INDOARIJANCI I HURITI: HIKSI

NASELJAVANJE DRUGOG VALA INDOARIJANACA: NJIHOVA POVIJEST OD cca 1700. pr.Kr.

O Huritima i Indoarijancima postoje među svjetskim povjesničarima kontradiktorna mišljenja. Dok jedni smatraju da su Huriti nakon što su im se doselili Indoarijanci, osvojili Stari Istok i Egipat pod egipatskim imenom Hiksi, drugi iznose potpuno drugačija mišljenja.

Huriti i Indoarijanci nisu bili autohtoni narod u Mezopotamiji, kao što su to bili Semiti Akađani i Amoriti, nego su se doselili na to područje i smatra se da su pripadali indoeuropskoj skupini. Njihov dolazak bilježimo u dva vala. Prvi val doseljavanja Hurita počeo je od 34. stoljeća pr. Kr. pa nadalje, kad su se počela u Zakavkazje doseljavati plemena Urw-urduv. Njihovu povijest do 1750. g.pr.Kr, opisali smo malo prije.

Drugi val doseljavanja odvija se u prvoj polovini drugog tisućljeća, kada se Huritima doseljava njima srodno stanovništvo, tanki sloj novih Indoeuropljana, koji među Huritima ostvaraju aristokraciju te ratno plemstvo zvano marya ili marijannu.⁽¹⁵⁾ Te Indoeuropljane neki zovu Indoiranci, a drugi, da bi ih se moglo razlikovati od Indoiranaca, zovu ih Indoarijanci.⁽¹⁶⁾ Oni su sa sobom donijeli novo naoružanje kakvo do tada nije bilo poznato na Starom Istoku. Iako su teška kola na četiri kotača na konjsku vuču bila poznata još iz doba sumeranskih vladara, npr. Ur-Nammua,⁽¹⁷⁾ naoružanje koje su donijeli Indoarijanci, bilo je neusporedivo bolje. Tu prije svega mislimo na laka bojna kola na konjsku vuču na dva kotača, zatim na napravu za izbacivanje kopalja, složeni luk, te nove vrste brončanih mačeva, uključujući i zakrivljenu sablju.

U pismima iz grada Marija (XVIII st.pr.Kr.) nalazimo zapisana imena sa Gornjeg Eufrata koja ćemo kasnije susretati u Izraelu i Egiptu. Ta imena su: područje Hurra, pripadnici trupa Hapiru te plemena Hanu i Banu-yamina. Na Levantu su ona zapisana kao zemlja Huru ili Kharu (egipatski naziv za Palestinu i Siriju), ljudi Apiru ili Habiru (u Bibliji Hebreji) te pleme Benjamin, koji je prema Bibliji na rođenju dobio dva imena: Ben Oni i Benjamin. Ta imena dokazuju da je put njihove migracije išao od područja na Gornjem Eufratu na zapad. Za razliku od mnogih komentatora Biblije koji se trude da ne izvrše ovo povezivanje, mi ćemo ta imena povezati i rezultati do kojih ćemo doći bit će bitno drugačiji od njihovih.

Naseljavanje dvije tisuće pripadnika trupa Hapiru u mjesto Zallul na Gornjem Eufratu, povezat ćemo sa doseljavanjem Indoarijanaca Huritima i indentificirat ćemo te Hapiru kao Indoarijance.

U pismima iz Marija pleme Benjamin sa područja Terq napisano je u singularu Bin-yamina’a, dok se uobičajeno pisalou množini Banu-yamina.⁽¹⁸⁾ Pri tome je očigledno da bin znači sin a banu sinovi. Pleme Hanu, za koje pretpostavljamo je imalo originalni oblik Banu-Hanu, bilo je najjače pleme koje na područjima Hura i Idamara (huritsko područje i područje grada Marija), nije imalo više protivnika. Pošto ga nalazimo da je suprostavljeno Idamaranima, zaključujemo da je potjecalo sa područja Hura. Pleme Banu-yamina isto kao i doseljeni pripadnici Hapiru, bili su prema pismima iz Marija, protivnici Hamurabijevoj vojsci smještenoj u gradu Mariju i na području Idamara, dok je naprotiv pleme Banu-Simal, bilo saveznik toj vojsci. Kao Hamurabijevu pomoćnu četu susrećemo također 150 pripadnika plemena Hanu.

Kako sve četvoro: područje Hura, plemena Hanu i Banu-yamina te pripadnike Hapiru nalazimo kasnije u Palestini, zaključujemo da su kao saveznici pod vodstvom Hapiru zajedno osvojili zapad. Pri tome pretpostavljamo da su plemena Hanu i Banu-yamina bila huritska plemena koja su zajedno s durgim huritskim plemenima donijela ime Hura na zapad, dok smo Hapiru prethodno identificirali kao Indoarijance.

Također pošto vidimo, da je prije navedeni ustanak Hurita protiv asirske vlasti koji je završio osvajanjem Asirije krenuo iz područja Terq, a to je bilo benjaminovsko područje, smatramo da su navedeni vladari Šamši-Dagan (Šamši-Adad, 1749-1728) i Jasme-Dagan (1728-1717),⁽¹⁹⁾ bili pripadnici plemena Banu-yamina.

Nakon toga uslijedila je njihova zajednička ekspanzija na zapad i osvajanje Egipta. Sada dajemo pregled pisama iz Marija:

PISMA IZ MARIJA

Tekst RA, xxxv pp. 178f

 “Mojem gospodaru govori: Bannum, njegov sluga. Jučer sam napustio Mari i proveo noć u Zurbanu. Svi su Benjaminovci ¹ zapalili vatrene signale. Od Samanuma do Ilum-Muluka, od Ilum-Muluka do Mišlana, svi gradovi Benjaminovaca iz područja Terq zapalili su vatrene signale kao odgovor, a značenje tih signala nisam mogao odgonetnuti. Sada ću odgonetnuti značenje i napisati ću mome gospodaru što ono znači. Neka straža grada Marija bude ojačana i neka moj gospodar ne izlazi van izvan (gradskih) vrata.”

1. Pripadnici plemena Banu-yamina, u prijevodu ‘Sinovi juga’ (desno) ili možda ‘Gospodari juga.’ Knjiga Stari bliskoistočni tekstovi koji se odnose na Stari Zavjet, str. 482. u komentarima piše da nema razloga pretpostavci da je pleme Benjamin isto kao i kasnije biblijsko pleme. Mi smo krenuli drugačijim putem u razmišljanju.

 

Tekst RA, xxix pp. 64

 “Mojem gospodaru govori: Ibal-pi-Il, njegov sluga. Hamurabi mi je govorio slijedeće: “Teško naoružane snage izašle su van da napadnu neprijateljsku kolonu, ali nisu mogle pronaći prikladnu bazu tako da su se snage vratile praznih ruku a kolona neprijatelja nastavila je u dobrom redu bez panike. Sada neka lako naoružane snage napadnu neprijateljsku kolonu i zarobe informatore (špijune).

To mi je Hamurabi govorio. Šaljem Sakiruma sa tri stotine (pripadnika) trupa u Šabazum, a od (pripadnika) trupa koje ti šaljem stopedeset su (pripadnici plemena Hanu), pedeset Suhu i stotinu sa obale rijeke Eufrata; tu su također i tri stotine (pripadnika) trupa iz Babilona. Na čelu trupa moga gospodara ide Ilu-nasir, prorok (vidjelac), podanik moga gospodara, a jedan babilonski prorok ide sa trupama iz Babilona. Tih šest stotina (pripadnika) trupa imaju bazu u Šabazumu i prorok će sakupiti znakove. Kada će ti znakovi biti povoljni, stopedeset (pripadnika trupa) će izaći van, a stopedeset će ostati unutra. Trupe moga gospodara su dobro.”

 

Tekst: Archives royale de Mari, II, br. 37

“Mome gospodaru govori: Ibal-Il, njegov sluga. Pločica Ibal-Adada iz Aslakke stigla je do mene i ja sam otišao u Aslakku da ‘ubijem magarca’ (tj. da postignem sporazum) između (plemena) Hanu i Idamarana. Oni su donijeli ‘štene i salatu’ (u značenju: ‘ono što ne ide skupa,’ tj. sukob), ali ja sam obećao mome gospodaru i nisam dozvolio (da prevlada) ‘štene i salata’ (sukob). Postigao sam da ‘mladunče magarca bude ubijeno’ (tj. mali sporazum).

Sklopio sam primirje između (plemena) Hanu i Idamarana. U Hurra i u čitavoj Idamari, Hanu su pobjedonosni kao pobjednk koji nema (više) neprijatelja. Neka moj gospodar bude zadovoljan. Ovu moju pločicu poslat ću mome gospodaru u Rataspatum. Doći ću do moga gospodara tri dana poslije ove moje pločice. Logor i Banu-Simal ¹ su dobro.”

1. ‘Sinovi Sjevera’ ili možda ‘Gospodari sjevera’

 

Tekst: Archives royale de Mari, II, br. 37

“Mojem gospodaru govori: Mašum, njegov sluga. Sinitri mi je pisao za pomoć i ja sam došao do njega sa trupama do Šubat-Šamaša. Slijedeći dan došla je riječ (vijest) od neprijatelja kako slijedi: “Yapah-Adad je sagradio naselje Zallul na ovoj strani rijeke Eufrata i sa dvije tisuće (pripadnika) trupa Hapiru iz zemlje (?) naseljava se u tom gradu.” Ta je riječ (vijest) došla do mene i iz Šubat-Šamaša požurio sam se sa trupama pod mojom komandom i trupama pod komandom Sinitrija te pripremio grad Himuš protiv grada Zallula. Između dva grada (je udaljenost od) trideset ‘polja.’ Kada sam pripremio grad Himuš protiv njega i vidio da je zemlja neprijateljska prema (mojoj) pomoći, zapalio sam vatreni signal i svi gradovi zemlje Ursum na drugoj strani (Eufrata) su ga potvrdili. Snage sigurnosti koje su stacionirane u utvrđenju od cigle su brojne, i da trupe ne bi uništili oni izvana, nisam ih dao podići blizu grada. Ovu moju pločicu poslao sam mome gospodaru sa obale rijeke Eufrata. Trupe i stoka su dobro.

Izvor: Stari bliskoistočni tekstovi koji se odnose na Stari Zavjet, str. 482-483.

 

O KRETANJIMA INDOARIJANACA I HURITA REKLI SU:

Herbert Wendt u knjizi “Počelo je u Babilonu” ⁽²⁰⁾:

…Na prednjem Istoku naseljavaju se prastara plemena, koja su vjerojatno manje ili više međusobno srodna. Subarejci, Hati, Kasiti i brojna nepoznata plemena, iz kojih indoiranski useljenici stvaraju narod Hurita. Možda su bili srodni Maloazijcima, Frižanima i Liđanima. Možda također i Etrurščanima ili staromediterancima na jugu Europe, Krećanima, Mikenjanima, Ligurcima, Iibercima i Baskima…

…Indoiranski invazijski val pokrenut seobama naroda od dvadeset drugog do šesnaestog stoljeća pr. Kr. (to su bile one iste seobe i promjene boravišta, koje su Helene odvele u Grčku, Skandinavce na sjever Europe, Arijce u Indiju), preplavio je i sjevernu Mezopotamiju i Siriju, povukao je za sobom najrazličitije narode i pomiješao ih međusobno. Potomci tih Indoiranaca, sačinjavali su gospodski sloj u huritskom narodu, donijeli su sa sobom svoja bezoblična božanstva, vjeru u jednog boga oca, a prije svega svoja ratna kola na dva kotača s konjskom spregom.

T. Burrow, u “Penguinovoj enciklopediji starih civilizacija”, raspravlja s kojeg su mjesta pošli Indo-Arijanaci, koji su jednim krakom otišli na zapad među Hurite, a drugim u Indiju:

… Indoarijanski pokret počeo je iz njihove baze u istočnom Iranu. Dok je jedna grana Proto-Indoarijanaca otišla u Indiju, druga grana iste populacije pokrenula se i otišla na zapad duž sjevernog Irana u suprotnom pravcu. Ovi drugi stigli su u huritsku zemlju i tamo nakon nekog vremena ostvarili dominaciju.⁽²¹⁾

Prema toj knjizi, u trećem tisućlječju pr.Kr.⁽²²⁾ Huriti, nesemitski narod,⁽²³⁾, doselio se na područje gornjeg Tigrisa i u prostor uzduž Eufrata u sjevernoj Siriji, do krajnje točke na zapadu, grada Alalakha. Dva zapisa na huritskom jeziku, pisana akadskim pismom, ukazuju na njihovu prisutnost na kraju trećeg tisućljeća istočno od Harana, u gradu Urkišu; Ebla arhivi potvrđuju također prisutnost Hurita u zapadnoj Siriji u to vrijeme. No između tih ranih dokumenata i pune huritske prisutnosti u vrijeme države Mitani, postoji prema toj knjizi, velika praznina. Ni jedna se materijalna kultura ili umjetnički stil ne može poistovjetiti s Huritima, a njihov utjecaj na mitologiju i religiju Sirije i zemlje Hetita, bio je vrlo velik.⁽²⁴⁾ Iako postoje arhive iz grada Nuzija na Tigrisu, gotovo sve informacije o Huritima i kasnijoj državi Mitani došle su indirektno. Rast njihovog utjecaja može biti označen učestalošću huritskih osobnih imena između arhiva Alalakha VII i IV u kojima su huritska imena dominantna. No, huritski se utjecaj, prema toj knjizi, manifestirao prije svega u literarnim tekstovima iz Ugarita, u hetitskim liturgijskim tekstovima, kao i u religioznim tekstovima grada Marija.

Na osnovi svega smatramo, da su se Huritima na područje Hura na Gornjem Eufratu, u prvom kvartalu drugog tisuć-ljeća doselili Indoari-janci koje smo identi-ficirali kao Hapiru. Najvažniji aspekt po-vezivanja Hurita s Indoarijancima bilo je međusobno miješanje i time stvaranje jedin-stvenog naroda. Time je također došlo do obogaćivanja huritske kulture s indoarijanskom. Ti se elementi, kao što smo rekli, mogu pratiti kroz uvođenje naoružanja na Stari Istok kakvo je do tada bilo nepoznato tamo, uvođenje indoarijanskih osobnih imena i imena indoarijanskih božanstava, te uvođenje feudalnog vazalnog sistema za razliku od robovlasničkog koji je do tada vladao na Starom Istoku. Uvođenje navedene ratne tehnike može se pratiti i dokazati od cca 1690. godine pr.Kr. kada su Indoarijanci i Huriti pod imenom Hiksa osvojili Egipat (a prije toga veliki dio Starog Istoka), a ostali dio iz materijala koji su nam dostupni iz vremena države Mitani.⁽²⁵⁾ Na žalost, materijali iz vremena od 1690-1525. pr.Kr. vrlo su oskudni, pa se prilike i odnosi moraju rekonsruirati prema podacima iz egipatskih i hetitskih tekstova te huritske države Mitani. (cca 1525-1330. pr.Kr). Kraljevska imena u Mitaniju (Šutarna, Artatama, Tušrata), isto tako kao i imena nekoliko njihovih božanstava (Indra, Mitra, Varuna…), čisto su indoarijanska. Nadalje, tu je i prisutnost u mitanijskom društvu “ratničke kaste” vozača ratnih kola, koji su se zvali marijani,⁽²⁶⁾ što je takođe indoarijanska riječ i odnosi se na feudalni sistem.

Evo što o tome kaže A. K. Grayson također u “Penguinovoj enciklopediji starih civilizacija” :

…Narod znan kao Huriti (u Bibliji zvan Horiti) govorili su jezik koji nema sličnosti ni sa jednim jezikom osim urartskog. Oni su bili useljenici u zemlje Plodnog Polumjeseca (Mezopotamija), te se sporadično pojavljuju u trećem tisućljeću, dok u drugom tisućlječju dolaze u mnogo većem broju i naseljavajući se u već otprije već naseljenim područjima. Mjesto njihovog porijekla ne može se precizno odrediti, ali su vjerojatno došli iz Zakavkazja. Kada se pojavljuju dokazi o njihovom prvom prisutstvu u formi osobnih imena u pisanim izvorima Mezopotamije, Huriti su uglavnom ograničeni na područje istočnog Tigrisa i planine Zagros i nastavljaju se u drugo tisućlječje. Mnoga huritska imena pojavljuju se između članova plemena Turuku koje je živjelo na Zagrosu pred kraj vladavine asirskog kralja Išme-Dagana I. Dok su huritska osobna imena glavni izvor za ovaj narod u ranom razdoblju, nekoliko religioznih tekstova na huritskom jeziku zapisanih klinastim pismom, nađeno je u gradu Mari (osamnaesto stoljeće)…⁽²⁷⁾

…Dokazi o prisutnosti Hurita i Indo-Arijanaca u državi Mitani (cca 1540-1330) skoro su isključivo lingvistički…Velika većina osobnih imena su huritska i prema tome može se zaključiti da su većina populacije Mitanija Huriti. Mali ali važni broj osobnih imena je indoarijanski i može biti povezan s imenima indo-arijanskih božanstava ili s njihovim zanimanjem za konje i konjske trke. Neka od božanstava su Indra, Vayu, Svar, Soma, Devas i Rta…Daljnja indikacija indo-arijanskog prisustva nađena je u tehničkim terminima vezanim za uzgoj i treniranje konja i ti su termini indo-arijanski. Ti termini vezani za uzgoj konja dolaze iz zapisa Kilkulija iz Mitanija, te su bili rašireni uzduž cijelog područja Plodnog Polumjeseca, a nađeni su i u glavnom gradu Hetita, Hatuši. Zbog tog razloga, vjeruje se da su Indo-Arijanci uveli i široko raširili upotrebu konja, specijalno u ratne svrhe, u to područje.⁽²⁸⁾ Krajnji dokaz uvažavanja Indo-Arijanaca je kasta zvana marijanu, a to je indo-arijanska riječ koja znači mladi čovjek ili ratnik.

Relativne proporcije u Mitaniju indiciraju da su Indo-Arijanci bili u malom broju. Narod je bio osnovno huritski, premda su neki od njih došli u kontakt sa Indo-Arijanskom grupom. Kontakt je bio miroljubiv, te je uključivao ženidbe i miješanje ovih dviju grupa. Najbolji dobaz za to nalazi se u Nuziju, u Asiriji (sada Kirkuk u Kurdistanu; op. autora), gdje su nađeni zapisi u klinastom pismu, koji pokazuju da su ljudi koji nose huritska i indo-arijanska imena često rodbinski povezani.⁽²⁹⁾ Za vrijeme tog miroljubivog prožimanja, Huriti su naučili od Indo-Arijanaca umjetnost uzgoja i treniranja konja, a upotreba vještine upravljanja lakim kolima za vrijeme invazije u područje Plodnog polumjeseca dala im je superiornost u ratnim bitkama koje su ih dovele svugdje na vlast.