VII. JAHVINA RIJEČ I NJEZINA REALIZACIJA NA ZEMLJI = KRALJEVSTVO BOŽJE NA ZEMLJI
Jahvina Riječ je općenito rečeno bila zakon. Ona se morala izvršiti i ostvariti. Njezina realizacija nije se smjela prepustiti slučaju, nego se trebala pažljivo, smišljeno, organizirano, u potpunosti i precizno prema navedenom kalendaru izvršiti.
Kao što smo rekli, anđeo Gabrijel je kod Objave o sedamdeset sedam govoreći ”izašla je Riječ” (Dn. 9:23), za Riječ upotrijebio hebr. riječ dabar (Strong 1697), koja se može prevesti kao riječ, zapovijed, proročanstvo itd. Bilo kako da se riječ dabar prevede, Jahvina se Riječ morala izvršiti, njegova se zapovijed morala izvršiti, njegovo se proročanstvo moralo ostvariti. On je sam za sebe rekao: ”Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima. Što prije prorekoh, evo, zbi se, i nove događaje ja naviještam, i prije negoli se pokažu, vama ih objavljujem” (Iz. 42:8-9).
Pošto vidimo da se Riječ Jahvina u potpunosti realizirala u I. stoljeću i precizno izvršila prema zadanim terminima solarnog kalendara, zaključu-jemo da je postojala grupa ljudi koja je razumjela sva proročanstva, koja je koristila solarni kalendar i koja je sve potrebno organizirala i osigurala kako bi se sve dogodilo prema Riječi Jahvinoj.
Znamo koja je to bila grupa ljudi. To je bila Sljedba s Mrtvog mora. Njeni članovi sebe su zvali Osey ha Torah, Izvršitelji Zakona, sljedbenici Puta, Siromašni, eseni itd. Učitelj te Zajednice bio je Isus, a njegovo okupljanje 12 apostola zvalo se u spisima te Sljedbe kao Okupljanje Učitelja zajednice. Njegovi sljedbenici poslije Antiohije nazivali su sebe kršćani, a oko 58. godine nazivali su se još Zeloti Zakona, Zeloti Božji i Nazarenska sljedba. To je bila rana Crkva nastala unutar Sljedbe s Mrtvog mora, koja je pod imenom Zeloti sudjelovala i velikim dijelom sagorjela u I. Židovskom ratu.
Smatramo da je mavaker te Sljedbe iz Kumrana, u skladu s kalendarskim terminom iz Objave o sedamdeset sedam, poslao Ivana da pere ljude od njihovih grijeha u nedalekoj rijeci Jordan, kako bi između ostalih krstio i Isusa, te da ga on, kao njegov najvažniji zadatak javno predstavi Izraelu nakon što Duh Sveti (ruwach, kovitlac) kao golub siđe s neba i ostane na Isusu, što je Ivan i učinio: ”On je Sin Božji ” (Mesija) i “Evo Jaganjca Božjega”.
Naravno da je mavaker Kumrana prije toga rekao Ivanu da će Isus biti među farizejima kad bude došao na Jordan, pošto ga Ivan prije toga nije poznavao; da će Isusova uloga biti značajnija od njegove; da će Isus biti Jaganjac Božji, tj. da će realizirati ulogu Sluge Jahvinog; zatim da promatra na koga će Duh Jahvin kao golub sići s neba i ostati na njemu, jer da je to onaj koji krsti Duhom Svetim i da je zbog toga on Sin Božji, tj. Mesija.
Još prije toga taj je mavaker, sam ili u suradnji s drugima osmislio događaj pomazanja u skladu s Iz. 61:1, Mudr. 9:17-18 i Iz. 42:1 te je organizirao ili osobno trenirao goluba kako bi ovaj kasnije sletio na Isusa u događaju pomazanja na Jordanu.
Taj je mavaker također mogao osmisliti i Isusovo pomazanje uljem za Mesiju, no znamo da nije, jer u tom slučaju Isus ne bi bio Pomazanik Duhom i na njega se ne bi odnosile zadaci, koje, prema Izaiji, Pomazanik Duhom (Iz. 61:1-2) treba izvršiti.
Znamo ime, jednog, možda najvažnijeg stanovnika Kumrana (Damas-ka): ”Ananija, vjeran vršilac Zakona” (Dj. 22:3-17). Moguće da je Ananija bio prije navedeni mavaker, jer je djelovao kao glavna osoba u Kumranu (Damasku).
U svakom slučaj, mandat tom mavakeru, kao i drugim osobama koje su sudjelovale u pomazanju na Jordanu, proizlazi iz obvezatnosti realizacije Riječi Jahvine iz Objave o sedamdeset sedam precizno prema kalendarskom terminu iz te Objave, tj. da se Isusovo pomazanje obavi točno prema kalendarskom datumu iz te Objave
Što se tiče Isusa, zaključujemo da je on bio legalni Pomazanik Duhom, realizacija Izaijinog proročanstva 61:1-2, koji je to postao na kredibilitetni način silaskom Duha (ruwacha, kovitlaca) s visine na njega u obliku goluba (jone), čime je on također bio označen kao onaj koji treba ponoviti životno iskustvo poroka Jone. Ivanovo predstavljanje Isusa kao Sina Božjeg, tj. Mesije i Jaganjca Božjeg, označilo ga je kao osobu koja također treba realizirati Izaijinog Slugu Jahvinog, ali i sva druga relevantna mesijanska proročanstva iz Biblije. Naravno da je Isusovo davidovsko podrijetlo bilo neophodan preduvjet da bi mogao postati davidovski Pomazanik, Mesija.
Nakon pomazanja na Jordanu, Isusovo čitavo javno djelovanje, u kojem je realizirao Izaijinog Pomazanika Duhom i Slugu Jahvinog, Danijelovog Svetog nad Svetima koji treba biti pomazan i Kneza Pomazanika koji treba biti pogubljen, ali ne za sebe, Zaharijinog Mesiju koji na mesijanski način treba ući u Jeruzalem, kojeg su kasnije proboli i za kojim su naricali, Sina Božjeg iz Knjige Mudrosti, Pravednika iz Ps. 22 itd., bilo je ispunjenje navedenih proročanstava točno prema zadanim datumima solarnog kalendara iz Objave o sedamdeset sedam, koju je anđeo Gabrijel prenio proroku Danijelu u viziji, prenosivši mu Riječ Jahvinu.
Također je Isusovo davanje znaka Jone bilo u funkciji proglašenja kalendarskog termina kad se Božja odmazda treba sručiti na Jeruzalem. Tu je odmazdu prorekao Izaija (Iz. 61:2), a trebao ju je proglasiti Pomaza-nik Duhom (Iz. 61:1), što je Isus, kao Pomazanik Duhom napravio. Razmatrajući Isusa, općenito možemo zaključiti da je on bio beskompro-misan izvršavatelj Jahvine Riječi i mesijanskih proročanstava, bez obzira na to koliko to bilo teško, pri čemu ni najmanje nije štedio sebe.
Dakle, razaranje Jeruzalema i njegovog Hrama dogodilo kao Jahvina odmazda, programski i kalendarski točno prema njegovoj Riječi iz Objave o sedamdeset sedam, kao i prema Isusovom davanju znaka Jone, a pustošnici u Masadi doživjeli su svoj svršetak kalendarski točno prema Objavi o vremenu svršetka.
Kad se sve izneseno sagleda, smatramo da nitko više ne će moći reći da su se događaji u Judeji u I. stoljeću događali stihijski i slučajno; da su mesijanski pokret i djelovanje Isusa Krista došli iznenada, spontano i bez kredibiliteta; da je I. Židovski rat izbio, trajao toliko dugo i završio katastrofalno po Jeruzalem, njegov Hram i njegove stanovnike samo zbog ludila takozvanih zelota i sikara.
OSVRT NA OPTUŽIVANJE ISUSA U TALMUDU I DRUGDJE
Na temelju prije navedenog, ne možemo prihvatiti priču iz Talmuda da je ”razaranje Jeruzalema došlo preko Kamze i Bar Kamze” (Gittin 55b), tj. da je ”naša Kuća (Grad) uništena, naš Hram spaljen, a mi sami protjerani iz naše zemlje” (Gittin 56a), zbog toga što su rabini ”osramotili čovjeka, jer Bog se založio za stvar Bar Kamze (Isusa) i uništio Svoju Kuću i spalio Svoj Hram” (Gittin 57a).
Razaranje Jeruzalema i njegovog Hrama dogodilo se kao realizacija Jahvine odmazde, odnosno njegove Riječi, izrečene, prenesene i zapisane više stoljeća prije toga.
Zbog ne možemo prihvatiti ni Maimonidesove tvrdnje da je Isus Nazaren, Jeshua ha-Notzri ”prouzrokovao ubijanje Izraelaca mačem i raspršivanje njihovog ostatka, te njihovo ponižavanje i promjenu Tore, te da je prouzrokovao da većina svijeta pogrešno štuje drugog boga a ne Gospodina”, zbog čega je, prema Maimonidesu, Isus Nazaren bio najveći ”kamen spoticanja” (Mishneh Torah, Hilchos Melachim 11:4, necenzurirana verzija, 1180.). Također, ne možemo prihvatiti ni njegove tvrdnje da je Isus ”naveo ljude da vjeruju da je on prorok poslan od Boga da razjasni zbunjenosti u Tori te da je on Mesija kojeg su predskazali svaki i svi vidioci. On je tumačio Toru i njezine zapovijedi na takav način da je to vodilo u njihovo sveukupno poništenje, u ukidanje svih njezinih zapovijedi i kršenje njezinih zabrana. Mudraci, blaženog sjećanja, budući da su postali svjesni njegovih planova prije nego što se njegov ugled raširio među našim ljudima, odmjerili su prikladnu kaznu za njega”, te da Isus zavređuje da ”njegove kosti budu smrvljene u prašinu” (Epistle to Yemen).
Kazna na koju se poziva Maimonides je bila osuda na smrt kamenovanjem u Sanhedrinu, koju smo prije već komentirali.
Također, njegova kasnija kazna u Talmudu bila je ”kuhanje u kipućem izmetu” na drugom svijetu, u paklu pod zemljom. Naime, u necenzuriranoj verziji Talmuda stoji da je Onkelos pomoću čarolija ”doveo gore Isusa Nazarena”, (a ne grješnike Izraela, kako stoji u cenzuriranom tekstu). Na pitanje ”Što je tvoja kazna?” dobio je odgovor: ”Kuhanje u kipućem izmetu”, pošto Gospodar reče: ‘Svatko tko patvori riječi mudraca kažnjen je kuhanjem u kipućem izmetu’. Promatraj razliku između grješnika Izraela i proroka drugih naroda koji štuju idole. Ovo je naučavano: Primijeti iz ovog slučaja kako je ozbiljna stvar osramotiti čovjeka, jer Bog se založio za stvar Bar Kamze i uništio je Svoju Kuću i spalio Svoj Hram” (Gittin 57a). Iz toga proizlazi da je Bog, založivši se za Isusovu stvar, postao gnjevan na Izrael, nakon čega je ”uništio Svoju Kuću i spalio Svoj Hram”
Što se tiče optužbe da je Jesua ha-Notzri ”prouzrokovao promjenu Tore te da većina svijeta pogrešno štuje drugog boga a ne Gospodina”, i ”on je tumačio Toru i njezine zapovijedi na takav način da je to vodilo u njihovo sveukupno poništenje, u ukidanje svih njezinih zapovijedi i kršenje njezinih zabrana”, treba reći da to nije istina, jer je Isus sam za sebe rekao “Ne mislite da sam došao ukinuti Toru (Zakon) ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Tore (Zakona) neće nestati, dok se sve ne dogodi. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.” (Mt. 5:17-19). Optužbu za promjenu Tore (Zakona) i pogrešno štovanje treba uputiti na račun Sv. Pavla i na nekog neimenovanog papu iz sredine II. stoljeća, čija su subverzivna djelovanja pod imenom Pavao i Petar dobro opisana u Toledot Ješu.
Također ne možemo prihvatiti ni optužbe iz Talmuda: da je ”Ješu upotrebljavao vračanje i naveo Izrael na otpadništvo” (Sanhedrin 43a); da je ”Isus Nazaren prakticirao vračanje i odveo Izrael ukrivo” (Sanhedrin 107b, bilješka br. 17). Zbog toga je Isus u Talmudu ponegdje naveden pod imenom Balaam (‘Billa’am’), tj. kao ”onaj koji je razorio/upropastio/uništio ljude”; te pod imenom Ješu, što je akronim za formulu Y‘mach Sh‘mo V‘Zichro(no) koja znači ”neka se njegovo ime i sjećanje izbriše’.
Također ne možemo prihvatiti ni druge optužbe, ismijavanja, omalovažavanja i ocrnjivanja koje mu se na njegovo ime i druga zamjenska imena stavljaju u Talmudu, Toledot Ješu i Contra Celsum.
TREBA LI OSUĐIVATI ILI BLAGOSLIVLJATI ONE KOJI DOLAZE U IME GOSPODNJE?
Sad, treba li Isusa uopće osuđivati zbog razaranja Jeruzalema i paljenja njegova Hrama, ako je to bila Jahvina odmazda i sve što se dogodilo, dogodilo se prema Riječi Jahvinoj, pri čemu je Isus osobno realizirao samo dio njegove Riječi koji se odnosio na pogubljenje Kneza Pomazanika? Hoće li možda netko reći da bi trebalo osuđivati također i samog idejnog začetnika, planera i nalogodavca, Jahvu? (Sveto bilo ime njegovo!). Daleko od mene bila takva pomisao i onaj koji bi to pomislio, izrekao ili zapisao!
Umjesto toga, ne bi li bilo bolje zahvaljivati Jahvi i blagoslivljati ime Gospodnje za svako dobro i svako zlo, uključujući ono koje je bilo prorokovano, naređeno i ostvareno prema Riječi Jahvinoj u I. stoljeću? Također, ne bi li bilo bolje, da zajedno s imenom Gospodnjim blagoslivljamo sve one koji su došli i djelovali u ime Gospodnje! (Mt. 21:9), bez obzira na to da li su došli unutar Jahvine nagrade, kazne ili odmazde, umjesto da ih proklinjemo. Za judaizam je ovo pitanje vrlo veliko, teško i bolno, zato jer obuhvaća vrednovanje svih dokaza navedenih u knjigama Otvoreni pečati te na temelju njih ponovo okarakterizirati i vrednovati I. Židovski rat, razaranje Jeruzalema i njegovog Hrama, ulogu zelota, sikara i Galilejaca Ivana iz Giskale, te izvršiti ponovnu valorizaciju i rehabilitaciju djelovanja i osobe Isusa Krista, Isusa Mesije, zato jer se sve navedeno događalo i zato jer su svi navedeni djelovali unutar Riječi Jahvine zapisane u Objavi o sedamdeset sedam (Dn. 9:23-27) i Objavi o vremenu svršetka (Dn. 12:5-13), kako bi je u zadano vrijeme ralizirali.