PRILOG 1. U OČEKIVANJU MESIJE: NEKI PRIMJERI IZ PROŠLOSTI
MESIJE I MESIJANSKI POKRETI
1. NEKI PRIMJERI IZ PROŠLOSTI
Popis ljudi koji su tu titulu priželjkivali, ili su se sami proglasili za Mesiju, ili su ih proglasili njihovi sljedbenici,
I. STOLJEĆE PR.KR.
Juda sin Ezekije. Njegovog je oca Ezekiju dao ubiti kralj Herod, zbog čega je bio optužen pred židovskim Velikim vijećem i Hirkanom (njegova se hasmonejska obitelj uzbudila zbog tog ubojstva, vjerojatno zbog rodbinskih veza s Ezekijom). Juda sin Ezekije priželjkivao je kraljevsko dostojanstvo, zbog, kako Josip kaže ”svoje pretjeranosti u nanošenju šteta”, dok njegovu rodbinsku vezu s hasmonejcima ne spominje. Za njega smatramo da je bio identičan Judi Galilejcu, koji je ubijen 3. ili 2. g.pr.Kr.
Šimun iz Pereje. Njega su njegovi ljudi proglasili za kralja te je on stavio kraljevski dijadem na svoju glavu, smatrajući pri tome da je on najprikladniji za kraljevsku čast. On je spalio kraljevsku palaču u Jerihonu, kao i mnoge druge palače i zgrade po čitavoj Judeji. No u bitci ga je pobijedio Grat sa zajedničkim herodovskim i rimskim snagama te je mu dao odrubiti glavu 3. g.pr.Kr.
Athrong, koji iako nije imao plemenite pretke, također je stavio dijadem na svoju glavu i bio proglašen za kralja. On je, zajedno sa svojom braćom, pobio brojne Rimljane. Ubijen je 3. g.pr.Kr.
I. STOLJEĆE
Yeshu ha-Notzri, Isus Nazaren, Isus iz Nazareta, sin Josipa prema zakonu (3.g.pr.Kr. – 30. g.); Međutim, smatramo da je bio fizički sin Jakova s nadimkom Panter iz Lukinog rodoslova, prema tome iz Davidove dinastije. On je jedini od svih Mesija za sebe tvrdio da je Pomazanik Duhom (Lk. 4:18-21), a i drugi (Petar) su to tvrdili (Dj. 10:37-38), te da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Svi ovdje drugi navedeni Mesije priželjkivali su i borili se za kraljevstvo ovome svijetu. Židovi koji su smatrali da je Isus Mesija bili su prvi kršćani, poznati i kao židovski kršćani. Procjenjuje se da u svijetu danas živi 2,5 milijardi kršćana, što čini Isusa iz Nazareta najpoznatijim Mesijem. Muslimani također vjeruju da je Isus bio Mesija, ali ne i Sin Božji.
Egipćanin (oko 58. g.) o kome piše Josip: ”Tamo je bio i jedan egipatski lažni prorok koji je Židove jače uzbudio nego oni prije (koji su vodili ljude u divljinu). On je bio varalica, a također se i lažno prikazivao kao prorok te je poveo sa sobom 30.000 ljudi koje je zaveo. Njih je iz divljine odveo na brdo koje se zove Maslinsko brdo te je bio spreman da s tog mjesta silom prodre u Jeruzalem. Nakon što bi to učinio i osvojio rimski garnizon i narod, namjeravao je da gospoduje nad njima uz pomoć svoje garde koja je s njime trebala prodrijeti u grad. No Feliks je preduhitrio njegovu namjeru i suprotstavio mu rimske vojnike, dok mu je (Feliksu) narod toliko pomagao u njegovom napadu protiv njih, da je, kad je došlo do borbe, Egipćanin s nekolicinom pobjegao te je većina onih koji su bili s njim bila uništena ili zarobljena, dok se ostatak mnoštva raspršio, svaki svojoj kući te su se tamo sakrili” (Židovski rat, II. 13/4-5).
Manahem, sin Jude Galilejca. To što se Judin sin Manahem zakraljio na početku rata 66. g. u Jeruzalemu, govori da je on morao potjecati iz hasmonejske obitelji (odnosno Davidove obitelji), isto kao i Šimun sin Giore, zadnji zakraljeni mesijanski pretendent u Jeruzalemu (pretpostavljamo unuk Jude Galilejca), jer se teško može pojmiti da bi netko, tko nema genetskih dinastičkih preduvjeta stavio dijadem na svoju glavu i zakraljio se, a da Josip to ne bi naveo, kao što je to naveo za Athronga koji je stavio dijadem na svoju glavu, a bio je bez plemenitih predaka. Zato, ako se neki od pobunjeničkih vođa zakraljio, bez da Josip pritom navede negativne konotacije kakvu je dao za Athronga, onda to znači da su svi oni imali plemenite pretke odnosno da im je, u krajnjem slučaju, David bio zajednički predak.
Moguće da je taj Manahem vođa sikara bio identičan Egipćaninu, vođi sikara koje je rastjerao Feliks (oko 58. godine), poubijavši ih pet stotina i dvjesto zarobivši, dok je Egipćanin pobjegao te se više nije pojavljivao (Židovski rat, II. 13/4-5; Dj. 21:38).
Međutim, ubrzo nakon što se Manahem sin Jude Galilejca 66. godine zakraljiio, ubio ga je Eleazar, sin velikog svećenika Ananije.
Šimun sin Giore. On je za vrijeme I. Židovskog rata nekoliko godina boravio kod Eleazara sina Jaira, unuka Jude Galilejca i vođe sikara u Masadi. Šimun se na samom kraju rata zakraljio, zbog čega pretpostavljamo da je po majčinoj liniji imao davidovsko podrijetlo i rodbinsku (dinastičku) vezu s Judom Galilejcem. Pogubljen je u Rimu za vrijeme Titovog trijumfa 70. godine.
II. STOLJEĆE
Nakon uništenja Hrama u Jeruzalemu pojava mesija je na neko vrijeme prestala. No šezdesetak godina kasnije dogodio se mesijanski pokret velikih razmjera, II. Židovski rat protiv Rimljana.
Šimon bar Kokhba (također: Bar Kosiba) (? – umro, oko 135.), vodio je ustanak protiv Rima oko 132-135. Rabbi Akiba je Šimuna Bar Kokhbu nazvao Mesijom na temelju Br. 24:17: “Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže. On Moabu razbija bokove i svu djecu Šetovu zatire!” i Hag. 2:21-22: “Ja ću potresti nebesa i zemlju! Oborit ću prijestolja kraljevstvima i uništit ću moć kraljevima naroda” (Talmud, traktat Sanhedrin 97b). Neki su sumnjali u Akibinog Mesiju, ali bar Kokhba je vodio pobunu i osnovao kratkotrajnu židovsku državu. Ubijen je u opsadi Betara, što je bila posljednja bitka II. Židovskog rata koji je opustošio Judeju.
III. STOLJEĆE
Mojsije sa Krete. Neuspješan završetak rata Bar Kokbe ugasio je kroz neko vrijeme mesijanske pokrete, ali su mesijanske nade ipak ostale. U skladu s proračunima koji su pronađeni u Talmudu, očekivalo se da će se Mesija pojaviti 440. godine (Sanh. 97b) ili 471 (‘Ab. Zarah 9b). Ovo očekivanje, povezano s poremećajima u Rimskom Carstvu nakon neko-liko invazija, možda je potaknulo nade u dolazak Mesije. Mojsije sa Krete pojavio se otprilike u to vrijeme, te je uvjerio mnoge Židove u svom pokretu. Obećao je da će on, poput drevnog Mojsija, ljude voditi kroz more natrag u Izrael. Oko 440–470. g. njegovi su sljedbenici, uvjereni u to prodali svoj imetak i čekali obećani dan te su se po njegovoj zapovijedi mnogi bacili u more kako bi se vratili u Izrael. Pri tome su mnogi pronašli smrt, dok su se drugi uspjeli spasiti, a sam je navodni Mesija nestao. Sokrat iz Carigrada napisao je da je Mojsije sa Krete pobjegao, dok kronika Ivana Nikijevog tvrdi da je on nestao u moru. On je sam sebe nazivao Mojsije, dok kronika navodi njegovo stvarno ime ‘Fiskis’.
VII. STOLJEĆE
Nehemiah ben Hushiel (ubijen u Jeruzalemu 614.).
Nepoznati mesijanski aspirant. Kronika u Khuzistanu navodi nekog nepoznatog mesijanskog aspiranta koji se pojavio usporedo sa muslimanskim osvajanjem Khuzistana. Ovaj Mesija predvodio je Židove u uništavanju brojnih kršćanskih crkava u Iraku i obalnom Iranu.
VIII. STOLJEĆE
Aspiranti na titulu Mesije koji su slijedili na Orjentu, istodobno su bili religiozni reformatori čiji je rad utjecao na Karaizam. Oni su se pojavili u prvom dijelu 8. stoljeća u Perziji:
Isḥaḳ ben Ya’ḳub Obadiah Abu ‘Isa al-Isfahani iz Ispahana, poznat kao Abu Isa. On je živio u vrijeme vladavine Marwana II (744–750), te je tvrdio da je posljednji od pet Mesijinih prethodnika i da ga je Bog odabrao da oslobodi Izrael. Okupivši veliki broj sljedbenika pobunio se protiv kalifa u Perziji. Poražen je i ubijen u Rai. Njegovi su sljedbenici tvrdili da je bio nadahnut, nudeći kao dokaz činjenicu da je pisao knjige – iako je bio nepismen. Osnovao je prvu sektu koja je nastala u judaizmu nakon uništenja Hrama, ‘Isawiyya i katkada je povezivan s rastom Shia Islam.
Yudghan, zvani “Al-Ra’i” (“pastir stada svoga naroda”), živio je i naučavao u Perziji u prvoj polovici 8. stoljeća. Bio je učenik Abu Ise koji je nastavio vjeru nakon što je Isa ubijen. Proglasio se prorokom, a učenici su ga smatrali Mesijom. Došao je iz Hamadana i naučavao nauk za kojeg je tvrdio da ga je primio kroz proročanstvo. Prema Shahristaniju, protivio se antropomorfizmu, predavao doktrinu o slobodnoj volji i smatrao da Tora ima alegorijsko značenje pored doslovnog. Upučivao je svoje sljedbenike da vode asketski život, da se suzdržavaju od mesa i vina te da se često mole i poste, slijedeći u ovome njegovog učitelja Abu ‘Isu. Smatrao je da je poštivanje subote i blagdana samo pitanje sjećanja. Nakon njegove smrti, njegovi su sljedbenici osnovali sektu Yudghanice, te su vjerovali da nije umro, nego da će se vratiti na neki budući datum.
Serene (njegovo se ime u izvorima različito navodi kao Sherini, Sheria, Serenus, Zonoria, Saüra, Severus). On je bio Sirijac, rođen kao kršćanin te je propovijedao u okrugu Mardin između 720. i 723. Neki kršćanski izvori koji razmatraju povijest Teofila, izvješćuju da se “Sever” proglasio Mesijom; Zuqnin kronika izvještava da je on sam sebe proglasio Mojsijem “ponovo poslanim na spasenje Izraela”. Serene je obećao “da će Židove odvesti u pustinju, kako bi ih zatim upoznao s nasljeđem obećane zemlje koju će oni posjedovati kao i prije”. On je više bio “prorok poput Mojsija”, nego kao davidski “pomazanik”. Neposredan povod za njegovo pojavljivanje možda je bilo ograničenje slobode Židovima od strane kalifa Omara II. (717–720.) i njegova prozelitska nastojanja. Serene je imao sljedbenike čak i u Španjolskoj, gdje su Židovi trpjeli pod ugnjetavajućim oporezivanjem novih arapskih vladara. Mnogi od njih napustili su svoje domove zbog novog Mojsija, te su ti Židovi umjesto Arapima porez desetine platili Sereni. Kao i Abu ‘Isa i Yudghan, Serene je također bio vjerski reformator. Prema Natronai b. Nehemiahu, gaonu Pumbedita (719–730), Serene je bio neprijateljski raspoložen prema zakonima rabinskog judaizma. Njegovi su sljedbenici zanemarivali prehrambene zakone, rabinski utemeljene molitve i zabranu “vina libacije”; radili su drugog dana blagdana; nisu pisali dokumente o sklapanju braku i razvodu u skladu s Talmudskim propisima, te nisu prihvatili Talmudsku zabranu braka bliskih rodjaka. Serene je nakon toga uhićen. Pred kalifom Yazidom II. izjavio je da je postupao samo u šali, nakon čega je bio predan Židovima na kaznu. Natronai je postavio kriterije po kojima bi se Serenini sljedbenici mogli pridružiti sinagogi, a većina spomenutih sljedbenika tada je to vjerojatno učinila.
XII. STOLJEĆE
Pod utjecajem križarskih ratova broj Mesija se povećao, a u 12. stoljeću bilo ih je mnogo:
Jedan neimenovani pojavio se u Francuskoj (oko 1087.), a ubili su ga Francuzi.
Drugi se pojavio u provinciji Córdoba (oko 1117.).
Moses al-Dar’i, marokanski učitelj, stekao je veliku sljedbu. Bio je uvjeren da će Mesija osloboditi Židove u almoravidskim zemljama na Pashu 1127.
Neimenovani jemenski Mesija. On je djelovao u vrijeme kad su muslimani ulagali odlučne napore da konvertiraju jemenske Židove na islam. Proglasio je tadašnje nesreće prethodnicom nadolazećeg mesijanskog kraljevstva te je pozvao Židove da razdijele svoje imanje siromašnima. Propovijedao je pokajanje te da će oni koji su svoj zemaljski imetak dali siromašnima, steći blago na nebu. Ovaj anonimni kandidat za Mesiju bio je predmet Maimonidesova Iggereta Temana (Pisma u Jemen). Djelovao je kroz godinu dana, kada su ga muslimanske vlasti uhitile i odrubili mu glavu na njegov vlastiti prijedlog, kako bi mogao dokazati istinost svoje misije povratkom u život. Ništa se dalje od toga ne spominje u Maimonidesovom “Iggeret Teman”.
David Alroy ili Alrui i mesijanski pokret u Kazariji u XII. stoljeću. Začetnik tog pokreta bio je kazarski Židov Solomon ben Duji (ili Ruhi ili Roy), komu su pomagali njegov sin Menahem i palestinski pisac. ”Oni su pisali svim Židovima, u blizini i daljini, u svim zemljama oko njih. … Govorili su da je došlo vrijeme u kojem će u svetom gradu Jeruzalemu Bog okupiti Izrael, Njegov narod iz svih zemalja, i da je Solomon ben Duji, Ilija, a njegov sin Mesija”.
Dvadeset godina kasnije (oko 1160.) Menahem je uzeo ime David al-Roy i titulu Mesije te preselio pokret u Kurdistan. Tu je David okupio oružanu silu sastavljenu od Kazara i lokalnih Židova i zauzeo stratešku utvrdu Amadie, sjeveroistočno od Mosula. Odatle se nadao da će krenuti na Edesu, a onda preko Sirije do Svete zemlje.
Jedan od njegovih glasnika došao je u Bagdad i davao naputke ondašnjim Židovima da se određene noći okupe na svojim ravnim krovovima, odakle će oblacima biti prebačeni u Mesijin tabor.
Ali rabinska hijerarhija u Bagdadu, bojeći se odmazde, zauzela je neprijateljsko stajalište prema lažnom Mesiji i zaprijetila mu izopćenjem. David al-Roy bio je umoren za vrijeme spavanja, navodno od strane vlastitog tasta, koga su potkupili da to učini.
Prema jednoj teoriji, taj je David (a ne kralj David) koristio kazarski simbol šestokraku zvijezdu u svojoj vojnoj kampanji (Y Davidova zvijezda) te je ona s vremenom postala Židovski nacionalni simbol i sada se nalazi na židovskoj zastavi (Arthur Koestler, Kazari – 13. židovsko pleme?, str. 140-142).
XIII. STOLJEĆE
Abraham ben Samuel Abulafia (rođ. 1240. – posl 1291.), kabalist. S njime je započeo niz navodnih Mesija na čije su djelovanje duboko utjecale njihove kabalističke špekulacije. Zbog svojih mističnih studija Abulafia je najprije vjerovao da je prorok, te je u proročkoj knjizi koju je objavio u Urbinu (1279.), izjavio da mu se Bog obratio. Smatra se, iako nije dokazano, da se u Mesini na otoku Siciliji, gdje je bio dobro primljen, proglasio Mesijom i najavio 1290. godinu kao godinu početka mesijanskog doba. Solomon ben Adret, na koga je upućena žalba zbog tvrdnji Abulafie, osudio ga je i neke su zajednice okrenule protiv njega. Progonjen na Siciliji, otišao je na otok Comino, blizu Malte (oko 1288.), još uvijek potvrđujući u svojim spisima svoju misiju. Njegov kraj je nepoznat. Dvojica njegovih učenika, Joseph Gikatilla i Samuel, obojica iz Medinacelija, kasnije su tvrdili da su proroci i čudotvorci. Potonji je na mističnom jeziku u Ayllonu u Segoviji predviđao dolazak Mesije.
Nissim ben Abraham (?), Drugi pojedinac koji je iznosio tvrdnje da je prorok, djelovao je u Avili oko 1295. Njegovi su sljedbenici govorili o njemu da ga je, iako je bio neznalica, anđeo iznenada obdario snagom da napiše mistično djelo, ”Čudo od mudrosti”, zajedno s komentarom na nju. Ponovno je bio upućen apel Solomonu Ben Adretu, koji je sumnjao u Nissimovu proročku pretenziju i zahtijevao je pažljivu istragu. Prorok je ipak nastavio sa svojom aktivnošću i čak je odredio posljednji dan četvrtog mjeseca Tammuza 1295. kao datum Mesijinog dolaska. Vjeroučitelji su se za post pripremili postom i blagoslovom, te su se skupili na određeni dan. Umjesto da pronađu Mesiju, neki su na svojim haljinama vidjeli male križeve, koje su nevjernici možda prikvačili da ismijavaju pokret. U svom razočaranju kažu da su neki Nissimovi sljedbenici prešli na kršćanstvo.
XVI. STOLJEĆE
Asher Lammlein, Asher Kay (Käei) (?), Nijemac koji se proglasio pretečom Mesije, pojavio se u Istri 1502, i najavio da će, ako Židovi budu živjeli pokajnički i bavili se dobročinstvima, Mesija doći u roku od pola godine, a stup oblaka i dima išao bi ispred Židova pri povratku u Jeruzalem. Našao je vjernike u Italiji i Njemačkoj, čak i među nekim kršćanima. Slušajući njegovo propovijedanje, ljudi su postili i molili i davali milostinju kako bi se pripremili za Mesijin dolazak, tako da je godina postala poznata kao “godina pokore”. Međutim, do kraja godine pokore Lammlein je ili umro ili nestao.
David Reubeni (1490-1541?) i Salomon Molcho (1500-1532), Reubeni je bio avanturist koji je putovao u Portugal, Italiju i Tursku. Pretvarao se da je ambasador i brat kralja grada Khaibara u Arabiji, u kojem su trebali boraviti potomci “izgubljenih plemena” Ruben i Gad. Tvrdio je da je poslan papi i europskim silama da osiguraju topove i vatreno oružje za rat protiv muslimana, koji su spriječili spajanje Židova s dvije strane Crvenog mora. Izričito je negirao da je on Mesija ili prorok, tvrdeći da je bio samo ratnik. Vjerodostojnost koju je pronašao na papinskom dvoru 1524., prijem koji mu je odobren 1525. na portugalskom dvoru (kamo je došao na poziv Ivana III. i gdje je isprva primio obećanje o pomoći) i privremeni prestanak progona Marano Židova; bili su razlog da se vjeruje da je Reubeni Mesijina preteča. Inkvizitor Badajoza Selaya požalio se portugalskom kralju da je Židov koji je došao s Orijenta (tj. Reubeni) napunio španjolske Marrano Židove s nadom da će Mesija doći i voditi Izrael iz svih zemalja natrag u Izrael, a da ih je čak ohrabrio da javno djeluju. U Španjolskoj je Reubeni upoznao rabina Solomona Molcha, bivšeg španjolskog kršćanina koji se vratio na židovstvo. Reubeni i Molcho uhićeni su u Regensburgu po nalogu svetog rimskog cara i španjolskog kralja Karla V.. Odvedeni su u Mantuu, u Italiji, gdje je Reubeni, kršten katolikom, osuđen za krivovjerje i spaljen na lomači u studenom 1532. Duh očekivanja izazvao je Reubenijev boravak u Portugalu. U Herrera del Duque, blizu Puebla de Alcocera (Badajoz, Ekstremadura), židovska djevojka od 15 godina opisala je ekstatične vizije u kojima je razgovarala s Mesijom, koji ju je odnio u nebo, gdje je vidjela one koji su bili spaljeni kako sjede na prijestoljima od zlato, i koji ju je uvjerio u njegov skorašnji povratak. Ona (poznata samo kao Djevojka Herrera) s oduševljenjem je proglašena proročicom, a zbog bukr koju je ona uzrokovala svojim navodnim vizijam, nju je inkvizicija Toleda odmah uhapsila.
Isaac Luria (1534.-1572.). Safedski kabalisti traže da se oba, Isaac Luria i Hayyim Vital priznaju kao reinkarnacije Mesije b. Josipa, međutim, svijet u njihovo vrijeme još nije bio spreman za dolazak Mesije.
Hayyim Vital (1534.-1620.). U pismu, sekvenci događaja koji su počeli 1574. on je nazvan Mesija b. Josip, a Abraham Shalom Mesija b. David.
XVII. STOLJEĆE
Sabbatai Zevi (alternativno pisanje: Shabbetai, Sabbetai, Shabbesai; Zvi, Tzvi) i mesijanski pokret u XVII. stoljeću. Sabbatai Zevi rodio se u Smirni 9. aba 1626., na dan žalovanja, u koji su bili zapaljeni prvi i drugi Hram (Nabukodo-nosor 587. g.pr.Kr. i Tit 70. godine). Sabbatajev otac Mordekai bio je iz Patrasa u Grčkoj te je bio trgovac peradi. Kako je za vrijeme tursko-venecijanskog rata Smirna postala centar levantinske trgovine, a Mordekai agent jedne engleske trgovačke kuće, on se odselio u Smirnu radi unaprjeđenja trgovine. Pošto je otac želio da mu sin studira Talmud, Sabbatai je krenuo u ješivu (vjerska škola) te se pronašao u tome. Bio je fasciniran misticizmom i kabalom i dospio je pod utjecaj rabina Isaaca Lurije. Pronašao je da prakticiranje kabale uz asketizam omogućava komuniciranje s anđelima u svrhu predviđanja budućnosti i izvođenja svih vrsta čuda, specijalno preklinjanja.
Za vrijeme XVII. stoljeća milenarističke ideje o pojavi Mesije bile su vrlo popularne. One su uključivale otkupljenje Židova i povratak u zemlju Izrael. Kršćanski su pak autori identificirali apokaliptičku godinu kao 1666. (”a kad prođe 1000 godina sotona (666) bit će pušten iz svoje tamnice”, Otk. 20:7), te je ta ideja postala toliko prevladavajuća da je Manaše ben Izrael u svom pismu Oliveru Cromwellu i Engleskom Parlamentu zahtijevao da se te godine dopusti povratak Židova u Englesku.
Sabbatai je vjerojatno preko engleske trgovačke kuće, u kojoj je njegov otac bio agent, saznao o zapadnim milenarističkim očekivanjima, a isto je tako znao za podatak iz Talmuda (Zohar) o mesijanskoj godini 1648. Upravo je te godine on, u dobi od 22 godine, proglasio svojim sljedbenicima u Smirni da je on mesijanski Otkupitelj kojeg Židovi čekaju.
Lokalna rabinska vlast bila je sumnjičava na tu njegovu proklamaciju te ga je njegov učitelj rabi Josip Escapa držao na oku. No kad su Sabbatajeve mesijanske pretenzije postale prejake, Josip je stavio njega i njegove sljedbenike pod herem, što je tip ekskomunikacije u judaizmu.
Uskoro su 1651. ili 1654. rabini protjerali Sabbataja i njegove pristalice iz Smirne. Nakon nekoliko godina lutanja, on se 1658. skrasio u Carigradu, gdje je sreo Abrahama Yachinija, koji je potvrdio Sabbatajeve mesijanske aspiracije krivotvorinom jednog starog manuskripta.
S tom je krivotvorinom Sabbatai otišao u Solun, u to vrijeme centar kabalizma te ga izabrao za svoju bazu. Tamo se ponovno proklamirao za Mesiju ili Pomazanika te stekao nove sljedbenike. Također, tamo je počeo uvoditi sve vrste mističnih događaja, npr. svoje svečano vjenčanje kao ”onog bez kraja” (Ein Sof) s Torom, na koje je pozvao svoje sljedbenike. No kao i u Smirni, rabini Soluna uskoro su ga protjerali iz tog grada.
Neko je vrijeme Sabbatai lutao, a onda otišao u Kairo, gdje je proveo dvije godine od 1660-1662. Uskoro je Rafael Josip Halabi, bogati sakupljač poreza iz Kaira postao financijer Sabbataja i promotor njegovih mesijanskih aspiracija.
Oko 1663. Sabbatai je otišao u Jeruzalem. Tamo je obnovio svoj asketizam učestalim gladovanjem i drugim pokorama, a pošto je imao lijep glas, znao je čitave noći provoditi pjevajući psalme i mistične pjesme. Uskoro je sakupio poveću grupu sljedbenika.
Kako je zajednica u Jeruzalemu došla u financijske teškoće, Sabbatai im je preko Rafaela Josipa Halabija iz Kaira osigurao potrebna sredstva. Time je dodatno povećao svoj ugled u Jeruzalemu.
Zatim je Sabbatai čuo za Saru, Židovku podrijetlom iz Poljske, koja se u Livornu bavila prostitucijom i koja je tamo izjavljivala da će postati nevjestom Mesije, što se ubrzo i dogodilo. Naime, Sabbatai je izjavio da mu takva žena obećana u snu, jer da je on kao Mesija obvezatan zaljubiti se u takvu razbludnu ženu, kako bi slijedio primjer proroka Hošeje koji je također imao bludnicu za ženu. Uskoro su se oni u Halabijevoj kući u Kairu oženili, a njezina ljepota i ekscentričnost pomogli su Sabbataju da zadobije nove sljedbenike.
S Halabijevom financijskom podrškom, šarmantnom ženom i mnogim sljedbenicima Sabbatai se uskoro vratio u Palestinu. Prolazeći kroz Gazu susreo je Natana Benjamina Levija, poznatog kao Natan od Gaze. Natan je postao vrlo važan čimbenik u Sabbatajevoj karijeri služeći kao njegova desna ruka i proklamirajući sebe kao podignutog Iliju, koji, kao što je prorokovano, treba proglasiti dolazak Mesije. Godine 1665. Natan je proglasio da će mesijanska era početi sljedeće 1666. godine s osvajanjima i krvoprolićem. Mesija će voditi deset izgubljenih plemena Izraela natrag u Svetu zemlju “jašući na lavu sa sedmoglavim zmajem u njegovim raljama“.
Rabini Jeruzalema vidjeli su Sabbatajev pokret kao veliku prijetnju i zaprijetili su njegovim sljedbenicima izopćenjem. Videći to, Sabbataj je napustio Jeruzalem i krenuo u Smirnu, a Natan je proglasio da će Gaza, a ne Jeruzalem, biti Sveti grad. Na putu prema Smirni i je ušao u Alep, gdje je dočekan s entuzijazmom, isto kao i u Smirni, gdje je stigao iste 1665. godine. Tamo se za vrijeme židovske Nove godine u sinagogi otkrio kao očekivani Mesija, gdje su ga dočekali uz zvuke rogova i povike “Dugo živi naš Kralju, naš Mesijo!”.
Uz pomoć svoje žene Sare, Sabbatai je postao vođa tamošnje zajednice te je skršio opoziciju. Njegova je popularnost rasla te se raširila nadaleko sve do Italije, Njemačke i Nizozemske gdje su nastala središta njegova pokreta. Henry Oldenburg iz Hamburga pisao je Baruhu Spinozi: “Svi ovdje govore o glasini povratka Izraelita … u njihovu zemlju … Ako vijest bude potvrđena, ona bi mogla donijeti revoluciju u svim stvarima”.
Sabatejevi sljedbenici postali su mnogi poznati rabini. Ljudi su širili fantastične priče u koje su mnogi bili spremni vjerovati. Židovska zajednica iz Avinjona u Francuskoj spremala se emigrirati u Svetu zemlju u proljeće 1666.
Spremnost Židova da povjeruju mesijanskim zahtjevima Sabbataja Zevija može se objasniti depresivnim stanjem židovstva u sredini XVII. stoljeća nakon krvavog progona Bohdana Khmelnytskog koji je izbrisao trećinu židovske populacije Europe. Nema sumnje da pokret Sabbataja Zevija nije mogao doći u bolji trenutak.
Sabbatai je planirao ukinuti mnoge od ritualnih obveza s obrazloženjem da nisu obvezatne u mesijansko vrijeme. Samuel Primo napisao je u ime Mesije cirkularno pismo svim Židovima sljedećeg sadržaja:
“Prvorođeni Sin Božji, Šabataj Zevi, Mesija i Otkupitelj naroda Izraela svim sinovima Izraela, mir! Od kad ste postali vrijedni da motrite velik dan i ispunjenje Božje riječi izrečene preko proroka, vaša tužaljka i žalost mora biti promjenjena u radost i vaš post u veselje, jer više nećete plakati. Radujte se uz pjesmu i melodiju i pro-mijenite dan prethodno proveden u žalosti i tuzi, u dan jubileja, jer ja sam se pojavio”.
Primova se poruka razmatrala kao bogohulna, jer je Sabbatai želio da slavi svoj rođendan koji je padao na Dan Žalosti (9. ab, dan paljenja dvaju Hramova), tako da su mnogi bili šokirani tim postupkom.
Na početku 1666. Sabbatai je napustio Smirnu i otišao u Carigrad. Natan od Gaze prorokovao je da kad jednom bude u Carigradu, da će Sabbatai staviti sultanovu krunu na svoju glavu. No Veliki vezir Ahmed Köprülü odmah je naredio da se Sabbatai uhiti čim je stigao.
Sabbatajevo uhićenje nije obeshrabrilo niti njega, niti njegove sljedbe-nike u toj fazi. U zatvoru je bio dobro tretiran, vjerojatno jer je takav tretman bio plaćen potkupljivanjem, a priče o njegovim čudotvornim djelima širili su i nadalje Natan od Gaze, Abraham Yachini i Primo, tako da su mesijanska očekivanja u dijaspori nastavila rasti.
Nakon dva mjeseca provedanih u zatvoru u Carigradu, Sabbatai je preseljen u državni zatvor u Abidosu u Egiptu, a nekima od njegovih prijatelja bilo je dopušteno da odu zajedno s njim. Pošto je Sabbatai tamo stigao dan prije Pashe, zaklao je pashalno janje za sebe i svoje prijatelje, koje je pojeo zajedno s janjetovim salom, što je bio prekršaj židovskog zakona. Kažu da je nad njim izrekao blagoslov: “Blagoslovljen bio Bog koji je ponovo obnovio ono što je bilo zabranjeno”.
Značajne sume koje su mu slali bogati sljedbenici, šarm njegove žene Sare i kooperativnost koju su pokazali potkupljeni turski službenici omogućavali su Sabbataju da prikazuje kraljevski sjaj u zatvorskoj tvrđavi u Abidosu. Glas o tome proširio se među Židovima Europe, Azije i Afrike. U nekim dijelovima Europe Židovi su počeki raskrivati krovove svojih kuća i pripremati se za novi “egzodus”. Sabbatajevi inicijali bili su postavljeni u skoro svakoj sinagogi, a molitve su umetnute u sljedećem obliku: “Blagoslovi naš Gospodine i Kralju, svetog i pravednog Sabbataja Zevija, Mesiju Boga Jakovljeva”. U Hamburgu je vijeće uvelo običaj da se moli za Sabbataja, ali ne samo u subotu, nego također u ponedjeljak i četvrtak. Nevjerovatelji u Sabbataja su bili prisiljeni ostati u sinagogi te priključiti molitvama s glasnim amen. U većini molitvenika, Sabbatajeva je slika tiskana uz sliku kralja Davida, zajedno s kabalističkim formulama i zadanim pokorama.
Takve i slične stvari uzrokovale su veliko komešanje među Židovima u nekim zemljama. U Moraviji je morala intervenirati vlada, u gradu Sale u Maroku emir je naredio progon Židova.
Za to je vrijeme Sabbatai proglasio da 17. tamuz (dan žalovanja zbog probija-nja zidina Jeruzalema 70. g.) i 9. ab (dan žalovanja zbog paljenja Hrama 587. g.pr.Kr. i 70. godine te Sabbatajev rođendan) odsada budu blagdani. Također je razmatrao da Dan Pomirenja (dan posta i intenzivne molitve) promijeni u veselu svečanost.
Dok je Sabbatai bio u zatvoru Abidosu dogodio se jedan događaj koji je doveo do njegova pada. Dva ugledna židovska talmudista iz Lvova u Galiciji, koji su bili u posjeti kod Sabbataja u zatvoru, obavijestili su ga da je u njihovoj domovini prorok Nehemija-ha-Kohen proglasio dolazak Mesije. Sabbatai je naredio da se prorok pojavi pred njim. Nehemija je pristao te se nakon putovanja od tri mjeseca početkom rujna 1666. pojavio u Abidosu. Susret njih dvojice prošao je u zajedničkom nezadovoljstvu, a zatim su neki od Sabbatajaca potajno razmatrali da ubiju Nehemiju.
Međutim, Nehemija je uspio pobjeći u Carigrad gdje je zatražio audi-jenciju kod kaymakama i obavijestio ga o Sabbatajevim ambicijama. Kay-makam je informirao sultana Mehmeda IV., nakon čega je Sabbatai premje-šten u Adrianopol, gdje mu je sultanov vezir dao tri izbora: da se podvrgne sudu svoje božanstvenosti u obliku kiše strijela (u slučaju da strijelci promaše, njegova božanstvenost bila bi dokazana), da bude nabijen na kolac ili da prijeđe na islam. Sljedećeg dana (16. rujna 1666.) Zevi je došao pred sultana, odbacio svoju židovsku odjeću i na glavu stavio turski turban. Time je njegov prelazak na islam bio završen. Sultan je bio zadovoljan te je Sabbataja nagradio titulom (Mahmed) efendi i imenovao ga njegovim čuva-rom vrata s obilnom plaćom. Sara i oko 300 židovskih obitelji također su prešli na islam. Ti novi muslimani bili su poznati kao dönmeh (konvertiti). Sultanovi službenici naredili su Sabbataju da uzme još jednu dodatnu ženu. Nekoliko dana poslije konverzije, on je pisao u Smirnu: “Bog me učinio Išmaelitom. On je zapovijedio i to je učinjeno. Devetog dana moje obnove”.
Sabbatajev prelazak na islam poharao je njegove sljedbenike, a musli-mani i kršćani rugali su im se. Usprkos Sabbatajevom otpadništvu, mnogi od njegovih sljedbenika još su vjerovali u njega smatrajući da je njegova konverzija dio mesijanske sheme. Proroci kao Natan i Primo koji su željeli održati pokret, ohrabivali su takvo vjerovanje. U mnogim zajednicama 17. tamuz i 9. ab još uvijek se smatraju kao svečanosti usprkos zabrani rabina.
U nekim prilikama Sabbatai je prividno glumio ulogu pobožnog muslimana i psovao judaizam, a u drugim se družio sa Židovima kao jedan od njihove vjere. U ožujku 1688. on je proklamirao da se napunio “Svetim Duhom” za vrijeme Pashe i da je doživio “otkrivenje”. On ili jedan od njegovih sljedbenika publicirao je mistični uradak u kome je rečeno da je Sabbatai istinski Mesija usprkos njegovoj konverziji, čiji je cilj da prevede tisuće muslimana na judaizam. Međutim, i je sultanu rekao da je njegov cilj prevesti tisuće Židova na islam. Sultan je dozvolio Sabbataju da se druži s drugim Židovima i da govori u njihovim sinagogama.
Sabbatai je tako uspio dovesti jedan broj muslimana pod svoje kabalističke poglede, a rekli smo da je oko 300 židovskih obitelji prešlo na islam (dönmeh). Neki od njih su kombinirali svoju prijašnju židovsku praksu s islamskom. Postupno su Turci postali umorni od Sabbatajevih shema, obustavili su mu plaću Čuvara vrata i prognali ga u Carigrad. Kad je otkriveno da pjeva psalme sa Židovima, prognan je u Ulcinj, gdje je u izolaciji umro 17. rujna 1676., na Dan Pomirenja, Jom Kipur.
Smatra se da u Turskoj danas ima od 100.000 do nekoliko stotina tisuća pripadnika dönmeh. Iz tih obitelji regrutirali su se također neki Mladoturci.
—————–
Sabbatajev se utjecaj osjeća i danas. Nakon njegove smrti, Sabbataja je slijedilo niz pretpostavljenih sljedbenika koji su se izjasnili kao Mesije, a ponekad su grupirani kao “Sabatejski Mesije”.
Barukhia Russo (1695–1740; Osman Baba), nasljednik Sabbataja Zevia.
Mordecai Mokia (1650.-1729.), (“Odmetnik”) iz Eisenstadta, još jedan Sabebetajev sljedbenik koji mu je ostao vjeran, Mordecai Mokiaḥ (“odmetnik”) iz Eisenstadta, također se pretvarao da je Mesija. Razdoblje njegova djelovanja bilo je od 1678. do 1682. ili 1683. Isprva je propovijedao da je Sabbtai pravi Mesija, da je njegovo obraćenje iz mističnih razloga potrebno, da nije umro, nego da će se otkriti u roku od tri godine nakon njegove navodne smrti, te je ukazao na progon Židova u Oranu (Španjolska), u Austriji i Francuskoj i na kušnju u Njemačkoj, kao na teškoće koje prethode njegovom dolasku. Našao je sljedbenike među mađarskim, moravskim i češkim Židovima. Krenuvši korak dalje, izjavio je da je on Mesija b. David. Prema njemu, Sabbtai je bio samo efraitski Mesija, a bio je i bogatiji, te stoga nije mogao izvršiti otkupljenje Izraela. On (Mordecai), bio je siromašan, bio je pravi Mesija i istodobno utjelovljenje duše efraitskog Mesije. Talijanski su Židovi čuli za njega i pozvali ga u Italiju. Otišao je tamo oko 1680. godine i srdačno bio primljen u Reggiu i Modeni. Govorio je o mesijanskim pripremama koje je morao obaviti u Rimu te se pretvarao da je možda morao kršćanstvo prihvatiti izvanjski. Odbačen od inkvizicije ili savjetovan da napusti Italiju, vratio se u Češku, a zatim je otišao u Poljsku, gdje se priča da je poludio. Od njegovog vremena tamo se počela formirati sekta koja je i danas postojala na početku Mendelssohnijeve ere.
Jacob Querido (umro 1690.), sin Josipa Filozofa i brat četvrte Sabbatajeve supruge, postao je šef Sabbatajaca u Saloniki, koji su ga smatrali novim utjelovljenjem Sabbataja. Pretvarao se da je Sabbatajev sin i usvojio je ime Jacob Tzvi. Sa 400 sljedbenika prešao je na islam oko 1687. godine, formirajući sektu pod nazivom Dönmeh. Sam je čak hodočastio u Meku (oko 1690.). Nakon njegove smrti tijekom hodočašća, naslijedio ga je njegov sin Berekija ili Berokia (oko 1695–1740).
Miguel (Abraham) Cardoso (1630-1706), rođen od židovskih Marano roditelja, možda je bio iniciran u sabbetajski pokret od strane Mosesa Pinheire u Leghornu. Postao je mesijin prorok, a kad je Sabbatai prihvatio islam, opravdao je ovu izdaju rekavši da je potrebno da se Mesija uračuna među grešnike kako bi se iskupio za izraelsko idolopoklonstvo. Primijenio je Iz. 53. u sabatejski pokret te je poslao poslanice koje dokazuju da je Sabbatai pravi Mesija, pa čak da je pretrpio progon zbog zagovaranja svoje stvari. Kasnije je sebe smatrao efraitskim Mesijom, tvrdeći da na tijelu ima tragove koji su bili dokaz tome. Propovijedao je i pisao o Mesijinom brzom dolasku, utvrđujući različite datume sve do svoje smrti.
Löbele Prossnitz (Joseph ben Jacob) (? –1750.). Naučavao je da je Bog dao vlast nad svijetom onom “pobožnom”, tj. onom koji je ušao u dubine Kabale. Takav predstavnik Boga bio je Sabbatai, čija je duša prešla u druge “pobožne” ljude, u Jonathana Eybeschütza i u njega.
Drugi, Isaiah Hasid (zet šabetbejskog Juda Hasida), koji je živio u Mannheimu, potajno je tvrdio da je on uskrsli Mesija, iako je javno odustao od šetbetajskih vjerovanja. Bio je dokazana prijevara koji je ipak postigao neke uspjehe među bivšim sljedbenicima Sabbataja, nazivajući sebe “Mesijom ben Josephom”.
—————–
Potomci dönmeh obitelji
Smatra se da je Kemal paša Ataturk potjecao iz jedne od tih židovskih dönmeh obitelji.
Neki istraživači dokazuju da iz jedne dönmeh obitelji koja je prvo emigrirala u Češku, a nakon toga u Ameriku, potječu Rockefelleri.
Drugi pak istraživači na temelju antropološke usporedbe oblika lica i glave Sabbataja prikazanog na njegovom portretu i slika članova dinastije Rotchild dokazuju da su Rotchildi potomci Sabbataja Zevija (Clifford Shack, Did Shabbetai Tzvi Father The Rothschilds.mht) odnosno da je jedan od potomaka Sabbataja emigrirao u Njemačku u prvoj polovini XVIII. st., gdje ga nalazimo kao Mosesa Amschela Bauera. Njegov sin Mayer Amschel Bauer rođ. 1743. u Frankfurtu promijenio je prezime u Rothschild prema crvenom znaku Y kojeg je imao iznad ulaza u svoju banku. Njegov sin Nathan Mayer Rothschild rođ. 1777. otišao je 1798. u Englesku gdje je u Londonu osnovao bankarsku kuću te promijenio prezime u Rotchild.
No prema drugoj teoriji, zbog kazarskog znaka Y kojeg je u židovstvo uveo David al-Roy (Davidova zvijezda), neki smatraju da su Rotchildi kazarskog podrijetla.
XVIII. STOLJEĆE
Jacob Joseph Frank (rođen 1726. u Podoliji; umro 1791.), utemeljitelj frankističkog pokreta. On je također tvrdio da je on Mesija. U mladosti je uspostavio kontakt sa Dönmehom. Naučavao je da je on reinkarnacija kralja Davida i patrijarha Josipa. Kako bi osigurao takvu svoju poziciju među nekim turskim i vlaškim Židovima, došao je 1755. godine u Podoliju, gdje su Sabetajci trebali vođu, te se im pokazao se kao reinkarnacija duše Berekije. Stavio je naglasak na ideju “svetog kralja” koji je ujedno bio i Mesija, pa je prema tome sebe nazvao santo señor (“sveti gospodar”). Njegovi su sljedbenici tvrdili da je činio čuda; i čak su mu se molili. Njegova svrha, kao i svrha njegove sekte, bila je iskorijeniti rabinski judaizam. Bio je prisiljen napustiti Podoliju, a njegovi su sljedbenici bili progonjeni. Vrativši se 1759. godine, savjetovao je svoje sljedbenike da prihvate kršćanstvo, a njih oko 1.000 ga je poslušalo te su tako postali niži poljski plemići židovskog podrijetla. On se sam obratio u Varšavi u studenom 1759. Međutim, istupao je protiv Katoličke crkve i jedno je vrijeme bio zatvoren zbog krivovjerja, no čak je i u zatvoru ostao vođa svoje sekte.
Eve Frank (1754–1816. / 1817.) bila je kći Jacoba Franka. Godine 1770. Eva je proglašena inkarnacijom Šekine, ženskog aspekta Boga, kao i reinkarnacije Djevice Marije, te je tako postala objekt pobožnog subkulta u Częstochowi, a neki sljedbenici čuvali su njene male statue u svojim domovima. Povjesničar Jerry Rabow vidi je kao jedinu ženu koja je proglašena židovskim mesijom.
Nachman od Breslova (1772.-1810.). Njegovi sljedbenici tvrdili su da je on uglavnom reinkarnacija Mesije b. Josipa, ali također i reinkarnacija Mesije b. Davida. Nije jasno kako bi on mogao postići da bude jedno i drugo.
XIX. STOLJEĆE
Shukr Kuhayl I, kandidat za Mesiju iz Jemena iz 19. stoljeća.
Judah Ben Shalom (Shukr Kuhayl II), kandidat za Mesiju iz Jemena iz 19. stoljeća.
Theodor Herzl (1860.-1904.). Rabbi Abraham Isaac Kook (1865.-1935.) smatrao je da je Herzlov utjecaj u revitaliziranju židovske nacije ”otisak stopala Mesije b. Josipa” (izvor: Messiah ben Joseph i List of messiah claimants, Wikipedia).
XX. STOLJEĆE
Moses Guibbory (1899-1985.).
Menachem Mendel Schneerson (1902–1994). Tijekom njegovog života vjerovanje da je Schneerson bio Mesija dobilo je dvosmislen odgovor. Nakon niza udaraca kasnije u njegovom životu, mnogi njegovi sljedbenici počeli su ga otvoreno proglašavati Mesijom. To se povećalo nakon njegove smrti i prema nekim procjenama glavninu pokreta Chabad danas je preuzeo pokret “Mesija Schneerson”, uključujući mnoge rabine. Neki od njegovih sljedbenika vjeruju da Schneerson nikad nije umro. Iako je Schneerson ostao nejasan u vezi s takvim tvrdnjama, mnogi njegovi sljedbenici vjeruju da je on bio Mesija. (izvor: Wikipedia, List of Jewish messiah claimants, uz naše dopune).