datirali smo u kasnu jesen 3. g.pr.Kr., a njeno gušenje na kraj zime/početak proljeća 2. g.pr.Kr.
Nakon gušenja Judine pobune njegove su se preživjele pristaše raspršile. Otišli su u nepristupačna planinska i pustinjska područja Galileje i Judeje, u Judejsku pustinju (Kumran), svugdje gdje su se mogli skrivati i kamuflirati. Nakon toga u izvorima se nalazi potpuna šutnja o sikarima i zelotima do vremena Isusa iz Nazareta. Tada iznenada dvojica od njih iskrsavaju među Isusovim apostolima. To su Juda Iskariotski (Juda sikar), sin Šimuna Iskariotskog (Šimuna sikara) i Šimun zelot (revnitelj, kananej). Očito da je u Isusovo vrijeme došlo do bujanja sljedbe. Tada se također izvode akcije sikara (Galilejaca) o čemu je i sam Isus bio obaviješten:
”U isto vrijeme dođu neki te ga izvjeste o onomu što se dogodilo Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. On im reče: ”Mislite li da su ti Galilejci, jer tako nastradaše, bili veći grešnici od svih ostali Galilejaca? Ne, kažem vam! Štoviše, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti.” (Lk. 13:1-3).
Galilejce koje je poubijao Pilat ovdje identificiramo kao sikare, preživjele pripadnike sljedbe Jude Galilejca.
Prilikom Isusova raspeća, dva su razbojnika (lestai, sikara) razapeta zajedno s njim jer su u to vrijeme počinili neku bunu u Jeruzalemu, dok je njihovog vođu Barabu, Pilat pustio na slobodu.
Nakon Isusove smrti nestaju informacije o sikarima sve do vremena namjesnika Tiberija Julija Aleksandera (46-48.), kad je on dao razapeti dva sina Jude Galilejca, Jakova i Šimuna. Razapinjanje Jakova i Šimuna znači da se u to vrijeme u Judeji pojačala sikarska aktivnost, iako to Josip izravno ne kaže.
Ali nešto prije toga, u vrijeme namjesnika Fada (44-46.), neki je čarobnjak Theuda (Tadej, jedan od sedamdeset dvojice Isusovih učenika koji je izliječio kralja Abgara u Edesi?), nagovorio velik broj ljudi da ga slijede na rijeku Jordan, govoreći da je on prorok koji će svojom zapovjedi razdijeliti Jordan na dva dijela i tako im stvoriti lagani prijelaz preko rijeke (kao nekad Mojsije preko Crvenog mora). I mnogi bijahu zavarani njegovom riječi. No Fad nije dozvolio da ga slijede, nego je na njih poslao konjanike koji su ih iznenadili te mnoge od njih poubijali, a druge zarobili. Theudu su pak zarobili živog, odrubili mu glavu i odnijeli je u Jeruzalem.
U vrijeme namjesnika Kumana (48-52.) došlo je sukoba Galilejaca i Samaritanaca. Tada su Galilejci stali nagovarati mnoštvo Židova da uzmu oružje u ruke i ponovno uspostave svoju slobodu, govoreći da je ropstvo samo po sebi gorko, ali kad je ono udruženo s direktnim nepravedno-stima, da tada postaje do kraja nepodnošljivo. Tako su oni zgrabili oružje u svoje ruke moleći za pomoć Eleazara, sina Dineja, pljačkaša (ληςτής) koji je mnoge godine proveo u planinama i uz čiju su pomoć oni zatim opljačkali i spalili mnoga samaritanska sela. Kad je Kuman čuo za to, po-veo je vojsku iz Sebaste zajedno s četiri regimente pješaka i usput naoru-žavši Samaritance te odmarširao na Židove. Nakon što ih je pobijedio na njihovom terenu, pobio je mnoge od njih dok je druge zarobio. A kad su drugi Židovi vidjeli što se dogodilo njihovoj rodbini, obukli su se u kostrijet i posuli glave pepelom te su molili preostale pobunjenike da se smire, govoreći da će posljedice onoga što čine biti uništavanje zemlje, paljenje Hrama, porobljavanje njih samih te njihovih žena i djece. Njihove su molbe nadvladale te su se pljačkaši povukli u svoja uporišta. No sudbina je odredila da uskoro sva Judeja postane puna ληςτής, razbojnika.
U vrijeme namjesnika Feliksa (52-60.), Judeja je ponovno bila puna razbojnika (lestai) i varalica (γόητες, goetes, mesijanskih pretendenata, proroka) koji su zaluđivali mnoštvo. Premda istraživači bez iznimke identificiraju sikare, lestai i zelote kao jednu te istu grupu ljudi, mi se ne želimo povesti za takvom identifikacijom. Smatramo da su Galilejci, sikari i lestai međusobno bili identični i da su se prije namjesništva Feliksa skrivali po nepristupačnim i pustinjskim mjestima Galileje i Judeje, dok su za vrijeme Feliksa po Judeji počeli otvoreno operirati protiv prorežimskog stanovni-štva. Josip piše da je Feliks svakog dana hvatao mnoge razbojnike (lestai) i varalice (goetes). Uhvatio je i Eleazara, sina Dineja i poslao ga u okovima u Rim. Zatim kaže da se tada u Jeruzalemu pojavila nova vrsta razbojnika (sikari), koji su javno ubijali svoje vjersko-političke protivnike kratkim bodežima koje su krili ispod halje, a prvi koga su u Jeruzalemu ubili bio je veliki svećenik Jonatan. No kasnije je Josip u Židovskom ratu upao u kontradikciju jer je indirektno rekao da su sikari postojali pedesetak godina prije toga pošto su to bili pripadnici pobune Jude Galilejca.
Varalice su pak nagovorili mnoštvo da ih slijedi u divljinu te da će im oni tamo pokazati čudesa i znakove koje će stvarati uz pomoć Boga. Mnoge je od njih Feliks uhvatio, doveo natrag i kaznio. Štoviše, iz Egipta je u Jeruzalem došao jedan koji je za sebe rekao da je prorok te je nagovorio mnoštvo (na drugom mjestu Josip navodi brojku od 30.000 ljudi, no iz Dj. 22:28 vidi se da je bilo 4.000 sikara) da ga slijedi na Maslinsko brdo. Rekao je da će oni otamo vidjeti kako se na njegovu zapovijed ruše jeruzalemske zidine (kao nekoć jerihonske pred Jošuom) te je obećao će ih uvesti u Jeruzalem preko srušenih zidina. Kad je Feliks o tome bio obaviješten, naredio je vojnicima da uzmu oružje te je iz Jeruzalema pošao na njih s velikim brojem konjanika i pješaka i napao Egipćanina i mnoštvo koje je bilo s njim. Poubijao je ih pet stotina i dvjesto zarobio, no Egipćanin je pobjegao te se više nije pojavljivao (oko 58. godine).
Ovaj nam je Egipćanin, koji je za sebe rekao da je prorok i koji je prema Djelima apostolskim sa sobom poveo 4.000 sikara, interesantan. Naime, ulazak u Jeruzalem s istočne strane je mesijanski ulazak, a to implicira da je Egipćanin imao mesijanske aspiracije. Odmah nam pada na pamet Manahem, sin Jude Galilejca i vođa sikara s kojima je provalio u Masadu i koji je na početku I. Židovskog rata 66. godine svoje mesijanske aspiracije ostvario. Za njega također vjerujemo da je u Djelima naveden kao ”prorok i učitelj u antiohijskoj crkvi pod imenom Manaen” (Dj. 13:1). Svi parametri gore navedeni za Egipćanina, kod Manahema se podudaraju, zbog čega pretpostavljamo da je on bio taj Egipćanin.
Nakon epizode s Egipćaninom, razbojnici (lestai) su nagovarali mnoštvo da povede rat s Rimljanima, a kad se neka osoba ne bi slagala s njima, oni bi zapalili selo i opljačkali ga.
Tad je Feliksa na mjestu prokuratora Judeje zamijenio Fest (52-60.), u vrijeme kada je Judeja, kao što smo rekli, bila prepuna razbojnika (lestai, λησταϊ) koji su palili sela i pljačkali ih. Zbog njihovog je djelovanja Fest slao pješake i konjanike na one koji su bili zavedeni pojedinom varalicom koji im je obećao oslobođenje i slobodu od svih bijeda u kojima su se tada nalazili, i koji bi ga zatim slijedili u divljinu.
Nakon smrti Festa, Neron je poslao Albina na mjesto prokuratora Judeje (62-64.). No prije nego što je ovaj došao, veliki svećenik Ananija, sin Ananije iskoristio je interregnum u vlasti te je u Sanhedrinu dao osuditi Jakova, brata Isusova i poglavara Jeruzalemske Crkve na smrt kamenovanjem (62. g.). Razlog tome vjerojatno je bila Jakovljeva kritika Ananijinog grabeža dijela hramskog poreza koji je pripadao starim svećenicima, zbog čega su mnogi od njih umrli od gladi.
A kad je Albin došao u Judeju, poubijao je mnoge od sikara. Tad su, upravo prije blagdana, sikari noću ušli u grad, uhvatili hramskog pisara Eleazara sina velikog svećenika Ananije te ga odveli sa sobom. Zatim su pisali Ananiji da će mu poslati Eleazara živog ako nagovori Albina da oslobodi njihovih deset drugova koje je ovaj bio zatvorio. Zato je Ananija bio prisiljen nagovoriti Albina i to je bio početak većih nereda jer su raz-bojnici (lestai) i dalje stalno koristili taktiku hvatanja nekog od Ananijinih slugu i držali ga zarobljenog sve dotle dok nisu bili oslobođeni njihovi drugovi. Tako su sikari brojem sve više rasli i postajali sve smioniji. Kad je pak Albin čuo da će ga naslijediti Flor, dao je poubijati sve zatvorenike koji su najviše zavrijedili smrt, dok je druge s manjim prijestupima oslobodio uz novčanu kaznu, tako da su zatvori tada ispražnjeni.
Čim je Flor (64-66.) došao, ispunio je Judeju obiljem bijede. On je bio tako zao i nasilan u upotrebi svoje vlasti, da su u usporedbi s Florom, Židovi promatrali Albina kao svojeg dobročinitelja. U Florovo su vrijeme bile prisutne sve vrste nasilja i svaka vrsta nepravednog kažnjavanja, jer ga nije pokretalo milosrđe, niti je bio zadovoljan bilo kojim postignućem, tako da je postao partner samim razbojnicima (lestai). Velik je broj njih operirao bez ikakvog straha, pošto su imali njega kao svoje osiguranje, nadajući se da će ih on spasiti od kazne. Tako bijedi zemlje nisu bile postavljene nikakve granice. A nesretni Židovi koji nisu bili u stanju nositi se s devastacijom zemlje koju su donosili razbojnici, napuštali su svoje domove i bježali otamo, nadajući se da će bolje živjeti među strancima negoli u svojoj zemlji. Flor je bio taj koji je svojim barbarskim postupcima Židove gurnuo u rat protiv Rimljana te su neki Židovi kasnije pomišljali da bi bilo bolje da ih je on uništio odjednom, nego malo po malo.
Godine 66. u Jeruzalemu je sikara bio već popriličan broj te su oni poveli pobunu. Na čelu s Manahemom, sinom Jude Galilejca osvojili su Masadu te su pod vodstvom Eleazara sina Jaira, potomka Jude Galilejca ostali u njoj sve do rimskog zauzimanja Masade i njihovog kolektivnog samoubojstva u proljeće 73. godine. Osim što su se sikari nalazili u Masadi u razdoblju 66-73. godine, vjerujemo također da su preostali sikari iz Galileje, nakon što ju je osvojio Vespazijan, pod imenom Galilejci i pod vodstvom Ivana iz Giskale ušli u Jeruzalem na kraju 67. godine, nakon čega su djelovali u njemu sve do pada Jeruzalema 70. godine.
Sikarsko podnašanje boli sve do smrti
Josip je u uvodnom tekstu rekao da se ”boji da je sve ono što je rekao o njima ispod odlučnosti koju sikari pokazuju kad podnašaju bol”. Kako bi tu njihovu odlučnost do smrti zorno prikazali, ovdje navodimo opis trpljenja sikara koji su se povukli u Egipat nakon pada Jeruzalema:
”Njih šest stotina uhvaćeni su na mjestu, a i svi koji su pobjegli u Egipat i egipatsku Tebu ubrzo su uhićeni i vraćeni. I nije bilo osobe koja nije bila zadivljena izdržljivošću i – nazovite to kako hoćete – očajem ili snagom volje, koju su pokazale ove žrtve. Jer pod svakim oblikom torture i kidanja tijela, smišljenim s jednim ciljem da budu natjerane da priznaju cara za gospodara, niti jedan nije popustio niti bio doveden blizu toga da to izgovori, nego su svi zadržali odlučnost, trijumfirajući nad prinudom, dočekujući torturu i vatru tijelima koja su izgledala neosjetljiva na bol i duhom koji je bio veoma blizu egzaltacije. No više od svega promatrači su bili zadiv-ljeni djecom nježne dobi, od koje niti jedno nije bilo moguće natjerati da cara nazove gospodarom. Toliko se visoko snaga hrabrosti uzdizala iznad slabosti njihovih tijela.” (Židovski rat, VII, 10/1).
Zadivljujuća sikarska odlučnost do smrti da služe samo jednom Gospodaru, Bogu
Navodimo govor Eleazara sina Jaira sikarima u Masadi u večer prije rimskog zauzimanja njihove utvrde, u kojem je izrazio njihovu zajedničku odlučnost da ne padnu živi Rimljanima u ruke, jer bi ih nakon toga u stanju ropstva morali priznati za gospodare:
”Odavno već, hrabri moji ljudi, mi smo odlučni da ne služimo ni Rimljanima niti bilo kome drugome osim Bogu, jer samo je On čovjekov istinski i pravedni Gospodar. A sad je došlo vrijeme koje od nas traži da tu odlučnost provjerimo svojim djelima.”.
Sutradan, kad su Rimljani provalili u Masadu, devetsto šezdeset leševa muškaraca, žena i djece potvrdilo je da su zeloti radije izabrali smrt, nego da se predaju poganskom gospodaru.
Problemi u poistovjećivanju sikara i zelota
Već smo objasnili sličnosti i razlike zbog kojih smatramo da dokraja ne treba poistovjetiti sikare i zelote. Zeloti i sikari bili su ustari dvije strane istog novčića. Zeloti su bili kao religiozna ideologija, sikari kao njena izvršna praksa. Iz religioznog zelotizma (fundamentalizma) slijedile su sikarske akcije kažnjavanja smrću njihovih religiozno-političkih protivnika, tako da ne postoji oštra granica između njih.
Objasnili smo također teološke temelje četvrte filozofske sljedbe kod Židova, Galilejaca, sikara; ostaje nam da to učinimo za zelote.
Također, treba navesti zapis Hipolita koji je rekao da su se eseni protekom vremena podijelili na četiri stranke među kojima prepoznajemo esene opisane kod Josipa koji ne koriste novac, njeguju ritualnu čistoću i dugovječno žive zbog jednostavnosti prehrane:1), 5) i 6) zelote,2) sikare3) i pripadnike nauka Jude Galilejca 4):
”Jer neke od njih discipliniraju sebe više od neophodnog pravila reda, tako da oni čak ne koriste trenutni novac u zemlji,1) rekavši da ga oni ne bi trebali niti nositi, niti držati, niti oblikovati prikaz; zbog toga nitko od njih ne ide u grad, da ne bi trebao ući kroz vrata iznad kojih su podignuti kipovi, s obzirom da je proći ispod prikaza, kršenje zakona.
A pripadnici druge stranke, ako se dogodi da čuju kako se odvija neka rasprava o Bogu i Njegovim zakonima – i pretpostavljajući da je to neobrezana osoba – oni će je pratiti, i kada sretnu samu osobu ovog opisa na bilo kojem mjestu, oni mu se prijete da će ga ubiti ako odbije da se podvrgne obredu obrezivanja. Tada, ako on ne želi udovoljiti ovom zahtjevu, eseni ga ne štede, nego ga čak i ubiju. I od ovog događaja oni vuku svoje ime, te su (jedni) nazvani zeloti, 2) a drugi sikari. 3)
A pripadnici druge stranke osim Boga nikog ne zovu Gospodinom, čak i da ih se stavi na mučenje ili ubije.4)
A tu su i drugi iz kasnijeg razdoblja, koji su jako smanjili disciplinu (sljedbe), koji su, kad su oni u pitanju, i dalje u primitivnim običajima te ne bi dotakli čak niti druge (esene). A ako se desi da dođu u dodir s njima, oni se odmah peru kao da ih je dodirnuo netko tko pripada stranom plemenu. 5)
No i ovdje postoje mnogi od njih jako dugovječni, koji žive dulje od stotinu godina. Oni dakle tvrde da je uzrok tomu njihova iznimna odanost religiji i njihovo odbacivanje svakog viška u pogledu onoga što im je servirano (kao hrana), i njihova umjerenost te nesposobnost za ljutnju. I oni preziru smrt, radujući se kada mogu završiti svoj (životni) put s dobrom savješću. Međutim, ako bi netko stavio na mučenje osobe ovog opisa, kako bi među njima nekog naveo (prisilio) da loše govori o Zakonu ili da jede ono što je bilo ponuđeno za žrtvu nekom idolu, on neće postići svoj naum: svaki od te stranke radije izdrži mučenje i podloži se smrti nego da uznemiri svoju savjest.” 6) (Opovrgavanje svih hereza, Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XXI.).
Treba još ponoviti da je prema Djelima apostolskim postojala jedna sljedba koja je u Jeruzalemu i po svem svijetu u vrijeme oko 56. godine u svom sastavu imala na tisuće Zelota Zakona, Zelota Božjih: to je bila Nazarejska sljedba, tj. rana kršćanska Crkva. Upravo za nju mislimo da njeni pripadnici iz Jeruzalema nisu otišli u Pelu prije početka opsade Jeruzalema, kao što to navodi Euzebije, nego da su ostali u Jeruzalemu čitavo vrijeme rata navedeni kod Josipa kao zeloti Eleazara sina Šimuna.
Također smo već više puta iznijeli mišljenje da su dinastičke grane Jude Galilejca i Isusa Nazarećanina bile dvije grane iste davidovske dinastije koje su se razgranale iz dinastičkog stabla Matatije Hasmonejca negdje u I. st.pr.Kr.
Te su dinastičke grane u svitcima sljedbe s Mrtvog mora predstavljali Zvijezda (interpretator, izvođač, realizator, tumač Zakona, tj. Isus iz Nazareta) i Skeptar (princ cijelog skupa, kongregacije, koji će, kad bude došao uništiti svu Djecu Seta, tj. Manahem, sin Jude Galilejca i Šimun sin Giore).
Zbog toga ćemo ranu Crkvu, Nazarejsku sljedbu, Zelote Zakona tretirati kao zasebnu sljedbu u Judeji, blisku i prožetu sikarima, ali i odvojenu od njih.