ESENI

JOSIP FLAVIJE: ”Doktrina esena je da sve stvari treba pripisati Bogu. Oni naučavaju besmrtnost duše i smatraju da se nagradama pravednosti mora ozbiljno težiti. A kad šalju u Hram ono što su namijenili Bogu, oni ne nude žrtve, jer imaju više vlastitih obreda čišćenja zbog čega su isključeni iz zajedničkog dvorišta Hrama, nego žrtvovanje obavljaju sami. Pa ipak, njihov je tijek života bolji od ostalih ljudi i oni sami u potpunosti ovise o poljoprivredi. Također zaslužuje naše divljenje to što su se više od svih ostalih ljudi posvetili vrlini, i to u pravednosti, i to zaista toliko, koliko se nikada nije prakticiralo među bilo kojim drugim ljudima, niti među Grcima, niti među barbarima, niti za kratko, niti da bi to trajalo dugo. To se pokazuje kroz njihov običaj da ne trpe bilo što da ih spriječi da sve stvari imaju zajedničkima,^*1 tako da bogat čovjek ne uživa u svojem bogatstvu više nego onaj koji uopće nema ništa. Ima oko četiri tisuće ljudi^*2 koji žive na taj način te se ne žene ženama, niti su željni da imaju sluge,^*3 i misle za ovo potonje da iskušava ljude da budu nepravedni, a ono prvo da dovodi do svađa u kući, te kako žive sami, služe jedan drugoga. Oni također imenuju određene nadstojnike^*4 da sakupljaju prihode od njihovih prihoda i plodova zemlje, one koji su dobri ljudi i svećenici, koji će im davati njihovo žito i spremati hranu za njih.^*5 Niti jedan se od njih ne razlikuje od drugih esena u njihovom načinu života, ali najviše nalikuju onim Dakaima (moguće značenje: monasima, pustinjacima) koji su prozvani Polisteji (koji stanuju u gradovima).” (Židovske starine, XVIII, 1). ª

 Komentar: ^*1 Vidi paralelu o zajedničkoj imovini kumranske zajednice:

”A ovo je pravilnik za članove zajedništva koji su dragovoljni odvratiti se od svega zla i držati se svega što zapovjedi: po Njegovoj volji odstraniti se od zajednice ljudi grijeha i biti u zajedništvu u Nauku i imovini …” (Pravilnik zajednice, VIII (5) 1-3), ”… jer svi će biti u zajedništvu istine i siromaštvu dobrome i ljubavi k milosrđu i u pravednim mislima čovjek s bližnjim svojim u svetom savjetu i (će biti) sinovi vječne tajne.” (ibid., II (2) 24-25).  

^*2 Podatak je isti kao i kod Filona.

^*3 Vidi različitost kod kumranske zajednice iz koje se vidi da su neki od njih (u nekom gradu) imali slugu i sluškinju i da su zapošljavali radnike: ”Niti jedan čovjek u subotu neće koriti svoga slugu ili sluškinju ili radnika.” (Savez u zemlji Damaska, XI).

^*4 U kumranskoj zajednici to je bio mavaker (=nadglednik, nadzornik), koji je sakupljao prihode od članova sljedbe i vodio računa o njihovom trošenju. Među Isusovim apostolima Juda Iskariotski je sakupljao prihode i vodio računa o njihovom trošenju (”on je držao kesu”, Iv. 12:6). Juda je također imao titulu nadzornika što se vidi iz Djela apostolskih: ”Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!” (Dj. 1:20).

U kršćanskoj tradiciji grčki prijevod za hebrejsku riječ mavaker (nadglednik, nadzornik) je riječ episkos (biskup).

^*5 Vidi razliku u kumranskoj zajednici, gdje nije bilo pravilo da njeni članovi daju svu zaradu, nego samo zaradu od najmanje dva dana mjesečno: ”Oni će staviti zaradu od najmanje dva dana svakog mjeseca u ruke mavakera i sudaca te će otuda ovi davati onima koji su bez oca (tj. djeci bez oca) i otuda će davati pomoć siromašnima i potrebitima, bolesnima, starima i beskućnicima, zarobljenicima uzetim od stranih ljudi, djevicama bez bliskog rođaka i sluš(kinji za) koju niti jedan čovjek ne mari.” (Savez u zemlji Damaska, XIV).

—————————-

”I oni su Židovi po rođenju no čini se da imaju veću ljubav jedan prema drugome nego što je imaju ostale sljedbe. Ti eseni odbacuju užitke kao zlo, a uzdržljivost i pobjedu nad našim strastima štuju kao vrlinu.^*1 Oni zanemaruju brak, ali odabiru djecu drugih osoba dok su savitljiva (tj. mala ili mlada) i sposobna za učenje te ih poštuju kao da su njihova roda i oblikuju ih prema svom vlastitom ponašanju. Oni apsolutno ne negiraju podobnost braka i nasljeđivanje čovječanstva koje se time nastavlja, ali se štite od pohotnog ponašanja žena jer su uvjereni da nijedna od njih ne čuva svoju vjernost samo za jednog čovjeka.

Ti su ljudi preziratelji bogatstva te su vrlo komunikativni što pojačava naše divljenje. Među njima ne može se nitko naći da ima više od drugih – jer to je zakon među njima: oni koji dolaze k njima moraju predati ono što imaju tako da to postane zajedničko za cijeli red ^*2 – i to ide dotle da među svima njima nema pojave siromaštva ili viška bogatstva, nego je svačiji imetak pomiješan s imetkom svih ostalih, tako da sve to čini, kao što je bilo prije, jednu imovinu sve braće. Smatraju da je ulje okaljanje, i ako bi bilo koji od njih bio pomazan bez vlastitog odobrenja, ono će biti obrisano s njegovog tijela^*3 jer misle da je biti znojan dobra stvar, isto kao biti i odjeven u bijele haljine.^*4 Također imaju starješine^*5 imenovane da se brinu o njihovim zajedničkim potrebama, te svaki od njih ne radi nikakav posebni posao za nekoga, nego radi ono što je korisno za sve njih.

Oni nemaju neki određeni grad, nego mnogi od njih žive u svakom gradu.^*6 A ako neki iz njihove sljedbe dođu iz drugog mjesta, ono što oni imaju to je slobodno za došljake baš kao da je to njihovo; tako oni idu k onima koje nikad prije nisu poznavali kao da su se prije toga međusobno dugo družili. Zbog toga kad putuju u udaljena područja ne nose ništa sa sobom, osim što sa sobom nose oružje zbog straha od lopova.^*7 U skladu s tim, oni u svakom gradu u kojem žive imenuju jednog da posebno vodi brigu o strancima te da im osigura odjeću i druge potrepštine. No, običaji i tretiranje njihovih tijela isti su kao kod djece koja su u strahu od svojih gospodara. Niti dozvoljavaju mijenjanje cipela dok ne budu rastrgane na komadiće ili istrošene zubom vremena; niti kupuju ili prodaju bilo koju stvar jedan drugome – nego svaki od njih daje drugome ono što ima a što ovaj želi, i opet u zamjenu prima od njega ono što može biti pogodno za njega samog. Tamo nema odšteta te je njima u potpunosti dozvoljeno da od bilo koga uzmu ono što žele.

 A što se tiče njihove pobožnosti prema Bogu, ona je vrlo posebna jer prije izlaska sunca oni ne govore niti riječ o profanim stvarima, nego izgovaraju određene molitve koje su primili od svojih predaka, npr. kao što izgovaranje ponizne molbe za njegovo (tj. sunčevo) podizanje.^*8 Nakon toga svakog od njih šalju njihove starješine da primjene neku od vještina u kojima su vješti, što oni izvršavaju s velikom marljivošću do petog sata. Nakon što su se ponovo zajedno okupili na jednom mjestu zaodjeveni u bijele velove, oni peru svoje tijelo u hladnoj vodi. A kad je čišćenje završeno, oni se zajedno okupljaju u stanu koji je u njihovom vlasništvu, u koji nije dopušteno da uđe bilo tko iz druge sljedbe, dok oni sami nakon čišćenja idu u blagovaonu kao u neki sveti hram i tiho sjedaju dolje. Nakon toga pekar im po redu donese kruh; također im kuhar donese jedan tanjur samo jedne vrste hrane te ga stavlja ispred svakog od njih, a svećenik izgovara molitvu prije jela. I za svakog je protuzakonito da okusi hranu prije nego što je molitva izrečena. Kad je objedovao, isti svećenik ponovno izgovara molitvu poslije jela: i kad počinju i kada završavaju (s jelom), oni slave Boga kao onoga koji im udjeljuje hranu.^*9 Nakon toga odlažu na stranu svoju (bijelu) odjeću te odlaze k svojem poslu opet do večeri; zatim se vraćaju kući da večeraju na isti način (kao što su i objedovali), a ako su tamo neki stranci, oni s njima sjedaju za stol. Tamo nikad nema nikakve vike, niti njihovu kuću zagađuje metež, već oni daju svakom da govori u njegovo vrijeme.^*10 Ta tišina koja se u njihovoj kući tako održava, čini se strancima kao neko ogromno otajstvo. Uzrok tome je stalna umjerenost koju oni prakticiraju, te je ta ista (umjerenost) postavila mjere jelu i piću koje im se dodjeljuju, kao i to da to bude dovoljno obilno za njih.

I doista, kao i u vezi drugih stvari, oni ne čine ništa osim onoga što je u skladu s nalozima njihovih strarješina. Samo se ove dvije stvari među njima čine u skladu s nečijom vlastitom slobodnom voljom: pomaganje onima koji to žele i iskazivanje milosrđa, jer njima je dozvoljeno da sami, prema svojoj odluci pruže pomoć onima koji su to zaslužili kad im je ona potrebna, te da daruju hranu onima koji su u nevolji. No oni ne mogu darovati niti jednu stvar svojoj rodbini bez starješina. Oni su lišeni svog bijesa nakon takvog ponašanja i obuzdavanja svoje strasti. Oni su ugledni zbog vjernosti te su poslanici mira. Što god kažu također je čvršće nego zakletva, a zaklinjanje im je zabranjeno i smatraju da je ono gore nego krivokletstvo, jer kažu da je onaj kome se ne može vjerovati bez (zaklinjanja na) Boga, već osuđen.^*11 Oni također poduzimaju velike napore u proučavanje spisa staraca i iz njih izabiru ono što ima najveću korist za njihove duše i tijela te istražuju koje korijenje i ljekovito kamenje može izliječiti njihove poremećaje (bolesti).^*12   

A sada, ako netko ima na umu da dođe u njihovu sljedbu, on neće biti odmah primljen, nego će mu kroz godinu dana biti propisan isti način života kakav i oni sami provode, dok će i dalje biti izvan njihove zajednice. I oni će mu dati malu sjekiru i prije spomenuti pojas i bijelu odjeću. A kad tijekom tog vremena pruži dokaz da se može pridržavati njihove umjerenosti, on prilazi bliže k njihovom načinu života te postaje sudionik u pročišćavanju vodom, pa ipak mu ni tada neće biti dozvoljeno da živi s njima. Nakon ovog dokazivanja svoje jakosti, njegov se karakter iskušava još dvije godine, a ako se pokaže da je vrijedan, onda će ga oni primiti u svoju zajednicu.^*13 A prije nego što mu bude dopušteno da se dotakne njihove zajedničke hrane, on je dužan položiti velike zakletve,^*14 odnosno, da će u prvom redu vršiti ​​pobožnost prema Bogu, a zatim da će primjenjivati ​​pravdu prema ljudima i da ne će nikome učiniti nikakvu štetu, bilo vlastitom voljom, bilo po nalogu drugih; da će uvijek mrziti zle ^*15 i biti pomoćnik pravednima; da će uvijek pokazati vjernost svim ljudima, a posebno onima na vlasti, jer nitko ne dobiva vlast bez Božje pomoći,^*16) i da neće, ako on bude na vlasti makar i kroz kratko vrijeme, zloupotrijebiti svoju vlast, niti nastojati zasjeniti svoje podanike bilo svojom odjećom, bilo kojom drugom raskoši; nego da će neprestano biti onaj koji ljubi istinu i predložiti sebe da kori one koje govore laži; da će držati svoje ruke čiste od krađe i svoju dušu (čistu) od nezakonitog dobitka; da ništa neće ​prikriti (sakriti) od ljudi iz svoje sljedbe, niti da će drugima otkriti ijedno od njihovih naučavanja, te da ga nitko neće natjerati da to učini makar i pod cijenu njegovog života; štoviše, on se kune da nikom ne će saopćiti njihova učenja drugačije nego što ih je sam primio;^*17 da će se suzdržavati od pljačke, da će u jednakom stanju sačuvati knjige koje pripadaju njihovoj sljedbi i imena anđela (ili glasnika). To su zakletve kojima su oni vezali svoje obraćenike za sebe.

A one koji su uhvaćeni u bilo kakvom odvratnom grijehu, oni izbace iz svoje zajednice te onaj koji je tako izbačen često umre na mizeran način: pošto je vezan zakletvom koju je položio i običajima na koje se obvezao, njemu nije dozvoljeno da sudjeluje u hrani negdje drugdje, nego je prisiljen jesti travu te uništiti svoje tijelo glađu, dok ne umre. A oni ponovno primaju mnoge od njih kad su na zadnjem izdisaju, zbog suosjećanja za njih, kao i zbog razmišljanja o nevoljama kroz koje su prošli dok nisu došli do samog ruba smrti kao dovoljne kazne za grijehe za koje su bili krivi.

A u sudovima koje izriču oni su najprecizniji i najpravedniji, te ne izriču kaznu glasovima suda koji ima manje od stotinu (članova). A ono što je jednom odredio taj broj (od stotinu ljudi), te je neopozivo. Ono što oni od svega najviše časte, nakon Boga, to je ime njihovog zakonodavca (Mojsija), te ako ga netko vrijeđa, kazne ga kapitalnom (smrtnom) kaznom. Oni također misle da je dobra stvar da slušaju starije i većinu. U skladu s tim, ako deset od njih sjedi zajedno, nitko od njih neće govoriti dok je ostalih devet protiv njega. Oni također izbjegavaju pljuvanje u sredinu između njih ili na desnu stranu.^*18 Štoviše, oni su stroži od bilo kojih drugih Židova u odmaranju od napora na sedmi dan, jer ne samo da svoju hranu spremaju dan ranije da ne bi morali ložiti vatru na taj (sedmi) dan, nego, oni ne će pomaknuti niti jednu posudu sa njenog mjesta, niti sjesti na stolicu.^*19 Štoviše, u druge dane oni lopaticom (koja je jedna vrsta sjekire koja im se daje kad su prvi puta prihvaćeni među njih) iskopaju malu jamu, stopu duboku, te se uokrug omataju svojom odjećom da se ne bi mogle nagrditi božanske zrake svjetlosti; zatim se olakšaju u tu jamu, nakon čega iskopanu zemlju ponovno stavljaju u jamu; pa čak i ovo čine samo u usamljenijim mjestima koje odabiru u tu svrhu; i premda je to olakšavanje tijela prirodno, pa ipak je pravilo kod njih da se operu nakon toga, kao da je to za njih bilo prljanje.

Nakon što je vrijeme njihovog pripremnog staža prošlo, oni se dijele u četiri razreda, te su sada mlađi inferiorni prema starijima; a ako bi stariji bili dodirnuti od mlađih, oni se moraju oprati kao da ih je dodirnuo stranac. Oni također žive dugo, tako da mnogi od njih žive više od stotinu godina zbog jednostavnosti njihove prehrane, i dapače, kao što mislim, zbog redovitog načina života kojeg također provode. Oni preziru nevolje života te su iznad boli zbog plemenitosti svojih misli. A što se tiče smrti, ako bi ona bila u njihovu slavu, oni je cijene više nego da žive pod svaku cijenu; i zaista, ovaj naš rat s Rimljanima pružio je obilje dokaza kakve su oni imali velike duše za vrijeme njihovih ispitivanja u kojima su bili mučeni i izobličeni, paljeni vatrom i rastrgavani na komade, te prolazili kroz sve vrste sprava za mučenje kako bi bili prisiljeni da vrijeđaju njihovog zakonodavca (Mojsija), ili da jedu ono što im je zabranjeno; pa ipak nije se moglo postići niti kod jednog od njih, ne, niti jedamput da bi se umiljavali svojim mučiteljima ili da bi pustili suzu, nego su se smijali za vrijeme bolova, i smijali su se za porugu onima koji su ih mučili, te su ispuštali svoje duše s velikom pripravnošću pošto su očekivali da će ih ponovo primiti.

Jer njihov je nauk ovaj: da su tijela raspadljiva i da materija od koje su oni izgrađeni nije trajna, nego da su duše su besmrtne i da traju zauvijek; da one dolaze iz najrjeđeg zraka te da su sjedinjene s njihovim tijelima kao u zatvorima u koja su one uvučene određenim prirodnim privlačenjem; ali da kad su (jednom) oslobođene okova tijela, da se tada one, kao oslobođeni iz dugog ropstva, raduju i penju gore. A to je kao mišljenje Grka, da dobre duše imaju svoje stanove iznad oceana,^*20 u području koje nije tlačeno olujama kiša ili snijega ili jarkom toplinom, nego da je ono kao ugodno mjesto osvježivano daškom zapadnog vjetra koji neprestano puše s oceana; dok su ona (područja) koja su dodijeljena zlim dušama, tamna i burna, puna nikad prestajućih kazni. I doista, čini mi se da Grci slijede istu predodžbu (kao i eseni) kad su dodijelili Otoke Blaženih svojim hrabrim ljudima koje nazivaju herojima i polubogovima, a dušama zlih, područje bezbožnika u Hadu gdje njihove priče navode da su određene osobe, kao što su Sizif i Tantal i Iksion i Titius, tamo kažnjeni. To je (sve) izgrađeno na ovoj prvoj pretpostavci: da su duše besmrtne; odatle one opomene vrlini i odbacivanja opomena iz kojih se zloća sabire, pri čemu dobri ljudi postaju bolji u vođenju svog života zbog nade koju imaju u nagrade nakon njihove smrti, i pri čemu obuzdane su žestoke sklonosti loših ljudi da griješe zbog straha i iščekivanja u kojima se nalaze, tako da iako bi bili sakriveni u ovom životu, oni će morati trpjeti besmrtnu kaznu nakon njihove smrti. To su božanska naučavanja esena o duši, koja su nezaobilazan mamac za one koji su jednom okusili njihovu filozofiju.

Ima među njima i onih koji se bave proricanjem stvari koje će doći, čitajući svete knjige i prakticirajući nekoliko vrsta čišćenja te stalno proučavajući kazivanja proroka. No to je rijetko, tako da oni (često) promašuju u svojim predviđanjima.

Štoviše, postoji još jedan red esena koji su u skladu s ostalima u vezi njihovog načina života, običaja i zakona, ali se razlikuju od njih u vezi sklapanja braka, jer misle, da bi se neženidbom odsjeklo od najvažnijeg dijela ljudskog života, a to je očekivanje nasljeđivanja; dapače, štoviše, da ako bi svi ljudi bili istog mišljenja, cijelo bi čovječanstvo nestalo. Međutim, oni iskušavaju svoje (buduće) supružnice tri godine, i ako ustanove da imaju svoja prirodna (mjesečna) čišćenja, i ako prosude da će vjerojatno biti plodne, tada ih zapravo žene. No oni ne uobičavaju da se druže sa svojim suprugama kada su s one djetetom, kao dokaz da nisu oni od mnogih u pogledu užitka, nego (samo) radi potomstva. Tada žene odlaze u kupke s nekim od svojih odjevnih predmeta na sebi, kao što su i muškarci zaogrnuti nečime oko njih. I to su običaji ovog reda esena.” (Židovski rat, II, 8/2-13). ª

Komentari: ^*1 Vidi ebionitski podatak o Jakovu Pravednom kao djevcu (Panarion, II, 30:2.6).

^*2 Vidi identičnu paralelu o predavanju imovine novopridošlih kršćana u zajedničku imovinu rane Crkve (Dj. 4:36-37 i 5:1-11).

Također vidi identičnu paralelu o predavanju imovine novopridošlih članova kumranske zajednice u zajedničku imovinu:

”I svi njegovi pripravni neka prinesu sve svoje znanje i svoju snagu i svoju imovinu u zajednicu Tvoju.” (Pravilnik zajednice, I (1) 11-12);

”A ovo je pravilnik za članove zajedništva koji su dragovoljni odvratiti se od svega zla i držati se svega što zapovjedi: po Njegovoj volji odstraniti se od zajednice ljudi gri-jeha i biti u zajedništvu u Nauku i imovini …”(ibid., VIII (5) 1-3); isto i IX (6) 13-23).

Primjedba: izraz ”odstraniti se, odvojiti se od ljudi grijeha” ukazuje da je sljedba bila nazirejska.

^*3 Vidi Hegesipov podatak o Jakovu Pravednom: ”niti mu je britva ikad prešla preko glave, niti je sebe mazao uljem, niti je upotrebljavao kupku”.

^*4 Vidi podatak kako je Herod Antipa zajedno sa svojom vojskom Isusa ”prezreo i ismijao: obukao ga u bijelu haljinu (kao esena) i poslao natrag Pilatu” (Lk. 23:11).

^*5 U kumranskoj zajednici to je bio mavaker (=nadglednik, nadzornik).

^*6 Vidi paralelu u kumranskoj sljedbi: oni su u svakom kampu/logoru imali starješinu, gvardijana, mavakera, ali i jednog mavakera za sve kampove /logore koji “treba biti star od trideset do pedeset godina, onaj koji je naučio sve tajne ljudi i jezike svih njihovih grupa” (Savez u zemlji Damaska, XIV).

^*7 Vidi vrlo slične paralele u evanđeljima: izgleda kao da Isus šalje na put esene koji u drugom gradu trebaju naći smještaj kod tamošnjih esena:

“Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću. Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!” (Lk. 10:3-11; Isto Lk. 9:1-3; Mt. 10:5-15; Mk. 6:7-13).

^*8 Ovom manje ili više nevjerojatnom podatku suprotstavljena je realna praksa kumranske zajednice: “A Mnoštvo neka u zajedništvu probdije trećinu svake noći tijekom godine radi čitanja knjige i izricanja presuda i blagoslova u zajedništvu.” (Pravilnik zajednice, IX (6) 7).

^*9 Vidi paralele kod kumranske zajednice: “I kada se postavi stol s jelom i s vinom za piće, neka kohanit (svećenik) prvi pruži ruku da bi na početku blagoslovio kruh i vino.” (Pravilnik zajednice, IX (6) 4-5).

“(I ako se za sto)lom zajedničkim oku(pe založiti kruh i vi)no, a postavljen je zajednički stol (za objedovati jelo i v)ino za pit(i, neka ne pruži) nitko prvi svoju ruku da načne kruh i (pije vino) prije kohanita, jer (on će b)lagosloviti načinanje kruha i vin(a i pružit će svoju) ruku ka kruhu na početku, a posli(je će pruži)ti Pomazanik Izraela svoje ruke ka kruhu (i zatim će bla)gosloviti cijela zajednica zajedništva, (svaki) čov(jek prema) svojoj časti. I prema ovom Zakonu neka čin(e) kod svakog obje(da ako se oku)pi do desetorica ljud(i).” (Pravilnik zajednice Izraela na kraju dana, I I(21) 17-22).

^*10 Vidi paralelu kod kumranske zajednice: “A ovo je pravilnik zasjedanja Mnoštva: svaki čovjek prema stupnju svom. Kohaniti (svećenici) neka sjede prvi, starci drugi, a ostatak sveg naroda neka sjedi tako da svaki čovjek bude prema stupnju svom. I tako neka se pitaju pri suđenju te za svaki savjet i predmet na koje će Mnoštvo morati dati odgovor, svaki čovjek prema svome znanju u savjetu zajedništva. Neka ne govori čovjek posred riječi bližnjega svoga, prije nego što brat njegov mogne izgovoriti svoje, a također neka ne govori prije stupnja svoga koji je napisan pred njim. Čovjek koji je upitan neka govori kad na njega dođe red. A na zasjedanju Mnoštva neka nitko ne govori ništa što nije po volji Mnoštva. A kad čovjek koji je nadzornik nad Mnoštvom, ili bilo tko drugi koji ima nešto reći Mnoštvu, što nije (prije bilo) postavljeno, čovjek koji pita Savjet zajedništva, neka ustane taj čovjek na noge svoje i neka rekne: “Imam nešto za govoriti Mnoštvu”. Ako mu reknu – neka govori.” (Pravilnik zajednice, IX (6) 8-13).

“Mnoštvo” je bilo pravno tijelo kumranske zajednice koje se sastajalo kad je zajednica djelovala kolektivno. Treba reći da se ranokršćanska zajednica u Novom Zavjetu na grčkom također nazivala Mnoštvo: “hoi polloi” (=mnoštvo).

^*11 Vidi paralelu kod Isusa u evanđeljima: “A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom, jer je prijestolje Božje. Ni zemljom, jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom, jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.” (Mt. 5:34-36).  

Vidi paralelu kod kumranske zajednice: “On neće spomenuti Mojsijev zakon za … zaklinjanje, jer prekršivši tada (zakletvu) on bi profanirao Ime.” (Savez u zemlji Damaska, XV).

^*12 Vidi indikativan podatak u evanđeljima: “I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: “Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kamo vam reče!” (Mk. 16:5-7). Kod Luke su u grobu bila “dva čovjeka u blistavoj odjeći” (Lk. 24:4). Smatramo da su to bila dva esena obučena u bijelu, tj. blistavu odjeću, vješta u liječenju biljkama i kamenjem, koji su radili na tome da se Isus podigne od mrtvih.   

^*13 Vidi sličnu paralelu u kumranskoj zajednici:

“I svakog tko iz Izraela dragovoljno pristupa savjetu zajedništva neka ispita čovjek koji je na čelu Mnoštva (mavaker, nadzornik), prema umu i djelima njegovim. Ako shvati pouku, neka ga uvedu u Savez da bi se obratio istini i udaljio od svakoga grijeha. I neka ga pouče o svim zakonima zajednice. A poslije, pri ulasku, neka stane pred Mnoštvo i neka se svi propitaju o njemu te kako padne odluka na savjetu Mnoštva, (tako) neka se (on) primi ili udalji. A kad ga prime u savjet zajedništva neka ne dotiče očišćenje Mnoštva (bazen s vodom) sve dok ga ne ispitaju prema duhu njegovu i djelu njegovu do isteka godine neporočna vladanja. A također neka nema udjela u imovini Mnoštva. Kad mu se navrši godina u zajedništvu, neka se propita Mnoštvo o njemu prema umu njegovu i djelima njegovim. I ako padne odluka da se primi u tajnu zajedništva, po riječima kohanita i većine članova njihova Saveza, neka prime i njegovu imovinu i njegov rad na ruke čovjeka koji nadzire rad Mnoštva (tj. nadzornika, hebr. mavaker) i neka se upiše u račun njegovom rukom, ali za potrebe Mnoštva neka se (njegova imovina) ne izdaje (troši). Neka ne dotiče piće Mnoštva dok mu ne istekne druga godina među ljudima zajedništva. A kad mu istekne druga godina, bit će ispitan od Mnoštva. I ako padne odluka da se primi u zajedništvo, neka ga upišu u poredak po stupnju njegovu među braćom svojom po Nauku i sudu i po običajima i zajedničkoj imovini i neka njegov savjet bude u zajedništvu kao i sud njegov.” (Pravilnik zajednice, IX (6) 13-23). 

^*14  Vidi paralele kod kumranske zajednice:

”A ovo su odredbe njihovih puteva sa svim ovim zakonima kad pristupe zajedništvu: svatko tko dolazi u savjet zajedništva neka priđe Savezu Božjem na oči svih dragovoljaca i neka se zakune na svoju dušu zavjetom obveznim, da će se vratiti Nauku Mojsijevu po svemu kako je zapovjedio, svim srcem i svom dušom, svemu što je objavljeno po Njemu velikim svećenicima, sinovima Zadokovim, koji čuvaju Savez i istražuju Njegovu volju, i većini članova Njegova Saveza koji su dragovoljno u zajedništvu radi istine Njegove i vladanja po Njegovoj volji. A kad već u Savezu uze na dušu svoju da će se udaljiti od svih poročnih ljudi koji hode opakim putem, jer nisu uvršteni u Njegov Savez, jer nisu istraživali i nisu tražili u Njegovim Zakonima da bi saznali skriveno, koji su zabludjeli u njima na grijeh, a i po objavama su postupali obijesno da bi podigli srdžbu, neka sudi i sveti se osvetom, prokletstvima Saveza, da im presudi vječnim uništenjem, bez ostatka.” (Pravilnik zajednice, VIII (5) 7-13).

”I tako će biti za čitavo vrijeme bezbožnosti za svakog čovjeka koji se kaje za svoj izopačen put. Na dan kad govori mavekeru zajedništva, oni će ga vezati zakletvom Saveza kojeg je Mojsije učinio s Izraelom, Savezom da se vrati Mojsijevu Zakonu svim srcem i dušom, da bilo što da je nađeno, bude urađeno u to vrijeme. Neka ga niti jedan čovjek ne upozna sa statutima dok on ne stane pred mavakera, da on ne bi, kad  ga ispituje, zavarao mavakera.

… I sve što je od Zakona otkriveno … mavaker će ga ispitati te će izdati direktive u vezi njega … za punu godinu dana u skladu s …

Niti jedan luđak, ili sulud, ili glupan, ili budala, ili slijepac, ili osakaćen, ili hrom, ili gluh, ili maloljetnik, neće ući u zajednicu jer su anđeli svetosti s njom …

  (Jer Bog je sklopio) Savez s vama i sa svim Izraelom; zbog toga se čovjek treba vezati zakletvom na povratak Mojsijevu Zakonu, jer u njemu su sve stvari točno određene.

A za točno određivanje njihovih vremena na koje je Izrael zažmirio, pazite to je točno definirano u knjizi ‘Podjela vremena na njihove jubileje i tjedne‘. A na dan kad se čovjek zakune na povratak Mojsijevu Zakonu, anđeo proganjanja prestat će ga slijediti pod uvjetom da ispuni svoju riječ: zbog tog je razloga Abraham sebe obrezao na dan koji je on znao.

A u vezi izreke: ”Ti ćeš obdržati svoj zavjet na način da ga ispuniš” (Pz, 23:24), neka niti jedan čovjek, čak niti pod cijenu smrti, ne poništi bilo koju obvezujuću zakletvu kojom se zakleo da će obdržavati zapovijed Zakona.

I čak i pod cijenu smrti, čovjek će ispuniti zakletvu kojim se zakleo da neće odstupiti od Zakona. 

Nad onim koji prekrši Mojsijev Zakon nakon što ga je svim srcem i svom dušom prigrlio, bit će izvršena odmazda.” (Savez u zemlji  Damaska, XV-XVI).

^*15 Vidi paralelu kod kumranske zajednice o traženju Boga, ispravnom ponašanju, ljubavi prema Sinovima svjetla i mržnji prema Sinovima tame:

”N(a svima je koji dobro)voljno pristupaju životu (po pravil)niku zajednice: tražiti Boga, činiti dobro i pravo pred Njim kako je to zapovjedio preko Mojsija i preko svih slugu svojih proroka; i voljeti sve koje izabra, a mrziti sve koje prezire; i udaljiti se od svega zla a prianjati se dobrome; i postupati istinito i pravedno i zakoni-to u zemlji, a ne više ići tvrda grješna srca i očiju bludnih čineći sve što je zlo; i dovesti sve pripravne da postupaju po Zakonima Božjim te da neporočni hode Njegovim putem prema svim objavama određenih časova svjedočanstva njihovih; i da ljube sve Sinove svjetla, svakog prema rangu u savjetu Božjem, te da mrze sve Sinove tame, svakog prema njegovom grijehu, prema osveti Božjoj.” (Pravilnik zajednice, I (1) 1-11).  

”… A ovo su načela Puta umnika u ova vremena (prije ”kraja dana”), kako za ljubav, tako i za mržnju njegovu: Vječna mržnja prema ljudima pakla u duhu skrivenom…” (Pravilnik zajednice, XIII (9) 21).

^*16 Vidi paralelu kod Pavla: ”Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sam će na se navući osudu.” (Rim. 13:1-3).

^*17 Vidi paralelu kod kumranske zajednice: ”Neka krije savjet Nauka među ljudima poroka. Ali neka poučava znanje istine i sud pravde onima koji izabraše Put, neka svakoga prema njegovom duhu, po načelu vremena, uputi u znanje i tako neka im razjasni tajne čuda i istine.” (Pravilnik zajednice, XIII (9) 17-18).

^*18 Vidi paralelu kod kumranske zajednice: ”A čovjek koji pljune u tijeku zasjedanja Mnoštva kaznit će se na trideset dana.” (Pravilnik zajednice, 1QS 7.13).

^*19 Vidi paralele kod kumranske zajednice:

”Niti jedan čovjek neće raditi šestog dana od trenutka kad je sunčeva kugla daleko od svoje vlastite punine na vratima (gdje zalazi), jer ovo je rečeno: ‘Provedite subotni dan tako da ga održite svetim.’ (Pz. 5:12). Niti jedan čovjek neće govoriti bilošto uzalud ili (izreći) nepotrebnu riječ na subotni dan. On neće dati bilokakvu pozajmicu svom drugu. On neće donijeti bilokakvu odluku u vezi pitanja novca i dobitka. On neće reći bilošto u vezi rada koji se treba uraditi sutradan.

U subotu niti jedan čovjek neće vani šetati radi zadovoljstva. Izvan svoga grada on neće hodati više od tisuću lakata (1 lakat = 45 do 56 cm.).

U subotu niti jedan čovjek neće jesti (bilošto drugo) osim onoga što je prije pripravio. On neće jesti ništa što leži u polju. On ništa neće piti osim u logoru…

Niti jedan se čovjek radi veselja neće miješati (s drugima) u subotu…

Niti jedan čovjek ništa neće iznijeti van iz kuće ili donijeti bilošta u nju … A ako je u šatoru, niti šta smije iznijeti van, niti unijeti u nj. On neće otvoriti zapečaćenu posudu u subotu.

Niti jedan čovjek na sebi neće imati miomirise dok ide ili dolazi u subotu. On neće počistiti niti pijesak niti prašinu u svom prebivalištu. Niti jedan odgojitelj neće nositi dijete dok ide ili dolazi u subotu.

Niti jedan čovjek u subotu neće koriti svoga slugu ili sluškinju ili radnika.

Niti jedan čovjek u subotu neće pomagati životinji pri okotu. A ako padne u cisternu ili jamu, on je u subotu neće izvaditi van.

Niti jedan čovjek neće provesti subotu u mjestu blizu pogana.

Niti jedan čovjek neće profanirati subotu zbog ljubavi prema bogatstvu ili dobitku u subotni dan. No ako bi neki čovjek pao u vodu ili vatru, neka ga izvade van pomoću ljestava ili užeta ili (sličnog) pomagala.

Niti jedan čovjek u subotu neće na oltaru žrtvovati ništa osim subotne žrtve paljenice, jer je pisano ovo: ‘osim tvog subotnog žrtvovanja’ (Lev. 23:38)” (Savez u zemlji Damaska, X-XI).

”(Čov)jek (ne bi trebao iznijeti van) iz svoga šatora bilokoju posudu ili hranu na subotni dan.” (Ugodan miomiris, Halaka A 4Q251, ploča 17, fragment 2). Treba dodati da je taj navod, zajedno s istom odredbom iz svitka Savez u zemlji Damaska, jedini navod iz Svitaka s Mrtvog mora koji govore da su pripadnici sljedbe iz Kumrana stanovali u šatorima izvan kumranskog naselja.

Iz navedenih citata odredbi vidi da je kumranska sljedba bila stroža u propisima za subotni dan, nego rana rabinska halaka.

^*20 Vidi paralelu u evanđeljima: ”U kući moga Oca ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’?” (Iv. 14:2).

Veze između Kumrana, Ivana i Isusa (1)

U kumranskim Svitcima s Mrtvog mora ima vrlo malo referenci o vjeri u uskrsnuće, ali je zato jedna od njih od izvanrednog značaja. Te se reference nalaze u Hvalospjevu 19 i  Mesiji neba i zemlje (4Q521, ploča 1):

Hvalospjev 19

Zbog svoje slave Ti si očistio grješnog čovjeka

da može biti svet za Tebe,
bez odvratnih nečistoća

i bez bezbožnosti koja zavređuje kaznu;

da može biti jedan od djece Tvoje istine

i dio množine Tvojih svetih; 

da tijela koja su izjeli crvi

mogu biti podignuta iz praha

u Savjet Tvoje istine
i da se izopačen duh (može uzdići)
u razumijevanje koje dolazi od Tebe;

da on može stati pred Tebe
i vječnu vojsku s Tvojim duhovima svetosti;

da bude obnovljen zajedno sa svima koji žive

i da se veseli zajedno s onima koje zna.

Mesija Neba i zemlje [4Q521 – fragment 1, ploča 1 (2)]

1. [Neb]esa i zemlja pokoravat će se svojem Mesiji
2. [i sve š]to je u njima; on se neće okrenuti ustranu od zakona Svetog (Boga):
3. iz njegove službe crpite snagu (vi) koji tražite Gospodina.
4. Zar u tome nećete naći Gospodina svi vi koji strpljivo čekate u svojim srcima?
5. Jer Gospodin će pohoditi pobožne (hassidim) i pravedne (zaddikim);
6. Nad krotkima će Njegov duh lebdjeti a vjerne će obnoviti snagom svojom.
7. On će uzveličati pobožne (hassidim) na prijestolje Vječnoga Kraljevstva.
8. On će osloboditi zarobljene, učiniti da slijepi progledaju, podignuti [pod]jarmljene.
9. Zau[vijek] ću se držati [njega …] i [vjerovati ću] u njegovu milost
10. i [njegova] dobr[ota …] svetosti neće se odgoditi …
11. A kao čuda koja nisu djela Gospodnja, kad on …
12. tada će on ozdraviti bolesne, uskrsnuti mrtve i krotkima navijestiti radosne vijesti.
13. … On će voditi [sve]te; on će ih [pa]sti; on će činiti
14. … i sve od toga …

Prijevod: Robert Eisenman i Michael Wise, The Dead Sea Scrolls Uncovered

U redovima 5-8 opisana su djela koja će učiniti Bog, dok se za djela navedena u red. 11-13, zbog nepotpunosti teksta, može prevesti da će ih učiniti Bog, ili da će ih učiniti njegov Mesija. Gore je prezentirana varijanta da će ih učiniti Mesija.

U najstarijem sloju židovske liturgije koja se danas koristi, ”Osamnaeset blagoslova”, nalazi se sljedeće: ”Ti ćeš uskrsnuti mrtve, podignuti pale, ozdraviti bolesne, osloboditi zarobljenike, održati vjeru s onima koji su zaspali u prahu…”, a odnosi na Boga.

A prije citirani tekst iz fragmenta 4Q521 oslanja se na Izajiju:

”Duh Jahve Gospoda na meni je,

jer me Jahve pomaza,

posla me da radosnu vijest donesem ubogima,

da iscijelim srca slomljena;

da zarobljenima navijestim slobodu

i oslobođenje sužnjevima.” (Iz. 61:1).

Izajijin tekst odnosi se na Mesiju i kod njega nema ”uskrsnuti mrtve”. 

Pogledajmo sada tekst iz evanđelja:

“A kad Ivan u tamnici ču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga pitaju: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili da drugoga čekamo?” Isus im odgovori: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. Blago onom tko se ne sablazni o mene.” (Mt. 11:2-4 isto Lk. 7:22-23).

Treba reći da je Isus prije toga uskrsnuo sina udovice iz Naina (Lk. 7:11-17) što je prethodno navijestio u sinagogi (Lk. 4:26) i što vjerojatno nije bilo slučajno.

Što zaključiti iz ovoga? Zadatak uskrsivanja (podizanja) mrtvih iz teksta 4Q521 iz Kumrana, kao djelo koje zajedno s ostalima treba učiniti Mesija da bi ga se kao takvog prepoznalo, morao je nekako doći do Isusa. To sigurno nije došlo preko Izajije, jer Izajija ne navodi podizanje mrtvih kao djelo koje će učiniti Mesija. To nije moglo doći niti preko rane židovske liturgije, jer se podizanje mrtvih tamo navodi kao djelo koje će učiniti Bog, a ne Mesija. Ostaje da je taj zadatak, pod uvjetom da se red. 11-13 iz dokumenta 4Q521 čitaju na prezentirani način, do Isusa mogao doći jedino iz Kumrana.

No ovdje treba razmotriti još nešto. Naime, Isus je očito znao da je podizanje (uskrsivanje) mrtvih, zajedno s drugim zadacima koji su opisani kod Izajije 61:1 zadatak koji prema dokumentu 4Q521 treba izvršiti Mesija. Zato je on uskrisio sina udovice iz Naina.

No i Ivan je očito znao da je podizanje (uskrsivanje) mrtvih, zajedno s drugim zadacima koji su opisani kod Izajije, zadatak koji Mesija treba izvršiti. Zato je Isusova rečenica upućena Ivanu bila precizna formula ili znak raspoznavanja Ivanu da je Isus onaj koga su čekali, Mesija.

To nas dovodi do daljnjih veza između Isusa, Ivana i Kumrana (odnosno do Svitaka s Mrtvog mora), tj. do zaključka da su i Ivan i Isus crpili svoja saznanja iz Kumrana te do daljnje pretpostavke da su osim navedene informacije, otamo dobivali i svoje operativne zadatke djelovanja, ali i organiziranje događanja → vidi vrlo indikativnu Ivanovu rečenicu koja govori da ga je netko (pretpostavljamo nadzornik, maveker iz Kumrana) uputio kako da prepozna Mesiju, Sina Božjeg. Pretpostavljamo da je ta ista osoba dala zadatak Ivanu da krsti ljude te da je istrenirala goluba da sleti na Isusa:

 “Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.” I posvjedoči Ivan: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.” (Iv. 1:32-34).

Osim dokumenta 4Q521, moguće i da dokument 7Q5 povezuje Kumran i Svitke s Mrtvog mora s ranom Crkvom i kršćanstvom. Za taj je fragment španjolski papirolog Jose O´Callaghan u svom radu Papiros neotestamentarios en la cueva 7 de Qumrân? (“Papirus Novog Zavjeta u špilji 7 kod Kumrana?”) iz 1972. smatrao da je to fragment evanđelja po Marku (Mk. 6 :52-53). Njegov je zaključak dodatno obrazložen u radu The Earliest Gospel Manuscript? iz 1982. njemačkog znanstvenika Carstena Petera Thiedea. Međutim, fragment je premalen za sigurnu identifikaciju te većina znastvenika na svijetu danas to odbija prihvatiti.

Ukoliko se to jednog dana bude dokazalo, onda će biti moguće donijeti zaključak da je fragment 7Q5 zapravo dio osnovnog oblika Markovog evanđelja (tzv. Q), za koji se smatra da je izgubljen.

Dodatne veze između Ivana, Isusa, rane Crkve i Kumrana bit će navedene na drugom mjestu.

PLINIJE STARIJI (23-79.), u knjizi ”Historiae Naruralis”, daje podatke o plemenu Esena (ili Eseja), kako on naziva tu skupinu:

”Na zapadnoj obali Mrtvoga mora, ali podalje od nezdravih isparavanja obale nalazi se osamljeno pleme esena, koje se razlikuje od svih drugih plemena cijelog svijeta po tome što nema žena i što se odreklo svih spolnih želja, (koje) ne posjeduje novac i za društvo ima samo palme. Dan za danom prihvaćaju mnoštvo bjegunaca, do istoga broja, ljude koje je život iznurio i odveo onamo valovima sudbine da bi usvojili njihove običaje. Na taj način tisućama godina (nevjerojatno je to i pripovijedati), jedna grupa u kojoj se nitko ne rađa, živi vječno tako što se u njihovu korist plodi životni umor drugih ljudi.

Ležeći pod esenima, bijaše prije grad En Gedi koji je po plodnosti svojih polja i svojih vrtova palma zaostajao jedino za Jeruzalemom, ali je sad, kao i Jeruzalem, humak pepela. Zatim dolazi Masada, utvrda na stijeni, također nedaleko od Mrtvoga mora. To je kraj Judeje”. ª

DIO KOKEJAN (Dio Cocceanus), koji je kasnije bio poznat pod imenom Krisotomos, u navodu koji je sačuvao Sinesije iz Kirene (oko 370-413.), govori o esenima na Mrtvom moru. Sinesije iz Kirene piše:

”Također on (Dio Kokejan) ponegdje slavi esene, koji su sagradili cijeli i napredan grad (”polin holên eudaimona”) blizu Mrtvog mora u središtu Palestine, nedaleko Sodome.” (Dio 3.2). ª

FILON ALEKSANDRIJSKI (20. g.pr.Kr. – 50.), također je u svom djelu ”Quod omnis probus liber”, pogl. 82, pisao o Esenima:

Eseni u Judeji: ”Ni Palestinska Sirija nije propustila proizvesti visoko moralno savršenstvo. U ovoj zemlji živi znatan dio vrlo brojnog hebrejskog naroda, uključivo, kako je rečeno, nešto više od četiri tisuće ljudi koji se nazivaju Eseni. Njihovo ime znači, mislim, jednu varijantu – iako je oblik na grčkom netočan – riječi o s e o t e s, jer su se oni pokazali osobito vjerni službi Bogu, ne prinoseći životinjske žrtve, nego su bili odlučili posvetiti svoje misli. Prva je stvar o ovim ljudima da žive u selima a izbjegavaju gradove, zbog nemira koji su se ukorijenili medu stanovnicima gradova, zbog svoje spoznaje da bi gradsko društvo imalo smrtonosno djelovanje na njihove duše, nalik na bolest donesenu kužnim zrakom. Neki od njih rade na zemlji, a drugi se bave vještinama kao suradnici u miru i tako doprinose svom dobru kao i dobru svojih susjeda. Oni ne zgrču zlato i srebro, niti stječu velike komade zemlje iz želje za prihodima sa njih, nego pribavljaju ono što je neophodno potrebno za život. Budući da većinom žive izdvojeni iz cjeline svijeta u kojem su ostali bez novca i zemlje prije svojom slobodnom odlukom nego nedostatkom sreće, oni se smatraju vrlo bogatima, jer štedljivost i skromnost prihvaćaju sa zadovoljstvom, da bi živjeli, kao što zapravo i jest, u obilju bogatstva. Što se tiče strijela, kopalja, mačeva ili kaciga, grudnih štitnika ili štitova, ne biste mogli naći niti jednoga koji ih proizvodi, niti uopće neku osobu koja pravi oružje ili radi u bilo kakvom obrtu vezanom za rat, čak ni s jednom miroljubivom vrstom koja se lako može pretvoriti u porok, jer nemaju ni najmanje smisla za trgovinu, ni na veliko ni na malo, niti za pomorstvo, nego sve što navodi na pohotu odbacuju od sebe kao nesreću. Među njima se ne može naći niti jedan rob, nego su svi slobodni, izmjenjuju usluge međusobno i osuđuju vlasnike robova ne samo zbog njihove okrutnosti u omalovažavanju zakona prirode koja je materinski rodila i podigla sve ljude jednakima i stvorila ih kao rođenu braću, ne samo po imenu, nego posve stvarno. No, to je srodstvo dovedeno do zabune pobjedom bolesne pohlepe koja je urodila udaljavanjem umjesto približavanjem i neprijateljstvom umjesto prijateljstva. Što se filozofije tiče, logički dio prepuštaju brbljavim verbalistima kao nešto nepotrebno za stjecanje vrline, a fizički dio blebetavim vizionarima kao nešto s onu stranu shvaćanja ljudske prirode, zadržavajući samo onaj dio koji filozofski razmatra postojanje Boga i stvaranje svijeta. A etički dio vrlo marljivo proučavaju uzimajući zakone svojih otaca za učitelje, koji možda nisu mogli biti shvaćeni ljudskom dušom bez božanskog nadahnuća. U tome se oni podučavaju u svako doba, ali osobito sedmoga dana. Jer ovaj je bio izdvojen da bi se održavao kao sveti dan, i na taj se dan uzdržavaju od svakog drugog rada, odlaze u sveta mjesta, koja oni nazivaju sinagogama. Tamo poredani u redove prema svojoj dobi, mladi za starijima, sjede pristojno, kao što dolikuje prigodi, pozorno slušajući. Zatim jedan uzima knjige i čita naglas, a drugi, koji je posebno vičan, izlazi naprijed i objašnjava ono što nisu razumjeli. Veći dio njihova filozofskog učenja daje se u obliku alegorije i time nadmašuju predaje prošlosti. Oni se uče milosrđu, svetosti, pravednosti, domaćem i javnom ponašanju, spoznaji pravog dobra ili zla ili ravnodušja, te kako izabrati što treba činiti a izbjeći suprotno, uzimajući kao odlučujuća mjerila ova tri: ljubav prema Bogu, ljubav prema vrlini, ljubav prema čovjeku. Svoju ljubav prema Bogu iskazuju mnoštvom dokaza, ustrajnom vjerskom čistoćom koja je stalna i neprekidna tokom cijeloga njihova života, time što se odriču zakletve, istinoljubivošću, vjerovanjem da je Božanstvo uzrok svega dobroga i ničega lošeg. Svoju ljubav prema vrlini iskazuju slobodom od ljubavi prema novcu ili slavoljublju ili nasladama, samosavladavanjem i strpljenjem, skromnošću, jednostavnim životom, zadovoljstvom s onim što imaju, milosrdnošću, poštovanjem zakona, postojanošću i sličnim osobinama. Ljubav prema čovjeku iskazuju dobronamjernošću i osjećajem za jednakost i bratstvo koje se ne može opisati, iako nekoliko riječi o tome ne bi bilo suvišno. Prije svega, ni jedna kuća nije vlasništvo koje ne mogu svi podijeliti, jer su vrata, unatoč činjenici da su radili u zajednicama, otvorena svim posjetiocima koji su uvjereni u iste ideale. S druge strane, svi oni imaju jednu blagajnu i zajedničke izdatke; njihova odijela su držana zajedno, a isto tako i svoju hranu uzimaju na zajedničkim objedima. Ni u jednoj drugoj zajednici ne možemo naći običaj da se dijeli krov, život i trpeza čvršće u zbiljskom izvršavanju, i ovo nije više nego što bi se moglo očekivati. Ništa od svoje zarade koju steknu dnevnim radom ne zadržavaju u osobnom vlasništvu, nego sve ubacuju u zajednički fond (blagajnu), te omogućuju da se dobit, koja se na taj način skuplja, dijeli onima koji se žele njom koristiti. Bolesnici se ne zanemaruju zbog stoga što ne mogu doprinositi, jer troškovi za njihovu njegu leže spremni u zajedničkom fondu (blagajni), tako da oni mogu isplaćivati uvećane izdatke u punoj sigurnosti. Starijim ljudima odaje se poštovanje i briga onako kako ga prava djeca odaju svojim roditeljima, koji u svojim kasnijim godinama primaju od bezbroj ruku i glava puno i izdašno uzdržavanje.” (Eugen Werber, Kršćanstvo prije Krista?, str. 62-65).

Nakon opisa esena u Judeji, Filon je u knjizi O kontemplativnom životu (Život posvećen razmišljanju) napisanoj oko 10. godine, opisao vrstu esena koji su tada živjeli u Egiptu, therapeute (muške članovi sljedbe) i therapeutride (ženske članovi sljedbe). Njegov je opis iz prve ruke, jer je vrijeme Pashe proveo s njima na području iza Mareotskog jezera. Prema Filonu, ime ”therapeuti” znači ”liječnici duše” ili ”Božje sluge”:

Therapeuti u Egiptu: ”Sada se ova vrsta osoba mogu susresti u mnogim mjestima, jer je dolikuje da oboje, Grčka i zemlja barbara sudjeluju u onome što je savršeno dobro, a najveći broj tih ljudi je u Egiptu u svakom od okruga ili ‘nomi’ kako se oni nazivaju, a osobito oko Aleksandrije. I iz svih kvartova (Aleksandrije), oni koji su najbolji od tih therapeuta nastavljaju svoje hodočašće u najpogodnije područje u njihovoj zemlji koje iza Mareotskog jezera leži u nekako vodoravnoj ravnici malo izdignutoj od ostatka (okolnog područja) i koje je pogodno za njihove svrhe zbog svoje sigurnosti i dobre temperature zraka. Jer kuće, sagrađene u poljima i selima koja ga okružuju sa svih strana daju sigurnost, a zadivljujuća temperatura zraka dolazi od stalnog povjetarca koji dolazi s jezera koje pada u more, ali i s mora na kopno dolazi lagani vjetrić te s onim koji dolazi s jezera koje pada u more i koji je težak, stvara mješavinu koja proizvodi najzdraviju atmosferu. A kuće ovih ljudi tako skupljenih zajedno, vrlo su jednostavne, samo pružaju zaklon u odnosu na dvije najvažnije stvari: da štite protiv vrućine sunca i hladnoće na otvorenom. A oni ne žive jedan blizu drugoga kao ljudi u gradovima, jer neposredna blizina drugih bila bi uznemirujuća i neugodna stvar za ljude koji su postali predmet divljenja jer su odlučili da se posvete samoći, dok u drugu ruku, oni ne žive niti daleko jedni od drugih zbog zajedništva koje žele kultivirati i zbog poželjnosti da budu u mogućnosti pomoći jedni drugima ako bi ih napali razbojnici. I u svakoj kući postoji sveto središte koje se zove sveto mjesto, te samotna soba u kojoj miruju sami i obavljaju sve tajne svetog života, ne donoseći u nju ništa, niti jelo, niti piće, niti bilo što drugo što je neophodno za potrebe tijela, nego proučavaju na tom mjestu Zakone i sveta Božja proročanstva izrečena preko svetih proroka, te himne i psalme i čitav niz drugih stvari zbog kojih su znanje i pobožnost povećani i dovedeni do savršenstva. Zato su uvijek zadržavali neuništivo sjećanje na Boga, tako da čak ni u njihovim snovima pred njihovim očima nikad nije bio niti jedan drugi objekt osim ljepote božanskih vrlina i božanskih sila. Zbog toga mnogi (od tih) ljudi govore u snu, odavajući i objavljujući slavne doktrine svete filozofije. I oni običavaju da se mole dva puta svakog dana, u jutro i navečer; kad sunce izlazi usrdno mole Boga da sreća u nadolazećem danu bude stvarna sreća, tako da njihove misli mogu biti ispunjene nebeskim svjetlom, a kada sunce zalazi oni mole da njihova duša u cijelosti osvijetljena i oslobođena tereta vanjskih osjetila te odgovarajućih predmeta tih vanjskih osjetila može biti sposobna da ustanovi istinu koja postoji u njihovom vlastitom duhovnom sudištu i vijećnici. A u intervalu između jutra i večeri, u cijelosti se predaju razmišljanju i prakticiranju vrline, jer uzimaju svete zapise i razmatraju ih istražujući alegorije njihove nacionalne filozofije, pošto na doslovno izražavanje gledaju kao na simbole nekog tajnog značenja prirode namjeravanog da se prenese u onim figurativnim izražavanjima. Oni također imaju zapise starih ljudi koji su, kao osnivači jedne sljedbe ili druge, ostavili iza sebe mnoge spomenike alegorijskog sustava pisanja i objašnjivanja, koje oni uzimaju kao svojevrsni model i imitiraju kao općenit oblik njihove sljedbe; tako se oni ne bave isključivo razmatranjem, nego također sastavljaju psalme i hvalospjeve Bogu u svakoj vrsti pjesničkog metra i zamislive melodije, koje adekvatno aranžiraju u dostojanstvenom ritmu. Dakle, za vrijeme od šest dana, svaki od tih pojedinaca povučen u samoći razmatra u jednom od mjesta (njihovih kuća) koji se nazivaju samostanima, nikad ne ide izvan praga vanjskog dvorišta, i zaista nikad niti ne pogleda van. Ali sedmoga dana svi dolaze zajedno da se susretnu u svetoj skupštini, posjedaju po redu prema njihovoj dobi te postaju dostojanstveni, držeći svoje ruke unutar odjeće, i svoju desnu ruku između grudiju i odjeće a lijevu ruku prema dolje, sa strane, blizu boka; A tada najstariji od njih koji ima najdublje znanje u njihovim naukama, dolazi naprijed i govori s nepokolebljivim izgledom i čvrstim glasom, s velikom snagom rezoniranja i velikom razboritosti, ne čineći prezentaciju svojih govorničkih moći poput nekadašnjih retoričara ili današnjih sofista, nego istražujući s velikim trudom i objašnjavajući minucioznom preciznošću točan smisao Zakona, onima koji doista ne sjede na vrhovima svojih ušiju, te prodire putem njihovog slušanja u (njihovu) dušu i ostaje tamo trajno; a svi ostali slušaju u tišini (sve) do pohvala koji on pripisuje Zakonu, pokazuju svoje odobravanje samo klimanjem glave ili sjajnim izgledom očiju. A ovo je zajedničko sveto mjesto u koje su svi zajedno došli sedmog dana, dvostruki krug, koji je (pregradnim zidom) djelomično odvojen u sobu za muškarce i djelomično u sobu za žene. Žene, također, u skladu s uobičajenim tamošnjim ponašanjem, čine dio publike imajući iste osjećaje udivljenja kao muškarci, a nakon što su prihvatile istu sljedbu s jednakom promišljenošću i odlučnošću. A zid koji je između kuća diže se tri ili četiri lakta od zemlje prema gore, poput grudobrana s kruništem, dok se gornji dio diže prema gore na krov bez otvora zbog dva razloga: prije svega, u namjeri da stidljivost, koja tako prirodno pripada ženskom spolu može biti očuvana, i drugo, da žene lako mogu biti u stanju shvatiti što se kaže unutar dosega zvuka, budući da tada nema ništa što se eventualno može ispriječiti ispred glasa onoga koji govori.” (O kontemplativnom životu, III:21-33).

”A ovi tumači Zakona koji su prije svega utvrdili umjerenost kao svojevrsni temelj za odmor duše, nastavili su izgradnju drugih vrlina na ovom temelju te nitko od njih može uzeti bilo koje jelo ili piće prije zalaska sunca; jer su procijenili da je djelo filozofiranja jedino dostojno svjetla, dok je briga za potrebe tijela prikladna samo za tamu, zbog čega su dan odredili za jedan posao, a kratki dio noći za drugi, te neki ljudi, u kojima je ugrađena žarkija želja za znanjem mogu izdržati da njeguju sjećanje na svoju hranu kroz tri dana bez da je kušaju, dok su neki ljudi toliko oduševljeni i uživaju tako silno kada se naslađuju mudrošću koja ih opskrbljuje svojim naukama u svom mogućem bogatstvu i obilju, da mogu izdržati čak dva puta veliku duljinu vremena (tj. dva puta toliko), te će na kraju šestog dana jedva kušati čak i neophodnu hranu, naviknuti, kažu, kao skakavci koji se hrane zrakom, da se hrane svojom pjesmom, kako zamišljam, čineći njihovu oskudicu njima podnošljivom. A oni, gledajući na sedmi dan kao na onaj koji je savršene svetosti i najpotpuniji blagdan, mislili su da on zaslužuje najposebniju čast, te se na taj dan, nakon što su poveli brigu o svojoj duši, također brinu za svoja tijela, dajući im, baš kao što to rade njihovoj stoci, potpuni odmor od njihovih stalnih napora. I oni ne jedu ništa skupocjeno, nego jednostavan kruh začinjen solju, koji je za njih luksuzniji nego onaj začinjen hisopom, dok je njihovo piće voda s izvora. Jer oni se suprotstavljaju onim osjećajima koje je priroda načinila ljubavnicama ljudske rase, naime, gladi i žeđi, ne dajući im ništa što bi ih ublažilo ili udobrovoljilo, nego samo korisne stvari bez kojih nije moguće postojati. Zbog toga oni to jedu samo da ne budu gladni i piju samo toliko da izbjegnu žeđ, izbjegavajući svu prezasićenost kao neprijatelja i urotnika obojemu, duši i tijelu. A tu su i dvije vrste pokrivala, jedno je odjeća a drugo kuća: već smo govorili o njihovim kućama, da nisu ukrašene nikakvim ukrasima, nego izgrađene u žurbi, samo da se odgovori na takve potrebe koje su apsolutno neophodne; i na sličan je način njihova odjeća najobičnijeg opisa, samo dovoljno debela za obranu od hladnoće i vrućine, ogrtač od nekog čupavog krzna za zimu i tanki ogrtač ili laneni šal za ljeto: ukratko, oni prakticiraju cjelinu jednostavnosti, gledajući na lažnost kao na temelj ponosa, te na istinu kao izvor jednostavnosti, kao i na istinu i lažnost u svjetlu (smislu) izvora, pri čemu od (izvora) lažnosti izlazi niz zala i pakosti, dok od (izvora) istine teče svako zamislivo obilje dobrih stvari, obojih, ljudskih i božanskih.” (ibid., pogl. IV:34-39).

”Također želim govoriti o njihovim zajedničkim skupštinama te njihovim vrlo veselim susretima na društvenim zabavama…:

Na prvom mjestu, ti se ljudi okupljaju na kraju sedam tjedana (sedmica), štujući ne samo jednostavan tjedan od sedam dana, nego njegovu multiplicirajuću moć jer znaju da je on (tj. sedmi tjedan, sedma sedmica) čista i vječna djevica te da je to uvod i vrsta predsvećanosti najvećeg blagdana kojemu je dodijeljen broj pedeset, najsvetijeg i najprirodnijeg od brojeva, koji se sastoji od snage pravokutnog trokuta, koji je načelo nastanka i stanja cjeline. Zato, kad se okupe zajedno odjeveni u bijele haljine te radosni s izvanrednim dostojanstvom, kao neki od ephemereuta (jer to je naziv kojeg su navikli da daju onima koji su zaposleni u takvim služenjima), prije nego što po redu sjednu dolje da bi po redu jeli i podignu svoje oči i svoje ruke prema nebu, jedni, jer su naučili usmjeriti svoju pažnju na ono što je vrijedno gledati, i drugi, jer su slobodni od sramote cjelokupnog nečistog dobitka, koji nikad nisu bili onečišćeni bilokakvim izgovorom bilokakvog kriminala koji može proizaći iz bilokojeg načina koji je poduzet kako bi se osigurala prednost, oni mole Boga da svečanost bude prihvatljiva i dobrodošla i ugodna, te nakon što su izmoljene te molitve, stariji sjedaju dolje da bi jeli i dalje promatrajući uređen red u kojem su prethodno bili; jer oni ne gledaju kao na starije one koji su uznapredovali u godinama i vrlo su stari, nego ih u nekim slučajevima cijene kao vrlo mlade ljude ako su se pridružili ovoj sljedbi u posljednje vrijeme; nego starijima nazivaju one koji su od najranijeg djetinjstva rasli i stigli do zrelosti u špekulativnom dijelu filozofije, koji je najljepši i najbožanskiji dio nje. I žene također sudjeluju u ovom blagdanu, (i to) veći dio njih, koje, iako stare, djevice su u pogledu svoje čistoće (ne doista kroz nužnost, kao neke od svećenica među Grcima koje su bili prisiljene čuvati svoju čistoću više nego što bi je vlastitom voljom same čuvale), nego zbog nekog udivljenja i ljubavi prema mudrosti s kojom su one željele proći kroz svoje živote, zbog čega su one ravnodušne prema užicima tijela, želeći, ne smrtno, nego besmrtno potomstvo, koje je duša, koja je privržena Bogu, u stanju proizvesti sama i od sebe, zbog toga što je Otac u nju posijao zrake svjetlosti primjetljive samo intelektom, uz pomoć kojih se mogu uočiti nauke mudrosti.” (ibid., VIII:65-68).

”I red po kojem su sjeli da jedu je razdjeljen, muškarci sjede nadesno, a žene odje-ljeno od njih, nalijevo … I u skladu s tom svetom svečanošću, kao što sam rekao, tamo nema robova nego slobodni ljudi služe goste obavljajući službu slugu, ne pod prisilom, niti u poslušnosti prema zapovjedničkoj naredbi, nego njihovom dobrovoljnom slobod-nom voljom, sa svim žarom i brzinom predviđaju sve narudžbe…” (ibid., IX:69,70,71).

”Dobro znam da će se neki ljudi smijati kad ovo čuju, ali oni koji će se smijat bit će oni koji rade stvari dostojne plača i jecanja. I (čak) u tim danima vino nije uvedeno, nego samo najčistija voda: hladna voda za većinu i topla voda za one starije ljude koji su navikli na luksuzan život. A na stolu također nema ništa što sadrži krv, već se na njemu nalaze kruh za hranu i sol za začinjavanje, kojoj je ponekad dodan izop kao dodatni začin radi onih koji su osjetljivi u prehrani, jer baš to kao pravi razlog zapovijeda svećenik da se žrtvuju trijezne žrtve; također je tim ljudima zapovjeđeno da žive trijezne živote, jer je vino lijek ludosti, a skupi začini i umaci uzbuđuju želju koja je najnezasitnija od svih zvijeri.” (ibid., IX:73-74 )

”Ovo su, dakle, prve okolnosti blagdana, a nakon što su gosti u redu sjeli za stol, kako sam opisao, i kad oni koji ih poslužuju svi u redu stoje uokolo spremni da ih posluže, i dok još nema ništa za piti, netko će govoriti … i to još više nego prije, tako da se ne nitko usuđuje gunđati, ili čak uopće teško disati, i tada netko traži neki odlomak u svetim spisima, ili objašnjava neke poteškoće koje je netko drugi iznio na diskusiju, bez ikakvih primisli na svoj dio izlaganja, jer on nije usmjeren na ugled za mudrošću i govorničko umijeće, nego je samo željan vidjeti neka gledišta točnija, te je posve zadovoljan kad je vidio da drugima time ne nanosi zlo, koji, čak ako i ne shvaćaju istinu s jednakom oštroumnošću, imaju kod svih događanja jednaku želju za učenjem. A on, doista, slijedi sporije metode poučavanja, raspravlja i zadržava se na svojim objašnjenjima, ponavljajući ih, kako bi utisnuo svoje shvaćanje duboko u umove njegovih slušatelja, pošto razumijevanje njegovih slušatelja nije u mogućnosti da drži korak s interpretacijom onoga koji objašnjava tečno, bez zaustavljanja da uzme dah, što odlazi iza ušiju i ne će biti shvaćeno što je rečeno; no slušatelji, usredotočujući svoje oči i pažnju na govornika, ostaju u jednom te istom položaju slušajući pažljivo, klimajući glavom i gledajući što ukazuje na njihovu pažnju i razumijevanje te pohvale koje su skloni darivati ​​govorniku zbog radosti i obzirnog načina u kojem su ga slijedili svojim očima i kažiprstom desne ruke. I mladi ljudi koji su stajali naokolo prate ovo objašnjenje ne manje od samih gostiju koji su sjedili za stolom.

I ova objašnjenja svetih spisa izrečena su tajanstvenim izrazima u alegorijama, jer se tim ljudima čini da čitav Zakon nalikuje živoj životinji: njegove izričite zapovijedi čine im se kao da je tijelo, a nevidljivi smisao koji je skriven i leži ispod običnih riječi, podsjeća na dušu, u čemu racionalna duša, kao u zrcalu, počinje najizvrsnije razmišljati o onom što pripada njoj, videći upravo u tim istim riječima prelijepu ljepotu osjećaja i razotkrivajući i objašnjavajući simbole te donoseći tajno značenje otkrivenog na svjetlo pred sve, koji su u mogućnosti, da u svjetlu blage slutnje vide ono što je nevidljivo pomoću onog što je vidljivo.

Dakle, kad se čini da je predsjedavajući govorio dovoljno dugo i da je iznio svoje namisli na odgovarajući način, tako da je njegovo objašnjenje kroz njegovu oštroumnost izrečeno sretno i tečno, te da je slušanje drugih njima bilo korisno, dolazi pljesak svih ljudi koji se zajedno raduju zbog onog što su vidjeli i čuli. A zatim se netko diže i zapjeva himnu koja je već prije bila sastavljena Bogu u čast, ili onu koju je sam skladao, ili neku staru od nekog starog pjesnika, jer su oni iza sebe ostavili mnoge poeme i pjesme u jambskom trometru i psalme zahvalnice i himne i pjesme za vrijeme ljevanica i kod oltara; i u uobičajenom redoslijedu i u zborovima; izvrsno izmjerene u različitim i vrlo raznolikim strofama. A nakon njega, tada se dižu i drugi prema svom rangu u postojećem redu, dok svatko sluša u doličnoj tišini, osim kada je to primjereno za njih da se pridruže i uključe u pjesmu na kraju, jer se tada svi, i muškarci i žene, uključuju u himnu.

A kad je svaki pojedinac završio svoj psalam, tada mladići koji su spomenuti malo prije nose na stol najsvetiju hranu, kruh s kvascem začinjen solju s kojom je pomiješan izop, iz poštovanja za sveti stol koji se tako nalazi u svetom vanjskom hramu; jer na ovaj su stol (također) stavljeni hljepčići kruha i sol bez ikakvog začinjenja, a kruh je bio beskvasan, dok je sol bila neizmješana s biločim drugim, jer se najjednostavnije i najčišće stvari trebaju dodijeliti najodličnijem dijelu svećenika kao nagrada za njihovu službu, te da ostali trebaju voljeti slične stvari, ali se trebaju suzdržati od hljepčića (beskvasnog) kruha, kako bi oni koji su najizvrsnije osobe imale prednost.

A nakon gozbe oni slave svetu svečanost tijekom cijele noći, te se ta noćna svečanost slavi na sljedeći način: oni stoje svi zajedno, dok se u sredini svečanosti formiraju dva zbora, kao prvo, onaj muškaraca i drugi žena, te se za svaki zbor odabire voditelj i najglavniji među njima, onaj koji je najviše cijenjen u zboru. Onda pjevaju himne koja su skladane u čast Boga u mnogim (pjesničkim) metrima i napjevima, kroz jedno vrijeme pjevaju svi zajedno, a kroz drugo pokreću svoje ruke i plešu u odgovarajućem skladu te u nadahnuću izgovaraju pjesme zahvalnice, a u drugo vrijeme (izgovaraju) uobičajene ode recitirajući sve neophodne strofe i antistrofe.

Zatim, nakon što je svaki od zborova, zbor muškaraca i zbor žena svetkovao odvojeno, kao što i osobe u bakanalijama uživaju, pijući čisto vino Božje ljubavi, oni se združuju i od dva (zbora) postaje jedan zbor, imitacija onoga što je u stara vremena ustanovljeno kod Crvenog mora, zbog čega su čudesna djela prikazana tamo: jer je more, po zapovijedi Boga, za jednu stranu postalo uzrok sigurnosti, a za drugu ono što im je donijelo uništenje, pošto se rascijepilo nadvoje i povuklo natrag nasilnom osekom te se postavilo sa svake strane kao čvrsti zid, dok se prostor u sredini proširio u ravnu i suhu cestu po kojoj su ljudi prošli na suprotnu zemlju vođeni naprijed prema višem tlu; tada, kad se more vratilo natrag u svoj bivši kanal, izlijevajući se sa svake strane na ono što je neposredno prije toga bila suha zemlja, oni od neprijatelja koji su progonili, bili su zasuti (vodom) te su izginuli. Kad su Izraelci vidjeli i doživjeli to veliko čudo, što je bio događaj iznad svih opisa, izvan svake mašte i izvan svake nade, (tada su) oboje, i muškarci i žene zajedno pod utjecajem božanske inspiracije, postajući svi jedan zbor, pjevali himne zahvalnice Bogu Spasitelju, Mojsiju proroku koji je vodio muškarce i proročici Miriam koja je vodila žene.

Sada se zbor muških i ženskih vjernika formirao na onom modelu, čineći najkomičniji koncert i istinski glazbeni sklad, prodorne glasove žena združene s duboko toniranim glasovima muškaraca. Zamisli su bile lijepe, ekspresije prekrasne, korski pjevači (pjevačice) lijepi (lijepe), dok je iza zamisli, ekspresija i korskih pjevača (pjevačica) bila pobožnost. Dakle, bili su kao opijeni cijelu noć do jutra ovim prekrasnim opojem, bez osjećaja da su njihove glave teške ili sklapanja njihovih očiju na spavanje, nego budniji nego što su to bili kad su došli na svečanost, isto kao (što su to bile) i njihove oči i čitavo tijelo te stajavši tamo do jutra, kad su vidjeli da se sunce diže, podigli su ruke k nebu preklinjajući za spokoj i istinu i oštroumnost razumjeva-nja. A nakon njihovih molitava, svaki se od njih vratio u njegovo odvojeno prebivalište s namjerom da ponovno prakticira uobičajenu filozofiju kojoj je sebe posvetio.

To je ono što imam za reći o onima koji su zvani therapeuti, koji su se posvetili razmatranju prirode i koji su živjeli u njoj i u duši, sami, kao građani neba i svijeta, a vrlo prihvatljivi Ocu i Stvoritelju svemira zbog njihove vrline koja im je osigurala njegovu ljubav kao njihovu najprikladniju nagradu, koja daleko nadilazi sve darove sudbine te ih vodi do samog vrha i savršenstva sreće.” (ibid., IX:75-90 ). ª

HIPOLIT IZ RIMA (170-235.), najvažniji kršćanski teolog iz II. stoljeća na sličan je način kao Josip i Filon pisao o židovskim sljedbama i esenima iz I. stoljeća u knjizi ”Opovrgavanje svih hereza”:

Židovske sljedbe: ”Izvorno je bio samo jedan religiozni običaj među Židovima, jer im je Bog dao jednog učitelja, tj. Mojsija, i jedan zakon preko tog istog Mojsija. I tamo je bilo jedno pustinjsko područje i jedno brdo Sinaj za jednoga Boga koji je Židovima dao Zakone. No nakon što su prešli rijeku Jordan i naselili mnoštvo osvojenih zemalja, oni su na različite načine razdvojili Božji Zakon, osmislivši za svaki dio drugačije tumačenje proglasa kojeg im je dao Bog. I na taj su način oni sebi podigli učitelje (i) izmislili učenja heretičke prirode, te su se dalje nastavili dijeliti (na sljedbe). Danas postoji raznolikost tih Židova koju ću ovdje pokušati objasniti. No, iako su se oni čak i kroz dulje vrijeme dijelili u brojne sljedbe, ovdje namjeravam razjasniti samo nekoliko najvažnijih, dok će se oni koji su studiozniji lako upoznati s ostatkom. Jer postoji podjela među njima na tri sljedbe, od kojih su pripadnici prve farizeji, druge saduceji, a ostatak su Eseni. Ovi (zadnji) prakticiraju predaniji život, pun međusobne ljubavi i umjerenosti0. I oni se okreću od svakog čina neumjerene želje, neprijateljski okrenuti čak i prema slušanju o stvarima te vrste. I oni se odriču ženidbe, no uzimaju dječake drugih i time imaju potomstvo rođeno za njih. I odgajaju te posvojene dječake u obdržavanju svojih osebujnosti i običaja te ih na taj način potiču da nauče znanosti. No, međutim, ne zabranjuju im da se ožene, iako se sami uzdržavaju od ženidbe. Međutim, žene, iako bi one mogle biti spremne pridržavati se iste staze života, oni ne primaju u članstvo sljedbe budući da ni na koji način nemaju povjerenje u žene.” (Opovrgavanje svih hereza, Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XIII.).

Načela esena: ”A oni preziru bogatstvo i ne daju se odvratiti od dijeljenja svojih dobara s onima koji su siromašniji. Stoga niti jedan od njih ne uživa veće bogatstvo od drugih. Među njima je kao propis da pojedinac koji dolazi da bi se pridružio sljedbi mora prodati svoju imovinu i predati dobiveni novac zajednici. A kad primi novac, glavar reda dijeli ga svima u skladu s njihovim potrebama. Zato među njima ne postoji nitko tko bi bio u nevolji. I oni ne upotrebljavaju ulje, smatrajući da je mazanje uljem kao prljanje. A tu su i imenovani nadzornici koji vode brigu o svim stvarima koje im zajednički pripadaju, i svi se oni uvijek pojavljuju u bijeloj odjeći.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XIV.).

”No tamo nema jedan grad (samo) za njih, nego su mnogi od njih naseljeni u svakom gradu. A ako bilo koji pripadnik sljedbe mora doći iz drugog mjesta, oni smatraju da su sve (njihove) stvari zajedničke za njega; i one koje nisu prethodno poznavali, primaju kao da pripadaju njihovim ukućanima i rodbini.  I kad putuju po svojoj rođenoj zemlji, i kad prilikom neke prigode odlaze na putovanje, oni (sa sobom) ne nose ništa osim oružja. A također u svojim gradovima imaju upravitelja koji troši novac prikupljen u svrhu nabavke odjeće i hrane za njih. A njihova je odjeća i njezin oblik umjeren. A oni nemaju dva ogrtača ili dva para cipela; nego kad one koje koriste postanu stare, onda uzimaju druge. I oni uopće ništa ne kupuju niti prodaju, nego bilošto da netko ima, on to daje onome tko to nema, a ono što on nema, to prima.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XV.).

”A oni nastavljaju s redovitim običajima te s ustrajnošću mole od ranog jutra i ne progovaraju niti riječ dok u hvalospjevu nisu slavili Boga. I na taj način svaki od njih ide dalje i sudjeluje u bilokojem radu kojeg želi (obavljati); a nakon što su radili do petog sata, oni ga ostavljaju (i odlaze). Onda se opet zajedno okupljaju na jednom mjestu te se omataju platnenim pojasom u svrhu prikrivanja svojih intimnih dijelova. I na taj način obavljaju pranje u hladnoj vodi. A nakon što su na taj način postali čisti, oni se opet zajedno okupljaju u jednom stanu – tada se nitko tko podržava drugačije mišljenje od njihovog ne okuplja u kući – i nastavljaju sudjelovati u doručku. A kad su posjedali na svoja mjesta u tišini, oni (donosioci hrane) poslažu hljebove (pred njih) po redu i zatim neku vrstu hrane da je jedu zajedno s kruhom; i svaki od njih prima dovoljnu porciju (hrane). Međutim, nitko ne okusi (hranu) prije nego što svećenik izgovori blagoslov i molitvu iznad hrane. A nakon doručka, kad on po drugi puta izgovori molitvu kao i na početku, onda oni na kraju njihovog obroka hvale Boga u hvalospjevima.  Zatim, nakon što su na stranu odložili svete haljine u koje su bili odjeveni dok su zajedno objedovali u kući – sada su te haljine lanene – i kad su obukli odjeću koju su bili ostavili u predvorju, oni žure da se prime zanimanja do večeri. I oni sudjeluju u večeri, čineći sve stvari na način koji je već spomenut.

I nitko neće u bilo koje vrijeme vikati glasno, niti će se čuti bilo kakav bučni glas. Nego svaki od njih razgovara tiho i pristojno; jedan prepušta razgovor drugom, tako da tišina onih u kući izgleda kao svojevrsna tajanstvenost onima izvan (kuće). I oni su uvijek trijezni te sve jedu i piju umjereno.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XVI.).

”Tada svi obrate pozornost na upravitelja, i koji god on nalog da, oni ga izvršavaju kao zakon. Jer oni vode brigu da se milosrđe i pomoć rasprostre na one koji su opterećeni patnjom. A posebno se suzdržavaju od gnjeva i ljutnje i svih takvih strasti, budući da smatraju da su one izdajničke prema čovjeku. I nitko među njima nema naviku zaklinjanja, no bilošto da netko kaže, to se smatra da jače obvezuje nego prisega. Međutim, ako bi se netko zakleo, on će biti okarakteriziran kao netko nedostojan povjerenja. Oni se također brinu za čitanje zakona i proroka, i također, štoviše, ako o tome postoji neka vjerodostojna rasprava. I jasno pokazuju najveću znatiželju za biljke i kamenje, tretirajući sebe kao štovaoce njihovih operativnih moći i govoreći da te stvari nisu bile uzalud stvorene.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XVII.). 

”A onima koji žele postati učenici sljedbe, oni odmah ne dostave svoja pravila, osim ako ih prethodno nisu iskušali. Tada za vrijeme od godinu dana oni stavljaju pred (kandidate) istu hranu, dok potonji nastavljaju živjeti u drugoj kući izvan esenskog mjesta sastajanja. I oni daju (onima koji se iskušavaju) sjekiru i laneni pojas i bijelu haljinu. Kad po isteku tog razdoblja neki pojedinac pruži dokaz samokontrole, on prilazi bliže načinu života sljedbe te bude opran više i čišće nego prije. Međutim, on još uvijek ne sudjeluje u jelu s esenima. Jer, nakon što je pružio dokaz o tome da je u mogućnosti imati samokontrolu – pošto je navika osobe o kojoj je ovdje riječ dvije godine bila na promatranju – i kad je to zaslužio, on je tada ubrojen među članove sljedbe. Međutim, prije no što mu se dopusti da sudjeluje u jelu zajedno s njima, on je vezan strašnim zakletvama. Prvo, da će štovati Božanstvo; zatim, da će gledati da se druži samo s muškarcima i da neće ni na koji način povrijediti bilo koga te da neće mrziti osobu koja ga bude povrijedila ili je neprijateljska prema njemu, nego da će moliti za njih. On se isto tako kune da će uvijek pomagati pravednima i biti odan svima, pogotovo onima koji su vladari. Jer, tvrde oni, poziciju vlasti nitko ne dobiva bez Boga. A ako sam esen postane vladar, on se kune da se u bilo koje vrijeme neće bahato ponašati u obnašanju vlasti, niti da će biti rasipan, niti da će posegnuti za bilo kakvim ukrasom ili većim stupnjem veličanstvenosti nego što običaji dozvoljavaju. Štoviše, on se isto tako kune da će biti ljubitelj istine te da će koriti onoga koji je kriv za laži; da neće krasti, niti zagaditi svoju savjest zbog nepravednog dobitka, niti bilo što skrivati ​​od onih koji su članovi njegove sljedbe te da neće otkriti ništa drugima, iako bude mučen čak do smrti. I kao dodatak navedenim obećanjima, on se kune da neće priopćiti nikome znanje nauka na drugačiji način od onoga kako ga je primio.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XVIII.).

”S ovako opisanim zakletvama, oni vežu one koji dobrovoljno pristupaju. Međutim, ako netko bude osuđen za bilo koji grijeh, on će biti izbačen iz (esenskog) reda. A onaj koji je tako ekskomuniciran ponekad biva uništen groznom smrti.  Jer, budući da je vezan zakletvama i obredima sljedbe, on nije u mogućnosti sudjelovati u hrani koja se jede među drugim ljudima. Oni koji su ekskomunicirani, povremeno, dakle, posve unište tijelo glađu. I to je tako da kad dođe do kraja, eseni ponekad žale mnoge od njih koji su u trenutku raspadanja, budući da smatraju da je kazna čak do smrti, tako nanijeta ovim krivcima, dovoljna kazna.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XIX.).

”A što se tiče odluka suđenja, eseni su najtočniji i nepristrani. I oni donose svoje presude kad su se sakupili zajedno u broju barem od stotinu, a presuda koju izriču je neizmjenjiva. A oni časte zakonodavca (Mojsija) odmah nakon Boga i ako je netko kriv za bogohuljenje protiv ovog sastavljača zakona, on biva kažnjen. Oni su podučeni da budu pokorni vladarima i starješinama, a ako (njih) desetorica zauzimaju mjesta u istoj prostoriji, jedan od njih neće govoriti osim ako to nema koristi za (ostalih) devet. I oni paze da ne pljunu u usred nazočnih osoba ili nadesno (od njih). Oni, međutim, više od svih ostalih Židova brinu o tome da se suzdržavaju od rada na subotnji dan. . Jer ne samo da su pripremili svoje jelo jedan dan ranije, kako (u subotu) ne bi palili vatru, oni (na taj dan) čak ne bi premjestiti posudu s jednog mjesta na drugo, niti se prirodno olakšali (obavili nuždu); dapače, neki čak niti ne ustaju s kauča. Međutim, u druge dane kad žele olakšati prirodu (obaviti nuždu), oni pijukom iskopaju rupu dugu stopu – ovo je opis sjekire koju upravitelj u prvom stupnju daje onima koji dođu da budu prihvaćeni kao učenici – te omataju (sebe i tu rupu) sa svih strana svojim odjećom, tvrdeći da ne moraju nužno uvrijediti sunčeve zrake. Oni zatim iskopanu zemlju stave u jamu, što je njihova praksa, birajući usamljenija mjesta.  A nakon što su obavili ovaj posao, odmah polaze da se operu, kao da ih je izmet zagadio.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XX.).  

Druge stranke esena: ”Međutim, eseni su protekom vremena prošli kroz podjele te nisu sačuvali isti sustav obučavanja, budući da su se podijelili na četiri stranke. Jer neke od njih discipliniraju sebe više od neophodnog pravila reda, tako da oni čak ne koriste trenutni novac u zemlji, rekavši da ga oni ne bi trebali niti nositi, niti držati, niti oblikovati prikaz; zbog toga nitko od njih ne ide u grad, da ne bi trebao ući kroz vrata iznad kojih su podignuti kipovi, s obzirom da je proći ispod prikaza, kršenje zakona.

A pripadnici druge stranke, ako se dogodi da čuju kako se odvija neka rasprava o Bogu i Njegovim zakonima – i pretpostavljajući da je to neobrezana osoba – oni će je pratiti, i kada sretnu samu osobu ovog opisa na bilo kojem mjestu, oni mu se prijete da će ga ubiti ako odbije da se podvrgne obredu obrezivanja. Tada, ako on ne želi udovoljiti ovom zahtjevu, eseni ga ne štede, nego ga čak i ubiju. I od ovog događaja oni vuku svoje ime, te su (jedni) nazvani zeloti, a drugi sikari.^*1

A pripadnici druge stranke osim Boga nikog ne zovu Gospodinom, čak i da ih se stavi na mučenje ili ubije.^*2  

A tu su i drugi iz kasnijeg razdoblja, koji su jako smanjili disciplinu (sljedbe), koji su, kad su oni u pitanju, i dalje u primitivnim običajima te ne bi dotakli čak niti druge (esene). A ako se desi da dođu u dodir s njima, oni se odmah peru kao da ih je dodirnuo netko tko pripada stranom plemenu. 

No i ovdje postoje mnogi od njih jako dugovječni, koji žive dulje od stotinu godina. Oni dakle tvrde da je uzrok tomu njihova iznimna odanost religiji i njihovo odbacivanje svakog viška u pogledu onoga što im je servirano (kao hrana), i njihova umjerenost te nesposobnost za ljutnju. I oni preziru smrt, radujući se kada mogu završiti svoj (životni) put s dobrom savješću. Međutim, ako bi netko stavio na mučenje osobe ovog opisa, kako bi među njima nekog naveo (prisilio) da loše govori o Zakonu ili da jede ono što je bilo ponuđeno za žrtvu nekom idolu, on neće postići svoj naum: svaki od te stranke radije izdrži mučenje i podloži se smrti nego da uznemiri svoju savjest.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XXI.).

Još jedna stranka esena: ”Tu je još jedan red esena koji obdržava iste običaje i propisan način života kao prethodne stranke, ali se razlikuje od njih u jednom pogledu tj. (u pogledu) braka. Sada oni tvrde da oni koji su odbacili brak čine neki strašni prekršaj koji je za uništavanje života, te da oni ne bi trebali odbaciti nasljeđivanje djece; nadalje, ako bi svi zadržali ono mišljenje, onda bi cijelo čovječanstvo lako bilo istrijebljeno. Međutim, oni provode ispitivanje svojih zaručenih žena u razdoblju od tri godine (valjda tri mjeseca, op. T.M.), i kada su se one tri puta očistile s ciljem dokazivanja svoje sposobnosti donašanja djece (na svijet), tada ih oni žene. Međutim, oni ne žive zajedno s trudnicama, jasno pokazujući da ih nisu oženili zbog senzualnih motiva, nego zbog dobivanja djece.

I žene isto tako prolaze kroz (obredno) pranje na sličan način te su također odjevene u lanenu haljinu, nakon čega se, kao i muškarci, opasuju svojim pojasom.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XXIII.).

Vjera esena u uskrsnuće i njihov sugestivan sustav: ”Također je nauk o uskrsnuću zadobio podršku među njima, jer oni priznaju da će tijelo uskrsnuti i da će biti besmrtno na isti način kao što je i duša neuništiva. I oni tvrde da duša, kad biva odvojena od sadašnjeg života, (odlazi) na jedno mjesto koje je prozračno i svjetlo, gdje, kažu, počiva do presude. A za to su mjesto Grci saznali prema pričanju drugih i nazvali ga “Otoci Blaženih”. A tu su i druga načela što su ih mnogi Grci prisvojili na temelju čega su nakon nekog vremena formirali svoja mišljenja. Jer prema tim (esenima njihov) je sustav nauke u pogledu Boga veće starine od (religijskih sustava) svih naroda. I tako je to dokaz pri ruci da su svi oni (Grci i drugi narodi), koji su se usudili stvoriti tvrdnje u vezi Boga ili u vezi stvaranja postojećih stvari, izveli svoje principe iz židovskog zakonodavstva, a ne iz nekog drugog izvora. A među njima posebno mogu biti nabrojeni Pitagora i stoici, koji su iznjedrili (svoje sustave) dok su boravili među Egipćanima, tako što su postali učenici tih Židova. Sada oni tvrde da će biti i Sud i Veliki požar svemira i da će zli biti vječno kažnjeni. A među njima se njeguju proročanstva i predviđanja budućih događaja.” (ibid., Glava XIV.–THE TENETS OF THE ESSENI. XXII.). ª

 Komentar: ^*1 Iz ovog proizlazi da Hipolit identificira one esene koji su ”prijetili osobi da će je ubiti ako odbije da se podvrgne obredu obrezivanja” kao zelote, a one koji su bili egzekutori ubojstva, kao sikare.

Njihov čin ima paralelu u činu Matatije i njegovih pristalica: ”Silom su obrezivali neobrezane dječake koje bi našli na području Izraela. Progonili su drske tuđince. I pothvat im je uspijevao. Zaštitili su tako Zakon od ruku pogana i kraljeva i ne dadoše da osili sila grešnička.” (1 Mak 2:48).

^*2 Vidjeli smo da je to tipičan zelotski stav koji je inaugurirao Juda Galilejac.

EPIFANIJE IZ SALAMINE (biskup Salamine na Cipru, oko 310/320-403.) iako kontradiktoran, s ponekom krivom informacijom i ponegdje pogrešnim zaključkom, nezaobilazan je patristički pisac zato jer navodi sljedbe u Judeji iz I. stoljeća koje drugi pisci nisu naveli. Mi ćemo ovdje citirati njegove tekstove, a zatim ćemo ih odmah nakon citata analizirati.

U Panarionu, također poznatom pod imenom Adversus Haereses, “Protiv hereza”, pisanom između 374-377. godine, Epifanije prvo navodi esene kao jednu od četiri samaritanske sljedbe (pogrešno); zatim unutar sedam sljedbi judaizma koje su prema njemu postojale u vremenu od prije Isusa (saduceji, pismoznanci, farizeji, hemerobaptisti, nasareani, oseani i herodotovci) navodi očito dvije grane esena, iako ih tako ne naziva: nasareane i oseane, zatim tvrdi da su nasareani bili prije Isusa, a nakon toga navodi nazoreane tvrdeći da su ovi nastali u vremenu ili neposredno poslije djelovanja Isusa i da su postojali sve do IV. stoljeća te da su na početku bili identični s ranom Crkvom u Judeji.

Treba reći da dvije od navedenih sedam sljedbi judaizma –  hemerobaptiste i herodotovce – ovdje nećemo razmatrati, jer nam za razmatranje nisu interesantni. Hemerobaptisti, koje Hegesip zove Henerobaptisti, kupali su se svakog dana u godini: u proljeće, ljeto, jesen i zimu tvrdeći da za čovjeka nema života ako se svakodnevno ne okupa, opere i očisti od grijeha, dok su Herodotovci bili pripadnici herodijanske dinastije, koji su, prema Epifaniju, smatrali da je kralj Herod bio Krist.

Prvo navodimo Epifanijev navod o esenima:

Protiv esena, prve sljedbe samaritanaca:”Samaritanci su bili podijeljeni u četiri sljedbe (eseni, gorotheni, sebuaeni, dositeni).^*1 One su se slagale u pogledu obrezanja, subote i u (drugim pitanjima) Zakona. No svaka od njih, uz jedini izuzetak dositena, nevažno se razlikovala od drugih i to do određenog stupnja.” (Panarion, I, 10:1.1).

”Eseni su se nastavili ponašati s čime su počeli i nikad nisu išli preko toga.” (ibid., 10:1-2). ª

 Komentar: ^*1 Epifanije pogrešno ubraja esene među samaritanske sljedbe, isto kao što je prije pogrešno naveo da su saduceji, u koje su se ubrajali svi veliki svećenici, njihove obitelji i njihove pristaše, ogranak samaritanskih dositeana.

^*2 U čitavom svom opusu Epifanije o esenima zna toliko da navodi samo ovu jednu jedinu rečenicu. Kao da nije čitao Josipa, Filona, Hipolita iz Rima i druge autore koji su o esenima iznijeli toliko mnogo podataka.

No prije nego što nastavimo s Epifanijevim opisima nasareana, oseana, nazoreana i ebionita, istražit ćemo podrijetlo imena eseni.

PODRIJETLO IMENA ”ESENI”

Josip navodi ime eseni u sljedećim prigodama: ”na račun esena (essenes)”; ”Vrata esena (hê pulê Essênôn)”; ”Juda iz roda esena (essenes)” (no neki manuskripti umjesto ”essenes” imaju ”essaion”); ”časteći esene (essenes)”; ”izvjesni esen (essenes) imenom Manaemus”; ”držeći esene (essenes) u časti”; ”eseni (essenes)”. Na nekoliko se mjesta nalazi i oblik ”essaios”: ”Juda iz roda essaios”; ”Šimun iz roda essaioi”; ”Ivan essaios”; ”Oni koje smo mi nazivali essaioi”.

Filon koristi imena ”oseotes”, ”ossaioi”, ”essaioi” i ”essaeni” te smatra da je to grčki prijevod hebrejske riječi koji znači ”svetost” (όσιος = svet; όςιότης = svetost). Međutim, među hebrejskim riječima nema lingvističke podloge za takvu pretpostavku. Plinijev latinski tekst također navodi ime ”esseni”.

Neki su prije nalaza Svitaka s Mrtvog mora smatrali da ne postoji adekvatni oblik grčke riječi (”oseotes”, ”ossaioi”, ”essaioi” i ”essaeni”) te su pretpostavljali da to ime dolazi iz hebrejskog jezika od  riječi ”hasidim” (”pobožni”) i njene istočno aramejske varijante ”hes’im” ili od riječi ”chitzonim” (”oni koji su po strani”), pošto je to ime koje Mišna (Megila 4:8) koristi da bi opisala različite sljedbe. Drugi su smatrali da to ime dolazi od prvog dijela hebrejskog izraza ”Osey ha-Torah” (”Izvršitelji Tore”). Upravo je ime ”Osey ha-Torah” jedino potvrđeno u Svitcima s Mrtvog mora (Pešer Habakuka) te je bilo jedno od imena kojima je kumranska zajednica nazivala sebe. Treba dodati da su oni sebe nazivali ”sveti” i ”hasidim”. ª

Naš doprinos problematici podrijetla riječi ”esen”:

Iz prijevoda hebr. riječi ”NkHXJ RWcH” (”nehaej ruah”), koje neki prijevode s ”duše slomljene” (Ratni svitak, XIV (11) 10; Kršćanstvo prije Krista?, str. 121); dok drugi (T. Gaster) smatraju da je to pisarova interpretacija sličnog izraza NEHIM, kojeg prevode kao ”ništavni”, dakle: ”ništavni duhom”; pri čemu treći (prof. David Flaser) smatra da bi tu trebalo potražiti začetke kršćanskog izraza ”siromašni duhom” (Kršćanstvo prije Krista?, str. 151), mi vidimo da je upravo izraz ”nehaej ruah” ili ”Ništavni duhom” ili ”Siromašni duhom” bilo jedno od imena za sljedbu s Mrtvog mora, isto kao što je to bilo ime “Osey ha-Torah“, ”Izvršitelji Tore”.

Grčki prijevod riječi ”’nehaej” (”ništavni”), mogla bi biti riječ έσσων, tj. ήσσων (eson) u značenju ”neznatniji, slabiji, niži” (Senc, Grčko-hrvatski rječnik, str. 409), otkuda proizlazi lingvistička podloga za grčke riječi ”essenes” i ”essaios”, koje je koristio Josip te za riječi ”oseotes”, ”ossaioi”, ”essaioi” i ”essaeni” koje je koristio Filon. Možda su pak ti ”neznatniji, slabiji, niži”, tj. eseni, u evanđeljima navedeni kao ”maleni” (Mt. 11:25, 18:14, 19:13-15; Mk. 10:13-16; Lk. 10:22, 17:1-3, 18:15).

Prethodno/Slijedeće

Sadržaj sv. 4

 

---