8) Što se sve događalo četrdeset godina prije uništenja Hrama i kroz narednih četrdeset godina

a) Četrdeset godina prije uništenja Hrama zla vlada Rima izdala je dekret da će onaj tko osudi rabina biti ubijen, nakon čega je Sanhedrin bio izgnan iz Vijećnice od klesanih kamena jer više nije imao ovlasti da dosuđuje smrtnu kaznu

▪ (Traktat Abodah Zara): Četrdeset godina prije nego što je Hram bio uništen, Sanhedrin je napustio (Hram) te je održavao svoje sjednice u Hanuthu.^a) Ima li to kakav zakonski značaj? – R. Isaac b. Abdimi (III/IV. st., vršnjak R. Hisde) je rekao: ”To ukazuje da (od tog vremena pa nadalje) oni nisu radili na slučajevima kazni”.^b) ”Slučajevi kazni!’ Kako to može ući u tvoj um? Nije li Rab Judah (220-229.) rekao (slijedeće) u ime Raba: Zaista taj čovjek, R. Judah b. Baba (generacija rabina u vrijeme razaranja Grada i Hrama, suvremenik Rabban Šimona b. Gamaliela i Rabban Johanan b. Zakkaija), budi zapamćen po dobru, zar nisu za njega zakoni kazni bili zaboravljeni u Izraelu?” ‘Zaboravljeni? Sigurno su oni mogli biti studirani?” – ”Ne, oni su bili ukinuti, jer je zla Vlada Rima izdala je dekret da će onaj koji osudi rabina ^c) biti ubijen, isto tako onaj tko je zapovijedao da se kazni smrću, grad u kojem je donijeta osuda bit će uništen, i tehum ^d) u kojem je donijeta presuda bit će opustošen” (Abodah Zara 8b).

■ —————————–

Komentari: ^a) Hanuth je bilo područje dućana na brdu Sion izvan dvorišta Hrama ali blizu Vijećnice od klesanih kamena; tamo je Sanhedrin dobio privremeno sjedište.

1. ^b) Radilo se o slučajevima kazni, među kojima su bili i slučajevi smrtnih kazni. Međutim, u fusnoti 20 piše: ”Ti su rabini bili kvalificirani da rade na slučajevima kazni kroz nekih 100 godina poslije uništenja (Hrama); kako je onda R. Isaac b. Abdimi mogao reći da su na slučajevima kazni prestali raditi 40 godina prije uništenja?”.
2. ^c) koji osudi rabina – ovo je ključan podatak. Radilo se samo o slučajevima smrtnih kazni za rabine, ali ne i za druge ljude. Zvuči nevjerojatno da bi se vlada Rima time bavila, stoga je vjerojatnije da se radilo o Pilatu, jer je četrdeset godina prije razaranja Grada i Hrama on bio na vlasti u Judeji. No pitanje je zašto bi se on time bavio? I tko ga je nagovorio da donese takvu odluku? I kome bi takva odluka išla u korist? U svakom slučaju očito da je zbog zabrane donošenja smrtne kazne za rabine Sanhedrin morao napustiti svoju Vijećnicu od klesanih kamena i otići u Hanuth.
3. ^d) tehum = područje od 2000 kubita (oko 1516 m) naokolo nastanjenog mjesta, u kojem je bila dozvoljena šetnja u subotu tzv. jedan subotni hod.

—————————– ■

▪ (Traktat Sanhedrin): “Sad, tko je bio taj Ben Zakkai? Hoćemo li reći, R. Johanan b. Zakkai? On je tada bio [član] Sanhedrina.^a) Zar to nije naučavano: Čitav životni vijek R. Johanana b. Zakkaia iznosio je sto i dvadeset godina. Četrdeset godina bio je u biznisu; četrdeset godina je studirao, četrdeset godina je naučavao.

I to je također naučavano: Četrdeset godina prije uništenja Hrama, Sanhedrin je bio izgnan^b) i nastanio se u Hanuthu. Na to je R. Isaac b. Abudimi (kraj III./počet. IV. st.) rekao: Ovo je da se naučava da oni nisu sudili slučajeve Kenas.^c) ‘Slučajevi Kenas!’ ! Možeš li zaista tako misliti?  Umjesto toga reci: Oni nisu niti sudili kapitalne optužbe“ ^d) (Sanh. 41b).

■—————————–

Komentari: ^a) To je očito bilo u vrijeme kad je Sanhedrin izgubio nad-ležnost da dosuđuje kapitalne kazne, među kojima je bila i smrtna kazna.

1. ^b) Sanhedrin je bio izgnan iz Vijećnice od klesanih kamena, jer je izgubio nadležnost da radi na slučajevima kazni, a njih je mogao dosuđivati samo u Vijećnici od klesanih kamena.
2. ^c) Slučajevi Kenas bili su vrsta kazne koju su plaćale određene klase onih koji su činili krivo – zavodnici.
3. ^d) Kapitalne optužbe mogle su biti suđene jedino u glavnom sjedištu Sanhedrina – u Vijećnici od klesanih kamena!

U fusnoti 46 piše: A. Z. 8b o Pz. 17:10 – I  ti ćeš raditi u skladu sa smislom rečenice koju će oni izjaviti tebi s tog mjesta: – to implicira da je to mjesto koje zahtijeva autoritet Sanhedrina u odnosu na smrtnu kaznu. Jeruzalemski Sanhedrin I, 1 ima slijedeći tekst: “Pravo da sude kapitalne slučajeve bilo je oduzeto od njih, tj. Rimljani su im oduzeli to pravo“.

Rekapitulacija: Četrdeset godina prije uništenja Hrama tj. 30-te godine Rimljani su oduzeli Sanhedrinu pravo da dosuđuje smrtnu kaznu. Zbog toga on više nije imao potrebe zasjedati u Vijećnici od klesanih kamena te je otamo premješten u Hanuth. U Hanuthu je Sanhedrin mogao zasjedati, no tamo nije mogao dosuditi smrtnu kaznu baš da je i htio, jer da bi smrtnu kaznu mogao dosuditi, morao je zasjedati u Vijećnici od klesanih kamena.

Ovdje se ponovo nameće pitanje: Zašto su Rimljani četrdeset godina prije uništenja Hrama Sanhedrinu oduzeli pravo da dosuđuje smrtnu kaznu i to upravo rabinu?

Znamo da jedini rabin za koga je Sanhedrin utvrdio da zaslužuje smrtnu kaznu zbog hule, zato što je rekao da je Krist (Pomazanik), Sin Božji, bio Rabbi Isus (Mt. 26:63-66). Međutim, njemu nisu dosudili smrtnu kaznu kamenovanjem, nego su ga odveli Pilatu da mu on odredi smrtnu kaznu razapinjanjem.

Nemogućnost da prema Tori Sanhedrin odredi smrtnu kaznu za hulu kamenovanjem (Lz. 24:16) ogleda u izjavi delegacije Sanhedrina kod Pilata: “Nama nije dopušteno nikoga pogubiti”.

Sada vidimo da je prije navedeni dekret da će onaj koji osudi rabina biti ubijen, koji je izdala zla Vlada Rima (tj. Pilat), išao na ruku jedino Rabbi Isusu jer nakon smrti kamenovanjem on sasvim sigurno ne bi mogao ustati od mrtvih i tako ostvariti Jahvinu volju. Zbog toga je moguće ili bolje rečeno vjerojatno da je Josip iz Arimateje, bogati farizej i član Sanhedrina (Mk. 15:43, Lk. 23:50), koji je bio Pilatov i Isusov prijatelj (apokrifno Evanđelju po Petru) potkupio potkupljivog Pilata da upravo tako odluči. No ovo spada u farizejsku zavjeru koja je bila neophodna da bi se omogućila Isusova misija.

Isusova misija kulminirala je kad je on je četrdeset godina prije uništenja Hrama bio razapet, umro i pokopan te je tri dana i tri noći bio u utrobi zemlje, nakon čega je ustao od mrtvih, čime je Jeruzalemcima bio dat Jone koji je nagoviještao da će za četrdeset godina Jeruzalemce stići kazna uništenjem Hrama i Grada.

—————————– ■

b) Isusovo suđenje pred Snahedrinom

Za Isusa je Kajfa pred Sanhedrinom ustvrdio da je izrekao hulu:

“Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božj?” Reče mu Isus: “Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim”. Nato veliki svećenik razdrije haljine govoreći: “Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci! Evo, sada ste čuli hulu! Što vam se čini?” Oni odgovoriše: “Smrt zaslužuje!” (Mt. 26:63-66).

Prema Tori ako se neko pravi Sinom Božjim, Mesijom, to je bila hula, za što je bila određena smrtna kazna kamenovanjem (Lz. 24:16), zbog čega je Sanhedrin za Isusa utvrdio da je zaslužio smrt (Mt. 26:66). Međutim, Sanhedrin za hulu nije se usudio R. Isusu dosuditi smrtnu kaznu (kamenovanjem). Zbog toga su ga članovi Sanhedrina poslali Pilatu pod drugom optužbom, da je zločinac (=zelot, pobunjenik protiv Rimskog Carstva), tj. poslali su a je na Pilatovo suđenje po rimskom zakoniku i na adekvatnu rimsku kaznu za takvu optužbu, za što je bila određena smrtna kazna razapinjanjem na križ. Istu takvu kaznu također su Židovi pred Pilatovim dvorom tražili izvikujući: Raspni ga, raspni!”

Osim što su Kajfa i članovi Sanhedrina Isusu negirali da je Krist i Sin Božji (Mesija) ▪ neimenovani Židov u djelu Contra Celsum također je Isusu negirao da je Mesija ▪ Isusu su se isto tako u Toledot Ješu izrugivali da je želio biti Mesija ▪ dok su u Talmudu napisali da se bavio vračanjem i da je Izrael odveo ukrivo.

No ako se ”unaprijed određeno vrijeme za dolazak Mesije” (Sanhedrin 97b) nije odnosilo na Isusovo vrijeme, zašto bi onda u Talmudu bila donesena zabrana da se kalkulira o dolasku Mesije prema Danijelu, zašto bi onda bilo stavljeno prokletstvo za onoga koji bi to izračunavao? Osim toga, prema Danijelu pogubljenje Kneza Pomazanika dolazi prije razaranja Grada i njegova Svetišta.

Pođto znamo da se razaranje Jeruzalema i njegova Hrama dogodilo 70. godine, iz toga proizlazi da je Knez Pomazanik trebao biti pogubljen prije toga. Osim Isusa, sve do razaranja Grada i njegovog Svetišta 70. godine nema niti jedne druge osobe koja bi udovoljavala uvjetima za Danijelovog Kneza Pomazanika.

 Pitanja: Ovdje se otvara više pitanja na koja zapravo znamo odgovore:

▪ prvo, zašto Sanhedrin Isusa nije kamenovao kao što je par godina kasnije kamenovao Stjepana? Kad je Pilat poslanstvu Sanhedrina rekao: ”Uzmite ga vi i sudite mu po svom zakonu”, ^a) oni su mu odgovorili: “Nama nije dopušteno nikoga pogubiti” ^b) – da se ispuni riječ Isusova kojom je označio kakvom mu je smrću umrijeti.” ^c) (Iv. 18:). Kako to da su članovi Sanhedrina mogli kamenovati Stjepana, a nisu mogli kamenovati Isusa? ^d)

▪ drugo, zašto Židovi Isusa nisu prihvatili kao Mesiju ako je Danijelovo proročanstvo kalendarski ukazivalo na njega? ^e)

▪ i treće, zašto je u vezi Isusa u Talmudu sve tako tajnovito i prikri-veno, a kod Celza i u Toledot Ješu sve tako izrugivački i iskrivljeno? ^f)

Ovo su krucijalna pitanja, dok odgovori na njih u sebi sadrže srž razumijevanja gore navedene židovske literature o Isusu.

 ■—————————–

Komentari: ^a) Radilo se kazni za bogohuljenje prema Levitskom zako-niku: ”tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne – neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora umrijeti” (Lz. 24:16).

1. ^b) Nama nije dopušteno nikoga pogubiti – ovdje se očito odnosi na dekret zle Vlade Rima (Pilata) koji je Sanhedrinu oduzeo pravo da dosudi smrtnu kaznu Rabinu: ”Četrdeset godina prije uništenja Hrama zla vlada Rima izdala je dekret da će onaj koji osudi rabina (na smrtnu kaznu) biti ubijen, isto tako onaj tko je zapovijedao da se kazni smrću, grad u kojem je osuda donijeta bit će uništen i tehum (okrug) u kojem je donijeta presuda bit će opustošen.” (Abodah Zara 8b).
2. ^c) da se ispuni riječ Isusova kojom je označio kakvom mu je smrću umrijeti – raza-pinjanjem na križ: ”Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane” ( 24:7); tj. da je Isus bio kamenovan, ova se njegova riječ ne bi obistinila.
3. ^d) Očito zbog toga jer je Isus bio rabin, a Stjepan to nije bio. Prije smo naveli više indikacija koje ukazuju da je Isus bio rabin, a ovo je još jedna potvrda za to.
4. ^e) Očito zato jer je Isus davanjem znaka Jone povezao svoje raspeće sa razaranjem Grada i Hrama.
5. ^f) Prikriveno je zato jer se tako prikrila uloga onih farizeja, uglednih članova Sanhedrina koji su Isusu pomagali u njegovoj misiji, Josipa iz Arimeteje i Nikodema – i smatramo predsjednika Sanhedrina Gamaliela I. – bez kojih Isus ne bi uspio u svojoj misiji raspeća i ustajanja od mrtvih.

Isusa se izrugivalo i iskrivilo zato da bi se on diskreditirao kao Mesija, da bi ga se moglo odbaciti kao Danijelovog Kneza Pomazanika i Izaijinog Slugu Patnika te da se farizeji prikažu kao oni koji nemaju ništa s njim.

—————————– ■

 c) Talmudski su rabini znali da su nečim sagriješili i izazvali Jahvin gnjev oko 30. godine I. stoljeća, koji se nije stišao sve do uništenja Hrama i Grada 70. godine

 Detaljniji prikaz izvatka iz Talmuda:

 (Traktat Yoma gl. 4): Rabini su naučavali: ”Kroz vrijeme od četrdeset godina tijekom kojih je Simeon Pravedni (tj. Ispravni; živio između 300-273. ili 219-199. pr.Kr.) bio veliki svećenik, ždrijeb za Jahvu uvijek je pao u desnu ruku (na desnu stranu) velikog svećenika, a nakon toga ponekad je pao u njegovu desnu, ponekad u lijevu ruku (stranu). A čuperak grimizne vune u vrijeme Simeona Pravednog (Ispravnog) uvijek je postao bijeli.¹⁾ Ali poslije Simeona Ispravnog ponekad je postao bijeli, ponekad je ostao crveni. U vremenu Simeona Pravednog (Ispravnog) zapadna je svjetiljka uvijek gorjela, ali nakon njega ponekad je gorjela a ponekad nije. U vremenu Simeona Pravednog vatra na žrtveniku uvijek je jačala u snazi te osim propisane dvije mjere drva, više nije trebalo dodavati drva; ali nakon njega ponekad je vatra gorjela a ponekad se moralo dodavati drva. U njegovo vrijeme blagoslov je bio poslan u Omer: dvije štruce kruha i pokaznica kruha te je svaki svećenik koji je dobio (makar) samo veličinu jedne masline, postao je sit, a nešto je i preostalo; ali poslije njega te su stvari bile proklete i svaki je svećenik dobio (kruha) samo veličinu zrna. A slabašni svećenici zajednički su odbili uzeti to, dok su oni proždrljivi prihvatili i pojeli. To se dogodilo jednom, da je jedan uzeo svoj dio i svoga kolege: on je dobio nadimak “pljačkaš” sve do njegove smrti. …”

Rabini su naučavali: ”Četrdeset godina prije nego što je Hram bio uništen, ždrijeb (za Jahvu) nikada nije pao u desnu ruku (desnu stranu velikog svećenika), crvena vuna nije postala bijela,¹⁾ zapadna svjetiljka nije gorjela²⁾ i vrata Hrama otvarala su se od sebe sve do vremena kad ga je R. Johanan b. Zakkai ukorio govoreći: “Hekal, Hekal (Hrame, Hrame) zašto nas plašiš? Mi znamo da si predodređen da budeš uništen. Jer o tebi je prorokovao Zaharija Ben Iddo (Zah. 11:1): ‘Otvori svoja vrata, o Libanone, i vatra će pojesti tvoje cedrove'” ^{3) 4)} (Yoma gl. 4 ili Yoma 39b/Soncino).

■—————————–

Komentar: ¹⁾ Svećenici su na Dan pomirenja (Yom Kippur) ispred Svetišta objesili crvenu vunu prije nego što je veliki svećenik ušao da žrtvuje, što je na neki način bilo povezano s Izaijom: (‘Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna’; Iz. 1:18) tj. oni su vjerovali da će crvena vuna pobijeliti ukoliko je Jahve oprostio grijeh naroda, ili ukoliko nije, da će vuna ostati crvena.

²⁾ U Talmudu, Menahot piše: “Do jutra je ulje u svjetiljkama izgorjelo. Svećenici su došli i očistili svjetiljke, uklonili su stari stjenj (fitilj) i stavili novi stjenj te u njih ulili ulje, spremili ih za paljenje u večernjim satima. Međutim, premda zapadna svjetiljka nije imala više ulja od ostalih svjetiljki, nekim je čudom i dalje gorjela kroz cijeli dan, tako da kad su se svjetiljke palile u večernjim satima, one su bile zapaljene od ove. Tad je zapadna svjetiljka ugašena, očišćena, svježi je stjenj stavljen u nju, ulje je uliveno u nju, a zatim je ponovo zapaljena. Tako je ta svjetiljka osiguravala plamen za paljenje drugih svjetiljki, a ipak je bila zadnja koja se ispraznila. Ovo čudo svjedočio je o Božanskoj Prisutnosti u Izraelu”.

³⁾ R. Jochanan ben Zakkai zapravo je upitao Svetište zašto otvaranjem svojih vrata najavljuje svoje vlastito uništenje.

⁴⁾ Danijel je u Objavi o sedamdeset sedmica rekao da će Knez Pomazanik (Mesija) doći i biti pogubljen prije nego što drugi Hram bude razoren. Drugi Hram razoren je 70. godine. Četrdesetak godina prije toga djelovao je Isus koji je tvrdio da je Mesija, no Sanhedrin je 30. godine zbog bogohuljenja smatrao da zavređuje smrt, ali nije izvršio smrtnu kaznu nego ga je pod optužbom pobune protiv Rimskog Carstva predao Pilatu na suđenje i pogubljenje razapinjanjem, koje su Židovi pred Pilatovim dvorom sami tražili.

Ako je kroz razdoblje od četrdeset godina prije uništenja Hrama (30-70.) vuna ostajala crvena, onda to znači da je smrtna presuda Isusu bila onaj grijeh naroda koji mu Jahve nije oprostio. Takvu identifikaciju potvrđuje već navedeni citat iz Talmuda: ”Primijeti iz ovog slučaja kako je ozbiljna stvar osramotiti čovjeka (Isusa), jer Bog se založio za stvar Bar Kamze (Isusa) i (nakon četrdeset godina) uništio je Svoju Kuću i spalio Svoj Hram” (Gittin 57a).

A to što zapadna svjetiljka nije gorjela kroz razdoblje od četrdeset godina, to potvrđuje da je Božanska prisutnost napustila drugi Hram odmah nakon presude Isusu Nazarenu; zbog istog je razloga otvaranje vrata Svetišta nagovještavalo njegovo uništenje.

1. Zaddok to je pravovremeno shvatio te je upravo zbog toga ”postio četrdeset godina u htijenju da Jeruzalem ne bude uništen” (Gittin 56a), ali nije uspio da promijeni Jahvinu volju.

—————————– ■

 

Prethodno / Slijedeće

Sadržaj sv. 5