IDENTIFIKACIJA INDOARIJANACA I HURITA KAO PATRIJARHA

Do sada se uvijek dolazak Izraelaca u Egipat poistovjećivao s Josipom. Moderna je biblijska historiografija tražila povijesno utemeljenje patrijarha i ulaska u Egipat navodeći mirno useljavanje Azijata za vrijeme XII dinastije u Egipat (1991-1782. pr.Kr.). Bilo je pokušaja da se zabrinuta lica faraona toga razdoblja, koja odudaraju od bilo kojeg drugog razdoblja, povežu sa problemima gladi u Egiptu. U svakom slučaju, pošto je Josip došao mirnodopski u Egipat (doduše prodan kao rob), a njegova braća na poziv Josipa i faraona, vojna osvajanja nisu mogla biti način ulaska Izraelaca u Egipat. S druge strane, od kada je Flavije Josip prije skoro 2.000 godina iznio tezu da Židovi potječu od Hiksa, željelo se pronaći podršku teoriji da Hiksi nisu došli u Egipat vojnim osvajanjem, nego da su to bili upravo ti mirni useljenici u Egipat, koji su se počeli useljavati još za vrijeme XII dinastije i te da su zatim mirnim putem preuzeli vlast u Egiptu i vladali Egiptom pod imenom Hiksi. Zbog toga se ujedno željelo da se Hiksima da semitsko porijeklo. Te smo teze detaljno obradili u I. Dijelu.

U I. Dijelu također smo detaljno razmatrali ekspanziju Indoarijanaca i Hurita i njihovo osvajanje Egipta u kojem su oni vladali pod imenom Hiksi, zatim pobunu Egipćana protiv njihove vlasti i istjerivanja Hiksa iz Egipta i Palestine. Indoarijanci i Huriti povukli su se zatim u Palestinu i Siriju (Huru), a egipatski su faraoni počeli voditi ratne kampanje protiv Hurua odnosno Retenua, drugih njihovih državica na rijeci Orontesu, te protiv države Mitani ili kako su je zvali, Neharin.

Za razliku od dosadašnjih pristupa traženja povijesnog utemeljenja za ulazak Židova u Egipat, mi ćemo povući paralele između događaja opisanih u Patrijarsima i događaja iz povijesti Indoarijanaca i Hurita. Ono što će čitaoca najviše zapanjiti jeste izuzetna podudarnost, redoslijed i sudbina događaja i mjesta iz Biblije i onih povijesnih.

Kao i Indoarijanci i Huriti, Patrijarsi imaju svoje središte na Gornjem Eufratu u okolici huritskog grada Harana i u samom Haranu. Mnoga imena potomaka patrijarha Arpakšada kao što su Eber, Pelag, Reu, Serug, Nahor, Terah i Haran, odnose se na geografske toponime na tom indoarijansko-huritskom području, kao što su to i sama imena patrijarha Arama i Arpakšada. Neka od njih su tragovi naseljavanja Hurita na to područje, a druga tragovi doseljavanja Indoarijanaca Huritima u drugom valu naseljavanja. Razdoblje tog procesa pada u vrijeme prije indoarijansko-huritske ekspanzije, tj. prije 1700. g.pr.Kr.

ABRAHAM

Indoarijanci i Huriti kreću u ekspanziju s područja Gornjeg Eufrata, i kreću se kroz Libanon i Palestinu prema Egiptu te osvajaju glavni grad Egipta Memfis 1690. g.pr.Kr. Tako i Bog vodi Abrama iz Harana, indoarijansko-huritskog područja na Gornjem Eufratu, na put svjetske misije:

“Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog,

u krajeve koje ću ti pokazati.

Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te.

Ime ću ti uzveličat i sam ćeš biti blagoslov.

Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu,

koji te budu kleli, njih ću proklinjati;

sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati”.

Iz Harana, Abram stiže u Kanaan, u grad Šekem (gdje je bilo huritsko uporište), a zatim se primiče na jug prema Negebu. A kada je zavladala glad u Kanaanu, odlazi u Egipat.

Rute indoarijansko-huritske ekspanzije i putovanja Abrama podudaraju se. Oboje kreću iz indoarijansko-huritskog područja na Gornjem Eufratu, preko Palestine u Egipat. Indoarijancima i Huritima, tj. Hiksima razlog puta u Egipat bilo je osvajanje, a Abramu glad.

Lijevo: Ekspanzija Hurita nakon doseljenja Indoarijanaca: sa Gornjeg Eufrata u Kanaan, a zatim u Egipat. Godina: 1690. pr.Kr. Desno: Slika 105. Selidba Abrama nakon što su se potomci Arpakšada doselili u Aram na Gornji Eufrat. Isti put kao i Huriti: Aram (Haran) – Kanaan (Šekem, Negeb) – Egipat.

Tamo je Abramova lijepa žena Saraja, koja je bila nerotkinja, zapela za oko faraonu. Abram je prepušta faraonu, a njemu pođe dobro zbog nje. Steče on stoke, goveda, magaraca, slugu, sluškinja, magarica i deva. Nakon toga Bog udara faraona i njegov dom velikim nevoljama zbog Saraje. Faraon kori Abrama što mu nije rekao da mu je to žena, nego sestra, predaje ga svojim momcima, a oni ga istjeruju sa njegovom ženom i sa svime što je bilo njegovo.

Nakon osvajanja Egipta, vladavina je Hiksa potrajala od 1690. g.pr.Kr. do 1530. g.pr.Kr. Oko 1543. g.pr.Kr, dolazi do pobune Egipćana protiv indoarijansko-huritske vlasti, te pobuna prerasta u oslobodilački rat koji traje 10 godina i završava istjerivanjem Hiksa iz Egipta 1530. g. pr.Kr. Faraon koji je završio to istjerivanje je Amozis, osnivač XVIII dinastije.

Kao i Abramu i Hiksima je bilo u Egiptu dobro dok su vladali njime. Zatim su Hiksi istjerani iz Egipta, kao i Abram.

Iz Egipta Abram odlazi u Negeb, a zatim do Betela, gdje se razdvajaju Abram i Lot. Abram ostaje u Kanaanu, a Lot se naseljava u dolinu rijeke Jordan i ode na istok. Nakon toga Abram se vraća opet na jug do Hebrona.

Hiksi se nakon Egipta, povlače u Palestinu, kuda ih Amozis progoni, te nakon trogodišnje opsade Amozis osvaja i razori Šaruhen (1527. pr.Kr.), glavni obrambeni centar Hiksa na južnom ulazu u Huru (Retenu, Kanaan).⁽³¹⁾ Hiksi/ Indoarijanci i Huriti zatim se povlače prema sjeveru, dok se jedan dio vjerojatno vraća u slabo nastanjena mjesta na jug Hurua, blizu Šaruhena. Kada su Indoarijanci i Huriti na početku svoje ekspanzije osvojili Retenu kojeg su prozvali Huru, postavili su u gradovima svoju indoarijansku aristokraciju dok su se na to područje naselili Indoarijanci (Hapiru, Apiru), Huriti (Huru, Kharu) kao i druga njihova plemena sa Gornjeg Eufrata koje poznajemo iz zapisa iz Marija i figurica prokletstava: Bani-yamina (Benjamin), Bani-Hanu (Ben On), Iysipi (Josip), Turuku. Domaće, autohtono stanovništvo bilo je polunomadsko, semitsko (beduini tj. Shasu odnosno Sutu), a prema njemu su se doseljeni novi vladari Indoarijanci i Huriti odnosili sa dosta tolerancije.

Dio indoarijansko-huritske aristokracije nakon egipatskog osvajanja Hurua, pobjegao je u Mitani ili u slabo nastanjena mjesta Hurua iz kojih su nakon toga vodili gerilski rat protiv Egipćana i ugrožavali novouspostavljenu egipatsku vlast u Retenuu ili su se stavili službu faraona.

Amozis i njegova ceremonijalna sjekira na kojoj je prikazano kako ubija zarobljenika, vjerojatno Indoarijanca ili Hurita / Hiksa.

I Abram i Indoarijanci-Huriti/Hiksi istjerani su iz Egipta i odlaze u Kanaan (Huru). Abram, a sa njime je i Lot, odlazi prvo u Negeb (pustinjsko područje na čijem je rubu Šaruhen). Oni ovdje označavaju one indoarijansko-huritske snage koje su branile Šaruhen. Zatim Abram i Lot odlaze na sjever do Betela. To su indoarijansko-huritske snage koje se povlače iz osvojenog Šaruhena na sjever. Lot ostaje na sjeveru u dolini rijeke Jordan (to je dio Indoarijanaca i Hurita koji ostaje na sjeveru da tamo vodi gerilski rat protiv nove egipatske vlasti), a Abram se vraća na jug do Hebrona (dio Indoarijanaca i Hurita koji se vraćaju na jug Hurua tj. Kanaana da tamo vode gerilski rat protiv Egipćana i da iz slabo naseljenih mjesta ometaju novouspostavljenu egipatsku vlast). U Kanaanu se osim njih nalazi i indoarijansko-huritska aristokracija koja također bježi iz gradova u slabo naseljena mjesta.

Lijevo: Istjerivanje Indoarijanaca i Hurita/Hiksa iz Egipta 1530. g.pr.Kr. Indoarijanci i Huriti povlače se do Šaruhena, utvrde koja je branila Huru s juga, ali nakon trogodišnje opsade i njegovog pada 1527. g, pr.Kr, odlaze na sjever. Desno: Istjerivanje Abrama i Lota iz Egipta. Oni odlaze prvo do Negeba (na čijem je rubu Šaruhen), a zatim na sjever do Betela, gdje se razdvajaju. Imaju istu sudbinu i prevaljuju isti put kao i Indoarijanci i Huriti/Hiksi.

Lot (1) iz Betela odlazi prvo u dolinu rijeke Jordan, a zatim u Sodomu. Abram (2) se vraća prema Hebronu.

Pohod četiriju kraljeva protiv pet, među kojima su u jednoj zbrci pomiješani Amrafel, kralj Šineara (akadski grad Šanhar, vjerojatno označava Asiriju), Ariok, kralj Elasara (možda kralj Arivuk. Elasar je čini se Ilansra, grad između Harana i Karkemiša kojega spominju zapisi iz Marija), Kedor-Loamer, kralj Elama (jugozapadni Iran) i Tidal kralj Gojima (Tudhalij, kralj Hetita), a koji su poveli rat protiv kraljeva Sodome, Gomore, Bele, Sebojima i Adme (Adama u Siriji).

I vojske se sliju u dolinu Sidim, gdje je danas Slano more. Dvanaest su godina služili Kedor-Laomera, a dvanaeste se godine dignu na ustanak. U četrnaestoj se godini digne Kedor-Laomer i kraljevi koji su bili s njim, dođoše do pustinje Paran, pa se nakon više pobjeda vrate u Kadeš. Protiv njih se dignu kraljevi Sodome, Gomore, Bele, Sebojima i Adme. U dolini Sidim, kraljevi Sodome i Gomore u bijegu poskaču u rupe pune pakline, a Kedor-Laomer opljačka Sodomu i Gomoru, te zarobi Lota, koji je živio u Sodomi. Kad je to čuo Abram, sakupi momčad i krene na Kedor-Laomera; pobjedi ga i progoni do Hobe, sjeverno od Damaska. Nakon što je spasio Lota, njegove žene i sve blago njegovo, Abram se vraća natrag, a u dolini Šave, tj. u Kraljevom dolu dočekuju ga kraljevi Sodome i Šalema (vjerojatno Jeruzalem). Kralj Šalema Melkisedek, koji je ujedno bio i svećenik Boga svevišnjega, tj. Ela Eliona, blagoslovi Abrama, a Abram mu dade desetinu od svega. Kralj Sodome reče Abramu da mu da samo ljude, a da dobra uzme sebi, ali Abram to odbije, uz obrazloženje da ne bi netko rekao da se na njemu obogatio

Prvo što pada na pamet kad gledamo ovaj biblijski događaj, je da ovaj izvještaj govori o Hetitskom napadu koji se dogodio 1595. pr.Kr, kada su Hetiti razrušili Alep, prodrli kroz srce huritske zemlje do Babilona i osvojili ga. Ako bi to bilo točno, Sodomu i Gomoru trebalo bi tražiti u području Mezopotamije, a ne na području Mrtvog mora, kamo ih smještaju biblijski istraživači. U tom slučaju, možda bi Sodoma i Gomora bile sam Babilon. Međutim, taj je prodor bio prije istjerivanja Hiksa iz Egipta i u tom slučaju je biblijski pisac pomiješao vremenski redoslijed stavljajući ga poslije istjerivanja Hiksa iz Egipta. U drugom slučaju, vremenski je redoslijed u Postanku ispravan, ali onda se tu radi o vjerojatnom zajedničkom napadu Hetita, Asiraca, Babilonaca i Elamaca na oslabljene Indoarijance i Hurite na području Gornjeg Eufrata i Hurua (Kanaana). Ovaj izvještaj zorno prikazuje košmar i nestabilnost koji je nastao na području Gornjeg Eufrata i zapadne Azije nakon početka egipatske borbe protiv Hiksa pod vodstvom Amozisa (1540. pr.Kr) i naročito nakon istjerivanja Hiksa odnosno Indoarijanaca i Hurita iz Egipta (1530. pr.Kr.), a prije uspostavljanja države Mitani. Zato kulminaciju ovog košmara datiramo za 1526. g.pr.Kr. (četrnaesta godina iz gornjeg teksta). Takav zajednički napad s istoka i sa zapada na indoarijansko-huritsku državu Mitani dogodio se i na kraju njenog postojanja oko 1340. g.pr.Kr. kada su je istovremeno napali s istoka i sa zapada, osvojili je i zatim podijelili Asirci i Hetiti. Zbog toga smatramo da je jedan takav košmar i napad na Indoarijance i Hurite bio moguć i sinhroniziran s nastupom egipatskih snaga prilikom istjerivanja Hiksa/Indoarijanaca i Hurita iz Egipta i iz Palestine. Godina zbivanja: od 1540. do 1526. pr.Kr.

Ovaj dio govori o borbi Indoarijanaca i Hurita protiv kraljeva napadača pod vodstvom napadača Kedor-Laomera, koji je došao čak na jug Kanaana, do postinje Paran. Indoarijanci i Huriti s juga Hurua (Kanaana), pomažu Indoarijancima i Huritima na sjeveru Hurua (Kanaana) i progone kralja napadača do Hobe, sjeverno od Damaska. Nakon toga, indoarijansko-huritske snage, koje personificira Abram, ponovno se vraćaju na jug na baznu poziciju blizu južnog ulaza u Kanaan (Huru). U toj borbi su sudjelovali i ljudi iz Sodome, kao i iz drugih dijelova Kanaana.

Mi iz povijesti znamo da su Hiksi, nakon što su istjerani iz Egipta, branili Šaruhen, a poslije njegovog pada, da su otišli dalje na sjever, sve do područja Gornjeg Eufrata. Također znamo da su se na nenaseljenim mjestima Retenua nakon toga zadržavali Apiru. Međutim nemamo povijesnih saznanja da se dio Indoarijanaca i Hurita, nakon pada Šaruhena i odlaska na sjever, vratio ponovno na jug Hurua (Kanaana), a da je dio ostao na sjeveru Kanaana. Zahvaljujući Bibliji, sada možemo i to rekonstruirati. Isto tako zahvaljujući Bibliji, možemo rekonstruirati i košmar na području Gornjeg Eufrata i Hurua.

Međutim, Bog svevišnji u Šalemu, u originalu se zove El Elion. O njemu kao i o svim nazivima Boga koji se pojavljuju u partijarsima, a to su El, El Elion, El Šadaj, El Roi, El Bog Izraelov iz Betela, Strah Izakov, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, govorit ćemo u sklopu IV Dijela.

Poslije tih događaja Bog sklapa savez s Abramom:

“Potomstvu tvojem dajem zemlju ovu,

od Rijeke u Egiptu, do velike rijeke, rijeke Eufrata:

Kenijce, Kenižane, Kadmonce, Hetite,

Perižane, Refaimce, Amorejce, Kanaance,

Girgašane, Jebusejce”

U ovoj pjesmi prikazani su stvarni rezultati prethodnih indoarijansko-huritskih osvajanja, od velike rijeke Eufrata, do rijeke Nila u Egiptu. Indoarijanci i Huriti su prije istjerivanja iz Egipta bili jedina sila koja je u drugom tisućljeću pr.Kr. imala u svojoj vlasti rijeke Eufrat i Nil. Po logici događaja, tu bi pjesmu trebalo staviti prije indoarijansko-huritskih osvajanja ili za vrijeme njihove vladavine. No ako smještavamo nastanak te pjesme nakon istjerivanja Hiksa iz Egipta i nakon protjerivanja kraljeva napadača na Indoarijance i Hurite na području Gornjeg Eufrata, pa sve do Hurua, onda ta pjesma znači podstrek Indoarijancima i Huritima da izdrže tadašnje teško stanje. No ova pjesma ujedno zvuči i kao obećanje za ponovno zaposjedanje navedenih teritorija, sa kojih su Indoarijanci i Huriti bili upravo istjerani i kao novi ratni plan. Takav novi plan zaista je kasnije pokušan pod vodstvom princa od Kadeša; no taj je plan osujetio Tutmozis III razbijanjem njihove koalicije kod Megida.

Nakon toga, Abramova sluškinja Egipćanka Hagara, rodi Abrahamu sina Jišmaela.

Sa Hiksima je zacijelo otišao i onaj dio Egipćana iz Egipta, koji su čvrsto vezali svoju sudbinu uz Hikse. Egipćanka Hagara predstavlja taj dio egipatske populacije koji je s Hiksima otišao iz Egipta.

No ova priča o Abramovoj ženi Sari i njegovoj konkubini Hagari prikazuje još nešto. Prema Encyclopaediji Judaici, bio je to huritski običaj da neplodna supruga mora pronaći mužu zamjenicu-suložnicu. I kroz ovaj mali detalj vidi se, da se ovdje radi o Huritima, jer huritski običaji vjerojatno mogu egzistirati samo među Huritima.

Nakon toga Bog ponovno sklapa savez sa Abramom:

“Ja sam El Šadaj – Bog svesilni,

Mojim putem hodi i neporočan budi.

A Savez svoj ja sklapam sa tobom i silno ću te razmnožiti.

A ovo je savez moj sa tobom:

postat ćeš ocem mnogim narodima;

i nećeš se više zvati Abram – već Abraham će ti ime biti

jer naroda mnogih ocem ja te postavljam.

Silno ću te rodnim učiniti;

Narode ću iz tebe izvesti i kraljevi će od tebe izaći.

Savez svoj sklapam između sebe i tebe

Savez svoj za vijeke vjekova:

ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe.

Tebi i tvome potomstvu dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica

Svu zemlju kanaansku u vjekovni posjed;

a ja ću biti njihov Bog.”

Ovo su pjesme obećanja u vrijeme kada Indoarijanci i Huriti više nisu u Egiptu i u gradovima Hurua, nego su u divljini, na slabo naseljenim mjestima otkud vode gerilski rat protiv Egipćana. Takve pjesme daju smisao postojanja Indoarijanaca i Hurita u Hurua, kao i smisao otpora protiv egipatske vlasti koja sada vlada Retenuom.

Zatim, dok je Abraham sjedio kod hrasta Mamre kod Hebrona, dođoše mu tri posjetioca. Abraham ih pogosti, a oni rekoše da će će mu Sara roditi sina. Nakon toga ti posjetioci odoše put Sodome.

Tada Jahve reče da želi uništiti Sodomu i Gomoru, jer je zbog njihove razbludnosti do njega stigla tužba na njih. Abraham moli Jahvu da ne uništi cijelo mjesto ako nađe u njemu barem deset pravednika, a Jahve obećava da u tom slučaju Sodomu i Gomoru neće uništiti. Nakon toga, vrati se Abraham u svoje mjesto.

Ona dva anđela dođoše do Sodome, a na pragu gradskih vrata sjedio je Lot. Lot ih pozove da noć provedu kod njega, a anđeli tek nakon njegovog navaljivanja pristadoše. Ali, nakon večere, svi građani Sodome, mladi i stari, opkole kuću i zatraže od Lota da im izvede strance da ih se namiluju. Lot im ponudi u zamjenu svoje dvije kćeri, koje bijahu još uvijek djevice, ali građani ne pristadoše. Nasrnuše na Lota, i htjedoše vrata razvaliti. No ona dva anđela, povuku Lota u kuću i zablješte ljude tako da nisu mogli naći vrata. Zatim anđeli požure Lota da ode iz Sodome sa svojom ženom i svoje dvije kćeri, jer će Jahve uništiti Sodomu. Lot odlazi u Soar, a Jahve uništava Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem. Lotova žena se obazre da još jedamput vidi zapaljenu Sodomu i pretvori se u stup soli.

Sutradan ujutro dođe ponovo Abraham kod hrasta Mamre i vidje u ravnici kako se diže dim iz Sodome i Gomore.

Lot se bojao boraviti u Soaru, pa ode u brda. Sa svoje dvije kćeri živio je u pećini. Jednog dana one ga opiše, te zatrudne s njime, kako bi iza njega ipak ostalo muško potomstvo. Starija rodi Moaba, koji postane praotac Moabaca, a mlađa Ben-Amija, koji je praotac Amonaca.

Slika lijevo:

1) Snage iz Abrahamovog logora kod Mamre blizu Hebrona odlaze da unište Sodomu

2) Lot bježi u Soar, a onda u planine

3) Abraham odlazi u pustinju Negeb, u kraj između Kadeša i Šura (datiranje: 1526. g.pr.Kr.).

Nakon oslobađanja Lota iz ruku Kedar-Loamera, sklapanja dva saveza između Jahve i Abrama i mijenjanja imena Abram u Abraham, dolazi priča o Sodomi i Gomori. Abraham je pozicioniran na brdu blizu Hebrona, kod hrasta Mamre. Sodoma je u dolini i Abraham kasnije može sa toga brda vidjeti dim koji se diže iz spaljene Sodome.

Drugo, vidimo da je Lot prihvatio život u Sodomi.⁽³²⁾ Dok se Abraham kreće po brdima, po nenaseljenim mjestima i predstavlja aktivne huritske protuegipatske snage, Lot nam se čini nakon zarobljavanja od strane Kedar-Loamera, te nakon oslobađanja, nekako dez-orijentiran: nije se pridružio Abrahamu u brdima, nego je odabrao grad u dolini, u kome je očito bila razvijena prostitucija, muška i ženska, koja sada služi vjerojatno za potrebe egipatske vojske. Oženio se, i izgleda nam pacifiran. Očito je odbacio protuegipatski otpor i izgleda nam da je takav njegov stav bio razlog njegovog prethodnog razmomilaženja s Abrahamom. Ljudi koji kreću iz Abrahamovog logora prema Sodomi s namjerom da je unište, predstavljaju indoarijansko-huritske snage koje kreću iz Abrahamovog logora na taj iznenadni gerilski prepad. Prethodno mijenjanje Abramovog imena u Abraham, ukazuje na to da mu je tada dodijeljena vrhovna komanda nad Indoarijansko-huritskim snagama u Kanaanu (Huru), jer do promjene imena dolazi uglavnom u trenutku kada neka osoba dođe na najvažniju poziciju u vlasti, kao što se promjena imena kasnije dogodila i kod Jošue. Abrahamovo zauzimanje za stanovnike Sodome, očito je usmjereno na to da se ne ubiju indoarijansko-huritski stanovnici Sodome i rezultiralo je spašavanjem života Lotu i njegovoj obitelji. Spaljivanje Sodome sumpornim ognjem, ukazuje na vojno osvajanje i paljenje grada sumporom, jer je sumpor već tada bio korišten u ratne svrhe. Lot iz razorene Sodome u dolini Sidim, koju prema našem mišljenju možemo identificirati kao grad Šitim, u dolini riječica Hishban i Kafrein, pritoka rijeke Jordan bilizu Mrtvog mora, bježi na jug, u grad Soar na Mrtvom moru. No ni tamo se ne osjeća dovoljno siguran, pa bježi u brda i živi u pećini. Nešto kasnije ćemo vidjeti, da i Abraham odlazi duboko u pustinju Negeb, na područje između Kadeša i Šura. I on kao i Lot, očito se povlači pred nastupom egipatskih snaga koje su došle na to područje poslije gerilske akcije spaljivanja Sodome i Gomore.

Zatim je Abraham ponovno u Negebu, u kraju između Kadeša i Šura. a nakon toga u Geraru. Dok je boravio u Geraru, ponovo je rekao za Saru da mu je sestra iz predostrožnosti, a k sebi ju je uzeo kralj Gerara, Abimelek. No i njega Bog opominje da će umrijeti zbog Sare i on ih oboje sutradan otpravlja nakon toga, a Sari daje tisuću srebrnjaka. Abraham se moli Bogu i Bog ozdravljuje Abimeleka, njegovu ženu i njegove sluškinje, jer su bili oboljeli pošto je Abimelek uzeo Saru k sebi. Zatim se Abraham nastanio kod Beer Šebe na rubu pustinje Negeb. Njegova žena Sara rodi mu sina Izaka u svojoj dubokoj starosti, a nakon toga Abraham otjera priležnicu Hagaru, Egipćanku i njenog sina Jišmaela. U vrijeme kada mu se rodio Izak, Abraham je imao sto godina.

Nakon toga Abrahamu dolazi Abimelek koga je pratio Fikol, zapovjednik njegove vojske, i Abraham i Abimelek sklapaju savez, zapravo usmeni ugovor o prijateljstvu. Abimelekove riječi bile su: “…Stoga mi se ovdje i sada zakuni Bogom da nećeš varati ni mene ni moju rodbinu i prijatelje, nego da ćeš se prema meni i prema zemlji u kojoj sada boraviš ponašati pošteno, kao što sam se ja prema tebi ponio…”

Nakon odlaska egipatske vojske sa juga Hurua, Abraham se može vratiti iz Negeba, iz pustinjskog kraja između Kadeša i Šura, gdje se do tada skrivao poslije akcije spaljivanja Sodome i Gomore. Gerar je susjedno područje do Negeba, i leži nedaleko Šaruhena i Beer Šebe na padinama brda prema Kanaanskoj plodnoj obalnoj ravnici. Predostrožnost koja Abrahama tjera da Saru proglašava sestrom govori i dalje o njegovom oprezu od naseljenih mjesta i od vlasti u Geraru. Vidimo da Abraham odlazi u pustinju Negeb i da se zadržava na slabo nastanjenim mjestima na jugu Kanaana. Nastanio se na rubu pustinje Negeb u Beer Šebi, iz koje može pobjeći u pustinju Negeb. To odgovara slabo naseljenim mjestima na kojima su se zadržavali Apiru, koji su od tamo ugrožavali egipatsku upravu u Retenuu (Huruu). Beer Šeba i Gerar leže u blizini nekadašnje najvažnije južne indoarijansko-huritske utvrde u južnom Kanaanu, Šaruhena, koja je štitila ulaz u Huru s južne strane.

Na ovom mjestu treba nešto reći o ljudima koje su zvali Apiru, a koje prenosimo u komentarima kao dva kontardiktorna mišljenja⁽³³⁾

Mišljenje autora ove knjige je da Abraham i Lot personificiraju indoarijansku aristokraciju i Hurite, koji su zajedno krenuli u ekspanziju s područja Gornjeg Eufrata, osvojili Kanaan i Egipat (1690. pr.Kr) i vladali Egiptom pod imenom Hiksi (1690-1530). Zatim su istjerani iz Egipta (1530. pr.Kr.), a nakon toga se povlače u Huru (Kanaan), gdje brane Šaruhen, glavnu utvrdu koja brani Huru (Kanaan) s juga. Nakon osvajanja Šaruhena (1527. pr.Kr.) i Kanaana od strane Egipta, odlaze na sjever do Betela, gdje jedan dio tih snaga ostaje na sjeveru Hurua /Kanaana (Lot), a drugi dio se vraća na jug (Abram), da od tamo vode gerilske akcije protiv Egipćana. Indoarijansko-huritsko područje na Gornjem Eufratu tada napadaju četiri susjedna kralja, u agresiji koja je sinhronizirana s istjerivanjem Hiksa/Indoarijanaca i Hurita iz Egipta i Hurua (Retenua, Kanaana), sa ciljem potpunog uništenja Indoarijanaca i Hurita (1540-1527). Jedan od kraljeva napadača, dolazi do sjevera Kanaana i ugrožava indoarijansko-huritske snage koje operiraju na sjeveru (Lot). Njima dolaze u pomoć indoarijansko-huritske snage sa juga (Abram), koje zatim gone kralja osvajača do Hobe, sjeverno od Damaska (1526. g.pr.Kr.). Zatim se te indoarijansko-huritske snage ponovno vraćaju na jug (Abraham) i smještaju se na slabo nastanjenim mjestima, upravo blizu Šaruhena, razrušene utvrde koja je branila ulaz u Huru (Kanaan) s juga, te od tamo ugrožavaju gerilskim akcijama novo uspostavljenu egipatsku upravu. U jednoj takvoj akciji spaljene su Sodoma i Gomora, mjesta u kojima je cvala prostitucija, i muška i ženska, za potrebe egipatske vojske. Novac koji je dobila Sara od Abimeleka iz Gerara, govori o samo cijeni koju su plaćali stanovnici kanaanskih gradova pod egipatskom upravom u zamjenu za mir, jer novac tada još nije pronađen. Godina kada se to dešava: cca 1526. pr.Kr.

Posjeta Abimeleka⁽³⁴⁾ sa svojim zapovjednikom vojske govori da se Abimelek također bojao Abrahama i da nije želio da mu se dogodi ono što se dogodilo Sodomi. Abimelek predstavlja novopostavljenu egipatsku upravu (sastavljenu također od Indoarijanaca koji su se stavili u službu Egipćanima), koji pamte dotadašnju samostalnu vladavinu Indoarijanaca po dobru ali ne žele probleme s bivšom vlasti toga područja i ne žele njihove gerilske napade, nego žele sačuvati mir i svoju poziciju: zato se Abimelek došao nagoditi s Abrahamom. Zapovjednik vojske Fikol prisutan je za eventualnu obranu Abimeleka ukoliko bi nastupile oružane okolnosti uslijed nepostignutog dogovora. No dogovor je postignut.

Lijevo: Iz Negeba je Abraham došao u Gerar, a zatim u Ber Šebu. Kraj Moriju, u koji je Abraham otišao da tamo žrtvuje Izaka, povezujemo s mjestom Tofet u dolini Ben Hinom odnosno Gehenni kod Jeruzalema, gdje se za vrijeme Salomona i kasnije žrtvovalo djecu kao žive žrtve paljenice bogovima Moleku, Kemošu i Milkomu. Datiranje: 1525. g.pr.Kr.

Na Morijskoj gori, kod gumna Araune Jebusejca David je kasnije imao viđenje anđela zatornika, a Salomon je tamo sagradio Hram Jahvi.

Ideja žrtvovanja Izaka (odnosno potomstva ili odbacivanje priključka na budućnost) govori o očajnom položaju te indoarijansko-huritske aristokracije u Huruu (Kanaanu) koja sve više gubi nadu u ponovno osvajanje vlasti u Kanaanu; zatim ovo govori o preispitivanju smisla njihove borbe protiv Egipćana, te o preispitivanju vjerojatnosti njihovog uspjeha i budućnosti postojanja u Kanaanu. Nežrtvovanje Izaka i njegovo ostavljanje na životu govori da je pronađeno rješenje: nada leži u potomstvu, a žrtvovanje ovna govori o tome tko je taj prema kome se mora usmjeriti bijes i tko treba biti žrtvovan: to su Egipćani, kojima je glavni bog bio Amon, prikazivan u obliku ovna.

S pokušajem žrtvovanja Izaka kao djeteta, možemo osim toga povući paralelu s uobičajenim žrtvovanjem djece bogu Moleku na tom području. Žrtvovanje djeteta, koje je onom koji žrtvuje najdraže, radilo se u cilju postizavanja nekog općeg cilja, npr. kada je opstanak nacije bio ugrožen. Takvo žrtvovanje sina napravio je moapski kralj Meša, koji je sina prinio kao žrtvu paljenicu na zidinama grada, kada je njegov grad bio pred osvojenjem. (2 Kralj. 3.27) Tada se Izraelcima koji su napadali grad, zgadilo to što je učinio kralj Meša, te su otišli i ostavili grad neosvojen.

Paralelno doznajemo da je u Haranu, Abrahamovu bratu Nahoru, Milka rodila sinove Usa, Buza, Kemuela oca Aramova, Keseda, Haza, Pildaša, Jidlafa i Betuela, koji je bio otac Rebekin. A i njegova suložnica, kojoj bijaše ime Reuma, rodila mu je Tebaha, Gahama, Tahaša i Maaku.

Uspostavljanje države Mitani 1525. g.pr.Kr.

Ovi podaci govore o brojnom jačanju Indo-arijanaca i Hurita na području Gornjeg Eu-frata dolaskom snaga iz Egipta i naročito nakon pada Šaruhena 1527. pr.Kr. Nakon napada susjednih kraljeva na to područje (ukoliko smo dobro protumačili Post. 14.) dolazi do osnivanja države Naharajim ili Mitani. Godina: cca 1525. pr. Kr.

Zbog toga smatramo, da je upravo to osnivanje Naharajima ili države Mitani, koje je prikazano u rođenju Nahorova sina, razlog nove nade za indoarijansko-huritske snage u Huruu (Kanaanu). Zbog toga nema više potrebe za žrtvovanjem Izaka.

Nakon toga umire Sara, te Abraham otkupi za četiristo srebrnjaka od Hetita Efrona špilju Makpelu kod Hebrona za Sarin grob. (Tekstopisac ovdje, kao i u slučaju novca koji je Abimelek dao Sari, pogrešno navodi da je cijena bila plaćena u novcu: novac kao sredstvo plaćanja postoji tek od sedmog ili šestog stoljeća pr.Kr, kada su ga izumili i počeli upotrebljivati u Maloj Aziji. Tada, u šesnaestom stoljeću pr.Kr. novac nije postojao. Osim toga tada u Kanaanu nema ni Hetita. Zbog toga, nastanak ili barem redakciju ovih tekstova treba datirati u doba kada je izumljen novac, a to je najranije sedmo stoljeće pr.Kr.)

Abraham je uzeo k sebi još jednu ženu. To je bila Ketura. Ona mu je rodila Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Jišbaka i Šuaha. Abraham prenese svoj imutak samo na Izaka, a sinovima svojih suložnica podijeli darove i još ih za svoga života razašalje u istočne krajeve daleko od Izaka. Nakon stotinu sedamdeset pet godina života umrije Abraham i sinovi ga njegovi Izak i Jišmael sahraniše u špilji Makpeli kod Hebrona.

Ovakvo brojčano jačanje Abrahamovog potomstva govori prvo o popuštanju egipatskog pritiska u Huruu (Kanaanu), odnosno jačanju protuegipatskih snaga u Kanaanu, koje zatim odlaze na istok. Znamo da je huritska država Mitani nakon nekog vremena, kad je ojačala ponovno podvrgnula Asiriju svojoj vlasti, te smatramo da se ovaj pasus vjerojatno odnosi na dio snaga iz Hurua (Kanaana, tj. Abrahamovih i Keturinih sinova) koje su sudjelovale u tom osvajanju Asirije i zatim naseljavanju tih snaga na tim istočnim područjima. S ovime završava razdoblje Abrahama.

SAŽETAK RAZDOBLJA ABRAHAMA 1690-1515.

Sve u svemu, možemo reći da Abrahamovih 175 godina pokriva u grubo godine, od početka indoarijansko-huritske ekspanzije i osvajanja Egipta do osnivanja države Naharajim ili Mitani, tj. od 1690. do 1515. godine pr.Kr. To razdoblje pokriva osvajanje Retenua (Hurua) i Egipta od strane Indoarijanaca i Hurita (1690), vladavinu Indoarijanaca i Hurita/Hiksa u Egiptu (1690-1530), pobunu Egipćana protiv vladavine Hiksa (1543.), oslobodilačku borbu Egipćana (1540-1530) i istjerivanje Hiksa iz Egipta koje je proveo faraon Amozis (1530. pr.Kr.), povlačenje Hiksa u Palestinu, te za njima potjeru Amozisa i njegovo osvajanje Šaruhena (1527. pr.Kr.); zatim povlačenje glavnine Hiksa/Indoarijanaca i Hurita dalje na sjever, dok dio ostaje u slabo naseljenim mjestima na jugu i sjeveru Hurua (Kanaana), bijeg indoarijanske huritske aristokratske elite iz kanaanskih gradova također u slabo naseljena mjesta na jugu i sjeveru Kanaana, košmar koji je nastao na području Gornjeg Eufrata kad je oslabila snaga Indoarijanaca i Hurita i nakon što su bili istjerani iz Egipta i Hurua (Kanaana), te s time sinhronizirani napad susjednih kraljeva na to indoarijansko-huritsko područje (1540-1527); zatim tu je protjerivanje četvorice kraljeva napadača (1526. g.pr.Kr) i osnivanje države Naharajim ili Mitani na Gornjem Eufratu (cca. 1525. pr.Kr.); pri čemu su sudjelovale i snage iz Kanaana. Dio Indoarijanaca i Hurita zatim se vraća natrag na jug Hurua (Kanaan), blizu razorenog Šaruhena, da od tamo trajno ometa južni ulaz u Huru (Kanaan) i novouspostavljenu egipatsku vlast. U jednoj takvoj gerilskoj akciji spaljene su Sodoma i Gomora. Nakon nekog vremena dolazi do preispitivanja smisla opstanka Indoarijanaca i Hurita u Kanaanu, kao i smisla otpora tamošnjoj novopostavljenoj egipatskoj vlasti (cca. 1520. pr.Kr.), pronalaženja takvog smisla i nade, te na kraju jačanja indoarijansko-huritskih snaga u Naharajimu, tj. konsolidacije države Mitani,i osvajanja Asirije na istoku. To je ispričala Biblija pričajući priču o Abrahamovoj obitelji.

IZAK

Prema odredbi Abrahama, sluga Abrahamov nije smio dozvoliti da Izak uzme za ženu Kanaanku. Po njegovoj naredbi, pošao je da traži ženu Izaku u kraj od kuda su potekli. To je bio Aram Naharajim, Nahorov grad.

Nahorov grad je očito ili ime huritske države Naharajim, kako se država Mitani zove u Bibliji (Neharin, kako su je Egipćani zvali), ili grad Nakhuru, (Til Nakhiri) iz okolice Harana, odnosno uža haranska okolica koja se ovdje zove Aram ili Padan Aram. Uzeti ženu Kanaanku značilo bi odbaciti otpor egipatskoj vlasti i početi kolaboraciju, što bi bilo ravno izdajstvu.

Amenofis I.

Iz Padan Arama sluga je doveo Izaku ženu Rebeku, kćerku njegovog bratića Betuela i unuku Abrahamovog brata Nahora. Betuel je osim toga imao sina Labana, čije će kćerke Lea i Rahela kasnije postati žene Izakovog sina Jakova.

Izak je živio u Negebu, a bilo mu je četrdeset godina kada se oženio Rebekom. Rebeka je u Negebu rodila blizance Izaku: Ezava i Jakova. Izaku je tada bilo šezdeset godina kad su Jakov i Ezav rođeni.

Ovo govori s jedne strane o tome da se indoarijansko-huritska popu-lacija koja je pružala otpor egipatskoj vlasti nije htjela miješati sa semitskom kanaanskom populacijom, jer bi to značilo pacificiranje otpora prema Egipćanima i uvod u kolaboraciju s njima. Zbog toga je dovlačila žene iste rase i nacije iz svoje postojbine, koje su bezrezervno podržavale protuegipatski otpor. S druge strane to govori o dovlačenju svježih snaga iz Naharajima u Huru (Kanaan). Indoarijansko-huritske snage se i dalje kreću po slabo nastanjenim mjestima izvan gradova, kao što je to Negeb na jugu Hurua (Kanaana) i nakon akcija bježe izvan domašaja egipatske vlasti.

Za vrijeme gladi koja je bila različita od prijašnje ode Izak u Gerar do Abimeleka. Ovaj mu reče: “Ne silazi u Egipat nego boravi u zemlji koju ću ti označiti…”. Za Rebeku je Izak rekao da mu je sestra, iz straha da ga ne ubiju, kao što je i Abraham govorio za Saru i skoro da je netko od Abimelekovih ljudi legao sa njegovom ženom.

Ovo govori o tome da situacija još nije bila zrela za ponovnu invaziju Egipta, kao u vrijeme osvajanja Egipta 1690. g.pr.Kr. Zbog toga je ova glad različita od prijašnje koja je bila razlogom da Abraham ode u Egipat. No indoarijansko-huritske snage se sada ne moraju više skrivati u Negebu i Beer Šebi, nego su se spustile do Gerara koji ima bolje uvjete za život nego Beer Šeba. Ovo bi se moglo događati za vrijeme relativno slabog faraona Amenofisa I koji je svoju glavnu pažnju usmjerio na Nubiju i Libiju. Egipat je u to vrijeme smanjio pritisak na Huru/Kanaan.

Izak je sijao u kraju koji mu je naznačio Abimelek i urod mu je bio stostruki, te je postao vrlo bogat. Stekao je stada ovaca i goveda i mnogu služinčad, tako da su mu Filistejci zavidjeli (tekstopisac i ovdje griješi, Filistejci su se doselili kao narodi s mora u Palestinu par stotina godina kasnije). Filistejci mu zasipaju sve bunare što su ih sluge njegovog oca Abrahama iskopale, a Abimelek ga zatim istjeruje s obrazloženjem da je postao mnogo moćniji od njih.

Izak nakon toga ode u gerarsku dolinu, a nakon svađe oko bunara s pastirima iz Gerara, vrati se ponovno u Beer Šebu.

Slijeva na desno: Mumija Tutmozisa I, skarabej Tutmozisa I. na kome je prikazan kako za vrijeme svoje kampanje ubija Hurita iz bojnih kola, put kampanje Tutmozisa I kojom je ušao u Mitani do rijeke Eufrata, te obelisk Tutmozisa I.

Indoarijansko-huritske snage operiraju uspješno u kraju oko Gerara, koji je blizu Šaruhena, no dolazi do kampanje Tutmozisa I kad je on produžio do Eufrata i te se indoarijansko-huritske snage, pod pritiskom moraju ponovno vratiti u Beer Šebu, na granicu pustinje Negeb. Abimelek se osjeća dovoljno jak i oslanja se na Tutmozisa I: zato Abimelek istjeruje Izaka, zato mu Filistejci zasipaju bunare, zato svađa sa slugama Abimelekovim. Za vrijeme kampanje Tutmozisa I, Izak se ponovno povlači u Beer Šebu.

Nakon toga Izaku u Beer Šebu dođu Abimelek sa savjetnikom Azuhatom i zapovjednikom vojske Fikolom. Ponovo kao i otac njegov Abraham, sklopi Izak sa njima savez o prijateljstvu. Ovako mu reče Abimelek: …”Daj da s tobom sklopimo savez: ti nama nećeš zla nanositi, kao što mi tebe nismo zlostavljali, nego uvijek prema tebi lijepo postupali i s mirom te otpustili…”

Prošla je vladavina Tutmozisa I. Nakon njega na vlasti je boležljivi Tutmozis II koji se povukao sa sirijskog bojišta. Zatim je vlast uzurpirala kraljica Hatšepsut koja nije izvršila nikakav vojni pritisak na Mitani, kao ni na Huru (Kanaan). Snage egipatske kanaanske uprave nemaju više zaštitu u egipatskim vojnim snagama, te postižu s indoarijansko-huritskim snagama sporazum o uvjetima za nenapadanje i koegzistenciju.

Lijevo: Mumija Tutmozisa II. Sredina i desno: kraljica Hatšepsut

Izakov sin Ezav oženio je dvije Hetitkinje, Juditu kćer Hetita Beerija i Basematu kćer Hetita Elona. One su postale izvor ogorčenja Izaku i Rebeki. S ovime završava razdoblje Izaka.

U Huruu (Kanaanu) u to vrijeme nema još Hetita i tekstopisac to pogrešno navodi. Očito se radi o Kanaankama, odnosno, s druge strane to govori da je jedan dio indoarijansko-huritskih snaga odložio oružje i potražio miran način života u naseljenim mjestima. U očima onih drugih nepokolebljivih snaga, to je bilo ravno izdajstvu i zato Ezav prvo gubi pravo na prvorođenstvo, a zatim ga majka kažnjava da ne dobije ni blagoslov koji bi dobio kao prvorođenac od oca prije nego što umre.

RAZDOBLJE IZAKA 1515-1452. (SAŽETAK)

Mjesta po kojima se kretao Izak. Vrijeme: 1515-1452. pr.Kr.

Možemo reći da razdoblju Izaka odgovaraju vladavine Amenofisa I koji je vladao samostalno od 1515-1493 i koji je svoju pažnju usmjerio na kampanje u Nubiji i Libiji, dok je na sjeveru Retenua samo držao vojne snage na granici prema Mitaniju/Neharini, zatim kratko-trajna vladavina Tutmozisa I (1493-1487), koji je vodio samo jednu uspješnu ratnu kampanju protiv Neharina i pri tome došao do Eufrata, boležljivog Tutmozisa II (1487-1473), koji se povukao sa sirijskog bojišta i za vrijeme kojeg je bila oslabljena ili potpuno nestala egipatska vlast u Retenuu (Huru), Tutmozisa III dok je bio dijete (1473-1467), te kraljice Hatšepsut (1467-1452) koja nije poduzimala nikakve ratne kampanje i za vrijeme kojih je egipatska vlast u Retenuu također bila slaba ili nije postojala. Ukupno to odgovara vremenu od 1515. g.pr.Kr. (smrt faraona Amozisa, početak samostalne vladavine Amenofisa I) do 1452. g.pr.Kr. (smrt kraljice Hatšepsut, početak samostalne vladavine Tutmozisa III). Izak je rođen Abrahamu kad je ovaj imao 100 godina. Ako smo razdoblje Abrahama datirali od 1690-1515, onda je Izak rođen oko 1590. g.pr.Kr. Godine 1515. g.pr.Kr, Izak je imao sedamdset pet godina, a 1452. g.pr.Kr. Izak je imao 138 godina. Kroz Izakovo vrijeme, ako se izuzme ratna kampanja Tutmozisa I, egipatska vlast u Retenuu (Huru) je slabila ili nije postojala, te situacija nije bila pretjerano teška za indoarijansko-huritske snage. One se zato slobodnije kreću, izlaze iz slabo naseljenih mjesta Negeba u Gerarsku dolinu i zato su se te snage udvostručile (Izaku su rođeni sinovi Ezav i Jakov).

JAKOV

Kako Ezav nije oženio žene iz njihovog kraja, zbog toga Jakov, koji je bio drugorođeni sin, na poticaj i uz pomoć majke, na prijevaru dobiva Izakov blagoslov kojim je on blagoslovio prvorođenca. Umjesto Ezava taj je blagoslov dobio Jakov, a Ezav je zbog toga Jakova jako zamrzio, toliko jako, da je odlučio da ga ubije.

Ezav je odbacivši žene iz Naharajima, odbacio i otpor prema Egipćanima. To je njegov grijeh. Izak je star, više ne vidi dobro, niti ono što je pravo, popustljiv je kada to ne bi trebalo biti i on bi blagoslovio sina Ezava koji je odbacio otpor. No majka, koja je iz Naharajima i koja je čuvarica i podstrekačica ideje protuegipatskog otpora, organizira da se Ezavu uskrati očev blagoslov i da ga dobiju snage koje su nepokolebljivo za otpor.

Zbog straha da ga Ezav ne ubije, Jakov na nagovor svoje majke Rebeke odluči da bježi njenom bratu Labanu u Padan Aram. Na odlasku ga otac Izak blagoslovi i naredi mu da ne uzima žene Kanaanke, nego da ženu potraži u Padan Aramu, u domu svojih rođaka Betuela i Labana.

Nakon smrti svoje tetke Hatšepsut koja je vladala u njegovo ime, u Egiptu počinje vladati samostalno Tutmozis III (1452.g.pr.Kr), Egipatski Napoleon, kako mu moderni povjesničari tepaju. Godinu dana kasnije, (kasna zima oko 1451. pr.Kr.), osnovan je pod vodstvom princa od Kadeša, savez indoarijansko-huritskih gradova, nesumnjivo organiziran od strane države Neharin ili Mitani, s ciljem da se ponovno izvrši invazija na Egipat. Neprijateljska se koalicija sakupila u Ezdrelonskoj ravnici ispod zidina Megida, ali je Tutmozis III usiljenim maršem stigao u taj kraj i preduhitrio indoarijansko-huritske planove za tri tjedna. O tijeku same bitke nije sačuvan nikakav zapis, ali je poznat završetak: završena je porazom Indoarijanaca i Hurita, te vraćanjem njihovih snaga natrag u Megido. Nakon sedmomjesečne opsade Megida grad se predao, te je Tutmozis ponovno uspostavio vlast u Huruu (Retenu). Godina: 1450. pr.Kr.

Nakon toga, možemo pretpostaviti da dio indoarijansko-huritskih snaga bježi iz Hurua u Naharajim da se spasi, te da je dio koji je ostao u Huruu (Retenu) počeo kolaborirati sa Egipćanima.

Lijevo: U dvadesetak godina samostalne vladavine (1452-1419. pr.Kr.) Tutmozis III pokretao je oko sedamnaest ratnih kampanja protiv Hurita i Mitanija. Prva mu je bila pod Megidom (1450. pr.Kr.), a najvažnija pod Karkemišem. Sredina: Tutmozis III prikazan kako masakrira huritske neprijatelje. Reljef na zidu hrama Amona u Karnaku. Desno: Bista Tutmozisa III.

Evo dijela zapisa o toj pobuni sa zida hrama u Karnaku:

“GODINA 23, PRVI MJESEC TREĆEG GODIŠNJEG DOBA, DAN ŠESNAESTI – NEDALEKO GRADA YEHEMA. [NJEGOVO JE VELIČANSTVO] NAREDILO DA SE SAKUPI NJEGOVA POBJE-DONOSNA VOJSKA I REKAO IM JE SLIJEDEĆE: ‘ONAJ BIJEDNI NEPRIJATELJ IZ KADEŠA DOŠAO JE I UŠAO U MEGIDO. SAD JE U GRADU. UZA SE JE SKUPIO PRVAKE SVAKE STRANE ZEMLJE KOJA JE BILA VJERNA EGIPTU. SKUPIO JE ONE IZ NEHARINA I ONE IZ MITANIJA, ONE IZ HURUA I ONE IZ KODEA, NJIHOVE KONJE, NJIHOVE VOJSKE I NJIHOVE LJUDE TE JE REKAO, TAKO MI JE JAVLJENO: ‘ČEKAT ĆU OVDJE U MEGIDU.’

Jakov koji bježi u Naharajim/Mitani da spasi živu glavu, predstavlja te indoarijansko-huritske snage koje su sudjelovale u pobuni protiv Egipta i koje su pobjegle u Naharajim. Ezav se oženio se Hetitkinjama, zapravo izgleda Kanaankama i ostao je u Kanaanu. Ezav predstavlja one Indoarijance i Hurite, kome je Tutmozisova silina obeshrabrila otpor, dezorijentirala ih i koji su zatim postali kolaboracionisti i izdajnici i koji sada u službi egipatskih gospodara predstavljaju opasnost za svoje dojučerašnje suborce. Zbog toga sada Ezav želi ubiti Jakova. No takvi dezerteri iz otpora i izdajnici, očito ne mogu dobiti simpatije i naklonost protivnika Egipta.

Na putu prema Padan Aramu, u Betelu Jakov usni čudan san. U tom mu snu javlja se Bog:

“Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. Tvojih će potomaka biti kao praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug: tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje. Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš, te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao.”

U beznadežnoj situaciji i bijegu, ponovno obećanje puno nade u povratak, koje daje snagu da se teški trenuci, u kojima se indoarijansko-huritske snage sada nalaze, izdrže.

Bijeg Jakova iz Kanaana u Haran, očito pred udarima Tutmozisa III. (vidi sliku 126) Datiranje: 1450/1449. pr.Kr. ili nešto kasnije.

Jakov je stigao u Haran i služio je Labana dva puta po sedam godina za njegove dvije kćerke Leu i Rahelu. Jakovljevi sinovi sa Leom bili su: Ruben (Reuben), Šimun (Simeon), Juda (Judah), Levi, Jisakar i Zebulun i kćer Dina. Rahelina sluškinja Bilha rodi Jakovu Dana i Naftalija. Leina sluškinja Zilpa rodi mu Gada i Ašera. Zatim mu Rahela u Naharajimu rodi Josipa, te kasnije u Kanaanu još Benjamina koji je na rođenju dobio ime Ben Oni, ali ga je Jakov prozvao Benjamin. I obogati se Jakov služeći Labana. No Labanovi sinovi i Laban postadoše ljubomorni na Jakova i on krenu natrag svome ocu Izaku u Kanaan. Ali kako je Rahela uzela kumire svoga oca, otac krene za njima u potjeru. Kad ih je sustigao, Laban je pretražio cijelu Jakovljevu karavanu, ali ih nije našao. Nakon toga su se s mirom rastali.

Jakov, odnosno indoarijansko-huritske snage koje personificira Jakov, čitavu su samostalnu vladavinu Tutmozisa III i sve njegove užasne ratne kampanje proveli u Naharajimu. Kroz to vrijeme nije bilo uvjeta za protuegipatski otpor u Kanaanu. Otac Izak je star, ne vidi, a Ezav se oženio i primirio. Jedino su takve pacificirane i kolaboracionističke snage mogle opstati u Kanaanu; Jakov, kao aktivna protuegipatska snaga, morao je pobjeći iz Kanaana da spasi živu glavu.

Jakovljeve sinove sa Rahelom rođene u Naharajimu (Mitaniju) i kasnije u Kanaanu (Huruu), možemo odrediti kao indoarijansko-huritske etnose i plemena porijeklom sa Gornjeg Eufrata:

SIN JAKOVLJEV, IZRAELSKO PLEME	PLEME SA GORNJEG EUFRATA	IZVOR
Josip	Iysipi	navedeno u figurama prokletstva. Josipu su se kasnije u Egiptu rodila dva sina: Efrajim i Manaše
Manaše i Efrajim		etnosi Menti i Heriuš (Mitani i Huriti), njihova imena zapisana su u Egiptu u XIX st.pr.Kr.
Manaše	Menti, Mentu, Mitani. Mitani su bili Indoarijanci	Manaše je dobio je svoje ime jer je Josip “zaboravio na teškoće i svoj očinski dom”. Termin “očinski dom” odnosi se na Mitani od kuda su Apiru zajedno s Kharu krenuli u ekspanziju na zapad. Pod imenom Manaše nalaze se Apiru
Ephrajim	Huru, Kharu, Huriti	nastalo je deformacijom imena Kharu Kharu…Kharajim Ephrajim, isto kao iz Neharin (eg.) Naharajim
Benjamin	Bani-yamina	pleme Banu-yamina iz područja Terq; zapisano je u tekstovima iz Marija. Smatramo da riječ bin, ibn, ben, ban (sin) u pluralu treba čitati kao bani (sinovi), a ne banu ;
Ben Oni	(Bani)-Hani	pleme Hanu bilo je najsnažnije pleme na području Hura i Idamara; zapisano je u tekstovima iz Marija
Simeon (Šimun)	Bani-simal	sa područja Hura ili Idamaru (Mari); zapisano je u tekstovima iz Marija.

Za druge nazive pronalazimo neke indicije, ali nismo sigurni da su ta plemena stvarno postojala:

SIN JAKOVLJEV, IZRAELSKO PLEME	TOPONIM SA GORNJEG EUFRATA	IZVOR
Reuben Značenje: sinovi Reu-a, “Reu-bani”	Rakhilu	Reu je bilo ime jednog biblijskog patrijarha; Reuma je bilo ime suložnice Abrahamovog brata Nahora: oba imena povezana su sa gradom Rakhilu na Gornjem Eufratu. Ime Abu rebeni nalazi se na figurama prokletstva. No nema dokaza o postojanju plemena Reubeni
Juda	Judeideh	toponim na području Halaba blizu Orontesa, ali ne vjerujemo da pleme Juda vuče svoje ime isto kao i porijeklo jednim dijelom iz Judeidaha
Zebulon	–	Zabulanu je bilo ime indoarijansko-huritskog vladara navedeno u figurama prokletstva. Ali nema dokaza o postojanju plemena Zebulon

Dan		Pleme Dan identificiramo kao filistejsko pleme Denien (Danajci) koje je došlo među izraelska plemena najranije u XI st.pr.Kr. ili kasnije
Levi		Za pleme Levi (Leviti), smatramo da su bili potomci Amenofisa III i huritskih princeza koji su sa Mojsijem tek u XIII st.pr.Kr. izašli van iz Egipta. Nema osnova da su postojali prije toga

Neka plemena nose imena božanstava te vjerojatno to nisu bila njihova prava imena:

SIN JAKOVLJEV, IZRAELSKO PLEME	IME BOGA ILI BOGINJE	ZNAČENJE IMENA
Jisakar	Sakar	Sakar ili Oziris bio je egipatski bog mrtvih. Jisakar znači: “čovjek Sakara” ili “ljudi Sakara”, vjerojatno svećenici Sakara
Naftali	Neftis	Neftis je bila žena egipatskog boga Seta, sestra Izide i ljubavnica Ozirisa
Ašer	Astarta	Astrata je bila huritska boginja ljubavi i ozdravljenja (Asti od Kharu)
Gad	Gad	Gad je bio sirijski? bog sreće

Nakon četrnaest godina vratio se Jakov u Kanaan. Jakovljeve godine u Aramu Naharajimu (2 x 7 godina) treba uzeti uvjetno, jer su Tutmozisove kampanje trajale gotovo tridesetak godina. Čak je dvadesetak ratnih kampanja pokrenuo Tutmozis u toku svoje samostalne tridesetogodišnje vladavine od 1452-1422. Od 1422-1419, u vrijeme kada je Tutmozis već star, traje suvladarstvo između njega i njegovog sina Amenofisa II. Na vijest o Tutmozisovoj smrti (1419. pr.Kr.), digao se na ustanak indoarijansko-huritski grad-državica Taksi na Orontesu. Pri njenom slamanju, sedam je prinčeva bilo tamo zarobljeno, a Amenofis se vratio s njima u jesen u Egipat i proslavio pobjedu kod Amonovog hrama u Karnaku.⁽³⁵⁾ Nakon toga sedme godine njegove vladavine (1415. g.pr.Kr.)⁽³⁶⁾ novi ustanak je zahvatio veće područje na Orontu kao i u Huruu (Palestina i središnja Sirija). U tim događajima treba tražiti razloge za Jakovljev povratak u Kanaan. Indoarijansko-huritske snage iz Naharajima polaze prema južnoj Siriji i prema Huruu da pomognu u dizanju ustanka. I ljudima iz Naharajima je laknulo, jer nakon dugogodišnjeg prihvata ljudi iz Hurua, oni odlaze. Sigurno da su postojale i nategnutosti između autohtonih snaga iz Naharajima i Hurita pridošlica. O tome govori priča o ljubomori Labana i njegovih sinova koja se ipak završava tako da se oni sa Jakovom rastanu bez sukoba.

Na prijelazu preko rijeke Jabok, pritoke Jordana iz Transjordanije, cijelu se noć Jakov hrvao s Anđelom Jahvinim, koji mu je kad ga nije mogao savladati, išćašio kuk. No u počast mu je dao ime Izrael. “Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i ljudima i nadvladao si.”

Povratak Jakova iz Harana u Kanaan preko rijeke Jabok (A) i pravac prve Amenofisove kampanje (B) godine. Datiranje jednog i drugog događaja: 1415. g.pr.Kr.

Ovo je opis borbi u južnoj Siriji, Sjevernom Kanaanu i Sjevernoj Transjordaniji (tj. u Huruu), za vrijeme pobune tamošnjih gradova protiv egipatske vlasti. Da bi skršio tu pobunu, Amenofis je u travnju sedme godine vladavine, 1415. pr.Kr, pokrenuo svoju vojsku uzduž mediteranske obale. Izgleda da su i luke sudjelovale u pobuni, jer nije došao brodom, niti je dopremio opremu brodovima. Napredovao je do Sjevernog Hurua (kroničar ga zove Neharin!), prešao rijeku Orontes i tu ušao u Siriju; u toj kampanji slomio je svaki otpor ispred sebe. Jedan grad, Nij, naučio je već od prije lekciju za vrijeme Tutmozisa IV i dočekao je Amenofisa II s dobrodošlicom. U Ikatu je Amenofis zarobio svakog tko mu se odupro. Naselja u Mendjetu bijahu popljačkana. U miru su ga dočekali gradovi Hetjera, Unki i Kadeš. Kod Hašabu je zarobio 16 marijanu. Nakon toga se vratio u Memfis i proslavio pobjedu.

Epizoda koja se dogodila na rijeci Jabok, govori o tom Amenofisovom odgovoru. U toku slamanja te pobune, Jakov je ranjen u kuk i od tada će do kraja života šepati. Ime koje je dobio tamo, Izrael, izgleda nam kao epitet koji mu je dan kao nagrada za hrabru borbu. To znači da su Indoarijanci i Huriti, učesnici u prvoj pobuni protiv Amenofisa II dobili tada taj naziv.

IZRAEL

Izrael je riječ koja se vezuje uz Indoarijance i Hurite i to: u zapisima iz grada Marija, spominju se huritska imena slična imenima Abraham, Jakov i Izrael; na Merneptahovoj steli spominju se imena Izrael i Huru u egipatskoj pobjedničkoj pjesmi, gdje oba imena tek zajedno čine cjelinu. Jakov koji personificira indoarijansko-huritske snage stekao je taj epitet kao dobar i hrabar borac u borbi kod rijeke Jabok u južnoj Siriji. Sama riječ “Izrael” prema knjizi “Hebrejski mitovi” Roberta Gravesa i Raphaela Pataia, u prijevodu znači “El se bori”, dok ime Jakov u svom izvornom obliku Ja¢qobel znači “El štiti”. No za riječ Izrael u našem kontekstu adekvatniji prijevod je “Borac Ela” ili “Borac za Ela.” Naša je pretpostavka da je ime Izrael s jedne strane bilo popularno narodno ime, te da je s druge strane Borci Ela bio naziv za hrabre indoarijansko-huritske borce 1415. g.pr.Kr. u prvoj pobuni u Huruu protiv Amenofisa II.

Nakon epizode na rijeci Jabok, Jakov se susreo sa Ezavom i izmirio se, a zatim je otišao u Sukot. Nakon toga se nastanio kraj Šekema koji se nalazio u zemji Kanaanskoj. Tu podiže žrtvenik i nazva ga “El Elion, Bog Izraelov”.

Pobuna je još u tijeku. Indoarijansko-huritske snage prelaze iz Sjeverne Transjordanije u Sjevernu Palestinu. Neke indoarijansko-huritske snage koje su za vrijeme Tutmozisa III kolaborirale s Egiptom (Ezav) pridružile su se sada pobuni i tim je snagama oproštena kolaboracija.

Jakovljev put u Kanaan (Huru) a zatim prema Ber Šebi nakon slamanja pobune od strane Amenofisa II. Datiranje: 1415/1414.

Šekem, sin Hivijca Hamora, silovao je i osramotio Dinu, Jakovljevu kćerku, no ujedno mu se Dina toliko svidjela da ju je htio oženiti. No kako nije bio obrezan kao Židovi, pristao je da se njega i sve muškarce u Šekemu obreže. Za vrijeme dok su još bili u bolovima, sinovi Jakovljevi, Šimun i Levi izvršili su osvetu i poubijali sve muškarce u Šekemu. Nakon toga odlazi Jakov u Betel, gdje mu Bog ponovo govori da će se zvati Izrael i da će od njega poteći mnoštvo naroda.

Šekem je nekad bio jedan od najvažnijih indoarijansko-huritskih centara u Huruu (Kanaanu). Sukob pobunjenika sa onima u Šekemu, govori o tome da se stanovnici Šekema očito nisu htjeli pridružiti pobuni. Hivijci su ovdje vjerojatno Huriti iz Šekema i izdajice su, nanijeli su sramotu huritskom imenu ne htjedovši se pridružiti pobuni. Međuhuritski sukob je bio tako žestok da je rezultirao ubijanjem svih muškaraca u Šekemu.

Slijedi pobjednički zapis Amenofisa II na steli u Memfisu koji govori o toj pobuni:

GODINA 7, PRVI MJESEC TREĆEG GODIŠNJEG DOBA, DAN DVADESETPETI … NJEGOVO JE VELIČANSTVO STUPILO U NEHARIN (tako se tada očito zvao Huru) KOJE JE NJEGOV LUK UNIŠTIO, NOSEĆI POBJEDU I MOĆ KAO MONTU ZAJEDNO SA POMOĆNICIMA…

NJEGOVO JE VELIČANSTVO NASTAVILO U RETENU (iz Hurua) NA SVOJU PRVU VOJNU KAKO BI PROŠIRILO GRANICE. SVAŠTA ĆE NAČINITI OD DOMOVINE ONIH KOJI MU NISU VJERNI: LICE MU JE STRAŠNO KAO BASTETOVO, KAO SETOVO KAD SE LJUTI. NJEGOVO JE VELIČANSTVO DOŠLO DO ŠAMAŠ-EDOMA. RAZORILO GA JE U MALO VREMENA, KAO ŠTO JE DIVLJE LICE LAVA KAD GAZI PO STRANIM ZEMLJAMA. NJEGOVO JE VELIČANSTVO BILO NA KOLIMA KOJIMA JE IME BILO ‘SRČANI AMON’.

NJEGOVO JE VELIČANSTVO PREŠLO ORONT NA POGIBELJNOM MJESTU KAO ŠTO JE TO RAŠAP. ZATIM SE OKRENULO DA BI VIDJELO ŠTO SE DOGAĐA IZA NJEGOVE VOJSKE, TE JE UGLEDALO NEKOLIKO AZIJATA (Indoarijanaca i Hurita) KAKO KRIŠOM DOLAZE: IMALI SU ORUŽJE I ŽELJELI SU NAPASTI KRALJEVU VOJSKU. NJEGOVO IH JE VELIČANSTVO ZATRLO KAO U LETU BOŽANSKOG SOKOLA. SRČANOST JE NJIHOVA SVE VIŠE SLABILA TE PADOŠE JEDAN PREKO DRUGOGA ZAJEDNO SA ZAPOVJEDNIKOM. NIJEDAN SE NIJE SUOČIO S NJEGOVIM VELIČANSTVOM, TEK S NJEGOVIM STRAŠNIM ORUŽJEM. NJEGOVO IH VELIČANSTVO POBI LUKOM. POSLIJE SE VRATILO RADOSNA SRCA, KAO ŠTO BIJAŠE I SRCE HRABROG MONTUA KAD JE POBIJEDIO. POPIS ONOGA ŠTO JE NJEGOVO VELIČANSTVO ZAROBILO TIH DANA: DVA PRINCA I ŠEST “MARIANU,” PA NJIHOVA BOJNA KOLA, NJIHOVE ODREDE I NJIHOVO BOJNO ORUŽJE.

NJEGOVO VELIČANSTVO KRENU NA JUG I DOĐE DO NIJIJA. NJIHOV VLADAR I CIJELI NAROD, MUŠKARCI I ŽENE, BIJAHU U MIRU S NJEGOVIM VELIČANSTVOM, JER BIJAHU ZABLJEŠTENE OČI NJIHOVE. NJEGOVO VELIČANSTVO STIŽE DO IKATA. ZAROBILO JE SVAKOGA TKO SE POBUNIO PROTIV NJEGA I ZATRLO GA KAO DA GA NIKAD NIJE NITI BILO I SVE ONO PREVRNU. ZATIM SE VRATI SRETNO U SRCU, JER CIJELA ZEMLJA BIJAŠE U NJEGOVU ROPSTVU…

NJEGOVO JE VELIČANSTVO NASTAVILO U BOJNIM KOLIMA SAMO PREMA HAŠABU, BEZ PRATNJE. UBRZO SE VRATILO I DOVELO 16 ŽIVIH “MARIANUA”, SVEZANIH S OBJE STRANE BOJNIH KOLA, 20 RUKU NA ČELIMA NJEGOVIH KONJA, A 60 GRLA STOKE IĐAŠE PRED NJIM. TAJ SE GRAD POKORIO NJEGOVU VELIČANSTVU.

DOK JE NJEGOVO VELIČANSTVO IŠLO NA JUG KROZ RAVNICU ŠARON, SRELO JE GLASNIKA PRINCA OD NEHARINA KOJI JE NOSIO GLINENU PLOČICU SA PISANOM PORUKOM OKO SVOGA VRATA. UZELO GA JE KAO ŽIVOG ZAROBLJENIKA POKRAJ SVOJIH KOLA. NJEGOVO SE VELIČANSTVO VOZILO U BOJNIM KOLIMA NA PUTU U EGIPAT, SA “MARIJEM” KAO ŽIVIM ZAROBLJENIKOM POKRAJ KOLA.

NJEGOVO VELIČANSTVO STIŽE U MEMFIS SRCA RADOSNA KAO U MOĆNA BIKA. POPIS PLIJENA: “MARIANUA” 550; NJIHOVIH ŽENA 240; KANAANACA 640; VLADARSKE DJECE 232; ŽENSKE VLADARSKE DJECE 323: LJUBIMACA VLADAREVIH IZ SVIH STRANIH ZEMALJA: 270 ŽENA ZAJEDNO S NAKITOM OD ZLATA I SREBRA O VRATOVIMA I DRUGIM STVARIMA ZA RAZVESELJAVANJE SRCA, UKUPNO 2.214. KONJA 820; BOJNIH KOLA 730 ZAJEDNO SA SVIM RATNIM ORUŽJEM. SAD SU BOŽJA ŽENA I ŽENA KRALJEVA I KĆI KRALJEVA VIDJELE POBJEDU NJEGOVA VELIČANSTVA.”

Zapis na steli u Memfisu

—————–

* “Marianu”- indoarijansko-huritski plemić.

Na putu prema jugu kod Efrate, tj. Betlehema, Rahela je rodila Benjamina i tamo umrla. Novorođeni sin je dobio ime Ben Oni, ali ga je otac prozvao Benjamin. Izrael pokraj Efrate sahranjuje Rahelu, a zatim odlazi u Hebron, tj. u Kirjat Arbu, kod oca Izaka, koji tamo umre u dobi od sto osamdeset godina. Sinovi ga Jakov i Ezav sahraniše.

Nakon sloma pobune u južnoj Siriji, Transjordaniji i Sjevernom Kanaanu, Jakov, sada Izrael, bježi prema jugu Kanaana (Huru), prema svojoj bazi na rubu pustinje Negeb. Dva imena koja je dobio Benjamin na rođenju određuju dva etnosa koji su sačinjavali to pleme. Prvo ime “Ben Oni” odnosi se na pleme Hanu (Bani-Hani), najjače huritsko pleme sa područja Hura na Gornjem Eufratu, a drugi etnos je pleme Benjamin (Bani-yamina), sa području Terq. Smatramo da su oni zajedno s drugim plemenima pod skupnim imenom Neges pošli s Indoarijancima (Apiru) i Huritima (Kharu) u Huru iz Mitanija i drugog slobodnog područja da bi sudjelovali u drugoj pobuni 1413. g.pr.Kr.⁽³⁷⁾

Prvi ustanak protiv Amenofisa II u Huruu bio je slomljen. Amenofis II (1422-1388), pokušavao je sačuvati očeve tekovine, a Indoarijanci i Huriti željeli su zbaciti egipatsku vlast i vratiti se u Huru. Jakov je sada na jugu, gdje je Beer Šeba, domicilna baza, a nije daleko ni pustinja Negeb. Pošto je Izak u Hebronu koji nije daleko od Beer Šebe, to znači da Hebron tada nije bio u Amenofisovoj vlasti. Godina kada je Jakov došao na jug u Hebron, mogla bi biti 1414. pr.Kr. Nedugo nakon toga umire Jakovljev otac Izak i sinovi ga njegovi, pomireni u pobuni, sahraniše. Ako je Izak 1452. g.pr.Kr. u godini kada je Tutmozis III počeo samostalno vladati imao 138 godina, onda je godina njegove smrti bila 1410. pr.Kr. Smrt Izaka simbolizirala je završetak egipatskog vojnog djelovanja protiv Indoarijanaca i Hurita.

RAZDOBLJE JAKOVA 1452-1413. (SAŽETAK)

Jakov se rodio kad je Izaku bilo 60 godina i živio je 147 godina (1530-1383). Predstavlja bijeg Indoarijanaca i Hurita iz Hurua u Naharajim pred strašnim udarima Tutmozisa III koji je počeo s kampanjama 1452. pr.Kr, zatim povratak u Huru za vrijeme prve pobune indoarijansko-huritskih gradova u Huruu (Siriji, Transjordaniji i Palestini) koja je buknula sedme godine vladavine Amenofisa II odnosno 1415. pr.Kr, te bježanje na jug u Beer Šebu i pustinju Negeb nakon slamanja te pobune. Sahrana Izaka pada u 1410. godinu pr.Kr. Zadnjih sedamnaest godina Jakov je proveo u Egiptu (1400-1383) nakon prestanka Amenofisovih kampanji, u vrijeme očitog poboljšanja odnosa kao sklapanja mira između Egipta i Neharina (Mitanija) za vrijeme Tutmozisa IV (1388. pr.Kr.).

No pošto je Jakov od 1400. pr.Kr. u Egiptu, to znači da je Josip došao na utjecajnu poziciju par godina prije toga. Prema našem računanju, prestanak neprijateljstava između Egipta i Neharina svakako prestaje s drugom kampanjom Amenofisa II, a početak prave suradnje nastupa s dolaskom na vlast Tutmozisa IV, 1388-1378. pr.Kr. No to ne znači, da Amenofis II nakon svoje druge kampanje nije uvidio besmislenost ratovanja s Indoarijancima i Huritima. Možda izvještaj u Bibliji o boravku Jakova u Egiptu zadnjih sedamnaest godina njegovog života, znači da su muke ratnih zarobljenika iz Amenofisove druge kampanje 1413. pr.Kr. prestale već oko 1402. g.pr.Kr, te da je već oko 1400. g.pr.Kr. bilo moguće useljavanje stanovništva iz Hurua u Egipat na ekonomskoj bazi.

JOSIP

Jakov je volio od svih sinova najviše Josipa. Zbog toga njegova braća postanu strašno ljubomorni na njega. Jednom kad su njegova braća čuvala stada u okolici Šekema, krene po nalogu svoga oca i Josip za njima, ali ih ne nađe tamo nego u Dotanu. Oni ga zbog ljubomore bace u čatrnju, a zatim ga prodaju trgovcima Jišmaelcima ili Midjancima. Ocu su kasnije rekli da su ga rastrgale divlje zvijeri. Ti trgovci ga odvode u Egipat i prodaju Potifaru, faraonovom zapovjedniku straže.

Lijevo: Josipovo kretanje (vjerojatno iz Ber Šebe) do Šekema, a zatim do Dotana (A) označava put operacija u pobuni protiv egipatske vlasti: vjerojatno opsjedanje i zyauzimanje Šekema, a zatim opsjedanje Dotama. Datiranje pobune: 1413. g.pr.Kr.

(B) Druga kampanja Amenofisa II. 1413. g.pr.Kr.

Indoarijansko-huritske snage operiraju protiv egipatskih snaga na sjeveru oko Šekema, a zatim oko Dotana u drugoj pobuni u Huruu protiv Amenofisa II. Dotan je bio egipatska utvrda još iz vremena Tutmozisa III. Ovo se očito događa za vrijeme druge ratne kampanje Amenofisa II u Kanaanu, kada je Amenofis uspio doći samo do Galilejskog jezera, što govori da su gradovi južne Sirije (Hurua) tada bili ponovno u huritskoj vlasti. Ta je kampanja bila devete godine njegove vladavine tj. 1413. g. pr.Kr, a nakon te kampanje Amenofis nije poduzimao više nikakve nove akcije protiv Hurua.

Za vrijeme pohoda indoarijansko-huritskih snaga iz Beer Šebe na područje Šekema i Dotana, zarobljeni su dijelovi tih snaga. Josip predstavlja ratne zarobljenike koje je Amenofis II odveo u Egipat.

Evo pobjedničkog zapisa Amenofisa II s toga pohoda na steli u Memfisu, gdje Amenofis piše o toj kampanji samo u superlativima:

GODINE 9, TREĆEG MJE-SECA PRVOG GODIŠNJEG DOBA, DANA DVADESET-PETOG. NJEGOVO VELIČAN-STVO KRENU NA RETENU NA DRUGU POBJEDNIČKU VOJNU PROTIV GRADA AFEKA. ON SE PREDADE A FARAON IZVOJŠTI VELIKU POBJEDU – ŽIVIO, NAPREDOVAO, ZDRAV NAM BIO!

NJEGOVO JE VELIČANSTVO POŠLO NAPRIJED U BOJNIM KOLIMA OBORUŽANO RAZNIM ORUŽJEM PROTIV GRADA JEHEMA. SAD JE VELIČANSTVO ZAUZELO NASELJA MEPESENA SKUPA S NASELJIMA U HETŽENU – DVA GRADA ZAPADNO OD SOKA. SAD VLADAR BIJAŠE LJUTIT KAO BOŽANSKI SOKO; KONJI MU LETJAHU KAO NEBESKA ZVIJEZDA (KOMETA). NJEGOVO VELIČANSTVO UĐE (U GRAD) I TAMOŠNJE VLADARE, NJIHOVU DJECU I NJIHOVE ŽENE ODVEDE KAO ŽIVE ZAROBLJENIKE, ISTO KAO I NJIHOVE SLUGE I SVU NJIHOVU IMOVINU, BEZ OSTATKA: STOKU, KONJE I SVU SITNU STOKU KOJA IĐAŠE PRED NJIM…

NJEGOVO JE VELIČANSTVO U ZORU KRENULO NAPRIJED NA BOJNIM KOLIMA PROTIV GRADA ITERENA, A ISTO TAKO I MIGDOL-YENA. TAD JE NJEGOVO VELIČANSTVO – ŽIVIO, NAPREDOVAO, ZDRAV NAM BIO! – PREVLADALO KAO SEKHMET, KAO MONTU U TEBI. OTAMO JE ODVELO NJIHOVIH PRINČEVA: 34; MERUI (MARIJANUA): 57; ŽIVIH AZIJATA: 231; RUKU: 372; KONJA: 54; BOJNIH KOLA: 54; TE KAO DODATAK SVO RATNO ORUŽJE, SVAKOG TJELESNO SPOSOBNOG ČOVJEKA IZ RETENUA, NJIHOVU DJECU, NJIHOVE ŽENE I NJIHOVU IMOVINU.

ZATIM JE NJEGOVO VELIČANSTVO VIDJELO ISTINSKI BOGATU PLJAČKU, ONE OD KOJIH SU NAPRAVILI ŽIVE ZAROBLJENIKE I DVA JARKA OKO SVEGA TOGA. NJIH SU NAPUNILI VATROM I NA SVE JE TO NJEGOVO VELIČANSTVO PAZILO ZA VRIJEME DNEVNOG SVJETLA DOK JE NJEGOVA BOJNA SJEKIRA BILA U NJEGOVOJ DESNOJ RUCI; SAMO, BEZ IJEDNOG VOJNIKA KOJI BI BIO S NJIM DOK JE NJEGOVA VOJSKA BILA DALEKO OD NJEGA, DALEKO DA BI MOGLA ČUTI VIKU FARAONA. U SVITANJE DRUGOG DANA, U ZORU, NJEGOVO JE VELIČANSTVO OTIŠLO NAPRIJED OPREMLJENO OPREMOM MONTUA.

DAN PROSLAVE KRALJEVSKE KRUNIDBE NJEGOVOG VELIČAN-STVA: ANAHARATH JE BIO OPLJAČKAN. POPIS PLIJENA NJEGOVOG VELIČANSTVA TOGA DANA: ŽIVIH “MARIJANU”: 17; DJECE PRINČEVA: 6; ŽIVIH AZIJATA: 68; (ODSJEČENIH) RUKU: 123; ZAPREGA: 7; BOJNIH KOLA OD SREBRA I ZLATA: 7; KAO DODATAK SVO NJIHOVO BOJNO ORUŽJE; BIKOVA: 443; KRAVA: 370; TE STOKE SVAKE VRSTE BESKONAČNO MNOGO. TAD JE VOJSKA POKAZALA ISTINSKI VELIK PLIJEN, BESKONAČNO VELIK.

NJEGOVO VELIČANSTVO STIŽE U HUAKTI. PRINC GEBE-ŠUMENA ČIJE JE IME BILO QAQA BIO JE DOVEDEN (PRED NJEGOVO VELIČANSTVO) ISTO KAO I NJEGOVA ŽENA, NJEGOVA DJECA I SVA NJEGOVA PRATNJA. JEDAN DRUGI PRINC BIO JE IMENOVAN NA NJEGOVO MJESTO.

NJEGOVO VELIČANSTVO STIŽE U GRAD MEMFIS SA SRCEM KOJE JE UTAŽILO GLAD ZA SVIM TIM ZEMLJAMA, ZA SVIM ZEMLJAMA POD SUNCEM. POPIS PLIJENA KOJE JE NJEGOVO VELIČANSTVO ODVELO (OTAMO): PRINČEVA IZ RETENUA: 127; BRAĆE PRINČEVA: 179; APIRU: 3.600; KHARU: 36.300; ŽIVIH SHASU: 15.200; ŽIVIH NEGESA: 15.070; TE DRUGIH ODRASLIH K TOME: 30.652; UKUPNO: 89.600 LJUDI, TE BESKONAČNO MNOGO NJIHOVIH DOBARA; SVU SITNU STOKU KOJA JE PRIPADALA NJIMA I BESKONAČNO MNOGO STOKE SVAKE VRSTE; BOJNIH KOLA OD SREBRA I ZLATA: 60; OBOJENIH BOJNIH KOLA: 1.032; TE KAO DODATAK SVO BOJNO ORUŽJE, UKUPNO 13.050; (SVE JE TO VELIČANSTVO OSTVARILO) KROZ SNAGU SVOG UZVIŠENOG OCA, NJEGOVOG VOLJENOG, ONOG KOJI JE MAGIČNI ZAŠTITNK – AMONA – KOJI MU JE DAO HRABROST…”

Zapis na steli u Memfisu.

Amenofis II (lijevo) izvještava da je u ovoj drugoj kampanji u Retenuu tj. Huru, odnosno u Palestini, južnoj Siriji i Transjordaniji, zarobio i doveo u Egipat ukupno 89.600 zatvorenika, od čega je bilo prinčeva 127, njihove braće 179, 3.600 Apiru (Indoarijanaca), 36.300 Kharu (Hurita), 15.070 Negesa (pripadnika raznih plemena sa Gornjeg Eufrata), 15.200 Shasu (beduina, Semita), te 30.652 ostalih odraslih (članova njihovih obitelji).

SINOVI IZRAELA

Ako su Indoarijanci i Huriti, učesnici u prvoj pobuni u Huruu protiv Amenofisa II, nosili ime “Izrael” (Borci Ela) onda su Apiru, Kharu, Neges i Shasu, učesnici u drugoj pobuni protiv Amenofisa II, nosili ime “Sinovi Izraela.”

APIRU I KHARU : MANAŠE I EPHRAIM

Apiru i Kharu, Indoarijanci i Huriti vratili su se iz Mitanija, Neharina: Jakov se vratio iz Neharajima, da bi podigli prvu pobunu protiv Amenofisa II. Sina prvijenca Jakova i njegove voljene žene Rahele rođenog u Naharajimu, Josipa (pleme Iysipi) kao i njegove sinove rođene u Egiptu, identificiramo kao idnoarijansko-huritske etnose sa Gornjeg Eufrata:

U Egiptu je Josip svome prvorođencu dao ime Manaše “jer je Bog dao – reče – te sam zaboravio svoje teškoće i svoj očinski dom” (Post. 41:51). Ime Manaše kao i ovaj navod odnosi se na Menti, Mentu, Mitani, jer je Mitani bio “očinski dom” iz kojega su Indoarijanci, Apiru, krenuli u ekspanziju na zapad. Apiru (Hapiri) zato su prvorođenac, jer su kao najvažniji etnos pokrenuli ekspanziju nakon dolaska Huritima na Gornji Eufrat.

Smatramo također da je pleme Manaše u pjesmi Deborinoj navedeno pod imenom Makir … iz koga stupaju glavari (Suci, 4:14). Ti glavari bili su indoarijanski prinčevi unutar indoarijansko-huritskog naroda, a navedeni su kao indoarijanski prinčevi iz Retenua (Huru) u Pismima iz Amarne.

No etnos Menti, Mentu, Mitani – pleme Manaše – odnosno Apiru, sigurno nisu nastali u Egiptu diobom plemena Josip na dva dijela u Egiptu, isto kao ni Kharu, Huriti, nego su postojali već od davno ranije.

Drugorođenom sinu Josip nadjene ime Efrajim “jer Bog me je – reče – učinio rodnim u zemlji moje nevolje” (Post. 41:52). Ovo ime kao i navod odnosi se na Kharu, Hurite koji su činili najviše, čak 51,7% ukupno zarobljenih boraca Ela u drugoj pobuni protiv Amenofisa II ili “Sinova Izraela”. Efrajim je drugorođeni sin zato, jer su u simbiozi Indoarijanaca i Hurita, Kharu sačinjavali masu, dok su Indoarijanci vladali kao aristokracija unutar njih i nad njima. Zbog brojnosti Hurita u Palestini i jugozapadnoj Siriji, prozvala se ta zemlja Huru ili Kharu.

Također smatramo da je ime Efrajim u Bibliji nastalo deformacijom imena Kharu … Kharajim u ime Ephraim, a značenje tog opisnog imena dolazi od pojma rodan. Na taj način smatramo da je u Bibliji sakriven povijesni indoarijanski i huritski etnos: Menti, Mitani…Apiru ispod imena Manaše, a Kharu ispod imena Ephraim. Oni oboje koji su osvojili Egipat pod imenom Hiksi i naselili zemlju Huru ili Kharu, nisu smjeli biti navedeni kao najvažniji etnosi u Bibliji, jer je njihova nacionalna povijest prerađena kao povijest pojedinaca patrijarha Hebreja i njihovih obitelji. Da bi se njihova povijesna uloga sakrila, Manaše i Efrajim (Apiru i Kharu), prema Bibliji, nastali su tek u Egiptu diobom plemena Josip – i to kao najzadnji u nastanku od svih plemena Izraela.

Isto tako smatramo da se naziv iz Biblije Efraimova gora odnosi na planinski predio Kharu poznat iz egipatskih zapisa, a zemlja Hebreja iz koje je Josip bio silom odveden u Egipat (Post. 40:15), da se odnosi na zemlju Huru ili Kharu.

Za neka plemena nememo evidencije da su ikada postojala: Reuben (pleme Reubani?), Zebulon (pleme Zebulani? … Buljani?) ili da su postojala pod tim imenima. Neka su plemena u Bibliji dobila ime po bogovima i boginjama, te smatramo da su to bili etnosi srodni Indoarijancima i Huritima koji su naselili područja: Ašer u Retenuu (Libanonu) na obali mora oko Tira do Sidona te u unutrašnjosti do Hermona i Lebo Hamata; Gad u Gileadu na istočnoj obali Jordana (Gad je pod imenom Gilead naveden u pjesmi Deborinoj), Naftali na visoravni oko Bet-Šemeša i Bet-Anata itd.

Pleme Šimun (pleme Bani-Simal), došlo je u Huru kasnije od ostalih isto kao i dio plemena Juda.

NEGES : BANI-YAMINA I BANI-HANU

Indoarijancima i Huritima u drugoj su se pobuni u Huruu priključili Neges (Nukshashe iz zemlje Nuges ili Nuhassi u Sjevernom Libanonu i sjeverozapadnoj Siriji), te beduini Semiti Shasu iz područja oko Mrtvog mora. Dolazak Negesa u Huru identificiramo kao rođenje Benjamina, posljednjeg sina Jakovljeva u Kanaanu (Huru). Benjamin je na rođenju dobio dva imena: Ben Oni i Benjamin, što identificiramo kao dolazak plemena Bani-Hani i Bani-yamina u Huru.

PORIJEKLO JUDE OD PEREZA, ZERAHA I ŠELE

Josipov brat Juda, oženio se nekom Kanaankom čiji se otac zvao Šua. S njom je imao sinove Era, Onana i Šela. Er se oženio Tamarom, ali je nakon nekog vremena umro bez djece. Zatim je Juda Tamaru dao Onanu, ali on nije htio imati djece s Tamarom, nego je sjeme puštao na zemlju. Šela je bio premlad da bi mogao imati posla s Tamarom. Na kraju se Tamara preobukla u prostitutku i lukavstvom začela blizance od svoga svekra Jude. Prvi kada se trebao roditi pružio je ručicu napolje i babica mu je zavezala crven konac oko ruke govoreći: “Ovaj je izišao prvi.” No on se povukao unutra i iziđe njegov brat, a babica reče na to: “Kakav ti proder napravi!” te mu stoga nadjenoše ime Perez. Poslije iziđe njegov brat koji je imao crven konac oko ruke. Njemu dadoše ime Zerah. No Juda s Tamarom više nije imao posla.

Prema jednom tumačenju ovo govori o Indoarijancima i Huritima koji su se miješali s Kanaankama, beduinkama sa područja južno od Mrtvog mora ili su imali djecu s posvećenim kanaanskim hramskim prostitukama. Na taj način bila je stvorena miješana populacija kasnije nazvana pleme Juda.⁽³⁸⁾ Da se podsjetimo i Ezav se oženio ženama druge nacionalnosti, Hetitkinjama, pa je od te veze nastalo miješano stanovništvo Edoma u brdskom kraju Seiru u kojemu je zatim vladalo indoarijansko-huritsko plemstvo (tj. knezovi Hurijaca; Post. 36:29-30). Za razliku od ove miješane populacije, miješana populacija nazvana kasnije pleme Juda, dovodi ovom pričom, prema nekim tumačenjima, Indoarijance i Hurite u direktnu vezu s posvećenim hramskim prostitutkama q’dēšōt.

U vezi q’dēšōt treba reći da su Indoarijanci i Huriti kad su došli pod imenom Hiksi u Egipat, donijeli sa sobom golu boginju Qadeš koja je u Egiptu bila poznata pod imenima: “Aštar od Kharu”, “Nebeska kraljica, Ljubavnica dviju zemalja” i Ljubavnica svih bogova”, isto kao i boga Baala. Tu boginju su kasnije Egipćani prikazivali u društvu sa bogom rata Rešepom (Tešub) i bogom plodnosti Minom, koji je prikazivan u itifaličnoj pozi.

Mi smatramo da se ime oca Kanaanke s kojom se oženio Juda, Šua, odnosi na beduinsku semitsku populaciju Shutu ili Shasu (Šutu ili Šasu). Ime Tamare odnosi se na toponim Tamar koji se nalazi južno od Mrtvog mora i zapadno od Arabe, velikog prosjeka koji vodi od Mrtvog do Crvenog mora i Arapskog poluotoka, gdje je to beduinsko stanovništvo bilo domicilno. Navedena priča o smrti dvaju Tamarinih supruga koji s njom nisu imali ili nisu željeli imati djece u vrijeme prije odvođenja Josipa u Egipat, odnosi se na poginule ili zarobljene i odvedene Shasu borce u dvije pobune protiv Amenofisa II, 1415. i 1413. g.pr.Kr, zbog čega je područje Tamar opustjelo. Odsustvo odraslih muškaraca, personalizira najmlađi Judin sin, Šela, koji je tada bio još dijete. Zbog ubijenih i odvedenih boraca Shasu, preostala beduinska populacija više nije mogla napučiti područje Tamar (prema Bibliji Šela je bio premlad pa ga zbog toga Juda nije oženio Tamarom). Lukavstvo Tamare do kojeg je došlo u vrijeme kada je Šela odrastao, a Juda ga svejedno nije dao Tamari (oko 1405. pr.Kr.), u vrijeme dok se Josip nalazio u Egiptu (Apiru, Kharu, Neges i Shasu u Egiptu), te nakon toga rođenje njenih sinova koje je začela s Judom, govori o naseljavanju toga područja novopridošlom populacijom beduina Semita: ime blizanaca koje je Tamara rodila, Pereza i Zeraha, određuju mjesta od kuda su novi beduini krenuli u selidbu:

Zerah sa obližnjeg potoka Zared u Edomu – Edom je bio “riđi” jer je imao crvenu zemlju; zbog toga je babica zavezala Zerahu crveni konac oko ruke pri rođenju. Ovdje se radi se o beduinskom rodu Kenaz ili Kenijcima, koji su zbog blizine trebali stići prvi a nisu, te Perez koji je trebao doći drugi a došao je prvi: on je “napravio proder,” tj. smatramo da su beduini Semiti koje je simbolizirao Perez prošli kroz Arabu i doselili se na lokalitet Tamar. Pretpostavlja-mo da su pripadali plemenu Dedan (Džedan, Žedan) sa istoimenog lokaliteta u sjeverozapadnoj Arabiji: od toga imena smatramo da je nastalo ime Juda i Judeja: Dedan (Džedan, Žedan)… Jedda (Džeda) … Duda… Juda … Judeja.

Doseljenje beduina Semita na područje Tamar 1) beduini plemena Dedan (čit. Džedan, Žedan) sa istoimenog lokaliteta na Arapskom poluotoku pretpostavljamo da su prošli su kroz Arabu i došli na područje Tamar. 2) beduini plemena Kenaz, Kenijci, pošli su sa potoka područja Zared u Edomu.

To što su Zerah i Perez u toj priči blizanci, govori da su doseljeni beduini Semiti iz Edoma i Arapskog poluotoka, ukoliko smo dobro detektirali tu priču, genetski bili vrlo srodni.

Kasnije kad je Izrael (Jakov) otišao sa svojim sinovima Josipu u Egipat, među njima je bio i Juda sa svojim sinovima Šelom, Perezom i Zerahom. Od te trojice nastalo je prema Bibliji kasnije cjelokupno pleme Juda.

PRVI DIO RAZDOBLJA JOSIPA 1413-1388. (SAŽETAK)

Josip se rodio oko 1430. g. pr.Kr. za vrijeme izbjeglištva Jakovljeva u Naharajimu i živio je 110 godina (1430-1320) i predstavlja sudionike u drugoj pobuni protiv Amenofisa II u Huruu 1413. g.pr.Kr.: Apiru, Kharu, Neges i Shasu, kao i njihovo odvođenje u Egipat kao ratnih zarobljenika nakon sloma te pobune. Prvi dio razdoblja Josipa obuhvaća također Josipov zatvor u Egiptu odnosno zarobljeništvo Apiru, Kharu, Neges i Shasu u Egiptu za vrijeme preostalog dijela vladavine Amenofisa II.

Ostaje da obradimo jačanje njegovog utjecaja u Egiptu odnosno jačanje indoarijansko-huritskog utjecaja, uspinjanje prema vlasti i samu vlast. To je drugi dio razdoblja Josipa kojeg datiramo 11388-1320. i to ćemo obraditi u III Dijelu.

Knjige i blog Tihomira Mikulića

OTVORENI PEČATI

Identifikacija Indoarijanaca i Hurita kao Patrijarha (Svezak 1, II. dio, III)