SLJEDBA S MRTVOG MORA (1)

Ovdje ćemo analizirati sljedbu u Damasku koju je progonio Savao oko 33. godine i koja se nazivala ”Put”, za koju je kasnije Tertul na sudu rekao da je ”nazarenska sljedba”, za koju je njeno vodsvo u Jeruzalemu na čelu s Jakovom Pravednim reklo da su ”zeloti Zakona”, a Pavao da su ”zeloti Božji”; to je ona koju iz Djela apostolskih poznajemo kao ranu Crkvu.

Dosad smo sljedbe u Judeji (saduceje, pismoznance, farizeje, esene, nasareane, oseane, nazoreane i ebionite) analizirali na temelju opisa i podataka koje su o njima zapisali razni antički autori, bilo da su ti zapisi bili iz prve ili druge ruke, pri čemu na raspolaganju nismo imali originalne dokumente niti jedne sljedbe. Sada se prvi puta susrećemo sa sljedbom koja je iza sebe ostavila ne samo jedan ili dva, nego zaista brojne dokumente.

LOGOR U PUSTINJI JERUZALEMA

Iz Ratnog svitka jasno se vidi da je njihov logor progonstva bio u pustinji Jeruzalema (Judejskoj pustinji):

”Sinovi Levija, Jude i Benjamina, prognani u pustinju, borit će se protiv njih (tj. protiv Sinova tame, vojske Belijalove: protiv odreda Edoma, Moaba i sinova Amona, i (… i) Filistejaca i protiv odreda Kitima Asirije i njihovih saveznika bezbožnih prema Savezu) u (… i) svih njihovih odreda kad se prognani Sinovi svjetla vrate iz pustinje naroda u logor pustinje Jeruzalema; a poslije bitke oni će otamo otići (u Jeruzalem?)”

POČETAK SLJEDBE

”A kad postadoše nevjerni i kad su ga se odrekli, sakri On svoje lice od Izraela i njegova svetišta i isporuči ih maču. Ali sjetivši se Saveza s praocima, ostavi ostatak Izraelu i ne dade da ih se zatre. A po svršetku gnjeva, godina tri stotine i devedeset nakon što ih je predao u ruke Nabukodonosora, kralja Babilona, pohodi ih i prouzroči da iz Izraela i Arona proklija korijen nasada da baštini njegovu zemlju i da uživa u dobru njegove zemlje. I oni spoznaše svoju nepravednost i shvatiše da su bili krivi, pa ipak kroz dvadeset godina bijahu kao slijepci što tapkahu po putu.

I spozna Bog njihova djela da su ga tražili čitavim srcem i podiže im Učitelja Pravednosti da ih uputi putem njegova srca. I upozna on kasnije generacije s onim što će Bog učiniti kasnijoj generaciji, zajednici izdajnika, onima koji otpadoše od puta. To je bilo vrijeme o kojem je pisano: ”Kao tvrdoglava junica, tako je Izrael bio tvrdoglav” (Hoš. 4:16), kad se podiže Izrugivač koji je Izrael zapljusnuo vodama laži.

On ih odvede ukrivo u divljinu bez puta, noseći snižavanje vječnim brežuljcima i prouzrokujući da otpadnu od puta pravednosti te uklanjajući granice kojima su praoci označili njihovu baštinu, da bi na njih mogao dozvati kletve Njegovog Saveza i isporu-čiti ih osvećujućem maču Saveza. Jer oni su tražili glatkosti (ugodnosti) i više su voljeli opsjene (Iz. 30:10); tražili su zastranjenja (Iz. 30:11) i izabrali sam grijeh (Iz. 30:13). I opravdali su zle, a osudili pravedne, te su prekršili Savez i povrijedili Pravilo.

Zajedno nastupiše protiv života pravednih (Ps. 94:21) i prezreše sve koji hodaše u savršenstvu; progonili su ih mačem i klicali u borbi ljudi. I Božji se gnjev rasplamsa protiv njihove zajednice, tako da on uništi njihovu čitavu zajednicu, a njihova djela postaše okaljana pred Njim.” (Savez u zemlji Damaska, I-II).

Komentari: Iz ovoga je jasno sljedeće:

• Vrijeme Božjeg gnjeva završilo je 197. g.pr.Kr. (587-390=197).
• To što je Bog prouzrokovao da iz Izraela i Arona proklija korijen nasada da baštini njegovu zemlju i da uživa u dobru njegove zemlje, možda se odnosi na Hasmonejsku dinastiju koja je tridesetak godina nakon toga zavladala te vladala Izraelom od 166-37. g.pr.Kr.

Oni su imali podrijetlo od Davida što se vidi iz izričaja ”iz Izraela … proklija korijen nasada”, koji se oslanja na Izaiju koji piše o Sluzi Jahvinom, Davidovu potomku: ”Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene.” (Iz. 53:2). Oni su također imali podrijetlo i od Arona, jer je Matatija bio svećenik iz koljena Jehoaribova.

No možda se podaci odnose na neku određenu osobu koja je bila hasmonejskog podrijetla, a time od Davida i Arona (npr. Isus).

• Pa ipak i dalje kroz dvadeset godina bijahu kao slijepci što tapkahu po putu.
• Tada spozna Bog njihova djela da su ga tražili čitavim srcem i podiže im Učitelja Pravednosti da ih uputi putem njegova srca. Taj bi Učitelj Pravednosti u ono vrijeme mogao biti Matatija, koji je svojim primjerom (1 Mak 2:23-28) podučio kasnije generacije kako se trebaju ispravno ponašati.

No vjerojatno godine 390+20 ne treba uzeti doslovno ili kao da su potpune, jer one ovako napisane ne vode niti do jedne povijesne osobe: one su možda namjerno napisane ovako da ih čitaju oči koje ”gledaju a ne vide”, a kad dođu oči koje ”gledaju i vide”, one će ih već razumjeti.

• Zato ne treba značiti da je sljedba oko 160. g.pr.Kr. došla u Kumran.
• Oni koji su ”tražili glatkosti”, to su oni isti koji su u Pešeru Nahuma navedeni ”da su istraživali glatkosti” (farizeji) i koji su pozvali kralja Demetriusa u Jeruzalem protiv Gnjevnog lava, Aleksandra Janeja.

MJESTO PROGONSTVA U PUSTINJI JERUZALEMA: DAMASK/KUMRAN

U Kumranu je nađeno deset kopija Saveza u zemlji Damaska. U Damasku su novi sljedbenici primani u Novi Savez. Pavao je dobio pisma od velikog svećenika da u Damasku hvata ljude i žene i da ih svezane lancima odvede u Jeruzalem. Taj Damask ne može biti u Siriji, jer veliki svećenik u Siriji nije imao nikakve ingerencije. Rimske vlasti ne bi dozvo-lile da ljudi iz jedne rimske upravne jedinice vršljaju po drugoj upravnoj jedinici i da tamo bez posebne dozvole tamošnje rimske vlasti uhićuju neke ljude samo na temelju dekreta religioznih vlasti iz prve upravne jedinice i da ih odvode svezane. Međutim, Jeruzalem i Kumran (udaljeni dvadesetak kilometara) bili su u istoj rimskoj upravnoj jedinici Judeji, na čijem je području veliki svećenik imao ingerencije za djelovanje njegovih ljudi u Kumranu te za to nije trebao posebnu dozvolu rimske vlasti.

Zašto je sljedba s Mrtvog mora mjesto svog progonstva u pustinji Jeruzalema (Judejska pustinja) nazivala Damask? Analizu ćemo napraviti preko proroka Amosa:

• Stih proroka Amosa koji spominje Damask i koji u obliku kakvog ga mi poznajemo iz katoličke Biblije donosi božansku prijetnju Izraelcima: ”Nosit ćete Sikuta, svoga kralja, i Kevana, boga svoga, likove što ih sebi napraviste, dok vas budem odvodio onkraj Damaska.” (Am. 5:26-27).
• Taj je stih Biblija kralja Jamesa na engleski prevela ovako: ”But ye have borne the tabernacle of your Moloch and Chiun your images, the star god of your god, which ye made to yourselves. Therefore will I cause you to go into captivity beyond Damascus”.
• Mi smo u analizi koja će biti prezentirana u sljedećoj knjizi Otvorenih pečata ovaj stih preveli ovako: ”Nosili ste sa sobom šator vašeg kralja i prikaze vašeg idola, zvijezdu vašeg boga koju napraviste za sebe. Zbog toga ćete otići u zarobljeništvo s one strane Damaska”.
• No Savez u zemlji Damaska (tekst A) preokreće ovu prijetnju u Božansko obećanje njihova spasenja:

”Kada su se dvije kuće Izraela podijelile, Efrajim se odvojio od Jude. I svi su otpadnici bili predani maču, ali oni koji su držali čvrsto, izbjegli su u zemlju sjevera, kao što je Bog rekao: ”Odvesti ću šator vašeg kralja i baze vaših kipova od moga šatora u Damask”, (a tekst B nastavlja): ”Rukom proroka Zaharije: ”Probudi se O maču protiv moga pastira, protiv moga druga”, kaže Bog. ”Udari pastira da stado može biti raspršeno i ja ću raširiti svoje ruke iznad malenih.” (Zah. 13:7).

Ponizno su stado oni koji Ga traže (Oni su također ”maleni”. Prije smo vidjeli da ”stoka” su ujedno ”maleni” i ”Izvršitelji Tore”, Osey ha-Torah, op. T.M.). Oni će biti spašeni u vrijeme pohođenja, dok će drugi biti predani maču kad dođe pomazanik Arona i Izraela, kao što je to došlo da prođe u vrijeme prijašnjeg Pohođenja, razmatrajući ono što je Bog rekao rukom Ezekijela: ”Oni će staviti znak (tau) na čela onih koji tuguju i plaču” (Ez. 9:4). A drugi će biti predani maču Saveza.

Šator kralja, knjige su zakona, kao što je Bog rekao: ”Podići ću šator Davida koji se srušio” (Am. 9:11); kralj je zajedništvo, a baze kipova su knjige proroka čija je kazivanja Izrael prezreo; zvijezda je interpret (izvođač, realizator, tumač) Zakona koji će doći u Damask, kao što je pisano: ”Zvijezda će doći od Jakoba, a skeptar će se podići iz Izraela” (Br. 24:17). Skeptar je princ cijelog skupa (kongregacije), i kad on bude došao, uništit će svu Djecu Seta.

Oni su bili spašeni u vrijeme prijašnjeg pohođenja, dok su otpadnici bili predani maču; i tako će biti svim članovima Njegovog Saveza koji nisu u njemu postojani. Oni će biti kažnjeni uništenjem rukom satana. To će biti dan kad će Bog doći u pohođenje. (Tekst B: Kao što je rekao) ”Prinčevi Jude postali su (tekst B, kao oni koji) pomiču granice: ljutnja će doći na njih” (Hoš. 5:10). Jer oni se nadaju ozdravljenju, ali će ih On zgnječiti. Svi su oni pobunjenici, jer se nisu odvratili od puta izdajnika, nego se valjaju putevima bluda i nemoralnog bogatstva.

Oni su se svetili i bili kivni, svaki čovjek na svoga brata; i svaki je čovjek mrzio svoga druga, i svaki je čovjek sagriješio protiv svog bliskog rođaka i približio mu se radi nečednosti te djelovao bahato zbog ljubavi prema bogatstvu i dobitku. I svaki je čovjek činio ono što mu se činilo ispravnim u njegovim očima i te je izabrao tvrdo-kornost svoga srca. Oni se nisu držali odvojeno od ljudi (tekst B: i njihovog grijeha), te su se rado pobunili hodeći putevima zlih …”  (Savez u zemlji Damaska, VII-VIII).

Komentari: Iz gornjeg teksta vidi se da su oni iz Jeruzalema otišli u Damask prema Božjoj riječi: ”Odvesti ću šator vašeg kralja i baze vaših kipova od moga šatora u Damask.” (ne onkraj Damaska).

• Šator kralja, to su bile knjige zakona koje su oni dobrovoljno ponijeli sa sobom; kralj je bio njihovo zajedništvo, zajednica, “jahad, JcHD“; a baze kipova, to su bile knjige proroka čija je kazivanja Izrael prezreo.
• Zvijezda je interpret Zakona koji će doći u Damask. Smatramo da je taj interpret Zakona bio Isus. On ga je zaista mukotrpno interpretirao: dao je svoj život na križu te ostvario je lik Pravednika iz Knjige Mudrosti (Mudr. 2:11-22), lik Pravednika iz Ps.22 i lik Sluge Jahvinog, proroka Izaije.

Ananija, vjeran vršilac Zakona rekao je Savlu da će u Damasku ”vidjeti Pravednika i razumjeti glas iz usta njegovih te da će mu biti svjedok pred svim ljudima za ono što će vidjeti i čuti.” (Dj. 22:3-17). Vjerojatno je upravo o tom susretu s Isusom, Pavao kasnije svjedočio:

”Nisam li ja slobodan? Nisam li ja apostol? Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega?” (Pavao, 1 Kor. 9:1).

Da je Isus Pravednik svjedoči i Prva Ivanova poslanica: “Ako znate da je on Pravednik, znate i da je svaki koji vrši pravdu od njega rođen.” (1 Iv. 2:29).

Da se vratimo na Ananiju iz Damaska, ”vjernog vršioca Zakona”. Upravo se kod njega može vidjeti identičnost ranog kršćanina ”vršioca Zakona” iz Damaska i pripadnika sljedbe s Mrtvog mora iz Damaska/Kumrana “Izvršavatelja Zakona“, “Osey ha-torah“, esena; odnosno na njegovom se primjeru zorno može vidjeti da je rana Crkva/sljedba Puta iz Damaska identična sljedbi s Mrtvog mora/sljedbi Puta iz Damaska/Kumrana.

Iz navoda Prve Ivanove poslanice također se vidi ista identičnost tako da dolazimo do zajedničke identifikacije:

”Vršilac Zakona” = “Onaj koji vrši pravdu (Zakon)” = “Izvršavatelj Zakona“, “Osey ha-torah“.

• Skeptar je princ cijelog zajedništva i kad on bude došao, uništit će svu Djecu Seta. Neki misle da se to odnosilo na drugi dolazak Isusa Krista, dok mi mislimo da je lik toga princa u I. Židovskom ratu realizirao prvo Menahem, a nakon njega Šimun Tiran.
• Zadnji odlomak opisuje nemoral prinčeva Jude u Herodovo i postherodovo vrijeme. Opisana se radnja ne može odigravati u vrijeme Hasmonejske dinastije, jer takvog nemorala u njihovo vrijeme nije bilo.

Nakon toga odlomka, tekst Saveza u zemlji Damaska nastavlja s odred-bama protiv ženidbe stričeva s nećakinjama kojeg smo već prije obradili i koje su bile uperene protiv braka Antipe i Herodijade te zajedno s gor-njim odlomkom čini cjelinu koja obrađuje nemoral herodijanske dinastije.

Ovo govori da je Savez u zemlji Damaska napisan u I. stoljeću n/e.

• Dakle da zaključimo: sljedba je u neko vrijeme (zasad još ne znamo koje) otišla u dobrovoljno progonstvo u pustinju Jeruzalema, tj. Judejsku pustinju. Područje koje je naselila prozvala je Damask i zemlja Damaska. Sa sobom je ponijela knjige Zakona i knjige proroka.

U Kumranu i okolnim spiljama pronađeno je više tisuća fragmenata i cijelih svitaka od 340 raznih biblijskih i vanbiblijskih knjiga te je zajedno s njihovim mnogobrojnim kopijama pronađeno ukupno 972 različita teksta.

Nakon ovoga pokušat ćemo locirati Kumran u djelima starih pisaca:

PLINIJEVO MJESTO ESENA I DIO KOKEJANOV NAPREDAN GRAD ESENA BLIZU MRTVOG MORA

Postoji vrlo malo antičkog spominjanja mjesta koje se danas naziva arapskim imenom Kumran. Josip ga ne navodi. Djela ga navode pod imenom ”Damask”. Vjerojatno ga Plinije Stariji navodi kao ”mjesto esena”, a Dio Kokejan kao ”napredan grad esena’.

Iz Plinijevog se opisa može zaključiti da se mjesto esena nalazilo u današnjem Kumranu: ”na zapadnoj obali Mrtvog mora, ali podalje od nezdravih isparavanja obale” (oko 1800 m od obale Mrtvog mora i oko 2,5 km od sumpornih izvorišta Ein–Faškhe). ”Ispod njega” (tj. južno od Kumrana) ”leži En–Gedi”, plodna oaza s izvorom pitke vode, ”a zatim dolazi Masada”.

Također je najvjerojatnije da ruševine Khirbet Kumrana predstavljaju ono što je ostalo od Dio Kokejanovog ”naprednog grada esena blizu Mrtvog mora u središtu Palestine, nedaleko Sodome” jer nema drugih ruševina na području kojeg on opisuje.

Prilikom određivanja ratnog kretanja Abrahama u 1. svesku Otvorenih pečata, kada je on iz logora blizu Mamre kod Hebrona krenuo prema Sodomi da je uništi, nju smo identificirali kao Šittim u Amonu, koji je od današnjeg Kumrana udaljen oko 15 km. Ovdje donosimo karte Abrahamovog kretanja te usporedbu lociranja Sodome i Kumrana:

Odredivši ”nezdrava isparavanja obale” kao nezdrava isparavanja Mrtvog mora ili kao sumporne izvore Ein-Faškhe, ”Sodomu” kao Šittim, a Plinijevo ”mjesto esena na zapadnoj obali Mrtvog mora, ali podalje od nezdravih isparavanja obale” i Dio Kokejanov ”napredan grad esena blizu Mrtvog mora u središtu Palestine nedaleko Sodome” kao Kumran, vidimo da je on zaista lociran i podalje od nezdravih isparavanja obale (Mrtvog mora i Ein-Faškhe) i nedaleko Sodome (Šitima). Ispod njega leži En-gedi, zatim dolazi Masada.

No taj se grad u ono staro vrijeme nije zvao Kumran, pošto je to njegovo današnje arapsko ime. Iz Bakrenog svitka (3Q15) nađenog u pećini br. 3 blizu Kumrana, vidi se da se taj grad u vrijeme pisanja svitka zvao Sekaka, pošto su vodeni radovi Sekake opisani u tom svitku identični onima pronađenim u Kumranu. Sekaka je bio grad još u željezno doba te se pod tim imenom spominje u knjizi Jošue (Još. 15:61).

Međutim prilikom identifikacije Kumrana (Sekake) kao grada esena, nastaje problem u pogledu kumranskih tekstova (Svitaka s Mrtvog mora), koji su borbenog zelotskog karaktera te mesijanskog i apokaliptičkog, a ne pacifističkog, esenskog, kakvi bi se očekivali u skladu s poznatim podacima o esenima iz navedenih tekstova Josipa, Filona, Hipolita iz Rima i drugih autora. Zbog toga su neki istraživači smatrali da Plinijevo mjesto esena ne treba tražiti u Kumranu, nego zapadno i uzbrdo od En–Gedija ili najsjevernije u Vadi Murabba’at; zbog toga je znanstvenik svjetskog glasa Cecil Roth još pedesetih godina smatrao da su stanovnici Kumrana bili zeloti, a ne eseni (nakon čega je doživio ismijavanje), dok Robert Eisenman i Michael Wise danas smatraju da su stanovnici Kumrana bili zeloti i ujedno pripadnici rane kršćanske Crkve. Drugi pak istraživači smatraju da su stanovnici Kumrana bili ebioniti ili da je tamo bila zajednica koju kolokvijalno nazivaju Pisari svitaka s Mrtvog mora, a koju kao da antički autori nisu naveli da je bila tamo, niti je opisali. Treći pak smatraju da stanovnici Kumrana nisu bili pisari svitaka s Mrtvog mora, nego da su ti svitci na to područje doneseni iz Jeruzalema. Mi smo naše mišljenje jasno izrekli: u Damasku/Kumranu u I. stoljeću živjela je rano-kršćanska zajednica ”vjernih vršilaca Zakona”, kao što je to npr. bio Ananija odnosno ”Izvršavatelja Zakona, Tore”, Osey ha-Torah (tj. esena) kako je sljedba nazvala svoje pripadnike u Pešeru Habakuka, pri čemu smo sljedbu s Mrtvog mora iz Kumrana identificirali kao ranokršćansku zajednicu.

A o Kumranu i svitcima s Mrtvog mora napisano je zaista mnoštvo tekstova i knjiga, pa ipak ta tema nije još završena zato što još uvijek svi pronađeni tekstovi kumranske zajednice nisu objavljeni ili nisu objavljeni u cijelosti; zatim jer o brojnim teorijama vezanim za Kumran nije postig-nut konsenzus, a i zato jer su mesijansko značenje kumranskih tekstova i time značaj same zajednice i njen utjecaj na zbivanja u I. stoljeću u Judeji dosada bili podcijenjeni i neadekvatno vrednovani. Zbog toga ćemo ne-što kasnije na temelju raspoloživog materijala navesti sve teorije te ćemo na temelju tog materijala preispitati naše mišljenje i donijeti zaključke.

SMJEŠTAJ I LOKACIJA KUMRANA

Kad se iz Jeruzalema krene prema Mrtvom moru, teren se vrlo brzo i u potpunosti mijenja. Cesta prvo prolazi brdovitim krajem kroz gudure i kotli-ne, da bi nakon toga krajobraz postao pust, bezvodan, kamenit i surov. Zatim se teren strmo obrušava prema dolje i s oko 1020 m/nm (Jeruzalem) dolazi se na oko 420 m/ispod razine mora, u najveću depresiju na zemlji, na Mrtvo more koje je od Jeruzalema udaljeno svega dvadesetak kilometara. To područje tlači najveći tlak zraka na zemlji koji proizvodi upravo bolnu tišinu.

Kumran je danas arheološko nalazište koje se nalazi na rubu uzdignutog bezvodnog pustinjskog platoa udaljenog oko 1800 m od sjeverozapadne obale Mrtvog mora. Oko Kumrana se nalazi 11 pećina u kojima je u razdoblju 1947-1956. pronađeno na tisuće fragmenata svitaka i gotovo cijelih svitaka od 972 različita teksta (samo u spilji br. 4 nađeno je oko 15.000 fragmenata od 500 tekstova). Ujedno su neki od kumranskih svitaka pronađeni u Masadi u stratumu iz vremena prije njenog razaranja.

TEORIJE O NASELJAVANJU I KARAKTERU KUMRANA

Teorije o početku naseljavanja Kumrana. Neki smatraju da bi početak naseljavanja sljedbe u Kumranu trebalo staviti u vrijeme Antioha IV. Epifana, kad su ”mnogi kojima je bilo do pravednosti i do pravde pobjegli u pustinju sa svojom djecom i ženama i stokom.” (1 Mak. 2:29-30). Međutim, njih oko tisuću u pustinji je sustigla Antiohova vojska i sve ih do jednoga poubijala.

Neki smatraju da bi početak naseljavanja Kumrana trebalo vezati za ”zajednicu Hasidejaca, po izbor junaka u Izraelu i ljudi odanih Zakonu” koji su se pridružili Matatiji u ustanku protiv Antioha IV. Epifana (1 Mak. 2:29-30) te da su ti hasidejci bili preteče esena. Međutim, nema podataka da su oni ikad otišli u pustinju kod Mrtvog mora i tamo ostali trajno.

Neki smatraju da bi početak odlaska u pustinju i naseljavanja Kumrana trebalo vezati za praksu Jude Makabeja koji se ”sa desetak ljudi povuče u pustinju te su u gorama provodili život kao divlje zvijeri, hraneći se samo zelenjem da se čime ne bi onečistili.” (1 Mak. 5:28).

Neki pak na temelju pronađena 5 seleukidska srebrnjaka iz 146-129. g.pr.Kr.; 14 komada brončanog novca Ivana Hirkana iz 134-104. g.pr.Kr.; 145 komada brončanog novca Aleksandra Janeja 103-76. g.pr.Kr. te samo 16 komada brončanog novca Heroda Velikog iz vremena oko 9. g.pr.Kr., smatraju da bi početak hasidskog (esenskog) naseljavanja Kumrana trebalo datirati oko početka vladavine Ivana Hirkana (Roland de Vaux i dr.).

Kasnije je utvrđeno da jedan dio novca Heroda Velikog iz 9/8. g.pr.Kr. na sebi ima kontramarku s grčkim slovima koja znači godinu njenog kovanja iz koje se vidi da je ona utisnuta 52/53. g. I. stoljeća. Također je kasnije utvrđeno da je taj novac slojevito pronađen među rimskim novcima iz I. st.posl.Kr. Zbog svega toga treba datirati da je novac Heroda Velikog u Kumran donesen tek sredinom I. stoljeća.

Neki (Geza Vernes i dr.) datiraju naseljavanje sljedbe u Kumranu također u vrijeme Ivana Hirkana, smatrajući na temelju Saveza iz zemlje Damaska da je svoju esensku sljedbu u pustinju progonstva oko 140. g.pr.Kr. odveo tajanstveni Učitelj Pravednosti. Pri tome pretpostavljaju da je Zli svećenik bio Jonatan Hasmonejac ili njegov brat Šimun. • No drugi smatraju da ima mnogo paralela između Učitelja Pravednosti i Isusa (A. Dupont-Sommer). • Treći smatraju da je Učitelj Pravednosti bio Jakov, brat Isusov; Zli svećenik da je bio veliki svećenik Ananija, a Lažac Sv. Pavao (Eisenman). • Četvrti smatraju da je Učitelj Pravednosti bio vođa zelota Menahem, sin Jude Galilejca ili njegov nećak Eleazar, sin Jaira (Cecil Roth). • Peti pretpostavljaju da je bilo više Učitelja Pravednosti • Šesti da se Učitelja Pravednosti ne može datirati, isto kao niti dolazak sljedbe u Kumran, zato jer su dostupni parametri za jedno i drugo nedovoljni. • Osim ovoga ima teorija da je Zli svećenik bio sam Isus.

Neki također prihvaćaju datiranje početka naseljavanja Kumrana u vrijeme oko početka vladavine Ivana Hirkana (Albert Isaacs, Ernest William Gurney Masterman, Gustaf Dalman, Michael Avi-Yonah i dr.), no smatraju da ga tada nisu sagradili i naselili eseni, nego da ga je sagradio Ivan Hirkan na temeljima napuštenog grada Sekake iz željeznog doba. Njega je Hirkan tada koncipirao kao utvrdu do koje je akvaduktom dovedena voda iz gornjeg dijela Wadi Kumran. Koristeći de Vauxove nalaze razdoblja 1.a iz Kumrana, svoja iskopavanja kod Ein el-Ghuweira 15 km južno od Kumrana i Mazarov nivo 2 kod En-Gedija, Pessach Bar-Adon utvrdio je da su te utvrde pripadale Ivanu Hirkanu koji je trebao jak i obuhvatan sustav obrane da štiti izvore vode, poljoprivredna polja, stada, prijelaze preko Jordana, ravnicu oko Jerihona i karavanske puteve po Judejskoj pustinji. Hirkan je zato stavio oaze Kumrana, Ein-Faškhe i En-Gedija pod vlasništvo Krune te ih inkorporirao u svoje strateške planove.

Drugi također smatraju da je Kumran izgrađen kao hasmonejska utvrda na temeljima grada iz željeznog doba, ali da njegovo ponovno naseljavanje treba datirati u vrijeme oko početka vladavine Aleksandra Janeja, tj. oko 100. g.pr.Kr. (Yizhak Magen i Yuval Peleg).

Latrine (vojnički poljski zahodi) koje su pronađene oko 600 m od Kumrana i čija upotreba odudara od opisane prakse esena, ukazuju da ih je koristila vojnička posada hasmonejske utvrde.

Također su i drugi došli do zaključka da je kumranska naseobina bila utvrda (Norman Golb) te je on dokazivao da ne samo da Kumran nisu utemeljili sljedbenici bilo koje sljedbe, nego i to da u Kumranu nikad nije bilo nikakve sljedbe. Kao i Rengstorf, on je pretpostavio da su svitci napisani u Jeruzalemu (a ne u Kumranu), no za razliku od njega smatrao je da su svitci došli iz nekoliko različitih biblioteka iz Jeruzalema te da su ih u špiljama kod Kumrana sakrili Židovi koji su pobjegli iz Jeruzalema neposredno prije njegove opsade.

Teorije o međurazdoblju između prvog i drugog razdoblja nase-ljavanja Kumrana. Prema pronađenim novcima iz vremena hasmonejske vladavine, kralja Heroda i onima iz razdoblja od Arhelaja pa do treće godine I. Židovskog rata protiv Rimljana, neki su istraživači smatrali da je Kumran bio jače naseljen u dva odvojena razdoblja, dok je razdoblje između njih za vrijeme Heroda Velikog bilo slabije naseljeno ili da je bio prekinut kontinuitet stanovanja. Neki od tih istraživača (Roland de Vaux i dr.) smatraju da je prvo razdoblje naseljavanja Kumrana trajalo između oko 140-31. g.pr.Kr. te da je potres iz 31. g.pr.Kr., zajedno s požarom koji je slijedio jako reducirao broj njegovih stanovnika, pri čemu su kao dokaz o kontinuitetu uzimali novac kralja Heroda datirajući ga u 9/8. g.pr.Kr.

No drugi istraživači (J. H. Charlesworth i dr.) smatraju da prethodni istra-živači nisu pridali dovoljnu važnost debelom sloju pepela iz vremena početka vladavine Heroda (oko 37. g.pr.Kr.), koji ukazuje na to da je ta, u ono vrijeme Antigonova utvrda, tada bila osvojena i do temelja silovito i namjerno spaljena te da je zatim ostala nenaseljena kroz čitavo vrijeme vladavine Heroda Velikog, sve do vremena Arhelaja. Takvu je spaljenu i nenaseljenu utvrdu još pogodio i potres 31. g.pr.Kr. te poplava. Toj teoriji ide u prilog to što novac kralja Heroda s kontramarkom treba datirati u polovinu I. stoljeća.

Teorije o drugom razdoblju naseljavanja Kumrana. Prema nađe-nom novcu, drugo naseljavanje Kumrana počelo je u vrijeme Arhelaja između 4. g.pr.Kr. do 6. godine I. stoljeća, kad se njegov novac pojavljuje u većim količinama.

Neki istraživači smatraju da je drugo esensko razdoblje naseljavanja Kumrana trajalo neprekidno od tada pa sve do 68/69. godine, kada ga je razrušila rimska vojska (Roland de Vaux i dr.). U prilog tome oni navode da je iz prve dvije godine rata (66-67.) nađeno 68 komada novca židovskih pobunjenika, dok je iz treće godine rata pronađeno samo 5 komada njihova novca.

No drugi istraživači smatraju da Kumran nije razrušen 68. godine, zato jer su u njemu nađeni novci grada Askelona iz 72/73. godine, grada koji je rimskoj vojsci dao pomoćne trupe u I. Židovskom ratu. Zbog toga ti istraživači smatraju da je Kumran razrušen tek na kraju toga rata 73. godine. No drugi istraživači smatraju da Kumran ni tada nije razrušen, nego da ga je kao vojni tabor koristila rimska vojska još neko vrijeme. U prilog ovome također služi opis Plinija iz oko 77. g. koji kaže da je naselje esena tada još uvijek postojalo i da su tamošnji eseni ”dan za danom prihvaćali mnoštvo bjegunaca, do istoga broja, ljude koje je život iznurio i odveo onamo valovima sudbine da bi usvojili njihove običaje”, u vrijeme kad je En-Gedi, baš kao i Jeruzalem, ležao u hrpi pepela (od 70. g.).

A neki su istraživači (Cecil Roth, Godfrey Driver) došli do zaključka da 4. g.pr.Kr. razorenu i napuštenu kumransku naseobinu nisu naselili eseni, nego da su to bili zeloti koji su tamo izbjegli nakon gušenja ustanka Jude Galilejca, te da su upravo zeloti napisali mnoge kumranske svitke koji imaju marcijalni i zelotski karakter. Ti su zeloti također bili povezani s I. Židovskim ratom kojeg je u početku vodio Menahem, sin Jude Galilejca te sa sikarskom obranom Masade, koju je predvodio Eleazar, unuk Jude Galilejca. Zbog te su pupčane povezanosti, u Masadi, u stratumu prije njenog osvajanja, pronađeni neki prijepisi svitaka iz Kumrana (Knjiga Jubileja) te je otkriveno da su i Kumran i Masada upotrebljavali isti solarni kalendar.

Teorije o trećem razdoblju naseljavanja Kumrana. Nakon toga nalazi se treći sloj kumranske građevine koji pripada vremenu rimske okupacije i traje do II. Židovskog rata i nije nam ovdje zanimljiv za analizu.

Isto tako za našu analizu nisu nam zanimljivi arheološki slojevi iz vremena koja su slijedila nakon trećeg razdoblja naseljavanja Kumrana.

Teorije o karakteru kumranske naseobine:

▪ Kumran kao naseobina esena. Teoriju da je sljedba esena naselila Kumran oko 140. g.pr.Kr. i otada živjela u njemu do 68. godine, već smo obradili.

▪ Kumran kao hasmonejska utvrda. Teoriju da je Kumran bio hasmonejska utvrda dok je nije osvojio i zapalio Herod 37. g.pr.Kr., već smo obradili.

▪ Kumran kao naseobina zelota. Teoriju da su Kumran 4. g.pr.Kr. naselili zeloti te da su u njoj živjeli do oko 68. godine, također smo obradili.

Ostale teorije o karakteru Kumrana su ove:

▪ Kumran kao vila rustika: Robert Donceel i Pauline Donceel-Voûte sugerirali su da je Kumran bio vila rustika ili kuća za odmor neke bogate plemenitaške obitelji iz Jeruzalema.

▪ Kumran kao komercijalni centar: Lena Cansdale i Alan Crown zaključili su da je Kumran u početku bio utvrđena cestovna stanica i lučki grad kao trgovački centar na ruti uzduž zapadne obale Mrtvog mora.

▪ Kumran kao proizvodno-komercijalni agrikulturni centar: Yizhar Hirschfeld je prihvatio da je Kumran ispočetka bio hasmonejska utvrda, ali da je u herodijanskoj eri postao utvrđena trgovačka stanica koja je proizvodila i prodavala svoje agrikulturne proizvode.

▪ Kumran kao dio Jordanske doline. Rachel Bar-Nathan je odbacila da grnčarsko posuđe nosi sektarijanske karakteristike te je zaključila da je ista grnčarija nađena u Masadi, Jerihonu i drugim gradovima u regiji, a slično je zaključio i David Stacey. Zbog toga su oni zaključili da je ta grnčarija donesena u Kumran kao dio trgovinske razmjene.

Od tih teorija naročito izdvajamo sljedeću:

▪ Kumran kao hasmonejska utvrda i kao kasniji proizvodni grnčarski centar: Yizhak Magen i Yuval Peleg na temelju svog desetogodišnjeg arheološkog istraživanja Kumrana i njegove okolice, zaključili su da je to mjesto prvi puta bilo naseljeno u vrijeme željeznog doba. Na to su područje, kao i na druga područja oko Mrtvog mora, tada doselili izbjegli žitelji države Izrael nakon asirskog osvajanja Samarije 722. g.pr.Kr. Ti su doseljeni izraelski stanovnici živjeli na tom mjestu sve do babilonskog osvajanja tog područja i odvođenja u babilonsko ropstvo 587. g.pr.Kr. Odtada pa do kraja II. st.pr.Kr. Kumran je bio napušteno mjesto.

Zatim je, prema njima, Kumran postao istaknuta hasmonejska utvrda, ali ne za vladavine Hirkana I., nego na početku vladavine Aleksandra Janeja oko 100. g.pr.Kr. Arhitektonski plan građevine, metoda konstrukcije, brojni bazeni i veliki napori da se sve to izgradi ukazuju da je Kumran bio sagrađen kao službeni projekt državne građevine, s iznenađujućim sličnostima s druga dva državna zdanja na obali Mrtvog mora: dokovima Rujm el-Bahra i Kh. Mezina. Kumran je tada bio dio vojne hasmonejske prisutnosti uzduž doline Jordana i obale Mrtvog mora. Obujam i kvaliteta konstrukcije tadašnje kumranske utvrde nije konzistentan s projektom privatne zgrade sljedbe s Mrtvog mora, niti s ruralnom vilom ili agrokulturnim odnosno trgovačkim naseljem. Kumran je, otada pa nadalje, postao zapovjedničko mjesto za sve utvrde uzduž obale Mrtvog mora s ciljem nadgledanja obalnog prometa i glavnih komunikacija koje su imale svoj glavni centar u Hirkaniji.

Prema zaključku Magena i Pelega, arheološki dokazi negiraju sve teorije koje pretpostavljaju da je inicijalna svrha kumranske građevine bila samo-stan ili centar zajednice koji je utemeljen rano u hasmonejskom razdoblju te ruralna vila ili agrokulturno naselje. Osim palma datulja blizu Mrtvog mora, niti jedna agrokultura nije mogla biti uzgajana kod Kumrana. Ruralna vila ili agrokulturno naselje moglo je biti izgrađeno jedino pokraj izvora slatke vode i trske koja raste do obale, kao što je to slučaj kod Ein Feškhe, a ne na bezvodnom platou kakav je kod Kumrana. Nije bilo povezanosti između Ein Feškhe i Kumrana te se u Kumranu nije naselila neka sljedba.

Oni smatraju da su plan, arhitektura i tehnika izgradnje glavne kumranske zgrade tipično helenistički. Zgrada kao cjelina skoro je identična kao helenističke ”Palače blizanci” u Jerihonu i slična tipu zgrada grčkog podrijetla kakve su bile uobičajene u zemlji Izrael u helenističko vrijeme. Skoro stoljeće prije konstrukcije te zgrade i ”Palače blizanci”, praktično identične strukture koje okružuju dvorište bile su izgrađene u helenističkom gradu kod brda Gerizim. Građevine tog tipa bile su građene i kao privatne stambene zgrade i kao komponente palača i utvrda.

Poslije rimskog osvajanja Judeje 63. g.pr.Kr., građevina više nije služila u vojne svrhe te je ona propadala. Nema evidencije za bilo koju značajniju promjenu u vrijeme Heroda Velikog ili kasnije. Jedina očevidna promjena poslije rimskog osvajanja bilo je proširenje sustava dovoda vode koji je donio dramatičnu promjenu u metodama korištenim za prikupljanje vode i veliko povećanje u površini i kapacitetu bazena. Novi su bazeni izgrađeni nauštrb stambenog prostora, tako da bi bilo krajnje neobično kad bi povećanje u broju, površini i kapacitetu bazena bilo popraćeno povećanjem broja stanovnika kumranskog naselja.

Za vrijeme I. stoljeća n.e. mjesto je pretrpjelo znatnije zapuštanje te je bilo preuređeno u proizvodni grnčarski centar, što je ponovno suprotno hipotezi da je ono bilo nastanjeno stalno rastućim brojem sljedbenika sljedbe ili da je ono bilo samostan, centar zajednice ili religiozni centar prepun ritualnih kupki koje su koristile stotine članova sljedbe za njihovo ritualno čišćenje koje je bilo važan element njihove vjere. Istraživanjem svakog od bazena, hipoteza da je svaki od njih služio kao ritualna kupka pokazala se kao nesretna greška koja je nemoguća u halkidskom vrednovanju. Prema židovskom zakonu, većina bazena nije se mogla koristiti kao ritualna kupka, jer je voda u njima okarakterizirana kao ”dovedena voda” (M Mikwa’oth 1:4.). Naime, za ritualnu kupku može služiti samo ona voda koja se na tom mjestu sakupila bez ljudske ili mehaničke pomoći. U čitavom je naselju možda bilo samo dvije ritualne kupke, pa čak ni to nije sigurno. Svrha kumranskih bazena bila je da sabiru kišnu vodu i glinu za grnčarsku proizvodnju. Magen i Peleg pronašli su tri tone sakupljene gline u bazenima koje su istraživali. Oni su zaključili da je u bazenima ukupno bilo sakupljeno šest do sedam tona gline, što je dovoljno za nekoliko desetaka tisuća komada grnčarskih posuda.

Također su dalje zaključili da su stanovnici Kumrana uzgajali datulje koje su zatim pržili, isto kao i med od datulja, što su zatim pakirali u svoje grnčarske proizvode i prodavali širom područja.

Svoja su stajališta ovako obrazložili: ”Poslije deset godina istraživanja ti su zaključci neizbježni. Od dolaska u Kumran mi smo odlučili da ne budemo uvučeni u pitanje svitaka i esena, nego da samo analiziramo arheološke nalaze s perspektive arheologa na terenu. Međutim, nakon što smo došli do zaključka da je Kumran bio grnčarski proizvodni centar a ne centar zajednice ili samostan – u što većina znanstvenika vjeruje – osjećali smo da je jedino pošteno da se zapitamo kako su svitci dospjeli u špilje i da li ima ikakve povezanosti između kumranskog naselja i svitaka. Takva je povezanost bila pretpostavljena prije nego što su iskopavanja počela. Povrh toga, mjesto se ustvari počelo istraživati kako bi se iznjedrilo objašnjenje za svitke koji su počeli da se pronalaze u pećinama pokraj Kumrana. No nikakva povezanost između mjesta i svitaka nikad nije dokazana, pa čak niti u de Vauxovim dugim iskopava-njima. Međutim, iznenađujuće je da je uvjerenje u takvu povezanost postalo toliko jako da je ono postalo kao pretpostavljena dokazana činjenica. Povezanost između Kumrana, špilja i svitaka samo je hipoteza kojoj nedostaju činjenični arheološki temelji, premda je ona vrlo prihvatljiva za sve strane kojih se to tiče, kako za povjesničare, tako i za arheologe. Međutim, razbijanje povezanosti između naselja, tamošnje esenske zajednice i svitaka pronađenih u špiljama, neophodno je kako bi se podrovale sve prethodne ideje oko prirode i porijekla svitaka. Čak niti nakon 50 godina, znanost o Kumranu još nije spremna za takvu revoluciju. Teorija koja povezuje naselje i svitke preživjela je tako dugo samo zbog toga jer je prikladna.”

Na kraju su Magan i Peleg zaključili • da u Kumranu nikad nisu živjeli eseni niti organizirana zajednica bilo koje sljedbe, nego vojnici u hasmonejskom razdoblju i radnici grnčarskog pogona u I. stoljeću; • da u Kumranu nije bilo dovoljno hrane s kojom bi se moglo prehraniti 200-250 osoba (pošto su neki istraživači pretpostavljali da je tamo živjelo otprilike toliko esena), nego da je u Kumranu živjelo svega od 10-20 do najviše 30 osoba; • da Kumran nikad nije bio izolirano mjesto u pustinji, nego da je bio lociran na raskršću tadašnja dva važna puta: jedan koji je išao kroz Naham Kumran (Wadi Kumran) i koji je kroz doline Hirkanija i Kidron bio povezan s mnogim putevima iz Jeruzalema, i drugi koji je bio ”put soli i šećera” koji je dolazio sa sjevera; • da nema nikakve povezanosti između stanovnika Kumrana i svitaka s Mrtvog mora; • da u špiljama i šatorima pokraj Kumrana nikad nisu kroz dulje vrijeme mogli živjeti eseni ili pripadnici neke druge sljedbe zbog opasnosti od divljih pustinjskih životinja (lavova, leoparda, hijena, šakala i lisica); • da u Kumranu nisu pisani svitci koji su pronađeni u spiljama pokraj Kumrana, nego da su ih sa sobom donijeli izbjeglice iz Jeruzalema i drugih židovskih gradova koji su tuda prolazili na svom putu bijega prema jugu (Y. Magen i Y. Peleg, The Qumran Excavations 1993-2004, Preliminary Report, str. 62-64).

TEORIJE O GROBLJU POKRAJ KUMRANA

Neki su se od istraživača (Masterman) zapitali zašto bi mala utvrda imala veliko groblje od oko 1200 grobova. A na tom groblju tek je mali dio grobova istražen, pošto je iskopavanje groblja prema židovskom zakonu zabranjeno. Ali u prethodnom iskopavanju pedesetak grobova iz vremena dok je Kumran još potpadao pod državu Jordan, utvrđeno je da većina grobova sadržava ostatke muškaraca, dok su u nekoliko grobova bili ostatci žena i djece. Neki istraživači smatraju da su to posmrtni ostaci više generacija pripadnika sljedbe, dok drugi smatraju da su mnogi pokojnici doneseni u Kumran jer je tamo bio lakši pokop, nego na kamenom području koje ga okružuje.

Minna Lönnqvist i Kenneth Lönnqvist zaključili su da položaji naseobine i njenog groblja pokazuju da su oni konstruirani prema namjernoj shemi koja se temeljila na solarnom kalendaru. Oni su dokazivali da su naseobina i njeno groblje povezani sa svitcima s Mrtvog mora i združeni s tipom esenske grupe koja je imala najuže paralele s egipatskim therapeutima te da su slična groblja pronađena i na drugim lokacijama uz Mrtvo more.

Yizhak Magen i Yuval Peleg zaključili su pak da su na kumranskom groblju pokapani ljudi kroz oko 300 godina u dva odvojena razdoblja: 130 godina za vrijeme Prvog Hrama (722-587. g.pr.Kr.) i 170 godina za vrijeme Drugog Hrama (oko 100. g.pr.Kr. – 68. g. I. st.) te da ako se u kalkulaciju uzme da je pokapano četiri osobe svake godine, dolazi se do brojke od 1200 grobova.

Također, oni tvrde da je pokapanje kakvo je bilo na kumranskom groblju, bilo uobičajeno pokapanje u tadašnje vrijeme. No pronašao sam da, za razliku od njih, svi drugi istraživači tvrde da je za vrijeme Drugog Hrama praksa službenog judaizma bila da se pokojnici polažu u grob u smjeru istok-zapad.

TEORIJE O PODRIJETLU SVITAKA I NJIHOVIM AUTORIMA

Teorija o nastanku svitaka u Kumranu. Roland de Vaux je bio prvi koji je arheološki povezao svitke sa zajednicom u Kumranu, a otada je njegove zaključke prihvatila većina znanstvenika. On je vezu uspostavio pošto je uvidio da se grnčarija u spiljama može datirati u vrijeme napuštanja kumranske naseobine (I. stoljeće) te da natpis na ostraki iz Kumrana ima isti stil pisanja kao i tekstovi na svitcima.

U Kumranu je također pronađena prostorija s dugim stolom koji je očito služio za pisanje ili prepisivanje svitaka (skriptarnica), zatim šest tintarnica, više nego na bilo kojem drugom lokalitetu iz vremena Drugog hrama, uključujući i područje Hrama u Jeruzalemu te je ustanovljeno da je za tintu kojom je pisan svitak Zahvalnica korištena voda iz Mrtvog mora. Nakon toga postalo je očito da su tamo pisani bar neki od svitaka koji su pronađeni u spiljama oko Kumrana.

Paleografkinja Ada Yardeni analizirala je desetke manuskripata iz spilja br. 1, 2, 3, 4, 6, 8 i 11, i ustanovila je da ih se može pripisati samo jednom pisaru koga je ona nazvala ”Kumranski pisar”. Ona je oprezna prema tvrdnjama da je ruku pisara bilo mnogo, kako neki tvrde 500, te da su manuskripti došli u Kumran iz više različitih biblioteka.

Gila Kahila Bar-Gal je ustanovila da je za pisanje nekih svitaka uporabljena koža antilope nubijski ibeks koja živi na zapadnoj obali Mrtvog mora, na visoravni Negev, Golanskoj visoravni i planini Hermon, ali ne živi na području koje obuhvaća Jeruzalem.

Teorija o nastanku svitaka u Jeruzalemu. Već smo spomenuli da su neki istraživači pretpostavili da su svitci pisani u Jeruzalemu, a skriveni u spiljama Kumrana (Norman Golb i Karl Heinrich Rengstorf). Varijanta ove teorije je da mjesta nastanka svitaka, osim Jeruzalema, mogu biti i drugi gradovi Judeje i Galileje (Yizhar Hirschfeld, Yizhak Magen i Yuval Peleg).

Teorija o esenima u Kumranu kao autorima svitaka. Veza između esena i svitaka bila je uspostavljena kroz komparaciju pisanja sljedbe s Mrtvog mora i opisa esena koja su nam ostavli antički autori Josip, Filon i Plinije Stariji. Iako postoje i razlike između sljedbe i esena, sličnosti su mnogo veće, tako da većina današnjih znanstvenika smatra da su eseni i sljedba s Mrtvog mora jedno te isto.

Koristeći svoja iskopavanja i tekstualne izvore, uključujući tekstove kumranskih svitaka i pisanja antičkih autora, De Vaux je zaključio da su stanovnici Kumrana bili visoko ritualni Židovi sljedbe esena. Njegova je hipoteza uključivala to da su originalni stanovnici Kumrana bili eseni i da su oni utemeljili kumransku naseobinu u vjerske svrhe.

De Vaux je protumačio sobu iznad locus 30 kao skriptarnicu jer su tamo nađene neke od tintarnica. Također je pronađen ožbukan stol u nekoj drugoj gornjoj prostoriji te je on zaključio da su tamo pisani neki od svitaka. Sobu locus 77 protumačio je kao blagovaonicu pošto su u pokrajnoj sobi locus 89 pronađene brojne zdjele za jelo. Također je brojne stepenaste cisterne u Kumranu protumačio kao “miqva’ot”, židovske ritualne kupke, koje su bile vrlo slične isto takvim kupkama pronađenim blizu jeruzalemskog Hrama. Na kraju je zaključio da su eseni sakrili svitke u nedaleke špilje pred nadolazećom rimskom vojskom.

Njegovim su se zaključcima, uz neke manje razlike pridružili i drugi istraživači (E.-M. Laperrousaz, J. T. Milik, F. M. Cross, G. Lankester Harding, Solomon Zeitlin, G. R. Driver. Eliezer Sukenik i Butrus Sowmy zaključili su i prije iskopavanja u Kumranu da su autori svitaka bili eseni), dok su neki (Jean-Baptiste Humbert) postavili hibridno rješenje smatrajući da je Kumran od početka bio vila rustika, koju su negdje pri kraju I. st.pr.Kr. naselili eseni.

Neki su istraživači smatrali (Robert Cargill) da je Kumran utemeljen kao hasmonejska utvrda te da je to nespojivo s teorijom da je to otpočetka bila esenska naseobina. Ta je utvrda bila napuštena te su je kasnije naselili pripadnici neke židovske sljedbe koja je odgovorna za pisanje svitaka.

Teorija o nekoj neimenovanoj sljedbi iz Kumrana kao autorima svitaka. Ta je teorija jedna varijanta esenske teorije. Neki istraživači smatraju da je neka neimenovana grupa Židova koja je živjela u Kumranu bila autor svitaka, pri čemu nije nužno da su oni bili eseni.

Teorija o sljedbi saduceja kao autorima svitaka. Ta je teorija specifična varijanta prethodne teorije. Neki istraživači smatraju da je kumransku zajednicu vodilo zadokitsko svećenstvo (saduceji), pri čemu se pozivaju na svitak 4QMMT (Miqsat Ma’ase ha-Torah) koji citira odredbe o čistoći (transfer nečistoće) koje su identične onima koje su rabinski zapisi  pripisivali saducejima i koji reproducira kalendar blagdana koji slijedi saducejske principe pri datiranju nekih blagdanskih dana.

Teorija o ranim kršćanima kao autorima svitaka. Tu je teoriju postavio španjolski isusovac Josep O’Callaghan-Martínez na temelju frag-menta 7Q5 koji prema njemu sadrži dio evanđelja po Marku (Mk. 6:52-53). Već smo rekli da je J. L. Teicher poistovjetio Učitelja Pravednosti s Isusom, dok je A. Dupont-Sommer smatrao da ima mnogo paralela između Učitelja Pravednosti i Isusa.

Također je i Robert Eisenman pripisao neke svitke ranoj kršćanskoj zajednici te je smatrao da su stanovnici Kumrana bili rani kršćani i da su oni bili identični zelotima. Prema njemu je Učitelj Pravednosti bio Jakov Pravedni; Zli svećenik – Ananija, a Lažac – Sv. Pavao.

Teorija o zelotima kao autorima svitaka. Teoriju da sljedbu čiji je centar bio u Kumranu treba poistovjetiti sa zelotima, postavio je 1958. godine Cecil Roth. Prema njemu, Učitelj Pravednosti ne može biti nitko drugi nego Menahem, sin Jude Galilejca, vođa zelota ili njegov nećak vođa sikara u Masadi, Eleazar, sin Jaira i unuk Jude Galilejca.

Teorija o ebionitima kao autorima svitaka. Teoriju da su ebioniti bili članovi kumranske zajednice i autori svitaka s Mrtvog mora postavio je još 1951. g. J. L. Teicher. On je Učitelja Pravednosti poistovjetio s Isusom, a Zlog svećenika s apostolom Pavlom. Progonstvo koje se u rukopisima spominje, on je tumačio s poznatim bježanjem ebionita iz Jeruzalema u krajeve preko Jordana nakon rimskog osvajanja Svetog grada. Samim tim on je pisanje svitaka smjestio u vrijeme poslije 70. godine.

TEORIJE O VREMENU NASTANKA SVITAKA

Vrijeme nastanka tekstova svitaka nastojalo se odrediti obradom radioaktivnim ugljikom C14, paleografskom analizom, datiranjem preko podataka iz samih svitaka i drugim manje važnim metodama.

Teorija o nastanku svitaka u II-I. st.pr.Kr.

Testovi ugljikom C14. Najranije testiranje potječe iz 1950. godine, kada je obrađen dio lanene tkanine iz špilje br. 11. Tada je utvrđeno da ta tkanina potječe iz vremena između 167. g.pr.Kr. i 233. g.posl.Kr.

Nakon toga poduzete su još dvije obrade više svitaka s Mrtvog mora radioaktivnim ugljikom C14, i to 1991. u Zürichu i 1994-1995. u Tucsonu. Zatim su dobiveni rezultati kalibrirani temeljem znanih fluktuacija s 2-sigme pogrešaka datiranja.

Bez obzira na ovo šaroliko i u nekim stavkama zbunjujuće datiranje, rezultati ne idu isključivo u prilog datiranja svih svitaka u I. ili II. st.pr.Kr. ili još ranije, nego se utvrdilo da dio svitaka sasvim sigurno potječe iz vremena prije naše ere, dok se za dio svitaka utvrdilo da može potjecati ili da sasvim sigurno potječe iz vremena naše ere. Pri tome se uvidjelo da se svitci koji su najvažniji za datiranje zajednice i Učitelja Pravednosti mogu datirati u I. st.posl.Kr.

U svakom slučaju, datiranja ugljikom C14 s dodanim kalibracijama nisu nikakve nepromjenjive dogme, zato jer može biti napravljena nehotična pogreška pri testiranju, ili do pogreške može doći namjernom manipu-lacijom u cilju mijenjanja datiranja pojedinog svitka te se rezultati takvog datiranja trebaju usporediti s rezultatima datiranja dobivenim drugim metodama.

Usprkos tome svemu, na internetu se i dan-danas može pronaći više članaka koji tvrde da svi svitci potječu iz vremena prije Krista, gdje se pri tome navode samo oni svitci koji potvrđuju takvo datiranje i prešućuju oni koje je moguće datirati u I. stoljeće naše ere ili kasnije! Također se u istim člancima može pronaći da njihovi autori odbijaju ili niječu bilo kakvu vezu između Kumrana i Isusa odnosno Kumrana i kršćanstva.

Paleografska analiza. Također su neki istraživači na temelju paleografske analize tekstova svitaka s Mrtvog mora tvrdili da su oni sastavljeni sredinom II. st.pr.Kr. (Birnbauer). No drugi su istraživači pretpostavili da su ti svitci možda odnekud doneseni u Kumran te da se paleografska analiza može uzeti samo aproksimativno. Neki su se pak istraživači otvoreno suprotstavili Birnbauerovoj metodi izjavivši: da se ”većina ljudi koja se potrudila dublje proučiti predmet, slaže da je uporaba paleografije u kumranskim istraživanjima neznanstvena” te da su Birnbauerovim radom ”učinjeni pokušaji kako bi datiranje koje je smiješno, bilo još preciznije” (prof. Philip Davies); zatim, da je Birnbauerovo korištenje paleografije u svrhu datiranja kumranskih svitaka ono ”što bi se na svakom drugom području smatralo pseudoznanstvenim i djetinjastim metodama” (Eisenman); te da se ”od nas očekuje da prihvatimo, kao povijesni kriterij, precizno datiranje ovih do sada nepoznatih hebrejskih zapisa, iako za to ne postoji nikakav temelj” (Cecil Roth) te da ”mora biti rečeno, jednom zauvijek, da je takozvani paleografski dokaz u potpunosti nedopustiv u ovoj raspravi” (Obmana o Svitcima s Mrtvog mora, str. 173-174).

Datiranje prema svitku Savez u zelji Damaska i numizma-tičkim nalazima. Neki su pak istraživači datirali Učitelja Pravednosti u skladu s podacima o 390+20 godina iz svitka Savez u zemlji Damaska te su pretpostavili da je on u neko vrijeme nakon toga, ali sasvim sigurno u II. st.pr.Kr., odveo svoju sljedbu u Kumran.

Takvo je datiranje, zajedno s pronađenim novcima u Kumranu iz vremena oko početka vladavine Ivana Hirkana poslužilo tim istraživačima preciznije datirati dolazak sljedbe u Kumran u vrijeme između 140-130. g.pr.Kr.

Teorija o nastanku svitaka u I. st.posl.Kr.

Već smo spomenuli da su neki istraživači datirali nastanak svih svitaka ili barem nekih od njih u I. stoljeće naše ere (J. L. Teicher, Cecil Roth, Rober Eisenman, Josep O’Callaghan-Martínez), povezujući ih s kršćanstvom. Da je takvo datiranje velikim dijelom ispravno ukazuju brojne paralele, njih oko pet stotina, između svitaka s Mrtvog mora i Novozavjetnih spisa. Mi smo dio tih veza obradili u ovoj knjizi pod naslovima Veze između Kumrana, Ivana i Isusa (1 i 2). O tome također svjedoči laboratorijsko datiranje nekih svitaka ugljikom C14 s dodanim kalibriranjem.

Datiranju svitaka u I. stoljeće pridonosi također i bliskost aramejskog jezika kojim su pisani svitci s aramejskim jezikom prvih kršćana.

U Ratnom svitku piše: “Jer ovo je vrijeme nevolje za Izrael…“, a to je odrednica koja ukazuje da je svitak pisan šezdesetih godina I. stoljeća.

Također smo u svitku Savez u zemlji Damaska pronašli odlomke koji govore o nemoralnom ponašanju kakvo je bilo za vrijeme herodijanske dinastije, što ukazuje da je taj svitak pisan poslije 40. godine I. stoljeća. Na takvo datiranje upućuje datiranje toga svitka putem ugljika C14 i dodana kalibracija.

Bakreni svitak sasvim sigurno potječe iz 68-69. godine, jer govori o blagu od šezdeset pet tona srebra i dvadeset šest tona zlata, za koje je u tekstu toga svitka izričito rečeno da potječe iz Jeruzalemskog Hrama, odakle je ono bilo izneseno i skriveno po raznim mjestima (Obmana o Svitcima s Mrtvog mora, str. 150-151).

Također smo iz analize radioaktivnim ugljikom C14 vidjeli da se mnogi najvažniji svitci za datiranje sljedbe s Mrtvog mora i Učitelja Pravednosti mogu datirati poslije smrti i uskrsnuća Isusa Krista 30. godine I. stoljeća: Savez u zemlji Damaska (44. g.pr.Kr.–129. g.posl.Kr.), Pravilnik zajednice (1QS= 203. g.pr.Kr.–122. g.posl.Kr. i 4Q258/2. uzorak=50. g.pr.Kr.–130. g.posl.Kr; 4Q258/1. uzorak ima zbunjujuće datiranje), Mesijanska apokalipsa (49. g.pr.Kr.–116. g.posl.Kr.), Svitak Zahvalnica (47. g.pr.Kr.–118. g.posl.Kr.), Hramski svitak (166. g.pr.Kr.–67. g.posl.Kr.) i Pešer Psalama (3–126. g.posl.Kr.). Svi navedeni svitci i njihovo datiranje putem C14 s dodatnom kalibracijom ukazuju da Učitelja Pravednosti treba potražiti između osoba na koje su već i drugi ukazali, a koje su djelovale između 30-67. godine I. stoljeća, tj. odrediti ga između Isusa, Jakova Pravednog i Menahema, sina Jude Galilejca.

Od gornjeg datiranja jedino odstupa Pešer Habakuka (111. g.pr.Kr.–2. g.posl.Kr.), kojega se također može datirati u prvo stoljeće, ali na sam njegov početak. Kako i on obrađuje Učitelja Pravednosti, isto kao i drugi svitci, za očekivati bi bilo da se i on uklopi u datiranje poslije 30. godine I. stoljeća, no obavljeno datiranje ugljikom C14 s kalibracijom to ne omogućava. Kako bi riješili ovu diskrepancu moguće je pretpostaviti: a) da je taj svitak napisan u vrijeme poslije 30. godine I. stoljeća, baš kao i drugi svitci, ali na koži koja potječe iz vremena koje je utvrdio test s ugljikom C14; ili b) da je izvršeno datiranje ugljikom C14 bilo nedovoljno precizno te da ga treba ponoviti s očekivanjem da će novo testiranje dati drugačije ispravnije rezultate; ili c) da je Učitelj Pravednosti bio netko tko je živio prije Isusa (npr. Juda Galilejac ili farizej Sadok koji je s Judom Galilejcem osnovao sljedbu zelota i podigao zelotski ustanak); ili d) da je Učitelj Pravednosti iz Pešera Habakuka različita osoba od Učitelja Pravednosti iz svitka Savez u zemlji Damaska i drugih izvora.

Prethodno/Slijedeće

Sadržaj sv. 4