Jačanje Indoarijansko-huritskog utjecaja u Egiptu, njihova ponovna vlast i pad njihovog utjecaja 2

1. DOGAĐAJI U GRADU EHNATONU

 

INSTALIRANJE KĆERKE ZA SUVLADARA POD IMENOM AMENOFIS IV

 

Zbog toga, u času kada je umro Tutmozis, Amenofisov i Tijin sin nasljednik, morala je biti snažna konsternacija među huritskim okruženjem oko faraona Amenofisa III, koje je vladalo dvorom tih dana. Obitelj Amenofisove glavne kraljice Tije nije imala drugog muškog potomka koji bi mogao biti ujedno i kandidat za nasljeđivanje egipatskog prijestolja. Dozvoliti nečijem drugom muškom potomku da dođe na egipatsko prijestolje značilo bi mirno gledati kako pada ne samo utjecaj obitelji Juje i Tuje, nego općenito huritski utjecaj u Egiptu. Što se tiče obitelji Juje i Tuje, njima u to vrijeme nije odgovarao niti sin kojeg bi Amenofis imao s Gilukipom, jer bi tada utjecaj njihove obitelji isčezao. Dozvoliti nečijem drugom nehuritskom potomku da dođe na egipatsko prijestolje, na primjer sinu konkubine Egipćanke ili sinu neke strane princeze, recimo babilonske, značilo bi oslabiti ukupni huritski utjecaj u Egiptu, a reprezentant tog utjecaja bio je i sam Amenofis. Tije  mu nije rodila još jednog sina, iako je to intenzivno pokušavala kroz rađanje petero nove djece, od čega je zadnja kćerka, Beketaten, došla na svijet vjerojatno poslije Amenofisove smrti; no nažalost sve su bile kćerke. Svi zajedno, i Amenofis III i Tijina obitelj, našli su privremeni izlaz u postavljanju najstarije Amenofisove kćerke za nasljednika i predstavili su je kao sina. Da bi varka bila što uvjerljivija, novom je vladaru pridodana žena. Osoba kandidat za ženu morala je biti povjerljiva, što znači i njihove krvi. Izbor je pao na Nefretitu, kćerku Aja, vjerojatnog brata Tije. Nefretita je time ujedno bila i sestrična Amenofisu IV Ehnatonu. Amenofis III i Tijina obitelj očekivali su da se iz tog “braka” rodi muški potomak: naravno otac je trebao biti sam Amenofis III, koji je već imao u svome haremu svoje dvije kćerke, Isis i Sitamun. Time bi se huritska dinastija i huritski utjecaj mogli produžiti i poslije Amenofisa i Ehnatona. Novi je vladar dobio ime Amenofis IV i počeo je vladati kao suvladar svome ocu Amenofisu III, 1352. g.pr.Kr.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  AMENOFIS IV EHNATON 1352-1336

Prema Flaviju Josipu, Maneto je zapisao da je Akencheres koji je vladao nakon Orusa, bio Orusova kćerka. Neki su povijesničari poistovjetili Orusa sa Amenofisom III, a Akencheresa sa Amenofisom IV Ehnatonom (arheolozi Mariette i Lefebure), upravo zato jer nema takvih drugih primjera oca i kćerke kao nasljednika, u egipatskoj povijesti u redoslijedu faraona kada je prema Manetu došlo do njihovih vladavina. Drugi su to arheolozi odbacili (Petrie). Autor se slaže s  mišlje-njem da je Amenofis IV Ehnaton bila kćerka Amenofisa III. U prilog tog zaključka leži logika dinastičkih razloga zadržavanja huritskog utjecaja kao i zadržavanja utjecaja obitelji Juje i Tuje u vladavini Egiptom, koju smo malo prije iznijeli. No osim toga, dokaze da je Ehnaton stvarno bio žena, pri-kazuju i brojni primjeri prika-zivanja ženskog tijela upravo Ehnatona, bilo golog ili obučenog, iz kojih se nepogrešivo vidi da je Amenofis IV Ehnaton bio žena. Kao daljnje logično izvedene korake-dokaze treba navesti povlačenje novog vladarskog para na samotno i izolirano mjesto kakvo je to bio novosagrađeni grad Ehnaton, u svrhu sakrivanja Ehnatonine planirane kasnije trudnoće, zatim glumljenje i prikazivanje sretne obiteljske atmosfere i sretnog “braka” s Nefretitom iz kojeg je trebao “proisteći” muški potomak. U ovo objašnjenje uklapaju se i sve druge činjenice koje poznajemo iz života u gradu Ehnatonu: okruživanje ljudima koji su gotovo svi bili isključivo iz huritskog korpusa; takvi su bili Ehnatonina majka Tije, Nefretitin otac Aj, zatim Ji i drugi, koji su više ili manje sudjelovali u tom projektu.

Protiv ovakvog gledanja, povjesničari koji ne dijele mišljenje da je Ehnaton bio žena, navode mogućnost da je Ehnaton bolovao od nekog rijetkog endokrinog oboljenja koje je dalo muškom tijelu ženske karakteristike. Prikaze Ehnatoninog  golog ženskog tijela tumače kao prikaze muškog tijela bez prikazanih spolnih muških karakteristika, jer Ehnaton bi prema njima bio nešto kao uzvišeno biće, religiozni zanesenjak i fanatik, reformator i revolucionar, koji je živio samo za štovanje Atena i koji je živio život u istini; koji je želio samo da sebe prikaže kao utjelovljenje Atena, bez svojih spolnih karakteristika. Takvi povjesničari ne pronalaze nikakve razloge zbog kojih je Ehnaton napustio Karnak i Tebu i preselio svoj dvor u Amarnu, osim onih koje je podastro sam Ehnaton, a koji govori da mu je to naredio sam otac (kojeg pogrešno prevode sa otac Aten), da tamo sagradi novi grad Ehnaton i

 

da se preseli tamo. Takvi ne shvaćaju dinastičke razloge koji stoje iza ove čitave problematike i ne razumiju sile pokretačice koje stoje u pozadini svega što se događalo u gradu Ehnatonu, uključujući religiju i umjetnost. Oni vide rezultate, ali smatraju da je sam Ehnaton zaslužan za sve to: za novu religiju, za revolucioniranje umjetnosti, za uvođenje nove etike življenja u istini. Ujedno ne objašnjavaju Ehnatona samog i ne odgovaraju na pitanje: zašto je sve to Ehnaton pokretao? Osim toga, intinuitivno shvaćaju da su korijeni Mojsija i judaizma tu negdje, u Ehnatonovom monoteizmu, ali imaju premalo činjenica da sve povežu.

No ovdje želimo naglasiti razmišljanje Sigmunda Freuda, koji ne spada u gornju grupu, a prema kojemu je Ehnaton bio mentor Mojsiju, te je ujedno potaknuo židovski monoteizam. U IV Dijelu, kada budemo razmatrali Izlazak iz Egipta, ponovo ćemo se vratiti Sigmundu Freudu.

 SUVLADARSTVO AMENOFISA III I AMENOFISA IV EHNATONA  1352-1340.

Amenofisa IV Ehnatona, njegovu vladavinu, izgradnju grada Ehnatona (u El Amarni) i preseljenje tamo te postavljanje monote-ističkog kulta Atena, treba sagledavati prvo u saznanju, da je Ehnaton dvanaest od ukupno šesnaest godina vladavine bila suvladar svome ocu Amenofisu III. Sva postignuća Ehnatona napravljena su u vremenu suvladarstva i nemoguće je da je to napravljeno bez očeve suglasnosti. Mišljenje autora je da Ehnaton to nije mogla napraviti sama, bez obzira na to koliko je Ehnaton bila inteligentna i nadarena žena. Naprotiv, prema našem mišljenju, to je sve bilo napravljeno zbog dinastičkih razloga, u organizaciji Amenofisa III i Tije, odnosno obitelji Juje i Tuje, čiji su najvažniji reprezententi, osim Tije, bili njena braća Anen, Amonov visoki svećenik i Aj, Ehnatonov vezir, svi vjerojatno djeca Juje i Tuje. Zbog toga su glavne osobe koje dominiraju gradom Ehnatonom iza kulisa upravo Tije i njen brat Aj (Anen je umro 4-te godine suvladarstva, 1348. g.pr.Kr.), a koji su bili nadležni za kontrolu svega u tom gradu. Aj se pojavljuje i kao otac Ehnatonine “žene” Nefretite, i kao Gospodar konja, tj. vojni zapovjednik bojnih kola i kao Ehnatonov vezir i kao glavni religiozni mislilac, koji je vrlo vjerojatno kao ideolog stajao iza hereze: upravo se u njegovom grobu nalazi “Velika himna Atenu” u svome potpunom obliku (koja vrlo jako korespondira sa Psalmom 104 (105) iz Biblije). Ehnaton i Nefretita samo su bili glavni učesnici u toj predstavi. Osim njih, tu su bila i njihova “zajednička” djeca, na žalost samo kćeri, te dvije žene iz Amenofisovog harema, također huritske princeze: Kija i Ipa (pretpostavljena imena od milja za Gilukipu i Tadukipu).

Nakon što je Ehnaton inaugurirana za suvladara svome ocu (1352. pr.Kr.), ona i Nefretita u prvim godinama suvladarstva, sagradile su svoj dvor u Gemapaatenu u Karnaku. Iz toga dvora potječu i prvi prikazi Ehnatoninog golog torza, te prikazivanje obiteljskih religioznih scena Ehnatona i Nefretite, u kojima one nude darove Atenu, a napravljene su u grotesknom stilu umjetnosti iz njihovih ranih dana.

U tom ranom razdoblju sagrađen je i veliki hram u Karnaku posvećen Atenu, ukrašen velikim statuama faraona Ehnatona, koje djeluju također groteskno. Nakon četvrte godine suvladarstva (poslije 1348. pr.Kr.), Ehnaton ne gradi ništa više u Karnaku. U to vrijeme Ehnaton je još nosila ime Amenofis IV.

DEIFIKACIJA AMENOFISA III U RE-HARAKTEA

Glavni događaj koji je napravio prekretnicu, bila je jubilarna proslava 30-te godišnjice vladavine Amenofisa III, odnosno to je bila 4-ta godišnjica suvladarstva Amenofisa III i IV (1348. g.pr.Kr.). Za tu prigodu Amenofis III naredio je svećenicima da pretraže hramske arhive, te da rekonsruiraju rituale koji su se koristili za vrijeme treće i četvrte dinastije faraona, tj. prije više od tisuću godina. Produkt toga rada svećenika, bila je ceremonija pažljivo obnovljena i vođena od strane svećenika i službenika dvora, u kojoj je Amenofis III postao bog još za vrijeme svoga života, transformiran u živuću inkarnaciju prastarog heliopolijskog sunčanog boga Re. Dvoranin Keruef zabilježio je taj događaj u svome grobu: “To je bilo Njegovo Veličanstvo, koje je dalo suglasnost da to bude prema pisanju iz starine…Prošle generacije ljudi, još od vremena predhodnika (iz treće i četvrte dinastije), nisu nikad vidjele takav jubilarni ritual”.⁽¹²⁾

Uvođenje heliopolijskog boga Re u Karnak i Tebu, u gradove koji su bili pod patronatom boga Amona, već samim time zvuči heretično. Ako se tome doda da je tada faraon Amenofis III, postao živuća inkarnacija boga Re, onda to izgleda gotovo kao stavljanje Amona izvan snage. Amon time više nije bio najvažniji bog za faraona i za Egipat, nego je to postao Re, jer je i sam faraon postao Re. Ovo je počelo da izgleda kao udar na boga Amona, a zapravo je tako bilo i smišljeno, jer je sam faraon  dao poticaj (naredbu) da se pretraže stari hramski arhivi, iz kojih će na kraju proisteći deifikacija Amenofisa III i postavljanje boga Rea i Amenofisa III kao živu inkarnaciju Rea, za najvažnijeg boga Egipta. Time je Amenofis III napravio pun zaokret: prije smo vidjeli, da je upravo on u drugom dijelu svoje vladavine, tj. prije suvladarstva, izgradio brojne hramove posvećene Amonu. Sada, četvrte godine suvladarstva, skinuo je Amonov kult sa mjesta najvažnijeg kulta u Egiptu i uveo drugi, u kome je sam Amenofis posao bog. Tome je sigurno pridonijela činjenica da je te godine umro njegov šogor Anen, drugi prorok Amonovog kulta, preko kojega je Amenofis kontrolirao Amonovo svećenstvo. Poslije Anena vjerojatno to svećenstvo više nije mogao kontrolirati, a ono mu je smetalo u provođenju njegovih planova vezanih za dinastičko naslijeđivanje.

Upravo razlozi dinastičkog naslijeđivanja koje smo malo prije naveli leže u pozadini deifikacije Amenofisa III, koji je tim činom anulirao utjecaj Amonovog kulta i Amonovog svećenstva i napravio prostor za nove poteze. Amenofis III i obitelj Juje i Tuje, vjerojatno su shvatili da neće moći provesti dinastičke planove na dosadašnji način, bez Anena, u Tebi i Karnaku.

Slijedeće korake nije trebalo dugo čekati. Iduće je godine, 5-te godine suvladarstva počela izgradnja palača u budućem gradu Ehnatonu (1347. pr.Kr.). Iste 5-te godine suvladarstva, (1347. pr.Kr.) Amenofis IV promijenila je ime u Ehnaton (što znači: Slavljeno je ime Atenovo), a 6-te su godine završeni u gradu Ehnatonu neki objekti, tako da se te godine kraljevska obitelj faraona Ehnatona i Nefretite, mogla preseliliti tamo (1346. pr.Kr. ). U tome gradu je počelo nesmetano slavljenje Re-Haraktea i njegovog aspekta svjetla, koje izvire is sunčanog diska kojem je ime Aten.

Ra je bio starije sunčano božanstvo nego što je to bio Amon i kao što smo rekli, njegov je kult dolazio iz Heliopolisa. Horus je bio prvi mitski kralj Egipta; zatim je od najranijeg doba Horus bio poistovjećen s faraonom, koji je u starim dinastijama bio živi Horus (kao npr. za vrijeme faraona Kefrena, 2.650. g. pr. Kr.), a kasniji su faraoni uzimali za jedno od svojih imena Horus. Naposlijetku su Ra i Horus poistovjećeni, pa je oblik Re-Haraktea, obuhvaćao boga Ra, koji kao sunce dnevno putuje od istočnog do zapadnog horizonta, te faraona (Horusa), koji je postao u tim starim dinastijama Raovo zemaljsko utjelovljenje.

Bog koji se punim imenom zvao Harmakhis-Khepri-Re-Atum, a koji utjelovio faze sunca od izlaska do zalaska sunca, bio je povezan s pričom o sunčanom bogu koji je donio krunu i prijestolje Tutmozisu IV, čime počinje pokret protiv Amona, koji je s Amenofisom III i Ehnatonom dosegao svoju kulminaciju. Amenofisa III nije trebalo dovesti na vlast kao njegovog oca, jer je već vladao 30 godina, ali mu je uvođenje Re-Harakteovog kulta omogućilo deifikaciju, tj. postajanje bogom još za života, i paralelno s time skidanje Amona s mjesta najvažnijeg boga u Egiptu. U slučaju i Tutmozisa IV i slučaju Amenofisa III, Re-Harakte je zapravo bio upotrebljen da dovede do slabljenja i ukidanja Amonovog utjecaja, odnosno utjecaja Amonovog svećenstva. Faraoni u osamnaestoj dinastiji, prije njega, nisu bili živi bogovi, oni su mogli reći za sebe da su samo sinovi boga Amona i ‘Božje Žene’. No za Amenofisa III to se nije moglo reći, jer njegova majka Mutemvija nije bila ‘Božja Žena’, ali Amenofis je taj nedostatak obilno nadmašio svojom deifikacijom.

Rekli smo da je Amenofis III napravio deifikaciju kako bi anulirao poziciju amonovog kulta i amonovog svećenstva, koje je izgleda poslije smrti Anena, počelo pružati preveliki otpor njegovim dinastičkim planovima stvaranja sina nasljednika s kćerkom Ehnaton. Nakon deifikacije (1348. g.pr.Kr.), on i obitelj Juje i Tuje, donose odluku da se preseli dvor kćerke Ehnaton daleko od Tebe, kako bi tamo mogli dovršiti provođenje dinastičkih planova.

IZGRADNJA GRADA EHNATONA

Iz tzv. Rane Proklamacije, sa stele iz okolice grada Ehnatona iz 5-te godine suvladarstva, (1347. pr.Kr.) koja prenosi pozdravne govore Ehnatona povodom postavljanja kamena temeljca za grad Ehnaton, čitamo:⁽¹³⁾

”Neka Dobri Bog koji uživa u istini, živi,

Gospodar neba i gospodar zemlje,

Aten živući, Veliki,

koji osvjetljava Dvije Zemlje!

Neka Otac živi, i božanski i kraljevski, Re-Harakte,

koji se podiže na horizontu u svom aspektu svjetla koje je u sunčanom disku,

Neka živi uvijek i zauvijek, Aten, Veliki,

koji je u svom jubileju u svom hramu Atena u Ehnatonu!

Ove dvije strofe pozdravni su govor, posvećene bogu Re-Harakteu i njegovom aspektu svjetla koje je u sunčanom disku Atenu. Ra je božanski otac svemu; Ra je također postao kraljevski otac Amenofisu III za vrijeme njegove deifikacije. Kralj je postao tada Raova živuća inkarnacija, živi bog na zemlji.

Dvije zemlje su Donji i Gornji Egipat.

Re-Harakte, je po ovoj definiciji božanski i kraljevski otac, koji se kao sunčana snaga podiže na horizontu i koja se vidi kao svjetlost, a svjetlost izvire iz sunčanog diska, kojemu je ime Aten.

I neka Horus živi, jaki bik, voljen od Atena,

On od dviju dama,

Veliki u svom kraljevanju u Ehnatonu;

Horus od zlata, neka se štuje ime Atenovo;

Kralj  Gornjeg i Donjeg Egipta, koji živi u istini,

Gospodar Dviju Zemalja!

Ova je strofa pozdravni govor upućen Amenofisu III. Pod Horusom Ehnaton misli na kralja Amenofisa III, a Amenofis III je nazvan i jaki bik – to je simbol seksualne snage koju je kralj trebao imati zbog svoga velikog harema, u Egipatskoj povijesti nikad brojem premašenog.  Dvije dame su očito Ehnaton i Nefretita i ova strofa daje navještaj da su obje ove dame u Amenofisovom haremu. Ovdje treba obratiti pozornost na to da je Amenofis veliki u svom kraljevanju u Ehnatonu.

Neferkheperure, Wa¢enre,

Sin Rea, koji živi u istini,

Gospodar kruna, Ehnaton,

Veliki u trajanju,

neka živi uvijek i zauvijek!

Ova je stofa posvećena Ehnatonu samom. Ime Neferkheperure znači: “Dobar kao forma Rea”, a Wa¢enre: “Jedan jedini od Rea”. Ehnaton je i sin Rea, jer je Re ujedno i Amenofis III, tj. Amenofis III je inkarnacija Rea na zemlji, a Ehnaton je sin Amenofisa III. Ime Ehnaton znači: “Slavljeno je ime Atenovo”.

Dobri Bog, Jedan jedini od Rea (čiju je ljepotu Aten stvorio)

Istinski je odličan u svojim mislima upravljenim na svog stvoritelja,

zadovoljava ga svime što njegov duh želi,

radi usluge onome koji ga je rodio,

upravlja zemljom za Njega koji ga je postavio na prijestolje,

podupire Atena i veliča njegovo ime,

koji uzrokuje da zemlja pripada svom stvoritelju…

Ova strofa vjerojatno nastavlja o Ehnatonu koji zadovoljava svoga stvoritelja, radi usluge onom koji ga je rodio, upravlja zemljom za onoga koji ga je postavio na prijestolje: to je Amenofis III; Ime Dobar bog upotrebljava izgleda Ehnaton za sebe, jer je on sin boga i bog sam. Logičnim se čini i to da se dvije strofe za redom odnose na Ehnatona. Manje je vjerojatno da se strofa odnosi na Amenofisa III.

I Nasljednica, Velika u palači, Štovana s dvostrukim perima,

Miljenica sreće, Obdarena svim milinama,

čiji glas raduje kralja kad ga sluša,

Glavna žena kralja, njegova voljena, Gospodarica Dviju Zemalja,

Neferneferuaten – Nefretita,

neka živi uvijek i zauvijek!

Ova je strofa pozdravni govor posvećen Nefretiti. Njeno ime znači: “Dobra poput Atenove ljepote”.

Nakon pozdravnih govora, Ehnaton počinje s opisom radnji koje prethode događaju zbog kojeg su se sastali:

…Njegovo se veličanstvo popelo na velika kola od elektruma,

kao Aten kad se diže na horizontu

i kad ispunjava svu zemlju sa svojom ljubavlju,

i krenulo je dobrom cestom u Ehnaton,

u mjesto u kojem dotad još nitko nije živio,

i koje je odredilo za sebe, da tamo bude njegovo sretno mjesto:

Bio je to njegov sin Waen¢re,  koji je to našao za njega,

to je bilo njegovo djelo,

kad mu je njegov otac zapovijedio da to napravi.

Nebesa su bila sretna, zemlja je bila sretna,

svako je srce bilo ispunjeno zadovoljstvom kad su ga opazili.

Bio je to njegov otac Amenofis III koji se popeo na velika kola od elektruma i krenuo prema budućem gradu Ehnatonu. Njegov otac prethodno je zapovijedio Ehnatonu da pronađe za njega, Amenofisa III, sretno mjesto.

Mnogi povjesničari ne vide da je u ovoj strofi Rane Proklamacije riječ o Amenofisu III; smatraju da Ehnaton sam vlada. Ehnatonov je otac prema njima Aten, koji mu je zapovijedio da pronađe sretno mjesto za njega, Atena, i da se preseli tamo. No oni ne uviđaju da je ovo je peta godina suvladarstva. Amenofis III morao bi dati prema tome najmanje odobrenje za izgradnju novog grada; no mi smatramo, da je Amenofis III dao ne samo odobrenje, nego i naredbu; štoviše, bio je i prisutan na tako značajnom događaju kao što je svečano otvaranje početka izgradnje grada, a što se iz prijašnjih pozdravnih strofa vidi. Povjesničari koji zastupaju pogrešan prijevod kao da je Ehnaton sve radio sam i na zapovijed Atena, ne komentiraju prve strofe.

Ehnaton tad podiže ruke prema nebesima, te se zaklinje “njemu koji ga je formirao”; i ponovno se obraća Atenu:

Veliki i živući Aten…

koji je odredio da živi, da živi živahno moj otac…

moj zid od miljun kamenih blokova,

moj podsjetnik na vječnost,

moj svjedok svega što je vječno,

koji je stvorio sebe samoga sa svoje dvije ruke,

kome ni jedan vješti obrtnik nije oporučno ostavljen,

koji je etabliran svaki dan u neprestanom podizanju i zalasku,

Na svaki način, bio on na nebu ili na zemlji, svatko ga može vidjeti

dok on ispunjava zemlju svojim zrakama,

i omogućava svakome da živi.

Gledajući ga danju, moje su oči zadovoljne,

kada ga gledam dok se diže u svom hramu, hramu Atena u Ehnatonu,

i ispunjava ga samim sobom, preko svojih prekrasnih sunčanih zraka,

kojima me zagrljuje s ljubavlju, u životu i snažno, uvijek i zauvijek.

Zatim Ehnaton navodi pojedinačno zgrade koje će sagraditi u gradu Ehnatonu, i nigdje drugdje; u mjestu na istočnoj obali Nila, koje je Aten zatvorio liticama. Niti kraljica, niti bilo tko drugi, neće ga nagovoriti da negdje drugdje sagradi Ehnaton. (Ehnaton je bio usamljeno i izolirano mjesto, reklo bi se bogu iza leđa, na pola puta između Tebe i Memfisa, udaljen od svakoga po oko 300 kilometara. To je polje uz istočnu obalu Nila, dugačko oko 8 i široko oko 4 kilometara, zatvoreno klifovima, kamenim liticama sa svih strana, nakon kojih počinju stotine kilometara kamenog pustinjskog platoa, na istok, na zapad, na sjever i na jug). Tu će Ehnaton sagraditi Veliki Atenov hram, Mali Atenov hram, Sjenoviti hram za glavnu kraljicu kralja (za svoju majku Tiju), Kuću Radosti na otoku “Uzvišenosti u jubilejima”. Također će sagraditi Apartmane faraona i Apartmane kraljice. Njegov grob bit će u istočnim liticama, i njegov će pogreb biti tamo nakon mnogo godina jubileja. Tamo će biti grob i njegove žene Nefretite i njegove kćerke Meritaten, poslije mnogo njihovih godina. Također će i grobovi drugih biti tamo i ako će netko umrijeti u nekom gradu na sjeveru, jugu, istoku ili zapadu, bit će prenesen u grad Ehnaton i sahranjen tamo.

Također će preseliti grob svetog bika Mnevisa iz Heliopolisa u istočne litice. Visoki svećenici i obični svećenici Atena, također će biti sahranjeni tamo.

Kraj teksta je isprekidan i govori da je nešto zlo bilo rečeno, gore nego ono što je čuo godine 4-te, gore nego što je čuo godine prve, gore nego što je čuo kralj (Amenofis III), gore nego što je čuo kralj Tutmozis IV…”

Zlo što je čuo godine 4-te, vjerojatno su bile glasine oko rođenja Meritaten, da Ehnaton nije njezin otac ili, što je vjerojatnije, da je Ehnaton njezina majka, a Amenofis III njezin otac; zlo što je čuo godine 1-ve, vjerojatno su bile glasine povodom njegovog postavljanja za nasljednika Amenofisa III, da Ehnaton nije muško nego žensko; zlo što je čuo Amenofis III vjerojatno je bilo rečeno isto godine 4-te suvladarstva ili godine 30-te vladarstva Amenofisa III, povodom njegove deifikacije, a pokrenuto od Amonovih svećenika, koji su osjećali da je ta deifikacija faraona u boga Re uperena protiv Amona i protiv njih, a zlo što ga je čuo Tutmozis IV odnosi se na glasine da je Tutmozisovo oslanjanje na Re-Haraktea isto tako upereno protiv Amona. Sadašnje zlo što ga je čuo Ehnaton, odnosi se sasvim sigurno na izgradnju grada Ehnatona, u kojem su svećenici vidjeli da će se slaviti Aten, u kome neće biti mjesta za Amona, odnosno mjesto gdje će biti koncentrirani ljudi huritskog porijekla i u kome će se sprovoditi Amenofisovi dinastički planovi vezani na stvaranje novog nasljednika, koji će zatim osigurati njihovu daljnju vladavinu. Vjerojatno su počeli šaputati o ponovnom povratku Hiksa na vlast u Egiptu…

ŽIVOT U GRADU EHNATONU

Nakon što je Amenofis III po čitavom Egiptu sagradio hramove posvećene Amonu, on okreće Amonu leđa, i deificira se za života u boga Re-Haraktea i tako anulira utjecaj Amonovog svećenstva. Prethodno je postavio kćerku za suvladara. Zatim je naredio kćerki Ehnaton da u Amarni sagradi novi grad Ehnaton, posvećen Re-Harakteu i njegovom aspektu svjetla koje izvire iz sunčevog diska koji se zove Aten, te da se uvede u Amarni novi kult posvećen Atenu. Tamo je također napravio paralelni dvor (dok je jedan dio Amenofisovog dvora ostao u Tebi). U gradu Ehnatonu napravljen je dvor za Ehnatona i Neferetitu, tamo su bili Tije i Aj, Ehnatonina majka i Neferetitin otac, tamo su sagrađeni faraonovi apartmani (apartmani za Amenofisa III), tamo je Amenofis III premjestio najvažniji dio svoga harema s huritskim kraljicama, da mu budu pri ruci kad boravi tamo, tamo su bili i drugi dvorjani, rođaci Tije i Aja. U Amarni se također azijska umjet-nost golog tijela mogla nesmetano prikazivati. U Amarni je otvorena dvorska kancelarija, ar-hiv, koja je sve tekstove prepisivala s papirusa i s
hijeroglifskog i egipat-skog hijeratičkog pisma na glinene pločice i zapisivala to klinastim pismom. Možemo zaključiti, da je najvažniji dio svojih dvorjana iz Tebe, one koji su imali huritske krvi, Amenofis III

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

preselio je u novosagrađeni grad Ehnaton. Grad Ehnaton je bio indoarijansko-huritska enklava. Nikad i nigdje, niti prije niti poslije, Egipćani nisu pisali ili prepisivali svoje dokumente u cilju stvaranja svoje arhive, s egipatskih hijeroglifa i s egipatskog hijeratičkog pisma, u klinasto pismo; nisu prevađali s egipatskog jezika na akadski jezik, tadašnji jezik linqua franca na Starom Istoku; niti su prepisivali s papirusa na glinene pločice. Nigdje takvo što u Egiptu nije pronađeno, osim u Amarni. I po tome možemo zaključiti da stanovnici Ehnatona nisu bili Egipćani, nego da su vukli oblike pismenosti, jezik i materijal na kojem se piše, s mjesta odakle su potjecali. Klinasto pismo, akadski jezik i glinene pločice bile su u upotrebi na Gornjem Eufratu i na Starom Istoku, odakle su Indoarijanci i Huriti potjecali. Te pločice iz Amarne su male, veličine cca 8 x 12 cm. Kada je Amenofis II zarobio u Kanaanu blizu Šaruhena jednog poslanika kralja Mitanija, taj je na vratu nosio upravo takvu malenu glinenu pločicu.

 

DINASTIČKI RAZLOZI.

 

Suvladarstvo Amenofisa III i Amenofisa IV Ehnatona počelo je 1352. g.pr.Kr. Isprva su oba suvladara i njihove obitelji bili smješteni u palači Malkata u Tebi. Da bi se prikrila činjenica da Amenofis IV nije muško, dodana mu je kraljica, Nefretita, njena sestrična. Time je započela njihova gluma bračnog života. Zatim je Amenofis IV na početku svoga suvladarstva izgradila dvor u Gemapaatenu u Karnaku, te je u sklopu tog dvora tamo sagrađen najraniji hram posvećen Atenu. Kada su počele glasine o lažnom spolu Amenofisa IV i o tome da je vjerojatno Amenofis IV majka Meritaten, a Amenofis III da je njezin otac, Amenofis III se deificira u Re-Haraktea i time anulira utjecaj Amonovih svećenika i njihove prigovore. Zatim se donosi odluka da se izgradi grad Ehnaton, a nakon izgradnje Ehnatonov se dvor preseljava tamo, da bi se u miru mogao dočekati sin i da bi se mogli tamo sprovesti dinastički planovi. Preseljenje je bilo 6-te godine suvladarstva i Ehnatonine vladavine, odnosno 1346. g.pr.Kr. Amenofis III ostao je u dvoru u Tebi i od tamo je upravljao državom, te dio vremena provodio u gradu Ehnatonu. Grad Ehnaton bio je sagrađen na izoliranom mjestu, daleko od Tebe, na kamenitom i neplodnom području Egipta, u jednoj uskoj kotlini, dugačkoj osam do deset kilometara, a širokoj oko četiri. Tu kotlinu sa istočne, sjeverne i južne strane zatvaraju okomite stijene (klifovi), kao završetak stotinama kilometara velikog kamenitog neplodnog platoa, a sa zapadne strane malu kotlinu završava rijeka Nil. S druge strane Nila nastavljaju se stijene i kameniti neplodni plato. Tu je dakle bilo izolirano carstvo u kojoj se smjestila huritska enklava. Prema našem mišljenju, osnovna zadaća faraonke Ehnaton (ali i Nefretite) u gradu Ehnatonu, bila je rađanje sina Amenofisu III, a jedina njena religijska dužnost bilo je vršenje službe Atenu u otvorenom hramu bez krova, stavljanje na oltar jestiva i nuđenje tih jestiva pred zrake sunca; zatim obilasci s Nefretitom na kolima od jedne stele do druge i prinošenje tamo darova Atenu, itd. Procesiona cesta koja ide od južne stele do sjeverne stele, široka je 40 metara, i bila je napravljena za konje i kola. Grad je bio sagrađen oko toga procesionog puta, kao svoga centralnog dijela.

Amenofis III bio je od početka svoje vladavine prvi prorok i najviši svećenik boga Amona, a dodatno je kontrolirao svećenstvo Amona preko Tijinog brata Anena, koji je imao funkciju drugog proroka boga Amona. No poslije Anenove smrti (1348. pr.Kr.), očito je nastala praznina, te su se glasine počele širiti i počeo se povećavati otpor svećenika Amonovog kulta prema Amenofisu III i Amenofisu IV. Da bi njihov otpor neutralizirao i da bi mogao ostaviti sina sa svojom kćerkom Ehnaton, kao siguran produžetak huritske dinastije, Amenofis III se deificira te iste 30-te jubilarne godine njegove vladavine ili 4-te godine suvladarstva (1348. g.pr.Kr.). Pri tome Amenofis III odbacuje Amona i tebanski panteon, i priklanja se Re-Harakteu i heliopolijskom religioznom sustavu. Heliopolijski svećenici organizirat će mu deifikaciju u boga Re, a u gradu Ehnatonu organizirati će se kult nebeskom aspektu Re-Haraktea, svjetlu, koje izvire iz sunčevog diska kome je ime Aten.

Zbog toga se Amenofis III u gradu Ehnatonu i ne pojavljuje kao svećenik Atenu, jer je Aten samo ime sunčanog diska od kuda dolazi jedan od aspekata Re-Haraktea, svjetlo, a Amenofis je više od aspekta Re-Haraktea: on je živa inkarnacija Re-Haraktea na zemlji, živi bog koji hoda po zemlji. Amenofis je prepustio vođenje vjerske službe svojoj kćerki Ehnaton i Nefretiti, a administraciju i upravu u gradu Ehnatonu Tiji i njenoj obitelji; on sam se posvetio stvaranju muškog potomka i nastavku dinastije. Egipat je u njegovo vrijeme bio jak, stabilan, nitko ga izvana nije vojnički uznemiravao, bogat od prihoda od trgovine i od iskapanja i donosa zlata, rafiniran u luksuzu, umjetnosti i uživanju i Amenofis se mogao u miru posvetiti provođenju svojih dinastičkih planova, kao i uživanju u svom ogromnom haremu.

Sigurno je da je Amenofis također boravio u Amarni, da je tamo smjestio svoje najvažnije kraljice uz Tije, one iz Neharina, Gilukipu i Tadukipu. Time je Amenofis preselio u grad Ehnaton huritski dio svoga harema. Taj harem nije mogao biti Ehnatonov, kako ga uobičajeno povijesničari kategoriziraju. Ehnaton je bio po našem mišljenju žena koja je trebala svome ocu, Amenofisu III, roditi sina; koja je s Nefretitom glumila sretnu obitelj i nije joj trebao harem drugih žena. Time je jasno da djeca koja su prikazivana kako se igraju na njihovim nogama, nisu mogla biti plod njihove istospolne veze. Autor smatra da su te kćerke, a bilo ih je šest, bile ne samo Nefretitine, nego da je i Ehnaton bila majka koje kćerke, na primjer vjerujemo da je bila majka Meritaten. Otac svim kćerkama, bio je vjerojatno Amenofis III, koji je pokušavao osigurati muškog potomka za dinastičko nasljeđivanje. Ima jedna interesantna statua faraona Ehnatona na kojoj se vidi kako nježno grli i ljubi svoje dijete; no tu je prikazana majčinska ljubav, a ne očinska. Isto tako i na reljefima je prikazana isto takva majčinska ljubav koju Ehnaton pokazuje prema svojim kćerkama. Ehnaton žena nije mogla biti otac Nefretitine djece i ne može gajiti takovu ljubav prema Nefretitinoj djeci, kakva se vidi na skulpturi i na reljefima, i kakva se daje samo svojoj djeci. Iz toga zaključujemo da je na skulpturi i na reljefu prikazana Ehnaton sa svojom kćerkom, za koju pretpostavljamo da je Meritaten.

 

 

 

 

 

RELIGIJA RE-HARAKTEA I ATENA: PRODUKT HELIOPOLISA

Egipat je gotovo oduvijek bio podijeljen na “Dvije zemlje”, Gornji i Donji Egipat. U Gornjem Egiptu od pradavnih vremena naselila su se plemena čiji je fetiš bio sokol, koji su ta plemena poistovjetila sa nebom. Najmoćniji od tih fetiša sokola bio je Horus, čiji je ratnički narod došao vjerojatno iz Libije. Narodi Horusa živjeli su odvojeno u različitim područjima doline Nila, pokraj sljedbenika drugih božanstava, kao što su bili Izida, Oziris i Seth, te pokraj sljedbenika boga Ra, čiji je narod, vjerojatno došao sa sredozemnih otoka ili sa Kavkaza.⁽¹⁴⁾

Prvo ujedinjenje Gornjeg i Donjeg Egipta proveo je prvi faraon  imenom Nemes ili Narmer, oko godine 3100. pr.Kr, osnivač prve egipatske  dinastije. Nemes je postavio svoj glavni grad u Tinisu, blizu Abidosa, svetog grada boga plodnosti Ozirisa. Osim toga, izgradio je i Memfis, u prijevodu “Bijele zidove”, pokraj Heliopolisa. Od tog vremena potječe povezivanje kultova Horusa s Ozirisovim kultovima plodnosti i kultovima sunca boga Ra.

Prvo ujedinjavanje kultova Dviju zemalja izvršili su svećenici boga Ra iz Heliopolisa, iz Donjeg Egipta, koji su kroz čitavo vrijeme antike slovili kao mudri ljudi, u stvari, tradicionalna egipatska inteligencija. Od tada je Heliopolis ostao, kroz vrijeme mnogih dinastija, najvažniji religijski i znanstveni centar u Egiptu. Ujedinjavanje dvaju kultova izvršeno je u vrijeme faraona Djosera iz treće dinastije, kad su Heliopolis i njegov kult sunca stekli premoć nad svim drugim dijelovima Egipta i nad svim drugim kultovima. Tad je Horus, koji je dotad bio samo inkarnacija sokola i kralja, bio prihvaćen od strane heliopolijskih svećenika kao sin sunčanog boga Re. Prvi mit koji je spojio to religijsko ujedinjenje kazivao je da je Re, prvi kralj koji je vladao Egiptom, odletio na nebo i ostavio svom sinu Horusu da vlada Egiptom na zemlji. Tad je Ra postao najmoćniji bog Egipta, a Horus je postao Raov sin.

U Starom Kraljevstvu, kralj, Horus, bio je zatim poistovjećen s Reom, suncem, tako da je postao živući bog na zemlji. No kraljevi su i za vrijeme Srednjeg Kraljevstva i kasnije, u doba Novog Kraljevstva bili povezani sa sunčanim kultom.

U Novom Kraljevstvu, s tebanskom osamnaestom dinastijom nakon Hiksa, dolazi do promjene: na mjestu najvažnijeg sunčanog boga Egipta nije više stari Re, nego je to postao Amon, lokalni bog Tebe, otkud je potjecala osamnaesta dinastija. No nakon slabljenja utjecaja novog Amonovog kulta, do kojeg je došlo nakon prva dva faraona osamnaeste dinastije, u grobovima tebanske nekropole počinje se pojavljivati utjecaj sunčanog kulta iz Heliopolisa.

 

POVRATAK UTJECAJA HELIOPOLISA. U davnašnjim tekstovima piramida Starog Kraljevstva nailazimo na molbu mrtvog kralja, kojom on moli Nut, nebesku majku sunčanog kulta iz Heliopolisa, da siđe dolje i da ga zagrli svojim zvijezdama.⁽¹⁵⁾ Sarkofazi članova tadašnje kraljevske obitelji bili su oslikani perima s krila božice Nut, a tako oslikan sarkofag nalazimo i kod kraljice Kije. U grobovima u Dolini Kraljeva, u kojoj su ukapani kraljevi tebanske dinastije, odmah nakon Tutmozisa III, među privatnim grobovima nalazimo na unutrašnju piramidalnu strukturu, koja prezentira solarni simbol ponovnog rođenja, prema uzorku iz Heliopolisa. Utjecaj Heliopolisa osjeća se i u himnama podizajućem ili spuštajućem suncu koje su ispisane na ulazima u kapele ili na stelama koje drže klečeći vlasnici grobova. Faraon je prikazivan kako ulazi u barku sunčanog boga. Kao što barka sunčanog boga prelazi preko neba slijedeći put od dnevnog rođenja sunca do zapada, i njegovog mirovanja za vrijeme noći prema ponovnom rođenju sljedećeg dana, tako je postavljeno i kraljevo postojanje: faraonovo rođenje predstavljalo je izlazak sunca, faraonov život predstavljao je dnevni put sunca po nebu, od jedne do druge strane horizonta, a faraonova smrt bila je zalazak sunca. Kao što je druga barka trebala prevesti sunce za vrijeme noći do ponovnog svitanja, tako je i faraonova smrt, bila samo početak razdoblja do njegovog ponovnog rođenja, kad se on kao sunce, svake zore pojavljivao na horizontu.

Te teme nalazimo i u religioznim tekstovima u grobovima tebanske dinastije. U grobu Tutmozisa I ispisana je “Knjiga o tome što je u podzemnom svijetu”. U grobu Tutmozisa III nalazi se “Litanija Sunca”. U grobu Horemhaba koji je napravljen prije početka njegove vladavine nalazi se “Knjiga vrata”: U njoj je sunčani bog Re nazvan “Gospodar Atena”, boga koji se diže svake zore na istočnom horizontu neba, a ta tema ilustrirana je i na sarkofagu Tutankamona i u grobu Ramzesa VI. U “Knjizi o tome što je u podzemnom svijetu” razmatra se transformacija boga sunca za vrijeme dvanaest noćnih sati, a kroz to vrijeme on je nazvan “Truplo Rea”, koji se u jutro transformira u novo sunce, donoseći svjetlost i budeći svakoga iz sna ili iz smrti. Na kraju te promjene, mrtvi kralj će kao sunčani bog biti ponovno rođen u zoru. Stalni element na svim tim transformacijama je Aten, sunčani disk, kojega za vrijeme noći nosi “Truplo Rea”.

Prvi je Tutmozis I počeo vraćati važnost Donjem Egiptu obnovivši Memfis i sagradivši tamo veliku palaču. On je odredio da najstariji sin faraona bude guverner Memfisa, te se to zadržalo i nakon njega. Tako nam je poznato, da je i mladi Tutmozis, ranoumrli sin Amenofisa III, u dobi od svega nekoliko godina bio guverner Memfisa i visoki svećenik boga Ptaha, boga Memfisa. Na reljefu od koga nam je ostao samo fragment, možemo vidjeti Amenofisa III i njegovog jako mladog sina, kako služe vjerski obred na pogrebu svetog bika Apisa iz Memfisa, u kome je bio inkarniran bog Ptah.⁽¹⁶⁾

Religiozni utjecaj Donjeg Egipta počinje naročito jačati za vrijeme Tutmozisa IV, otkad mu je Re-Harakte obećao u snu da će postati kralj ako očisti pijesak sa sfinge kod Gize. To je bio početak stvarnog umanjivanja utjecaja Amonovog svećenstva, koje je kulminiralo sa Amenofisom III i njegovim nasljednicima.

Rekli smo da je Amenofis III postavio svoju deifikaciju u Re-Haraktea kako bi izbacio kult Amona s mjesta najznačajnijeg kulta u Egiptu i kako bi on postao živi bog i time najvažniji bog u Egiptu. To je napravio kako bi mogao sprovesti svoje planove vezane za dinastičko nasljeđivanje, koje smo malo prije opisali. Sličan primjer možemo vidjeti u engleskoj srednjovjekovnoj povijesti kad je Henrik VIII, također zbog dinastičkih razloga, izbacio iz najutjecajnije pozicije katoličku crkvu koja mu je zabranjivala daljnje rastave i nove ženidbe i na taj način mu ograničavala mogućnosti za stvaranje novog sina nasljednika. Paralelno sa zabranom katoličke crkve, Henrik je osnovao anglikansku crkvu, neovisnu od Rima, koja mu je omogućila sprovođenje svih njegovih planova vezanih za dinastičko naslijeđivanje, a Henrik VIII je pri tom uzeo za sebe funkciju poglavara anglikanske crkve, istu funkciju koju ima papa u katoličkoj crkvi. Takvu istu funkciju, ali adekvatnu tadašnjem Egiptu, imao je za sebe i Amenofis III kad se deificirao u Re-Haraktea.

Kao što je Amenofis III postao živi bog na zemlji, živa inkarnacija Rea, tako je i Ehnaton, Amenofisovo dijete, kao suvladar ocu također bog; kao što je Aten kao sunčani disk, dio Re-Harakhtea, tako je i Ehnaton, dio božanstva Amenofisa III. Tako postavljena religijska konstrukcija dovela je do toga da su dvorjani, vjerojatno nakon smrti Amenofisa, počeli oslovljavati Ehnatona kao novu inkarnaciju sunčanog božanstva. Aj ga oslovljava kao “moj bog koji me je stvorio”, za Pentua je on “bog koji je stvorio čovječanstvo i koji čini da Dvije Zemlje žive”. Tutu ga adresira kao “bog koji ga je stvorio i koji ga hrani”.

U grobu Meritrea II prikazani su bog i kralj kao suvladari. Kao i faraon,  Aten slavi svoje jubileje nakon određenog broja godina vladanja. Bog je prikazan kao majka i otac čovječanstva, koje je stvorio sam od sebe, bez žene (ova će se religiozna konstrukcija kasnije ponoviti u slučaju Jahve). Koncept u gradu Ehnatonu bio je postavljen tako da je bio jedan bog (Re ili uskrsnuli prethodni mrtvi kralj, koji u obliku sunčanog diska Atena plovi na nebu, a iz sunčanog diska Atena izlazile su zrake svjetlosti koje su milovale sve na zemlji što su bile stvorile i njegova inkarnacija Amenofis III na zemlji), a Ehnaton je postala glavna Atenova svećenica. Ehnaton i Nefretita prikazivani su u gradu Ehnatonu, sa “svojom” djecom kao sveta obitelj, za vrijeme svakodnevnog služenja Atenu.

HELIOPOLIJSKE TEOLOŠKE KONSTRUKCIJE

1. Ra ili Re bio je heliopolijski sunčani bog koji je utjelovljivao sunce u svim njegovim fazama, a osobito u njegovoj najjačoj snazi, u zenitu. Njegovo ime znači jednostavno: sunce. Rano su ga poistovjetili sa preddinastičkim bogom Heliopolisa Atumom. Iako su na početku heliopolijski teolozi postavili konstrukciju da je Atum stvorio Rea, kasnije su to promijenili, tvrdeći da je Ra sam izronio iz voda kaosa, te da se digao obuhvaćen laticama lotosovog cvijeta ili da se rodio u obliku ptice feniksa, ptice Bennu i da je sletio na piramidalan vrh obeliska, na kamen Ben-ben, koji je simbolizirao sunčevu zraku. Najsvetiji kamen Raovog hrama u Heliopolisu bio je upravo taj kamen Ben-ben, čiji je pozlaćeni vrh hvatao i odražavao zrake jutarnjeg sunca. Sunce je izlazilo u Heliopolisu, u njegovoj kući Ben-ben. Nakon izlaska, Ra je u sunčanom brodu, čije je ime bilo Manjet ili “Milijun godina” plovio po nebu i prošao u toku dana kroz dvanaest pokrajina svoga kraljevstva, tj. kroz dvanaest sati. Nakon što je zašao, po noći je također plovio u noćnom brodu zvanom “Mekset” kroz dvanaest noćnih sati pod imenom Auf-Ra, koje je značilo “Truplo Rea”.

Nakon što je Ra u Heliopolisu preuzeo Atumovu važnost, za Rea su heliopolijski teolozi postavili da je Ra sam stvorio prvi božanski par, Šu i Tefnut, te da je otac bogova, ljudi i svih drugih stvorenja.⁽¹⁷⁾ Ispočetka je Ra vladao sam na zemlji, svemirom kojega je stvorio. Prema tim teolozima, za vrijeme dok je Ra bio mlad, čvrsto je vladao, a moć božanskog poretka bila je neupitna. Kako je Ra stario, njegova je snaga popuštala, te su se bogovi pobunili protiv njegove vladavine. Ra je savladao pobunjenike, no nakon toga postao je umoran od svega, te se uz pomoć božice neba Nut popeo na nebo, gdje je našao svoje mjesto kao sunce, te svaki dan ponovno putuje od izlaska svojeg do zalaska, a po noći miruje. Drugi bogovi prilijepili su mu se na trbuh, te su postali zvijezde na nebu. Ra je na zemlji ostavio svog sina Horusa, koji je postao prvi kralj Egipta. Kasnije su svi kraljevi uzimali ime Horus kao jedno od svojih osobnih imena.

Budući da Egipćani nisu znali da je sunce kugla, smatrali su da je sunce ravna okrugla ploča, oblika kao disk. Zbog toga se sunce, Ra, u obliku sunčanog diska zvao Aten. Kao sunce koje izlazi zvao se Kepri, kao sunce u zenitu zvao se Ra, a kad je zapadalo zvao se Atum.

Ra je na početku imao oko koje je bilo smješteno izvan njega. Jednom je to oko otišlo, i Ra je poslao Tota da ga traži. Kada ga je Tot doveo natrag, oko se razbijesnilo, jer je vidjelo da je Ra postavio drugo oko (vjerojatno je prvo oko simboliziralo sunce, a drugo mjesec). Tot je smirio prvobitno oko, a Ra ga je potpuno umirio tako da ga je stavio na čelo u obliku zmije ureusa, odakle je moglo vladati cijelim svijetom. Od tada su faraoni na čelu nosili ureus ili zmiju kobru.

 

ATUM. Atum je bio preddinastičko božanstvo sunca u Heliopolisu, čije su prerogative kasnije dodijelili Reu. Heliopolijski teolozi zvali su Atum “dovršeni”, prema njihovoj prvobitnoj konstrukciji da je stvorio sam sebe iz praiskonskih voda kaosa, voljnim naporom ili snagom izgovorene riječi – i to izgovarajući i ponavljajući svoje ime. Zvali su ga i “Gospodar granice” ili “Sveopći bog”. Prvobitno je bio dvospolan, te je stvorio svemir onanističkim aktom. Time je postao jedini roditelj prvog božanskog para Šua i Tefnut, a zatim osnivač heliopoljske eneade, te se zvao i Bik eneade, na što se nadovezao heliopolijski  kult bika Mnevisa.

 

HORUS. Ime Horus latinizirano je egipatsko ime Hor, koje znači “lice”. Prvobitno je bio bog neba, a “licu” neba, Horu, sunce i mjesec bili su oči. Ispočetka je kao sokol bio ratnički bog osvajača Gornjeg Egipta, a zatim je bilo postavljeno da je kralj Horusovo utjelovljenje. Nakon toga to je bilo prihvaćeno kao dogma, tako da su na kraju svi kasniji kraljevi uzimali ime Horus kao jedno od svojih imena. Istodobno su Raovi svećenici poistovjetili Horusa s Raom, dok je narodno vjerovanje Horusa poistovjetilo s Ozirisovim sinom, a ta dva poistovjećivanja bila su izvor najvećeg broja mitova u Egiptu. Pošto je dolazilo do brkanja ova dva Horusa, rješenje je traženo u različitim Horusima, od kojih su jedni bili sunčani Horusi, a drugi Ozirisovi. Poznato je barem petnaest različitih Horusa.

 

RE-HARAKTE I ATEN. Re-Harakte je bio spoj Rea i Horusa. Rea, sunca na nebu, koje se diže na istočnom kraju horizonta, zatim za vrijeme danjih sati prelazi čitav nebeski svod, te zalazi na zapadnom kraju horizonta, i Horusa, kralja, koji je vladao na zemlji i bio na zemlji Reova inkarnacija. Jedan od aspekata Rea, sunca, bilo je i sunčano svjetlo koje izvire iz sunčanog diska, čije je ime bilo Aten.

Aten je bio poznat od početka dvanaeste dinastije kad je Amenemes I u “Priči o Sinuhi” rekao da će umirući odletjeti u nebo da se sjedine s Atenom, božanskim mesom, onim koji ga je stvorio. Slična je pjesma nađena u grobu Amenofisa I. Tutmozis I izabrao je za jednu od svojih titula “Horus-Re, Moćni bik s oštrim rogovima, koji dolazi od Atena”. Rekmire, vezir Tutmozisa III, piše o Atenu: “Vidio sam njegovu osobu u njegovoj istinskoj formi, Rea, gospodara nebesa, i Gospodara Gornjeg i Donjeg Egipta, kad se diže, Atena, kad se otkriva”. Za vrijeme vladavine Amenofisa II, simbol sunčanog diska nalazimo na omotu zamotanih ruku.⁽¹⁸⁾

Pod Tutmozisom IV Aten se pojavljuje kao bog bitaka koji čini faraona Moćnim u svim njegovim oblastima i donosi njegovim podanicima zrake sunčanog diska.

U vrijeme Amenofisa III nalazimo naziv “Zrake Atena” na barci na kojoj je Amenofis plovio 11. godine svoje vladavine po umjetnom jezeru u Tebi, sa svojom kraljicom Tijom. No najvažnija inovacija napravljena je za vrijeme proslave njegove 30-te godišnjice vladavine, kad je Amenofis postao živuća reinkar-nacija Rea na zemlji. Novi koncept Re-Haraktea značio je tada da je Re u sebe asimilirao sve druge bogove, a da je faraon, Horus, postao ponovno živi bog na zemlji, kao u Starom Kraljevstvu. Re je postao “sunčani bog koji je stvorio sebe samoga za vječnost”. U “Litaniji Sunca” se navodi sedamdeset pet imena za aspekte ili tijela Rea, a ta tijela su također bogovi. To su Atum, Šu, Tefnut, Geb, Nut… On je nazvan “Re od diska, najviša moć, čije forme su njegove transformacije kad se on uspješno pojavljuje u obliku Atena ili sunčanog diska”. Ova je forma gotovo identična s didaktičkim imenom Ehnatona.

Značaj Atena sumiran je u psalmu, koji se prema sadašnjem nazivu zove “Velika Himna”, u kojoj stoji da je svemir stvoren od strane sunčanog boga koji je sadržan u Atenu, i koji sam brine za svoju kreaciju. Njegove ruke su iznad svega što je on stvorio, i donose simbol života Ankh, tj. stvaraju stalno novi život. Te ruke ujedno primaju darove koje Ehnaton i Nefretita prinose na oltar pred njih. Evo te Himne,⁽¹⁹⁾ koja ima odraz u Biblijskom psalmu br. 104 (105):

Ti se dižeš daleko na horizontu neba, O živući Atene, Početku života!

Kada ti zarudiš na istoku, ispunjaš svaku zemlju svojom ljepotom,

Ti si zaista Dolazeći, Veliki, Sveprisutan i visoko iznad zemlje!

Tvoje zrake grle zemlju do kraja svega što si stvorio,

Ti sam i zajedno s Re, dostižete svoje granice

   i podvrgavate ih za tvoga voljenog sina;

Ti si ono što čovjek vidi, no tvoji putevi nisu znani.

Kad zađeš na zapadnom horizontu, zemlja je nakon toga u tami koja sliči smrti;

Ljudi provode noć iza vrata, pokrivenih glava, zatvorenih očiju

   koje ne vide svoje bližnje;

Njihovo vlasništvo može biti ukradeno, čak i da je ispod njihovih glava,

   a oni toga neće biti svjesni;

Lav izlazi iz svog brloga, a zmija napada;

Tama vreba i zemlja je tiha kada se njen stvoritelj odmara u svom odmorištu.

Zemlja bljesne kada se dižeš na istočnom horizontu

   i svijetliš snažno kao Aten za vrijeme dana,

Tjeraš noć čim počinješ sjajiti: Dvije Zemlje su tad u festivalu.

One se bude i svi ustaju na noge kad se dižeš, upravo zbog njih.

Ljudi peru svoje udove, pa se oblače,

I dižu ruke u štovanju prema tebi kad se pojavljuješ!

Čitava zemlja počinje raditi:

Stoka je u miru na svojoj paši,

Drveća i biljke zelene, rastu,

Ptice lete iz svojih gnijezda, njihova se krila pokreću u zraku,

Sve životinje ustaju na svoje noge

i sva leteća stvorenja žive kada se podižeš zbog njih.

Zvijeri plivaju Nilom uzvodno i nizvodno,

Ribe u rijeci skaču u tvojoj prisutnosti;

Tvoje su zrake u sredini mora.

Ti si taj koji čini da žena može biti plodna i ti stavljaš sjeme u muškarca,

te daješ život djetetu u maternici žene,

Ti ga tješiš da ne plače dok je unutra,

sestra si bolničarka kad zatreba čak i dok je dijete još u maternici žene,

Ti si taj koji daješ dah kojim oživljuješ sve što si stvorio.

Kad dijete izađe iz tijela žene na dan svoga rođenja,

tada ti otvaraš njegova usta i ti ga opskrbljuješ hranom;

Kad pile u jajetu kljuca da izađe van,

Ti mu daješ dah i podupireš ga,

Ti određuješ trenutak kad treba da izađe,

Tako da onda ono razbija jaje i izlazi van kad se izlegne,

da svjedoči o svom dovršenju, dok trči na svoje dvije noge.

Kako su raznovrsni poslovi tvoji!

Ti si sakriven od vida čovječjeg,

O sunčani bože, poput kojeg nema ni jednog drugog!

Ti si stvorio zemlju u skladu sa svojom željom dok si još postojao sasvim sam:

Sve ljude,

Svu stoku, veliku i malu,

Sve na zemlji što trči nogama svojim ili se diže u visinu leteći krilima svojim.

I u zemljama Huru (Palestini i Siriji), Kušu i Egiptu

Ti si imenovao svakog čovjeka na njegovom mjestu i zadovoljio si njegove potrebe:

Svatko prima za svoje uzdržavanje i njegovi su dani odbrojani.

Ljudski su jezici različiti u govorima, a također su ljudi različiti u  kvalitetama,

i boja je njihova različita, jer si ti napravio da se razlikuju nacije.

Ti stvaraš vode pod zemljom i činiš da izlaze napolje,

kao tvoj blagoslov Nil hrani narod Egipta,

Čak si učinio da ljudi žive za tebe!

O božanski gospodaru svih njih, koji se za njih trudiš,

Gospodaru svake zemlje, koji sjajiš za njih:

Aten, disk dnevnog svjetla, Veliki u svom Veličanstvu!

U svim udaljenim stranim zemljama, ti stvaraš život!

Ti si smjestio Nil u Nebo, da siđe sa njega

i da napravi poplavu do planina, kao more,

u namjeri da navodni ljudima polja, kraj njihovih sela.

Kako su savršeni tvoji planovi, o Gospodaru vječnosti!

Nil sa Neba tvoj je dar strancima i zvijerima u njihovim zemljama,

Ali je jedina istina da Nil teče zbog Egipta.

Tvoj sjaj hrani svako polje i kad ti sjajiš, sve na njemu raste i živi za tebe,

Ti stvaraš godišnja doba u namjeri da podupru sve što si stvorio,

Zimu, da rashlađuje polja, ljeto da ih grije i da plodine dozore.

Ti si stvorio udaljeno nebo,

da s njega možeš promatrati sve što si stvorio

   za vrijeme dok si još postojao sasvim sam,

pojavljujući se u aspektu živućeg Atena, dok se diže i sjaji.

Ti si stvorio milijune formi sebe samoga,

gradove, sela, polja, puteve, Rijeku.

Sve te oči opažaju prije ičega drugoga,

jer ti si Aten dnevnog svjetla i iznad svega si što si stvorio!

Ti si u mojem srcu,

i ne postoji nitko drugi osim tebe,

tko bi znao za tebe sačuvati tvoga sina Ehnatona.

Ti si ga učinio mudrim u svojim planovima i u svojoj moći!

Ova je Himna vukla svoje uzore iz ranijih himni. Iz doba Amenofisa II postoji himna Amonu, u kojoj je on poistovjećen s demijurgom Atumom, također heliopolijskim bogom koji je storio svemir onanističkim aktom, sam od sebe, bez ženskog principa ili božanstva. Amon je ovdje:

“Otac bogova, koji je stvorio čovječanstvo,

koji je stvorio zvijeri i biljke kojima hrani stoku…

On je stvorio pašu za stoku i voćke za ljude,

On je napravio da ribe žive u rijeci, a ptice u nebesima,

On je Gospodar sunčanog sjaja koji je stvorio svjetlo…

Ti si Sam i Jedini koji si stvorio sve što jest,

Jedan Jedini koji je stvorio sve što postoji…

To je bio on koji daje dah mladunčetu u jajetu

i koji podupire i najmanjeg crvića…

On je stvorio ljude različite prirode, kreira njihove živote,

On je stvorio ljude različitih boja…”⁽²⁰⁾

 

VJERSKA SLUŽBA U GRADU EHNATONU.

Služenje Atenu odvijalo se u gradu Ehnatonu, u hramovima koji su bili otvoreni, bez krova, prepuni sunčanog svjetla ili ispred stela koje su bile postavljene na raznim udaljenim točkama u okolici grada, a koje su na kolima obilazile Ehnaton i Nefretita. Na reljefima vidimo Ehnaton i Nefretitu kako na žrtvenike pred zrake sunca, stavljaju razna jestiva, tretirajući sunce kao živo biće kome treba hrana. Sjetimo se koncepta sunčanog kulta, koji je ponovno inauguriran s Amenofisom III: kralj je za vrijeme života postao živa inkarnacija Rea na zemlji, a kad je umro, kralj postaje po noći “Truplo Rea”, koji se u zoru budi iz smrti i uskrsava, te kao sunce plovi svakog dana po nebu. To je bio religijski koncept koji su slavili u gradu Ehnatonu: mrtvi kralj je kao sunce plovio danju po nebu u obliku sunčanog diska kome je ime bilo Aten, u svom aspektu svjetla. Njemu su prinosili hranu, jer je za vrijeme dana mrtvi kralj uskrsnuo i živio je kao sunce na nebu. Hrana mu je bila potrebna za dnevni život, a navečer se vraćao pod zemlju i tamo provodio dvanaest noćnih sati. S druge strane, takav je uskrsnuli kralj pružao svakog dana ruke i donosio život svojim potomcima, primajući od njih darove.

Najveće vjerske ceremonije bile su procesije u kojima su svi stanovnici grada Ehnatona uzimali učešća i koje su se kretale po širokom procesionom putu kroz centar grada. Ljudi su se kretali pješice oko kola na kojima su se vozile Ehnaton i Nefretita, od kraljevske palače do mjesta gdje su prinosili hranu i druge darove Atenu. Isto tako, na kolima vidimo obje kraljice i Ehnaton i Nefretitu, golih tijela, koje pokazuju pod zrakama sunca. Prema svemu sudeći, ove slike mogle bi se datirati u vrijeme kada je Amenofis III već bio mrtav, odnosno poslije 1340. g.pr.Kr, a gola tijela su ponuđena kao dar suncu, odnosno uskrsnulom i živom Amenofisu III, s kojim smo pretpostavili da su njegova kćerka Ehnaton i Nefretita imale djecu.

Sve što se u religijskom pogledu događalo u gradu Ehnatonu povezano je s Heliopolisom: Re-Harakte, Re, odnosno uskrsnuli kralj, koji se kao sunce kreće po nebeskom svodu od jednog do drugog kraja horizonta, u obliku Atena, sunčanog diska iz kojeg izvire svjetlost koja je samo jedan aspekt Re-Haraktea; kralj Amenofis III (Horus), koji je za vrijeme života bio živuća inkarnacija Rea na zemlji; mali hram Ben-ben (koji je bio sveti hram Helipolisa) koji je bio izgrađen u Ehnatonu, kao i zlatom prekriveni vrhovi obeliska, kamena Ben-ben; sveti bik Heliopolisa Mnevis, u kome je bio također inkarniran Re, a kome je Ehnaton namijenila, prema tekstu iz Rane Proklamacije, da bude sahranjem gradu Ehnatonu (za razliku od svetog bika Memfisa Apisa, kojeg Ehnaton nije spominjala); simboli boginje Tefnut koje je eksploatirala Nefretita; pera s krila heliopolijske boginje Nut, kojima je bio dekoriran sarkofag Kije  …

Takav koncept obnovljene heliopolijske religije u to doba bio je čvrsto prihvaćen samo u gradu Ehnatonu, u uskom krugu Ehnatoninih prijatelja i dvorskih službenika, kao što je to bio stari sluga iz doba njenog djetinjstva Parenefer, njen svekar Aj, poglavari službenika Atonevog kulta Meritre I i Tutu. U ostalom dijelu Egipta, koncept zabrane Amona i svih drugih kultova, nije uhvatio čvrste korijene.

 

 

POVRATAK STAROG KONCEPTA BESMRTNOSTI I USKRSNUĆA

U gradu Ehnatonu postojala je zabrana služenja bilo kojem drugom bogu, pa tako i Ozirisu, bogu mrtvih. Zato smatramo da dvorjani njega ne spominju u pjesmama nađenim u grobnicama. Smatramo da se te pjesme odnose na transformaciju sunca ili mrtvog kralja za vrijeme dvanaest noćnih sati kroz koje se vrijeme on zove Auf-Ra tj. “Truplo Rea” i koji nosi sa sobom solarni disk Aten. Tako ga Parenefer zove “Gospodar pogreba, Davalac dugovječnosti, Gospodar Životnog razmaka” (između smrti i ponovnog rođenja), Aj ga spominje kao “hladni sjeverni vjetar, dah pomoću kojeg živim, beskonačnost Nila koja tjera riječnu vodu”. Istraživač Fairman, koji se nastavlja na Etiene Driotona, smatra da su štovaoci Atena smatrali da duša (bai) mrtvih izlazi iz groba u zoru kako bi uživala život za vrijeme dana u nematerijalnom svijetu, te da se sa zalaskom sunca vraća u grob. Prema navedenim istraživačima, štovaoci Atena vjerovali su da i mrtvi i živi padaju u san kada Aten zađe za zapadni horizont i da će se svi probuditi u zoru kad Aten sve obasja svojim zrakama i da će ustati: živi iz svojih postelja, mrtvi iz svojih grobova, i da će se pridružiti Atenu u njegovom hramu, služiti mu i prinositi mu posvećenu hranu pod njegove zrake. To je koncept koji smo malo prije opisali.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

VEZE EGIPTA I NEHARINA

 

KIJA

 

Nakon Tutmozisa IV, Amenofis III također je nastavio s odličnim odnosima s Neharinom/Mitanijem. Kralj Neharina, Sutarna II, nazivao je Amenofisa III bratom i dao mu je svoju kćer Gilukipu za ženu, kao zalog nastavljanja dobrih odnosa između Egipta i Neharina. Desete godine Amenofisove vladavine, odnosno 1368. g.pr.Kr. došla je Gilukipa u Amenofisov harem. Njeno ime iz milja, pronađeno u gradu Ehnatonu, kamo je Amenofis III smjestio huritski dio svoga harema, bilo je najvjerojatnije Kija (kao skraćeno ime od Gilukipa…Gija…Kija). U to staro vrijeme, djevojke su udavali jako mlade i Gilukipa je u doba svoje udaje za Amenofisa mogla imati oko 10 godina. Iako su mnogi istraživači smatrali da je možda Tadukipino ime iz milja Kija, autor ne dijeli to mišljenje. Kijino pogrebno posuđe napravljeno je prije 9-te godine suvladarstva Amenofisa III i Ehnatona (tj. prije 1343. g.pr.Kr.). Na urnama iz tajanstvenog groba br. 55 u Dolini Kraljeva, prikazana je neobično lijepa žena toga imena, ali čije lijepo lice, pomalo sjetno, odaje ženu u dobi od 25-35 godina. Njen sin najvjerojatnije je bio faraon Smenkare, kasniji suvladar Ehnatona i njen polubrat, koji je zajedno sa svojom majkom  pokopan u tom grobu. Tadukipa je došla u Amenofisov harem 36-te godine njegove vladavine, odnosno 10-te godine suvladarstva (1342. g.pr.Kr.) i u to doba također je mogla imati oko 10 godina. Prema tome Tadukipa ne može biti Kija, jer je Tadukipa došla poslije završetka izrade pogrebnih urni na kojima je ime Kije, te je njena dob bila premlada za lice žene prikazane na tim urnama. Kija je bila ta koja je dobila najljepše epitete od faraona: “Ljubimica iz Neharina”, “Ljubimica” (ta-šepst) sa epitetom “Jako voljena” i “Kraljeva Ljubimica”.

Najljepša poetska forma nađena je na podnožju njenog sarkofaga, a pjesma je toliko lijepa, da zavređuje da je posebno istaknemo. To je pjesma zaljubljene žene i smatramo da je upućena Amenofisu III sa željom da njih dvoje budu združeni i u vječnosti. Ljubav je očito bila obostrana, jer sudeći prema epitetima Amenofis je od svih kraljica volio najviše Kiju.

“Neka udahnem dah slatkog zraka što izlazi iz tvojih usta. Neka gledam tvoju ljepotu svaki dan – to je moja molitva. Neka slušam tvoj slatki glas svaki dan u sjevernom vjetru. Neka moje tijelo raste živahno u životu kroz tvoju ljubav. Najviše što mi daješ, tvoje su dvije ruke koje me podupiru i ja primam to i živim pomoću toga. Neka uvijek zoveš moje ime i neka ono nikada ne nestane s usana tvojih”.⁽²¹⁾

Amenofis III koji je u trenutku pisanja ove pjesme bio je još živ, postao je za života inkarnacija Rea, a prema tadašnjem vjerovanju nakon smrti postati će transformacija Rea.

TADUKIPA

Tadukipa je bila kćerka Tušrate, također kralja Neharina. Njeno ime iz milja, vjerojatno je bilo Ipa (Tadukipa…Ipa), te je imala epitete “Kraljevski ornament” i “Istinska Ljubimica”. Pretpostavlja se da je njezin sin bio Tutankamon, koga je imala s Amenofisom III odmah po dolasku u njegov harem. Tadukipa je došla u Amenofisov harem u 36-toj godini njegove vladavine, tj 1342. g.pr.Kr. Tutankamon je umro 1325. g.pr.Kr. u dobi od 17 godina, kao što to određuje starost njegove mumije, a to znači da je rođen 1342. g.pr.Kr. Analiza mumije Tutankamona i Smenkarea pokazuje da su ta dva faraona bila blisko rodbinski vezana, te ih analiza krvi s faktorom A2 i MN određuje kao braću ili polubraću. Oni to i jesu, jer im je otac isti, Amenofis III; a majke su im također rođakinje, jer je Gilukipa bila tetka Tadukipi.

UBOJSTVO SUTARNE II U NEHARINU I DOLAZAK NA VLAST TUŠRATE. ZAHLAĐENJE U ODNOSIMA EGIPTA I MITANIJA I POČETAK PROPASTI MITANIJA

Otprilike oko tri godine prije dolaska Tadukipe u Amenofisov harem, došlo je do smjene vladara u Mitaniju. Na vlast je došao Tušrata u sumnjivim okolnostima, vjerojatno ubojstvom svoga rođaka Sutarne II (oko 1345. g.pr.Kr.). S tim vjerojatnim ubojstvom Sutarne II, nastali su poremećeni odnosi između Egipta i Mitanija, zato jer je Amenofis III imao jako dobre odnose sa Sutarnom II. Amenofis je imao Sutarninu kćer Gilukipu za ženu i ona je bila najvažnija žena u njegovom haremu nakon njegove glavne kraljice Tije. Tko zna kakve su sve planove u to doba imali Egipat i Mitani, odnosno Amenofis III i Sutarna II: ne treba zaboraviti da su u obje zemlje na vlasti praktično bili Huriti. Mitani je dominirao tadašnjim centralnim dijelom i zapadom Starog Istoka. Asirija je kao vazal bila pod vlašću Mitanija, a Hetiti nisu do tog ubojstva imali nikakvu značajniju snagu. Time je Mitani uz Egipat bio najsnažnija sila tadašnjeg Starog Svijeta. To je ubojstvo zahladilo odnose između Egipta i Mitanija, dovelo do unutarnje nestabilnosti i pada unutarnje snage u Mitaniju, te je ugrozilo njegovu ulogu velesile na tom području. Trebalo je proći tri godine nakon ubojstva Sutarne, da bi Amenofis III prihvatio Tušratinu kćer Tadukipu za ženu (1342. pr.Kr.) i koliko toliko normalizirao odnose s Mitanijem/Neharinom. Očito je da je normalizacija tekla zaslugom Tije, jer se iz pisma iz Amarne, vidi da je Tušrata molio Tiju da se zauzme kod faraona kako bi mu poslao ambasadora na njegov dvor i tako ga zapravo priznao. Dolazak Tadukipe u Amenofisov harem, potvrdio je normalizaciju odnosa. Tušrata  je, uz Tadukipu, poslao Amenofisu III i dodatnih trideset žena da ga udobrovolji, te zarobljenike do kojih je došao iz rata sa Hetitima. Taj rat je očito tada (1342. pr.Kr.) već bio počeo.

S padom unutrašnje snage u Mitaniju bili su stvoreni uvjeti da Asirija, dotadašnji vazal Mitanija, povede borbu za oslobođenje od huritske vlasti. Borbu je proveo Ašur-Ubalit I (1363-1328) koji se izborio za nezavisnost od Mitanija, počevši s dugom serijom ratnih kampanja na istoku, koje datiramo u vrijeme poslije ubojstva Sutarne. (cca 1345. pr.Kr.) Na zapadu je kralj Hetita Šupiluliuma I (1375-1334), u koordiniranim akcijama s Asirijom, počeo napadati Mitani sa zapada.

KRAJ AMENOFISOVE VLADAVINE

U takvoj situaciji umire Amenofis III, u dobi od oko 45 godina (1340. g.pr.Kr.). Amenofis je vladao gotovo punih 38 godina, odnosno do 12-te godine suvladarstva sa Ehnatonom. Njegova glavna kraljica Tije nadživjela ga je dvije godine, odnosno do 14-te godine vladavine Ehnatona (1338.), Kiju nalazimo živu do 16-te godine vladavine Ehnatona (1336. pr.Kr.), a za Tadukipu ne znamo kada je umrla.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

III. PAD INDOARIJANSKO-HURITSKOG UTJECAJA U EGIPTU

 

SAMOSTALNA VLADAVINA EHNATONA OD 1340-1338 I SUVLADARSTVO SA SMENKHAREOM 1338-1336

 

Malo toga je poznato o vladavini Ehnatona poslije njegove inauguracije za samostalnog vladara (1340. pr.Kr.). Na slici iz Amarne iz groba Merirea II, prikazana je ta inauguracija, kad su vladari i ambasadori iz Neharina, Cipra, Palestine, Libije, Punta i Asirije došli sa svojim obiteljima na tu inauguraciju. Donijeli su darove: razno oružje, kola, konje, ingote bakra, egzotične životinje, lavove, antilope, orikse, velike lukove, vaze i ritone, zlato i srebro, nojevo perje i jaja, tamjan. Također su bile date i djevojke-ropkinje. Ceremonija se očito održavala na otvorenom, pod zrakama Atena. U to je doba Asirija već izborila nezavisnost od Mitanija, jer na inauguraciji Ehnatona već vidimo njenog predstavnika. Nakon te inauguracije imamo u korespondenciji iz Amarne, pismo Ašur-Ubalita koji se narugao faraonki Ehnaton: “Zašto su moji predstavnici držani da stoje na otvorenom suncu? Oni su mogli umrijeti na otvorenom suncu. Ako je to dobro za kralja da stoji na otvorenom suncu, tada neka kralj stoji tamo i neka umre na otvorenom suncu. Tad će tamo biti profit za kralja!”⁽²²⁾

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovo je bio vrlo loš predznak za nastupajuću samostalnu vladavinu faraonke Ehnaton. Da li je to bio znak da su Asirci pročitali da Egiptom ne vlada muškarac, nego žena, pa da s njom mogu govoriti tim uvredljivin načinom? Možda su nakon toga zaključili da Egipat pod njenom vlašću ne može biti jak, da faraonka Ehnaton neće biti respektabilan protivnik i da mogu nastaviti s agresivnim širenjem njihove vlasti na Starom Istoku; zaključujemo da je to vrlo lako moguće. Smrt Amenofisa III kao da je skinula štit koji je faraonku Ehnaton štitio od grubosti svijeta. Sretni dani vladavine faraonke Ehnaton, koji su bili pod okriljem i zaštitom njenog oca u doba suvladarstva, nestali su nakon smrti Amenofisa III i ona kao žena nije znala adekvatno odgovoriti na agresivne osvajačke apetite Asirije i Hetita. Naredne godine donijet će kraj bipolarizmu na Starom Istoku, koji su ostvarivali Egipat i Mitani. Državi Mitani je Sutarnino ubojstvo oduzelo unutrašnju snagu i jedinstvo i prouzročilo mnogobrojne unutrašnje sukobe i ta će država uskoro nestati pod istovremenim napadima Asiraca s istoka i Hetita sa zapada, a Egipat će Hetiti istisnuti iz Libanona.

 

SITUACIJA U RETENUU (HURU)

 

Istovremeno je došlo do odmetanja indoarijanskih prinčeva u Retenuu (Huru) od sve slabije i slabije egipatske vlasti, što je dovelo do gubljenja egipatske kontrole nad dijelom područja. Situacija je nam dobro znana iz korespondencije tih prinčeva sa faraonima Amenofisom III i faraonkom Ehnaton. Nastanak pisama datiramo između 1346. i 1336. g.pr.Kr. kada smatramo da su poslana u Amarnu. Pisma pokazuju također i ondašnju etiketu u ophođenju s kraljem u kojima je interesantno naslovljavanje kralja sa epitetima “moj panteon, moj Sunčani bog” koji odražavaju tadašnje shvaćanje faraona kao živog boga na zemlji i pomaže nam u razumijevanju religiozne situacije u Egiptu.

Izgled Indoarijanaca i Hurita iz Hurua vidjeli smo u I Dijelu, isto kao i njihovu ornamentiku pletera i crveno bijelih polja, a sada ćemo prezentirati dio pisama iz Amarne:

 

 

 

 

 

PISMA IZ AMARNE

 

PISMO EA br. 147

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem panteonu, mojem Sunčanom bogu ovako govori Abimilki, tvoj sluga: sedam i sedam puta padam do nogu kralja, mojeg gospodara. Ja sam prljav pod nogama kralja, mojeg gospodara. Moj gospodar je Sunčani bog koji se diže iznad zemalja, od dana do dana, kao što je odredio Sunčani bog, njegov dobrostivi otac koji daje život svojim slatkim dahom i koji se umanjuje kada je skriven; koji postavlja mir na cijelu zemlju svojom snagom, koji raznosi bojni krik po nebu kao Baal, tako da se cijela zemlja trese od njegovog krika …

 

U ovom pismu iz kojega smo prezentirali samo mali fragment, egipatske riječi prevedene su literarno iz egipatskog pošto je pisar Abimiklija koji je pisao ovo pismo, bio Egipćanin. To nije iznenađujuće, jer su Pisma iz Amarne koje je slao egipatski dvor prema prinčevima u Retenuu (Huruu) pisali egipatski pisari koji su naučili klinasto pismo u dvorskoj školi.

 

 

PISMO RA xix p. 100

 

Indaruti, princu Akšafa (Achshapha) govori: kralj. Pazi, ovo pismo koje sam ti poslao, govori ti: “Budi na straži! Uistinu moraš čuvati (to) mjesto (umjesto) kralja, koji je s tobom. Pazi, kralj ti šalje Hanija (Hanni), sina Mairee, pouzdanika kralja za zemlju Retenu i ono što ti kaže poslušaj vrlo pažljivo, kao da to (govori) sam kralj. Svaku riječ koju ti kaže, poslušaj vrlo rado i izvrši vrlo rado. I pazi, pazi, nemoj biti nemaran te moraš pripremiti mnogo hrane svake vrste i mnogo vina za kraljeve strijelce. Pazi, on će doći do tebe vrlo brzo, brzo i skinut će glave kraljevih neprijatelja!

 

To je pismo koje je Indaruti pisao vjerojatno Amenofis III. Indaruta je indoarijansko ime; on je bio princ Akšafa, vjerojatno današnji Tell Kisan u ravnici Akre. Njegovo ime možemo kasnije pronaći kao Indrota ili Indrauta u Rig Vedi.

 

 

 

 

PISMO EA br. 234

 

Kralju, mojem gospodaru, Sunčanom bogu sa nebesa, ovako govori: Zatatna, princ Akoa (Accho), tvoj sluga, sluga kralja i prljav pod njegovim nogama, kao zemlja po kojoj gazi. Kraj nogu kralja, moga gospodara, Sunčanog boga sa neba, sedam puta (i) sedam puta padam, i prvi put i drugi put ničice i nauznak. Neka kralj, moj gospodar, čuje riječ svoga sluge! Zirdamjašadu (Zirdamyashada) je zbacio (s vlasti) Birjavaca (Biryawaza). On je bio sa Šutom (Shuta), slugom kralja u gradu¹… On nije rekao ovome ništa. Kraljeva vojska je pobjegla. On je bio s njom u Megidu. Ja mu nisam rekao ništa, ali on je poželio (da mi nešto kaže) i sada mi Šuta piše: “Prepusti Zirdamjašadu Birjavaci!” No ja ga nisam želio prepustiti. Pazi, Ako je egipatski isto kao i Magdal u Egiptu, ali kralj, moj gospodar, nije čuo da se Šuta okrenuo protiv mene. Sad neka kralj, moj gospodar pošalje svog pouzdanika i zaustavi ga.

 

Shuta (Šuta) je bio egipatski oficir porijeklom Hiks (Indoarijanac ili Hurit), vjerojatno djed Ramzesa II. Biryavaza (Birjavaca) je bio princ Damaska pod egipatskom vlašću. Njegovo je ime indoarijansko i spada lingvistički u istu grupu imena kao i ime mitanskog princa Matiwaze (Mativace).

PISMO EA br. 244

 

Kralju i mojem Sunčanom bogu govori: Biridija (Biridiya), vjerni sluga kralja. Kod dviju nogu kralja, mojeg gospodara i mojeg Sunčanog boga sedam i sedam puta padam. Neka kralj zna da je Labaja vodio neprijateljstva protiv mene pošto su se strijelci vratili (u Egipat?) i da nismo bili u mogućnosti da postrižemo vunu (jer) nismo mogli izaći izvan gradskih vrata u prisustvu Labaje dok nismo saznali da nisi vratio natrag strijelce; Sada se on sprema da zauzme Megido ali neka kralj zaštiti taj grad, u protivnom Labaja će ga osvojiti. Uistinu, grad je opustošen smrtima zbog kuge i bolesti. Neka kralj pošalje stotinu (vojnika) iz trupa garnizona da čuvaju grad kako ga Labaja ne bi osvojio. Uistinu, nema drugog načina da se onemogući Labaja. On želi uništiti Megido.

 

Biridiya (Biridija ) i Labaya (Labaja) su indoarijanska imena. Biridiya (Biridija ) je bio princ Megida, a Labaja princ Šekema, obojica su bili egipatski službenici. Labaja se kasnije okrenuo protiv egipatske vlasti. Njega i njegove sinove, Indoarijance, pobunjenike protiv egipatske vlasti u pismima se naziva: Apiru (ili prema Altorientalische Texte zum Alten Testament, Habiru).

 

PISMO EA, br. 245

 

Nadalje, rekao sam mojim rođacima: “Ako bogovi našeg kralja, našeg gospodara dopuste da zarobimo Labaju, mi ćemo ga dovesti živog kralju”; ali moja je kobila bila ranjena strijelom i ja sam pao poslije toga te sam odjahao sa Jašdatom (Yashdata); no prije moga dolaska oni su ga ubili. Uistinu Jašdata je bio tvoj sluga i ušao je u bitku (zajedno) sa mnom. I uistinu … život kralja, mojeg gospodara i … sve u … kralja, m(ojeg) gospodara … i Zurata je odveo Labaju od Megida, govoreći mi: “Poslat ću ga brodom kralju;” No Zurata je ga je oslobodio i poslao kući iz Hanathona (Hannathon), jer je Zurata primio novac od njega kao mito u svoju ruku.

 

Nadalje, što moram učiniti kralju, mojem gospodaru da me on ne bi prezirao a častio moju mlađu braću? Zurata je poslao Labaju i Zurata je poslao Balu-mihira njihovim kućama i neka kralj, moj gospodar bude (o tome) informiran!

 

Ovo pismo je drugi dio pisma EA br. 244, u kojem se govori o smrti Labaje. Zurata je bio princ Akre (Accho). Sva imena na –ta [Zurata, Yashdata (Jašdata), Indaruta, Shuwardata (Šuvardata), Shuta (Šuta)  i dr.] ili –da [Zirdamyashada (Zirdamjašada), Zimreda i dr.], na –ja [Labaya (Labaja), Addaya (Adaja), Arzaya (Arzaja), Yashuja (Jašuja) i dr.], na –za odnosno na –ca [Biryawaza (Birjavaca), Matiwaza (Mativaca), Muhazu (Muhacu) i dr.] su indoarijansko-huritska imena i svi njihovi nastavci (-ta, –na, -ja, -ca) imaju odraza u jednom dijelu današnjih hrvatskih prezimena. Ime Balu-mihir isto kao i imena Rehmira (sviračica tambure) te Hetnumira (kćerka Setija I), imaju također odraza u današnjim hrvatskim imenima koja završavaju na –mir (Krešimir, Trpimir, Hvalimira i dr.)

 

PISMO RA, xix, p. 97

 

Kralju, mojem Sunčanom bogu ovako govori Biridija (Biridiya), istinski sluga kralja. Kod tvojih nogu kralju, moj gospodaru i moj Sunčani bože sedam puta i sedam puta padam. Neka kralj bude informiran o tome što radi njegov sluga i što se događa u njegovm gradu. Pazi, ja radim u gradu Šunama (Shunama) i dovodim ljude za tlaku, ali pazi¸ guverneri koji su samnom ne rade kao što ja radim: oni ne rade u gradu Šunama i ne dovode ljude za tlaku nego samo ja dovodim ljude za tlaku iz grada Japu (Yapu). Oni dolaze iz grada Šunama i isto tako iz grada Nurbida.

 

PISMO EA, br. 250

 

Kralju, mojem gospodaru ovako govori Ba‘lu-ur.sag, tvoj sluga. Do nogu kralja, sedam puta (i) sedam puta padam. Neka kralj, moj gospodar, zna, da su dva sina pobunjenika protiv moga gospodara, dva sina Labaje, odlučili da unište zemlju kralja, moga gospodara poslije očeve smrti. I neka kralj, moj gospodar, zna, da su me (prije) mnogo dana dva sina Labaje optužili (govoreći): “Zašto si dao grad Giti-padallu u ruke kralja, gospodara – grad koji je Labaja, naš otac osvojio?” Tako su mi dva sina Labaje govorili: “Proglasi rat protiv naroda zemlje Gena (Qena) zato jer su ubili našeg oca; no ako ne proglasiš rat, mi ćemo tada nastupati neprijateljski protiv tebe.”

 

Ali ja sam im odgovorio: “Neka me bog kralja, mog gospodara, sačuva od vođenja rata protiv naroda zemlje Gena, slugu kralja, moga gospodara.” Sada bi moglo biti prihvatljivo kralju, mom gospodaru da pošalje jednog od svojih oficira Birjavaci i neka mu kaže: “Hoćeš li marširati protiv dva sina Labaje ili si i ti pobunjenik protiv kralja?” I poslije neka ga kralj, moj gospodar pošalje k meni … djelo ‘kralja’ tvog ‘gospodara’ protiv dva sina Labaje (…) Milkilu je prešao k njima (tj. k dva sina Labaje…) …’ zemlja kralja, mog gospodara sa njima i Milkiluom poslije smrti Labaje.¹ I dva sina Labaje govorili su: “Budi neprijateljski prema kralju, tvom gospodaru, poput našeg oca, kada je napao Šunamu, Burqunu i Harabu i uništio ih, smlavio ih. I on je zazueo Giti-rimuni te je odbio pomagaće kralja, tvog gospodara.”

 

Ali ja sam im odgovorio:”Bog kralja, mog gospodara, sačuvao me od vođenja rata protiv kralja, mog gospodara. Kralju, mojem, gospodaru, služim ja i moja braća koja me slušaju. Ali kurir Milkilua ne miče se od dva sina Labaje niti jednog jedinog dana. Pazi, Milkilu želi da uništi zemlju kralja, mojeg gospodara. Ali kod mene nema druge namjere – ja služim kralja, mog gospodara i riječ koju kralj, moj gospodar govori, ja slušam.

 

 

Smrt Labaje opisana je u Pismu EA br. 245. Njegovi sinovi nastavili su očev smjer u politici, te im se pridružio Milkilu. Milkilu je bio princ Gezera, a Ba‘lu-ursag je imao teritorij na sjevernoj obalnoj ravnici Palestine.

 

1. U knjizi “Stari bliskoistočni tekstovi koji se odnose na Stari Zavjet” str. 485 stoji: “land of the king, my lord, with them after Milkilu and Labaya died.” Smatram da transliteracija treba biti “land of the king, my lord, with them and Milkilu after Labaya died” kao što smo i mi preveli, zato jer smo u nastavku tog istog pisma saznali da se Milkilu pridružio sinovima Labaje. Iz daljnjeg teksta se također vidi da je Milkilu živ i da želi uništiti zemlju kralja. Prema tome Milkilu nije poginuo zajedno s Labajom, kao što bi se iz engleskog teksta moglo zaključiti.

 

PISMO EA, br. 252

 

Kralju, mom gospodaru govori: Labaja, tvoj sluga. Do nogu moga gospodara ja padam. Kao što si pisao: “Jesu li ljudi koji su osvojili grad, jaki? Kako bi (ti) ljudi mogli biti uhapšeni?” (Odgovaram:) “Grad je bio osvojen borbom, usprkos činjenici da sam dao zakletvu pomirenja i da kada sam dao zakletvu, jedan egipatski oficir dao je zakletvu sa mnom. Grad, isto kao i moj bog, bili su osvojeni. Ja sam oklevetan pred kraljem, mojim gospodarem.”

 

Nadalje, kada su oni bili uništeni, oni nisu to (pasivno) prihvatili, nego su udarali po rukama ljudi koji su ih uništavali. Kako sam mogao oklijevati tog dana kada su dva moja grada bila osvojena? Nadalje, čak ako bi ti rekao: “Padni među njih i pusti da i tebe smlave,” ja bih suzbio mojeg dušmanina, ljude koji bi osvajali grad i mog boga, ja bih suzbio one koji su opljačkali moga oca.

 

Ovdje se naziru razlozi koji su doveli do odmetništva Labaje.

 

PISMO EA, br. 254

 

Kralju, mojem gospodaru i mom Sunčanom bogu! (Govori ti) Labaja, tvoj sluga i prljav na kojem ti stojiš. Do nogu kralju, mojem gospodaru i mom Sunčanom bogu, sedam puta i sedam puta padam.

 

Čuo sam riječi koje mi je kralj pisao i tko sam ja da bi kralj trebao izgubiti zemlju zbog mene? Ja sam vjeran sluga kralja i nisam se pobunio i nisam sagriješio i nisam zadržao moj porez i nisam odbio zahtjev moga povjerenika. Sada me bijedno kleveću, ali neka mi kralj, moj gospodar ne imputira pobunu!

 

Moj zločin je poimence taj da sam ušao u Gezer i javno rekao: “Hoće li kralj uzeti moje vlasništvo a ne vlasništvo Milkilua?” Ja znam djela koja je učinio Milkilu protiv mene.

 

Nadalje, kralj je pisao baveći se sa mojim sinom. Nisam znao da se moj sin pridružio Apiruima i ja sam ga uistinu oslobodio u ruke Adaje (Addaya).

 

Nadalje, ako bi kralj poslao po moju ženu, kako bih mogao bez nje? Ako bi mi kralj pisao: “Zarini brončani bodež u svoje srce i umri!,” kako bih mogao odbiti da ne izvršim zapovijed moga kralja?

 

 

 

PISMO EA, br. 256

 

Yanhamuu, mojem gospodaru govori Mut-ba‘lu, tvoj sluga. Kod dviju noga moga gospodara padam. Kao što je rečeno prije tebe “Mut-ba‘lu je pobjegao, Ajab (Ayab) se sakrio?” Kako može princ od Pelle pobjeći od povjerenika kralja, njegovog gospodara? Kao što (je istina da) kralj, moj gospodar živi, (tako je istina da) Ajab nije u Pelli. Pazi, on nije bio ovdje već dva mjeseca (?). Zaista, pitaj Ben-ilima, pitaj Taduvu (Taduwa), pitaj Jašuju (Yašuju). Ponovno, na instanci kuće Šuluma-Marduka, grad Aštartu došao je po moju pomoć kada su gradovi zemlje Garu bili neprijateljski (poimence): Udumu, Araru, Meshqu, Magdalu, Eni-anabu i Zarqu i kada su Hayanu i Yabilima bili osvojeni.

 

Nadalje, pazi – nakon što si mi napisao pločicu, ja sam pisao njemu. Prije nego što ćeš doći sa svojim karavanom, pazi, on će doći u Pellu i čut će (tvoje) riječi.

 

Pella je bio grad u sjevernom dijelu doline Jordan, nasuprot Beth-Shanu. Ajab je bio princ Ashtartua (Ashtarotha) u Bašanu. Yahnamu je bio visoki egipatski oficir, vjerojtno porijeklom Apiru, koji je izgleda bio guverner Palestine na početku vladavine Ehnatona.

 

 

PISMO EA, br. 270

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem panteonu, mojem Sunčanom bogu ovako govori Milkilu, tvoj sluga, prljav pod (tvojim) nogama. Do nogu kralja, mojeg gospodara, mojeg panteona, mojeg Sunčanog boga, sedam puta (i) sedam puta padam. Neka kralj, moj gospodar sazna djela koja mi je Jahnamu (Yahnamu) učinio nakon što sam napustio prisustvo kralja, mojeg gospodara. Sada on traži dvije tisuće (šekela) srebra iz moje ruke, govoreći mi: “Daj mi tvoju ženu i tvoju djecu ili ću te smlaviti!” Neka kralj sazna njegova djela, neka mi kralj pošalje kola i neka ga odvrati od mene i moje propasti.

 

PISMO Ea, br. 271

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem panteonu, mojem Sunčanom bogu ovako govori Milkilu, tvoj sluga, prljav (pod) tvojim nogama. Do nogu kralja, mojeg gospodara, mojeg panteona i Sunčanog boga, sedam puta (i) sedam puta padam. Neka kralj zna da je snažno neprijateljstvo bilo protiv mene i Šuvardate (Shuwardata). Neka kralj, moj gospodar zaštiti svoju zemlju od ruku Apiru. Ako neće, (tada) neka kralj, moj gospodar pošalje kola da nas pokupi kako nas naše sluge ne bi smlavile.

Nadalje, neka kralj, moj gospodar upita Jahnamua, njegovog slugu, o tome što je učinjeno u njegovoj zemlji.

 

Šuvardata (indoarijansko ime), bio je prema knjizi “Stari bliskoistočni tekstovi koji se odnose na Stari Zavjet” princ Hebrona; međutim u nama dostupnim tekstovima nigdje nismo mogli provjeriti tu tvrdnju. Šuvardata se učestalo pojavljuje u pismima zajedno sa princom Milkiluom isto kao i Tagu, princ Gath-Carmela.

 

PISMO Ra, xxxi, pp.125-136

 

Milkiluu, princu Gezera, (govori) kralj. Kada sam ti poslao ovu pločicu govoreći: “Pazi, šaljem ti Hanyu, povjerenika strijelaca zajedno s dobrima u namjeri da pribaviš lijepe konkubine, tkalje: srebro, zlato, (platnenu) robu, tirkiz, sve vrste dragog kamenja, stolice od ebanovine isto kao i druge dobre stvari, ukupno 160 komada. Ukupno (nabavi): 40 konkubina: cijena za svaku konkubinu je 40 (šekela) srebra. Pošalji lijepe konkubine koje nemaju mane. I da ti kralj, tvoj gospodar kaže: “To je dobro. Tebi je život osiguran.” I najviše znaj da je kralj, (koji je ujedno i) Sunčani bog, dobro. Njegove trupe, njegova kola, njegovi konji su vrlo dobro. Pazi, bog Amon je smješten u Gornjoj zemlji; u Donjoj zemlji sunce izlazi i zalazi pod nogama kralja.

 

Interesantan navod koji potvrđuje da je utjecaj boga Amona Amenofis III suzio samo na Gornji Egipat. Ovo pismo također govori da je ono pisano poslije njegove apoteoze. Smatramo da ovo pismo piše upravo on, jer je Amenofis IV Ehnaton žena koja ne traži žene za svoj harem, nego Amenofis III koji je imao najveći harem u egipatskoj povijesti.

 

PISMO EA, br. 280

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem Sunčanom bogu govori Šuvardata, tvoj sluga, prljav pod tvojim nogama. Do nogu kralja, mojeg gospodara, mojeg panteona, mojeg Sunčanog boga, sedam puta (i) sedam puta padam. Kralj, moj gospodar poslao mi je (naređenje) da se zaratim protiv Keilaha. Ja sam se zaratio (i) bio sam uspješan; moj grad (Keilah) mi se vratio. Zašto je Abdu-Heba pisao ljudima Keilaha (govoreći): “ Uzmite (moje) srebro i slijedite me!” I neka kralj, moj gospodar zna da je Abdu-Heba uzeo grad iz mojih ruku.

Nadalje, neka kralj, moj gospodar istraži: ako sam ja uzeo ljude ili jednog jedinog vola ili magarca od njega, tada je on u pravu!

 

Nadalje, Labaja, koji je zaposjeo naše gradove, mrtav je; ali pazi, Abdu-Heba je drugi Labaja i on isto osvaja naše gradove. Neka (kralj) misli na njegovog slugu zbog njegovih djela! Neću napraviti ništa dok kralj ne pošalje poruku svome sluzi.

PISMO RA xxxi, p. 106

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem Sunčanom bogu, mojem panteonu ovako govori Šuvardata, tvoj sluga i prljav pod tvojim nogama (kao) zemlja na kojoj stojiš! Kod nogu kralja, mojeg gospodara, Sunčanog boga sa nebesa, sedam puta (i) sedam puta padam, oboje ničice i nauznak.

 

Neka kralj, moj gospodar sazna da je vođa Apirua podigao svoju vojsku protiv zemlje koju je bog kralja, mojeg gospodra dao meni; ali ja sam ga smlavio. Također neka kralj, moj gospodar zna da su me sva moja braća napustila i da se (samo) ja i Abdu-Heba borimo protiv vođe Apirua. I Zurata princ Acchoa i Indaruta princ Achshapha izvodili su neprijateljstva sa pedeset bojnih kola – zbog čega sam bio opljačkan (od Apirua) – …; ali pazi, oni su se borili protiv mene, te neka kralj, moj gospodar bude voljan i neka pošalje Jahnamua i neka on povede ozbiljan rat i neka zemlja kralja, mojeg gospodara bude ponovno uspostavljena u njenim (prijašnjim) granicama!

 

PISMO EA, br. 286

 

Kralju, mojem gospodaru ovako govori Abdu-Heba, tvoj sluga. Kod dviju nogu mojeg gospodara, kralja, sedam puta i sedam puta padam. Što sam učinio kralju, gospodaru? Oni su me oklevetali ispred kralja, mojeg gospodara (govoreći): “Abdu-Heba se pobunio protiv kralja, njegovog gospodara.” Pazi, što se mene tiče, (to) nije bio moj otac niti moja majka koji su me postavili na to mjesto; ruka moćnog kralja dovela me je u kuću mojeg oca! Zašto bih ja izvršio prekršaj protiv kralja, mojeg gospodara? Sve dok kralj, moj gospodar živi, ja ću govoriti povjereniku kralja, mojeg gospodara “Zašto favoriziraš Apirue i suprostavljaš se guverneru?” – I tako sam ja oklevetan u prisustvu kralja, mojeg gospodara, zbog toga jer sam rekao: “Izgubljene su zemlje kralja, mojeg gospodara,” zbog toga su me oklevetali kralju, mojem gospodaru! Ali neka kralj, moj gospodar zna da (kada) je kralj uspostavio garnizon, Jahnamu je uzeo (sve) odavde (i) [trupe strijelaca(?) i odveo u] zemlje Egipta …O kralju, moj gospodaru, (ovdje) nema (više) garnizonskih trupa! Neka kralj povede povede brigu o svojoj zemlji! (Zemlja) kralja se pobunila! Illmiku (vjerojatno Milkilu) je uzrokovao gubitak sve kraljeve zemlje. Neka kralj povede povede brigu o svojoj zemlji! Govorim: “Pustite me u prisustvo kralja, mojeg gospodara i pustite me da vidim oči kralja, mojeg gospodara.” Ali neprijateljstva protiv mene (ovdje) su jaka i ja ne mogu doći u prisustvo kralja, mojeg gospodara. Zbog toga neka kralj izvoli poslati garnizonske trupe kako bih mogao doći i vidjeti dva oka kralja, mojeg gospodara. Uistinu, sve dok kralj, moj gospodar živi, kada će povjerenici ići naprijed, ja ću govoriti: “Izgubljene su zemlje kralja! Da li me čuješ? Svi guverneri su izgubljeni; kralj moj gospodar nema (više) niti jednog jedinog guvernera (koji je ovdje preostao)!” Neka kralj obrati pažnju na strijelce i neka kralj, moj gospodar pošalje trupe strijelaca, (jer) kralj nema (više ovdje) zemalja! Apirui su opljačkali zemlje kralja. Ako strijelci budu ovdje u ovoj godini, zemlje kralja, mojeg gospodara ostat će (sačuvane); no ako (ovdje) ne bude strijelaca, zemlje kralja, mojeg gospodara bit će izgubljene!

 

 Pisaru kralja, mojeg gospodara: Ove je govorio Abdu-Heba, tvoj sluga. Priopći ove riječi kralju, mojem gospodaru: Sve zemlje kralja, mojeg gospodara su izgubljene!

 

PISMO EA, br. 287

 

Kralju, mojem gospodaru ovako govori Abdu-Heba, tvoj sluga. (Kod nogu) mojeg gospodara sedam puta i sedam puta padam. (Neka moj kralj sazna što se) događa. (Milkilu i Tagu?) su poveli svoje trupe da uđu (u grad Rubutu?). (Pazi), djela koja je učinio (Milkilu?); (lukovi i) bakrene strijele (… on je dao?) riječ (…..) u gradu (Rubutu?) da će ući u njega. Neka moj kralj zna da su sve zemlje u miru (ali da) je ovdje rat protiv mene. Prema tome, neka kralj povede brigu o svojoj zemlji!

 

Pazi, zemlja Gezer, zemlja Aškelon i (Lakiš), one su im dale žito, ulje i sve što su tražili; i neka kralj povede brigu o svojim strijelcima. Neka pošalje strijelce protiv ljudi koji su prekršili protiv kralja, mojeg gospodara. Ako će ove godine biti (ovdje) strijelci, tada će zemlje guvernera ostati kraljeve; (ali) ako ovdje neće biti strijelaca, zemlje guvernera neće (više) pripadati kralju! Gledaj ovu zemlju Jeruzalem:¹ (to) nije bio moj otac niti moja majka (koji) su mi je dali, nego mi ju je dala ruka moćnog kralja.

 

Pazi, ova djela Milkilua i djela sinova Labajinih koji su predali zemlju kralja Apiruima. Pazi kralju, moj gospodaru, ja sam u pravu!

 

(U vezi) s pozivom Nubijaca, neka moj kralj upita povjerenike da li je moja kuća (utvrda) jaka? Oni su napravili veliki zločin; uzeli su svoje oruđe i probili … krov; poslali su u zemlju (Jeruzalem) trupe; neka ovdje dođe (jedan egipatski) oficir za (redovnu) službu. Neka moj kralj obrati pažnju na njih – zato jer su sve zemlje osiromašile zbog njih – i neka kralj zahtjeva za njih mnogo žita, mnogo ulja i mnogo odjeće, sve dok Pawure, kraljevski povjerenik ne dođe u zemlju Jeruzalem.

 

Adaja je ostao zajedno sa garnizonom i (egipatskim) oficirom koje (mi) je kralj dao. Neka kralj zna (slijedeće)! Adaja mi je govorio: “Pogledaj, pusti me da idem, ali ti nemoj napustiti grad!” Stoga, pošalji mi garnizon ove godine i pošalji mi isto tako povjerenika, o moj kralju! Poslao sam (darove) kralju, mojem gospodaru: …, zarobljenika, pettisuća (srebrnih šekela) i nosače za karavan kralja, mojeg gospodara; no oni su zarobljeni u ravnici Ajalona. Neka kralj, moj gospodar zna da (zbog prilika) ne mogu poslati karavan kralju, mojem gospodaru. Za tvoju informaciju.

 

Pazi, kralj je postavio svoje ime u zemlju Jeruzalem zauvijek i zbog toga ne može napustiti zemlju Jeruzalem!

 

Pisaru kralja, mojeg gospodara govori: Abdu-Heba, tvoj sluga. Kod tvojih nogu padam – tvoj sam sluga. Kaži ove riječite riječi kralju, mojem gospodaru. Ja sam (samo) sitan službenik kralja; ja sam (mnogo) više bezznačajan nego ti!

 

Ali ljudi zemlje Nubije učinili su zla djela protiv mene; skoro su me ubili ljudi iz Nubije u mojoj vlastitoj kući. Neka ih kralj (pozove) da polože račun. Sedam puta i sedam puta neka me (kralj), moj gospodar (osveti?)!

 

1. Voljeli bi vidjeti koje je ime u originalu upotrebljeno za Jeruzalem. Prema knjizi Biblijski kôd, staro ime za Jeruzalem bilo je Ariel, što je huritsko-indoarijansko ime.⁽²³⁾

 

 

PISMO EA, br. 288

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem Sunčanom bogu ovako govori Abdu-Heba, tvoj sluga. Kod dviju nogu kralja, mojeg gospodara sedam puta i sedam puta padam. Pazi, kralj, moj gospodar postavio je svoje ime kod izlazećeg sunca i kod zalazećeg sunca! (Ovo je) podlost koju su učinili protiv mene. Pazi, ja nisam guverner, čak niti sitan službenik kralja, mojeg gospodara; pazi, ja sam pastir kralja i nosioc kraljevskih atributa. To nisu bili moj otac ni moja majka, nego ruka moćnog kralja (koja) me je postavila u kuću moga oca. (…) mi je došao (…). Ja sam izručio deset robova (u njegove) ruke. Šuta, kraljevski povjerenik, došao je do mene. Dvadeset jednu djevicu (i) osamdeset zarobljenika izručio sam u ruke Šute kao dar kralju, mojem gospodaru. Neka kralj misli na svoju zemlju. Zemlja kralja je izgubljena; u svojoj cjelovitosti ona je uzeta od mene; ovdje se vodi rat protiv mene, od zemlje Seir do zemlje Gath-Carmel! Svi guverneri su u miru, ali ovdje je rat protiv mene. Postao sam kao jedan Apiru – ne mogu vidjeti dva oka kralja, moga gospodara zbog toga jer je ovdje rat protiv mene. Postao sam kao brod usred mora! Ruka moćnog kralja osvojila je zemlju Neharin i zemljeu Kuš, ali sada su Apiru osvojili gradove kralja. Ovdje nema više niti jednog jedinog guvernera (koji je preostao) kralju, mojem gospo-

 

daru – svi su stradali. Pazi, Turbazu je bio ubijen u (samim) vratima Sile – kralj (još) održava svoj mir (tj. kralj nije poduzeo ništa!). Pazi, Zimreda, iz Lakiša ga je smlavio, robovi koji su postali Apiru. Japtih-Hadad (Yaptih-Hadad) je bio ubijen u (samim) vratima Sile – kralj (još) održava svoj mir (kralj nije učinio ništa!). (Zašto) ih (kralj) ne pozove na odgovornost? Neka kralj vodi brigu o svojoj zemlji; neka odluči i neka pošalje strijelce u svoju zemlju! Ako ovdje neće biti strijelaca ove godine, zemlja kralja, mojeg gospodara bit će izgubljena. Oni neće reći kralju, mojem gospodaru da je zemlja kralja, mojeg gospodara izgubljena i (da) su svi guverneri ubijeni! Ako ovdje neće biti strijelaca ove godine, neka kralj pošalje povjerenika i neka neka me on uzme k sebi zajedno sa (mojom) braćom i mi ćemo umrijeti u blizini kralja, našeg gospodara!

 

Pisaru kralja, mojeg gospodara govori Abdu-Heba, (tvoj) sluga. Kod (tvojih) nogu padam. Kaži ove riječite riječi kralju, (mojem gospodaru! Tvoj) sluga (i) tvoj sin ja sam.

 

PISMO EA, br. 289

 

Kralju, mojem gospodaru (ovako govori) Abdu-Heba, tvoj sluga. Kod dviju nogu kralja, mojeg gospodara, sedam puta i sedam puta (padam). Pazi, Milkilu nije prekinuo (savez) sa sinovima Labaje i sa sinovima Arzaje (Arzaya) u namjeri da prisvoji zemlju ze sebe. One guvernere koji čine (takva) djela (kao što su) ova, zašto ih kralj ne pozove da polože račun? Pazi, Milkilu i Tagu! Djelo koje su oni učinili je to da su zauzeli grad Rubutu. I sada isto tako Jeruzalem – Pazi, ova zemlja pripada kralju ili zašto je grad kao Gaza vjeran kralju? Pazi, zemlja grada Gath-Carmela pripada Taguu i ljudi iz Gatha imaju garnizon u Bet-Šanu (Beth-Shan). Ili ćemo raditi kao Labaja koji je dao zemlju Šekema Apiruima? Milkilu je pisao Taguu i sinovima Labaje (govoreći): “Mi smo (članovi) moje kuće. Predajte sve zahtjeve ljudima iz Keilaha i prekinite naš savez sa Jeruzalemom!” Garnizon koji si poslao sa Hayom, sinom Miyarea, Adaja je uzeo i premjestio ga u svoju rezidenciju u Gazi (te) je poslao dvadeset ljudi u Egipat. Neka moj kralj zna da nema kraljevskog garnizona uz mene. Isto tako dok kralj živi, istinski povjerenik Puwure ostavio me je i sada je u Gazi; i neka kralj pazi na njega. I neka kralj pošalje pedeset ljudi kao garnizon koji će čuvati zemlju. Čitava zemlja kralja se pobunila. Pošalji mi Jahnamua i neka on poduzme brigu oko zemlje kralja.

 

Pisaru kralja, (moga gospodara govori): Abdu-Heba, (tvoj) sluga. Kaži ove riječite riječi kralju. Ja sam mnogo više beznačajan nego ti; ja sam tvoj sluga.

 

 

PISMO EA, br. 290

 

Kralju, mojem gospodaru ovako govori Abdu-Heba, tvoj sluga. Kod dviju nogu kralja, moga gospodara, sedam puta i sedam puta padam. Pazi na djela koja su Milkilu i Šuvardata učinili zemlji kralja, mog gospodara! Oni su navalili na trupe Gezera, trupe Gatha i trupe Keilaha; oni su zauzeli zemlju Rubutu; zemlja kralja prešla je (u ruke) ljudi Apiru. Ali sada je čak i zemlja Jeruzalema, poimence Bit-Lahmi (Belehem) grada koji pripada kralju, prešla na stranu ljudi iz Keilaha. Neka moj kralj posluša Abdu-Hebu, njegovog slugu i neka mu pošalje strijelce da povrati kraljevsku zemlju kralju! Ali ako ovdje ne bude bilo strijelaca, zemlja kralja preći će ljudima Apiru. To je učinjeno prema zapovijedi Milkilua (i po) zapovijedi Šuvardate … Prema tome neka kralj povede brigu o svojoj zemlji!

 

Iz pisama EA br. 289 i 290 vidi se da su Apiru upravo indoarijanski prinčevi i njihovi ljudi (sinovi Labaje, sinovi Arzaje, Milkilu, Šuvardata).

 

 

 

PISMO EA, br. 292

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem panteonu, mojem Sunčanom bogu ovako govori Ba‘lu-shipti, tvoj sluga, prljav ispod tvoje dvije noge. Kod nogu kralja, mojeg gospodara, mojeg panteona, mojeg Sunčanog boga, sedam puta (i) sedam puta padam. Promatrao sam ovaj put, promatrao sam onaj put, ali oni nisu jasni. Promatrao sam (put) prema kralju, mojem gospodaru i on je jasan. Cigla se može izvaditi iz drugih cigala, ali ja je neću izvaditi ispod dviju nogu kralja, mojeg gospodara. Čuo sam riječi koje je kralj, moj gospodar pisao svome sluzi: ”Čuvaj svoga povjerenika, čuvaj gradove kralja, tvoga gospodara.” Pazi, ja čuvam i pazim, slušam dan i noć riječi kralja, moga gospodara. Ali neka kralj, moj gospodar sazna ono što se tiče njegovog sluge: neprijateljstvo protiv mene ovdje (dolazi) iz planina, te sam sagradio kuću (utvrdu) – Manhatu je njeno ime – u namjeri da je opremim prije (dolaska) strijelaca kralja, mojeg gospodara; ali Maya ju je uzeo iz mojih ruku i postavio svog povjerenika u nju. Zbog toga sam zapovijedio Renapuu, mojem povjereniku da povrati grad u moje ruke, tako da ga mogu učiniti spremnim za dolazak strijelaca kralja, moga gospodara.

 

Nadalje, pripazi na djela Peye, sina Gulate, sluškinje kralja, mojeg gospodara protiv Gezera kojeg je mnogo dana pljačkao, tako da je on postao prazan kotao. Sa planina ljudi su otkupljivani za trideset (šelela) srebra, no od Peye za stotinu (šekela) srebra. Upoznaj te riječi tvoga sluge!

 

Peya nosi egipatsko ime, no njegova majka ima indoarijansko-huritsko ime Gulata. To ime lingvistički korespondira sa imenom Golijat koga je ubio David.

 

PISMO EA, br. 297

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem panteonu, mojem Sunčanom bogu ovako govori Japakhu (Yapakhu), tvoj sluga, prljav ispod tvoje dvije noge. Kod nogu kralja, mojeg gospodara, mojeg panteona, mojeg Sunčanog boga, sedam puta (i) sedam puta padam. Sve što mi je kralj, moj gospodar rekao, poslušao sam najpažljivije.

 

Nadalje: Postao sam kao prazni brončani kotao (zbog) duga od ruku Sutua, ali sada sam čuo slatki dah kralja i on dolazi do mene, te je moje srce vrlo vedro.

 

Japakhu je bio princ Gezera poslije? Milkilua. Sutu su bili nomadsko pleme (beduini Semiti) koji su bili u egipatskoj službi i koje poznajemo iz drugih dokumenata.

 

 

PISMO EA, br. 298

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem panteonu, mojem Sunčanom bogu, Sunčanom bogu sa neba ovako (govori) Japahu (Yapahu), princ Gezera, prljav (ispod) tvoje dvije noge, konjušar tvoga konja. Kod dvije noge kralja, mojeg gospodara, Sunčanog boga sa neba, sedam puta i sedam puta padam, oboje ničice i nauznak; i sve što mi je kralj, moj gospodar zapovijedio poslušao sam vrlo pažljivo. Ja sam sluga kralja i prljav kod tvojih dviju noga. Neka kralj, moj gospodar zna da je moj najmlađi brat pobjegao od mene i prešao Muhacuu (Muhazu) i da je dao svoje dvije ruke vođi Apirua. I sada je (zemlja Ti)ana neprijateljska prema meni. (Kralju), bavi se sa svojom zemljom! Neka moj gospodar piše svom povjereniku da se bavi sa ovim djelima.

 

PISMO EA, br. 320

 

Kralju, mojem gospodaru, mojem panteonu, mojem Sunčanom bogu, Sunčanom bogu sa neba, ovako (govori) Vidija (Widia), princ Aškelona, tvoj sluga, prljav (pod) tvojim nogama, konjušar tvoga konja. Kod nogu kralja, mojeg gospodara, sedam puta i sedam puta istinski padam, oboje ničice i nauznak.

 

 

Sada čuvam mjesto kralja koji je sa mnom, bilo što da mi kralj, moj gospodar poruči, ja ću saslušati vrlo pažljivo. Tko je pas da ne sluša riječi kralja, njegovog gospodara, sina Sunčanog boga?

 

Egipatskom oficiru ovako govori Pa‘pu. Kod tvojih nogu padam. Ti bi trebao znati da su se Šipti-ba‘lu (Shipti-ba‘lu) i Zimreda pobunili javno i da je Šipti-ba‘lu

rekao Zimredi: “Princ Jaramu (Yaramu) mi je pisao: ‘Daj mi šest lukova i tri bodeža i tri mača. Uistinu namjeravam ići protiv zemlje kralja i ti si moj saveznik.’ I još je uzvratio sa povredom veličanstva (govoreći): ‘Onaj koji kuje zavjeru protiv kralja je Pa‘pu.’ I poslao je njega da se (konfrontira) sa mnom.” I (sada) sam poslao Rabi-ilua ga dovede u vezi ove stvari.

 

Izvor: “Stari bliskoistočni tekstovi koji se odnose na Stari Zavjet” str. 483-490.⁽²⁴⁾

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SITUACIJA U GRADU EHNATONU. SMENKHARE

 

No te nesreće nisu bile jedine koje su zadesile faraonku Ehnaton. Događaji koji su uslijedili u samom gradu Ehnatonu, te brojne smrti pripadnika kraljevske obitelji, navode na zaključak da je kao posljedica asiriskog i hetitskog rata protiv Mitanija i hetitskog rata protiv Egipta, izbila epidemija kuge, koja se zatim iz prednje Azije proširila u Egipat i dospjela na egipatski  dvor. Još je Tušrata  pitao Ehnatona, gdje su njegovi izaslanici Pirizi i Pupri, koji su došli reklamirati primljenu drvenu statuu od Amenofisa III, prekrivenu samo zlatnim limom, dok mu je Amenofis prije svoje smrti obećao statuu od čistog zlata. Možda su oni donijeli zarazu, a možda je ona došla nekim drugim putem. Sa Cipra je u Egipat došla vijest da je zbog boga Nergala, boga kuge koji je došao u Alašiju (Cipar?) smanjena proizvodnja bakra za faraona. Kuga je zabilježena i u Biblosu i u Sumuri, te po cijelom Libanonu. Koju godinu kasnije, nakon osvajanja grada Amke u dolini Beka i hetitski kralj Šupiluliuma umrijet će od kuge. No i za vrijeme Amenofisa III brojne su veze između Bliskog Istoka i Egipta pogodovale širenju kuge. Postoji oko 700 kipova boginje Sekmet, boginje kuge i zaraze u Egiptu (kao što je Nergal bio bog kuge na Cipru) koje je Amenofis III podigao kao profilaktičku mjeru protiv zaraza u njegovo doba. To govori da je kuga stalno bila prisutna u Egiptu i prije zaredalih smrti u gradu Ehnatonu.

Tije umire 14-te godine suvladarstva (1338. pr.Kr.), kćerka Nefretite Meketaten također iste godine, a moguće je da i Nefretita umire te 14-te godine, jer tada nestaje sa scene.

Nakon 14-te godine pa do Ehnatonine smrti 16-te ili 17-te godine njene vladavine (1338-1336), Nefretitu je iz Ehnatonine blizine istisnula ili zamijenila Kija i to je očito bilo doba suvladarstva Ehnatona i Kijinog sina, Smenkharea. Uz ceremoniju krunjenja Smenkarea za suvladara, bila je i ceremonija vjenčanja Smenkharea sa Meritaten, kćerkom faraonke Ehnaton ili Nefretite (vjerojatno Ehnaton). U tom razdoblju urezuje se Kijino ime na više hramova i zgrada u gradu Ehnatonu; osim toga, tada se struže ime Nefretite sa zapisa u kamenu i preko njega se urezuje ime Meritaten, što je očit znak Nefretitine degradacije. Kija umire 16-te godine vladavine Ehnatona kao i sam Ehnaton. Koji mjesec iza Ehnatona umire i Smenkhare. (1336. g.pr.Kr.)

No vjerojatno tu nije bila riječ samo o istiskivanju Nefretite od strane Kije ili o Nefretitinoj smrti. Izgleda da su nastupile ozbiljne političke nesuglasice između Ehnaton i Nefretite, vezane za politiku Egipta prema hetitskoj agresivnosti. Smatramo da je faraonka Ehnaton nakon majčine smrti (tj. nakon smrti Tije) stala na stranu Kije kao nasljednice kralja Sutarne i njegove linije u Mitaniju, dok su Nefretita i njezin otac Aj, stali na stranu Tadukipe i linije kralja Tušrate. Egipat se pod vodstvom faraonke Ehnaton branio od Hetita koliko je mogao, štiteći egipatski utjecaj u Libanonu, npr. braneći grad Amku u dolini Beka. Za Nefretitu ćemo pretpostaviti da je predlagala odbacivanje rata sa Hetitima i sklapanje mira potvrđujući ga ženidbom. U tome je mogao biti razlog političkih nesuglasica između Ehnatona i Nefretite i Nefretita je zbog toga udaljena sa Dvora.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 NEFRETITA 1336-1334

Prema suprostavljenim tezama koje danas postoje u znanstvenom svijetu, nejasno je da li je Nefretita vladala s Ehnatonom kao njegov suvladar pod imenom Smenkarea, te je ime Neferneferuaten samo bilo dodano Smenkareu ili je Nefretita umrla 14-te godine vladavine Ehnatona. Prema prvoj tezi koju zastupa istraživač Perepelkin, a koja je prezentirana u knjizi “Ehnaton, kralj Egipta”, Nefretita se nakon 14-te godine vladavine Ehnatona povukla u sjevernu palaču u gradu Ehnatonu, u svojevrstan egzil, gdje je sa svojim ocem Ajem i Tutankamonom (možda je tamo bila i Tadukipa), napravila neku vrstu vlade u sjeni. Prema toj teoriji, nakon Ehnatonove smrti pod imenom Smenkare, vladala je Nefretita dvije do tri godine. U prilog ove teze postoje dokazi posmrtnih švabti figurica na kojima je Nefretita prikazana kao samostalan vladar. Isto tako, postoje i reljefi na malom hramu Ben-ben u Karnaku, u kojemu je Nefretita prikazana kako kao samostalan vladar prinosi darove Atenu, u društvu samo svoje kćerke. No ukoliko je Nefretita vladala kao Smenkare, tu teoriju ruši tijelo Smenkarea muškarca, iz groba br. 55 u Dolini kraljeva, a kojeg ta teorija ne uzima u obzir.

Prema toj tezi, Nefretita je bila ta koja je pisala hetitskom kralju Šupiluliumi: “Moj suprug je umro, a ja nemam sinova. Govori se da ti imaš mnogo sinova. Mogao bi mi dati jednog od svojih sinova da bude moj muž. Ja ne želim da uzmem ni jednog od mojih podanika za supruga”. U to je vrijeme Šupiluliuma vjerojatno već zauzeo zapadni dio Mitanija, te je postavio svog krunskog princa za njegovog vladara. Nakon toga preotimao je od Egipćana grad Amku, u dolini Beka u Libanonu, kad mu je došla riječ da je faraon Nibhurruria umro. Šupiluliuma je poslao izaslanika u Egipat da provjeri navode iz primljenog pisma, a nakon povratka izaslanika, poslao je svoga sina Zinancu egipatskoj kraljici. Na putu prema Egiptu, Zinanca je ubijen u zasjedi. Znanstvenici se nisu mogli složiti da li se ime faraona koji je umro odnosilo na Ehnatona, koji je nosio ime Neferkeperure, ili na Tutankamona, koji je nosio ime Nebkeperure. U jednoj soluciji, Šupiluliumi je pisala Nefretita, a u drugom udovica Tutankamona, kćerka Nefretite Ankesenamun (prije Ankesenpaten). U prvom slučaju to bi se događalo 1336. pr.Kr, a u drugom slučaju 1325. g.pr.Kr. Vremensko datiranje je dovoljno rastezljivo da se u ovom slučaju može raditi o obje kraljice. Jedna internacionalna konferencija, koja je početkom pedesetih godina održana u Parizu da bi se rasčistilo ovo pitanje, stala je na mišljenje da se tu radilo o Tutankamonovoj udovici Ankesenamun.

Prema drugoj tezi, Nefretita je umrla 14-te godine Ehnatonine vladavine. Tu tezu zastupa Cyril Aldred, također u knjizi “Ehnaton, kralj Egipta”. No protiv ove teze su dokazi o Nefretitinoj samostalnoj vladavini koje smo malo prije naveli. Osim toga, protiv obje teze su ikonoklastički postupci koje je provela Nefretita kad je ostrugala sa hramova i zgrada svaki spomen na Kiju, koji su nakon 14 do 16-te godine bili uklesani po Amarni. Protiv ove teze također su brojni portreti Nefretite, nađeni u ateljeu njenog kipara Djhutmosisa u Amarni, od kojih su neki nezavršeni. Da je Nefretita umrla 14-te godine, ne bi njeni portreti ostali nezavršeni u radionici skulptura do kraja 16-te godine vladavine Ehnatona, a i nakon toga, do napuštanja grada Ehnatona.

Mi zastupamo tezu da je Kija zamijenila Nefretitu u Ehnatoninoj blizini nakon 14-te godine njene vladavine, pa sve do Ehnatonine smrti, da je za to vrijeme postojalo suvladarstvo između Ehnatona i Kijinog sina Smenkarea, kojeg je ona imala s Amenofisom III, te da je Nefretita živjela bez časti u Sjevernoj palači u gradu Ehnatonu, o čemu postoje dokazi. Nakon njihove smrti, tj. i Ehnatona i Kije i Smenkarea, Nefretita je uzela vlast u svoje ruke, te je zatim vladala samostalno dvije do tri godine. Nefretitina samostalna vladavina objašnjava zašto je kult Ahmoze-Nefretari u cijeloj osamnaestoj dinastiji najviše ekspandirao upravo za njeno vrijeme, jer je Nefretita preko instituta ‘Božje Žene’ željela poduprijeti svoje pravo na vladarsko naslijeđe, baš kao i kraljica Hatšepsut. Dalje to objašnjava zašto je tako velik broj portreta Nefretite bio u ateljeu kipara Djhutmozisa, od kojih su još neki bili nezavršeni i  koji su očito rađeni do samog kraja Nefretite i grada Ehnatona. Nedugo nakon Nefretitine smrti, Tutankamon i svi drugi njegovi stanovnici napuštaju grad Ehnaton. Nefretitina ljubomora i netrpeljivost objašnjava zašto su sa zgrada i hramova bili ostrugani spomeni na Kiju, te objašnjava zašto su skromno sahranjeni zajedno Kija i njezin sin Smenkare u grobu br. 55 u Dolini Kraljeva. U tom grobu pretpostavljamo da je bila sahranjena i Ehnaton, ali je kasnije odnesena iz toga groba, a sa sarkofaga su ostrugana imena Ehnatona i Kije. Ako se promatra ovo neprijateljstvo i ljubomora Nefretite prema Kiji, onda se može zaključiti da za vrijeme dok je Kija zamijenila Nefretitu, Smenkareova supruga Meritaten nije bila Nefretitina kćerka, nego Ehnatonina. Kija ne bi dala da njen sin oženi Nefretitinu kćerku, a Ehnaton ne bi dozvolila da kćerka Nefretite bude prisutna na dvoru, dok
je istovremeno Nefretita zbog političkih razloga, bila udaljena iz palače.

Postoje dokazi o samostalnoj vladavini Nefretite koje smo malo prije naveli, koji tu tezu podupiru; sve to zatim objašnjava zašto je kasniji nasljednik Nefretite postao Tutankamon, sin Kijine suparnice Ipe (kao što je i otac Ipe, Tušrata bio suparnik za vlast ocu Kije, Sutarni II). Tutankamon je oženio Nefretitinu kćer Ankesenamun, a njega je također podržavao Nefretitin otac Aj, koji se nakon iznenadne smrti Tutankamona ubrzano zakraljio i oženio Tutankamonovom udovicom Ankesenamun, a svojom unukom, iako nije imao kraljevske krvi. On se požurio da se proglasi faraonom čak i unutar 70 dana koliko je bilo određeno za balzamiranje pokojnika i za njegov ukop, a takva žurba nikada do tada, a ni poslije, nije bila zabilježena u egipatskoj povijesti. Uvijek se poštivao taj rok žalosti od sedamdeset dana, a tek se onda prilazilo krunjenju novog faraona. Aju se jako požurio zato da očuva huritsko naslijeđe na egipatskom tronu, jer je situacija bila vrlo napeta i neizvjesna, pošto je Tutankamon najvjerojatnije bio ubijen u atentatu (druga varijanta je da je ubijen u nekoj vojnoj kampanji u Kušu, ili da je poginuo padom iz kola). Egipatska kraljica koja piše Šupiluliumi u tom slučaju bila bi Nefretita, jer je jedino ona imala vremena da piše Šupiluliumi, da zatim čeka njegovog izaslanika, te da nakon toga čeka princa Zinancu. Ankesenamuni jednostavno nije preostalo vrijeme za takvo što, pošto su urotnici stvorili metež i opasnost za prijestolje, te se ona udala za Aja u roku od 70 dana poslije Tutankamonovog ubojstva, kako bi preko nje njen djed Aj dobio kopču za prijestolje. Osim toga, Ankesenamun je bila premlada za tako velike odluke, koje ne bi mogla izvesti bez podrške najmoćnijeg čovjeka koji je preostao, a to je bio Aj, njen djed; i uostalom, zašto bi ona radila protiv svoga djeda, koji joj je zapravo bio jedina zaleđina? I koje bi sile bile tada iza nje: atentatori? U tom slučaju, njen djed Aj, ne bi je oženio, nego bi je eliminirao iz javnog života. Isto tako, nije vjerojatno da je Aj stajao iz atentata, jer je on postavio Tutankamona na prijestolje, davši mu svoju unuku za ženu, i stajao je čitavo vrijeme iza Tutankamonove vladavine.

S druge strane, Nefretita je sigurno bila podržana od svoga oca Aja za akciju pisanja pisma Šupiluliumi. Za nju smo i pretpostavili da je Ehnatonu predlagala politiku kolaboracije s Hetitima, dok se Ehnaton borila protiv Hetita u Libanonu, koliko je mogla. Zbog toga je i s ove strane logično da Nefretita, upravo za vrijeme dok traje hetitski rat protiv egipatskih snaga koje su branile grad Amku, u dolini Beka u Libanonu, želi prekinuti taj rat i postići mir s Hetitima, te potvrditi mir svojom ženidbom za hetitskog princa.

Nefretita je vjerojatno tada pisala Šupiluliumi i zato, jer je prije njenog pisma kod Šupiluliume već bio prebjegao sin Tušrate, Mativaca, nakon pobune u Mitaniju  protiv njegovog oca, u kojoj je Tušrata ubijen. Šupiluliuma je zatim osvojio Mitani, oženio svojeg sina, krunskog princa, za Mativacinu kćer Pudukebu i instalirao tog hetitskog krunskog princa za vladara u Mitaniju. Nekako je logično da pismo Nefretite pada u to vrijeme i da traži hetitskog princa za svoga muža, jer bi u tom slučaju napravila mir s Hetitima na Levantu i tako sačuvala egipatski utjecaj u Libanonu. U tom egipatsko-hetitskom miru, preko Hetita bili bi povezani Nefretita i Aj, pod čijim je okriljem bila Tadukipa i njen sin Tutankamon (tada još Tutankaten), s Tadukipinim dijelom obitelji u Mitaniju tada pod vlašću Hetita: s Tadukipnim bratom Mativacom prebjeglog Hetitima i s njegom kćerkom Pudukebom koja je bila udana za hetitskog krunskog princa. Umjesto rata, napravila bi ponovno bipolarizam u zapadnoj Aziji, ovaj puta egipatsko-hetitski.

S druge strane, ukoliko pak nisu urotnici bili ti koji su ubili Tutankamona, onda Aj ne bi imao potrebe toliko žuriti da uzme vlast u svoje ruke pod svoje stare dane, jer bi on mogao nastaviti vladati mirno iza pozadine svoje unuke, kao što je i dotad vladao iza svoje kćerke Nefretite i Tutankamona. No nakon Aja, dolazi Horemhab, Egipćanin, bez kraljevske krvi, koji ženi drugu Ajevu kćerku Mutnodjme, tek toliko da mu ona napravi sponu na kraljevsko prijestolje, jer je kćerka prijašnjeg faraona, a zatim uništava spomene na Aja, na Nefretitu i Smenkarea, a pogotovu na Ehnatona, odnosno spomene na huritske faraone koji su mu prethodili i vraća Egipat u tradicionalističke okvire. Horemhab dokazuje tezu o stalno prisutnom nezadovoljstvu u Egiptu s politikom dotadašnjih faraona huritske krvi, koje se ogledalo u prethodnom ubojstvu Zinance, zatim u atentatu na Tutankamona, i koje je na kraju rezultiralo krajem faraona huritske krvi i devastiranjem njihovih spomenika.

Nefretitina mumija mogla bi biti ona pod brojem 61070, pronađena u kraljevskom kašeu 1881. godine, koja se do sada vodila kao mumija “starije žene”. Prvo je bilo mišljenje da ta mumija prikazuje kraljicu Tiju, no Michigan tim, pronašao je da je starost žene u času smrti iznosila od 25-35 godina, dok je Tije umrla otprilike u 51. godini života. Usporedna rengenska analiza ove mumije s naknadno pronađenom mumijom Tije govori da su obje žene bile usko rodbinski povezane. Ova mumija iz kraljevskog kašea mogla bi biti mumija Nefretite zbog više razloga: Nefretita je bila nećakinja Tije, otud rodbinska povezanost; starost mumije 25-35 godina odgovara Nefretitinoj dobi u času smrti. Zatim, ruke ove žene su u položaju u kojem ona drži znakove faraonske vlasti. U času kada je nađena, mumija je imala zavezan tanki veo na prednjoj strani glave preko lijevog oka. Sve to odgovara Nefretiti, koja je poslije Ehnatona vladala samostalno kao faraon; zato i ima ruke u položaju u kojem je držala znakove faronoske vlasti, kuku i bič, a povez preko lijevog oka treba dovesti u vezu s njenim portretom, koji na mjestu lijevog oka ima samo bjeloočnicu, ali ne i šarenicu i zjenicu oka. Povez preko lijevog oka te mumije i naoko “nezavršeni” portret na lijevom oku se podudaraju, te to govori da je Nefretita bila slijepa na lijevo oko. Portret je inače u svim detaljima završen, i nema potrebe da bi samo to
oko bilo nezavršeno (a osim toga i drugačije je osjenčano).

     PAD MITANIJA: HETITI

Postoji vrlo malo podataka za hetitsku povijest čitavog stoljeća poslije Telepinove smrti, pa se ne zna točan broj niti redoslijed hetitskih kraljeva. No kako izgleda, u tom je razdoblju dolazilo je do sve veće nestabilnosti, te su Hetiti proživljavali duboke krize, a vanjski neprijatelji su ih napadali s više strana istovremeno. Njihovi neprijatelji bili su Luvijci na zapadu Male Azije, Kaski, stanovnici brda na sjeveru, a dalje na istok preko Eufrata ležala je huritska država Mitani, koja je bila na vrhuncu svoje moći nakon što je vratila gradove u zapadnoj i južnoj Siriji (Huru) pod svoju vlast, koji su jedno vrijeme pod Tutmozisem III i Amenofisom II, bili pod vlašću Egipta. U takvoj konstelaciiji snaga došao je na vlast Šupiluliuma, car koji je označio početak nove hetitske ekspanzije kroz slijedeća dva stoljeća.

Šupiluliuma je došao na prijestolje oko 1380. pr.Kr, pošto je njegovog starijeg brata Tudhalija Mlađeg ubila vojska. Prvi zadatak bio mu je da utvrdi unutrašnju stabilnost u hetitskoj državi i da se, paralelno s time, osigura od napadaja susjednih naroda. On je znao da bi najbolji pravac širenja hetitske države bio prema plodnim ravnicama Gornjeg Eufrata u Siriji, međutim, tamo je stajala tada jaka huritska država Mitani. Tako dugo dok je Mitani bio najjača sila na Starom Istoku i dok je postojalo prijateljstvo Egipta i Mitanija, Hetiti su mogli samo sa zavišću gledati na plodne ravnice na istoku.

Kad je došlo do ubojstva Sutarne II u Mitaniju, a zatim do previranja i pada unutarnje snage u toj državi i kada je počela na istoku huritske države pobuna Asiraca protiv huritske vlasti, Šupiluliuma je koordinirano s Asircima pokrenuo više vojnih kampanja protiv Mitanija sa zapada, a zatim je poveo napad na glavni grad Mitanija, Vasukan. Tušrata je tada bio ubijen u pobuni protiv njega u samom Vasukanu, i njegov sin Mativaca, zatražio je kod Šupiluliume azil. Hetiti su zatim oženili svoga krunskog princa za jednu od Mativacinih kćeri i postavili tog princa na mitansko prijestolje. Šupiluliuma je nakon toga, druge svoje sinove postavio za kraljeve u Alepu i Karkemišu, a drugu dvojicu huritskih kneževa obvezao je na vjernost ugovorima.

Time je Mitani prestala biti nezavisna država, te je podijeljena između Asirije, koja je okupirala i pripojila istočni dio Mitanija, i Hetita, koji su zauzeli zapadni dio. Poslije Tušrate, Mitani više nije bila glavna sila na Starom Istoku, a tri Mativacina nasljednika bili su samo vazali Hetita.

Oko 1334. pr.Kr. Šupiluliuma je umro od kuge koju je njegova vojska donijela s pohoda po Siriji. Njegov nasljednik, Arnuvanda II, također je podlegao kugi ubrzo poslije svog stupanja na prijestolje, a naslijedio ga je Mursiliš II…

ASIRIJA

Huritski vazal Asirija, pobunila se protiv huritske vlasti vjerojatno odmah nakon što je Tušrata ubojstvom dotadašnjeg kralja Sutarne II došao na vlast i uspješno je napredovala na zapad, u teritorij samog Mitanija. Šalmaneser I (1373-1344) pripojio je zatim istočni dio Mitanija  Asiriji i nazvao ga asirijska provincija Hanigalbat. Nakon toga nastala je prva asirska moćna država, koja je vladala istočnim dijelom Mitanija, ali i planinskim dijelom huritskih područja, koja je u svojoj kasnijoj povijesti dvaput zauzela Babilon i čija se ratna umjetnost razvila do takve visine kakva dotad na Starom Istoku nije bila poznata.

Asirci su dalje razvili huritska bojna kola i drugu huritsku ratnu tehniku te su izumili opsadne strojeve. Primjenjivali su hetitsku taktiku preseljivanja čitavih naroda s njihovog područja, kako bi im slomili nacionalni duh i otpor prema asirskoj vlasti, te su tu strategiju dotjerali do groznog savršenstva…

 

U nastavku dajemo prikaze Hetita i prezentiramo zapise Šupiluliume koji govore o prethodnim događajima:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

HETITSKI TEKSTOVI

 

 

 

TEKST ŠUPILULIUME IZ BOGHAZKŐYA

 

Ja, Sunce Šupiluliuma, ¹ veliki kralj, kralj zemlje Hati, hrabar, miljenik boga-oluje, otišao sam u rat. Zbog Tušratine drskosti prešao sam Eufrat i zauzeo zemlju Isuwa.² Zemlju Isuwa savladao sam po drugi puta i učinio je opet mojim podanikom. Zemlje koje su u vrijeme mojega oca prešle u zemlju Isuwa³ (i to): narod Gurtalissa, narod Arawanne, zemlju Zazzisa, zemlju Kalasma, zemlju Tim(mi)na, planinsko područje Haliwa, planinsko područje Karna, narod iz Turmitte, zemlju Ajha, zemlju Hurma, planinsko područje Harana, pola zemlje Tegarama, narod iz Tepurziya, narod iz Hazga, narod iz Armatane – te narode i te zemlje savladao sam i ponovno osvojio za zemlju Hati. Zemlje koje sam osvojio, oslobodio sam i one su ostale na respektibilniim mjestima; no svi ljudi koje sam oslobodio, vratili su se svojim narodima a zemlja Hati je preuzela njihova mjesta.

 

Ja, Sunce Šupiluliuma, veliki kralj, kralj zemlje Hati, hrabar, miljenik boga-oluje, stigao sam u zemlju Alse ⁴ i zauzeo provincijalno središte Kutmar : Antar-atalu (bogu) zemlje Alse, prezentirao sam to kao dar. Nastavio sam u provincijalno središte Suta ⁵ i opljačkao ga. Stigao sam u Vasukan.⁶ Stanovnike provincijalnog središta Suta zajedno sa njihovom stokom, ovcama (i) konjima, zajedno sa njihovom imovinom i zajedno sa njihovim prognanicima, odveo sam u zemlju Hati. Kralj Tušrata bio je pobjegao, nije došao da me sretne u bitci.

 

Okrenuo sam se oko sebe i ponovno prešao Eufrat te savladao zemlju Halba ⁷ i zemlju Mukis. ⁸ Takuya, kralj Neye, ⁹  došao je pred mene u zemlju Mukishi da moli za mir. Ali u Takuyinoj odsutnosti, njegov brat Akit-Tešub, nagovorio je zemlju Neya i grad Neya da se pobune. Akit-Tešub skovao je zavjeru sa marijanima ¹⁰ (koji su se zvali) Hismiya, Asiri, Zulkiya, Utriya i Niruwa. Zajedno sa njihovim vozačima bojnih kola i njihovim pješadincima, oni su ušli u zavjeru s Akiyem, kraljem Arahtija.¹¹ Oni su zauzeli Arahti i pobunili su se. To je ono što su rekli: “Povedimo bitku sa velikim kraljem, kraljem zemlje Hati!” Ja, veliki kralj, kralj zemlje Hati, savladao sam ih u Arahtiju. Uzeo sam kao zarobljeika Akiyu, kralja Arahtiya, Akit-Tešuba, brata Akuwe i njegove marijanu (i) sve njih odveo sam u zemlju Hati. Također sam osvojio Qatnu ¹² sa svim njenim blagom i sve to što su imali odnio sam u zemlju Hati.

 

Kada sam nastavio u zemlju Nuhassi,¹³ osvojio sam sva njena područja. Sarrupsija¹⁴ je stigla nasilna smrt; kao zarobljenike uzeo sam njegovu majku,

 

 

njegovog brata, njegove sinove i odveo ih u zemlju Hati. Takib-sara, njegovog slugu postavio sam za kralja u Ukulzatu. Nastavio sam u Apinu ¹⁵ bez očekivanja da se trebam boriti protiv zemlje Kinza.¹⁶ Međutim, Sutatarra zajeno s Aitakamom, njegovim sinom i zajedno s njegovim vozačima bojnih kola izašao je pred mene da se bori samnom. Pobjedio sam ga i oni su se vratili u Abzuyu; opsjeo sam Abzuyu. Uzeo sam kao zerobljenike Sutatarru zajedno sa njegovim sinom, njegovim marijanima, njegovim bratom i sa svim njihovim vlasništvom i odveo ih u zemlju Hati. Zatim sam nastavio u zemlju Apina; Ariwanahi, kralj Apine, Wambadura, Akparu i Artaya, njegovi velikaši, izašli su pred mene da se bore samnom. (Uzeo sam kao zarobljenike) sve njih sa njihovim zemljama i sa svim njihovim vlasništvom i odveo u zemlju Hati. Zbog Tušratine drskosti projahao sam kroz sve te zemlje u jednoj jedinoj godini i osvojio ih za zemlju Hati. Na toj strani učinio sam od planine Niblani ¹⁷ na drugoj strani Eufrata mojom granicom.

 

1. Hetitski kraljevi nosili su titulu “Sunce”
2. Područje na obali Eufrata blizu Harputa
3. Izgleda da se radi o području od Malatye na sjeveroistiok.
4. Područje na Gornjem Tigrisu
5. U bregovitom području između Gornjeg Tigrisa i rijeke Habura.
6. Glavni grad Mitanija, vjerojatno nasuprot Tel Halafu (blizu sadašnjeg Ras el-Aina) na rijeci Habura
7. Alep
8. Danas Atchana (Tel Açana) istočno od Antakyje
9. Blizu najsjevernije točke rijeke Orontes. Grad država Nij
10. Huritsko ratničko plemstvo
11. zemlja Arahti – obuhvaćala je područje plemena Arqata, te gradove Irqata i Ardata u sjevernom Huruu (Libanonu)
12. Danas Mishrife, istočno od sredine toka Orontesa
13. Područje između Alepa i Orontesa
14. Saarrupsija je Supiluliuma postavio za kralja Nuhassija na jednoj ranijoj kampanji
15. Područje Damaska. Naziv pokriva isto područje kao i Apa; završetak na –na je huritski završetak riječi
16. Kadeš na Orontesu
17. Planina Libanon

 

Izvor: “Stari bliskoistočni tekstovi koji se odnose na Stari Zavjet” str. 318

 

 

 

UGOVOR IZMEĐU                                                         ŠUPILULIUME I MATIVACE IZ BOGHAZKŐYA

 

Duplikat ove ploče postavljen je pred boginju-sunca od Arine, zato jer boginja-sunca od Arine regulira vladavinu kralja i kraljice.

 

U zemlji Mitani (duplikat) je postavljen pred Tešuba, Gospodara kurinnua ¹ od Kahata. U pravilnim razmacima (ona) se treba čitati u prisustvu kralja zemlje Mitani i u prisustvu sinova zemlje Huru. Bilo tko će maknuti tu ploču ispred Tešuba, Gospododara kurinnua od Kahata ako je sakrije na skriveno mjesto ili je razbije ili uzrokuje biločim drugim promjenu teksta na ploči – prilikom zaključenja ovog ugovora mi smo zazvali bogove da budu sabrani i bogove ugovornih strana da budu prisutni, da slušaju i da budu svejdoci: boginju-sunca od Arine koja regulira vladavinu kralja i kraljice u zemlji Hati, boga-sunca gospodara neba, boga-oluje gospodara zmlje Hati, Serisa i Hurrisa,² planine Nanni i Hazzi, ³ boga-oluje gospodara Ki.Lama, boga-oluje gospodara tabora, boga-oluje gospodara pomoći, boga-oluje od Bettiyarika, boga-oluje od Nerika, boga-oluje gospodara brežuljaka, boga-oluje od Halaba (Alepa), boga-oluje od Lihzine, boga-oluje od Samuhe, boga-oluje od Hurme, boga-oluje od Saressa, boga-oluje od Sapinuve, boga-oluje od Hissašpa, boga-oluje od Tahaye, boga-oluje od …, boga-oluje od Kizzuwatne, boga-oluje od Uda, hetitskog boga-zaštitnika od Karahne, Zithariyasa, Karzisa, Hapantalliyasa, boga-zaštitnika polja, boga-zaštitnika oklopa, Leliwanisa, Ea i Damikne, Telepina od Tawiniya, Telepina od Durmita, Telepina od Hanhana, ratničku boginju Ištar, Askasipa, Haklisa, boga-mjeseca gospodara zakletve, Isharu kraljicu zakletve, Hebat nebesku kraljicu, Hebat od Halba, Hebat od Uda, Hebat od Kizzuwatne, boginju ratnika, hetitskog boga-ratnika, boga-ratnika od Ellaye, boga-ratnika od Arziye, Yarrisa, Zappanasa, Hasammelisa, Hantidassus od Hurma, Abaras od Samuhe, Katahhas od Ankuwe, Katahhasu od Katape, Mammas od Tahurpe, Hallarasa od Dunne, Huwassanasa od Hupsine, Gospe od Landa, Kunniyawanisa od Landa, Lulaahhi bogove i bogove od Hapirija ⁴ sve bogove i božice zemlje Hati, bogove i božice pokrajine Kizzuwatne: Ereskigala, Naru, Namsaru, Minku, Amminku, Tussija, Ammizadu, Alalu, Anu, Antu, Ellila, Ninlila, Belat-Ekallija, planine, rijeke Tigris i Eufrat, nebo i zemlju, vjetrove i oblake;

 

Tešuba, gospodara neba i zemlje, ⁵ Kusuha, ⁶ Simigija, ⁷ haranskog boga-mjeseca, neba i zemlje, Tešuba gospoara kurinnu od Kahata, …. od Gurte, Tešuba gospodara Uhussumana, Ea-sharu gospodara mudrosti, Anu i Antu, Ellila i Ninlila, bogove blizance Mitru i Uruwanu (Varuna), Indar (Indra), bogove Nassatiyane, Ellata, Samaminuhija, Tešuba gospodara Vasukanija, Tešuba gospo-

 

 

dara kamarija ⁸ od Irite, Partahija od Sute, Nabarbija, Suruhia, zvijezdu Ashur, Belat-Ekalija, Damkina, Ishara, planine i rijeke, bogove neba i bogove zemlje neka budu prisutni kao potvrda riječi ovog ugovora, neka slušaju i neka budu svjedoci.

 

Ako ti Mativaco, princ i sinovi zemlje Huri ne budete ispunili riječi ovog ugovora (onda): neka bogovi gospodari zakletve zbrišu (sa lica zemlje tebe) Mativaco i vas ljude Huri zajedno sa vašom zemljom, vašim ženama i svim što imate; neka vas oni izvuku kao slad iz ljuske (ječma); ne imli sjemena niti ti Mativaco, čak ako i uzmeš drugu ženu, ⁹ niti ljudi Huri, njihove žene i njihovi sinovi, niti vaša domovina, kao što nitko ne može dobiti biljku iz bubuwahija; neka vam ovi bogovi ugovornih strana donesu bijedu i siromaštvo; neka oni zbace sa tvoga prijestolja tebe i tvoje (potomke); neka prisega zakletve u prisustvu tih bogova (tada) slomi kao trsku tebe Mativaco zajedno sa čitavom tvojom zemljom; neka ona zbriše sa zemlje tvoje ime i tvoje sjeme (rođeno) od druge žene koju bi uzeo; neka neuznemireni mir bude izgnan iz središta Hurija, iako ga ti možeš jako tražiti za tvoju zemlju; neka zemlja bude pod hladnoćom, tako da ti padneš na tlo spavajući; neka se (tada) mrlja tvoje zemlje pretvori u veliku močvaru, tako da ti propadneš u nju i da nikada ne možeš prijeći preko; neka ti Mativaco i Huriji budete omrznuti od tisuću bogova i neka vas oni prokunu. 

 

No ako ti Mativaco, princ i Huriji budete ispunili ovaj ugovor i ovu prisegu, naka bogovi štite tebe Mativaca zajedno sa tvojom ženom, kćerkom zemlje Hati, njenom djecom i djecom njene djece i također vas Hurije zajedno sa vašim ženama, vašom djecom i djecom vaše djece i zajedno s vama (vašu) zemlju. Neka se zemlja Mitani vrati na mjesto koje je prije zauzimala, neka uspijeva i širi se. Neka ti Mativaco, tvoji sinovi i sinovi tvojih sinova od kćerke Velikog Kralja zemlje Hati i vi Huriji, uživate kraljevstvo zauvijek. Neka prijestolje tvoga oca traje (zauvijek), neka Mitani traje (zauvijek).

 

1. Svetište ili svetohranište u obliku kovčega
2. Dva bika posvećena bogu-oluje
3. Planine Casius na mediteranskoj obali kod Ugarita
4. od Habiru
5. Tešub je huritski bog oluje
6. Huritski bog mjeseca
7. Huritski bog sunca
8. Vrsta svetišta ili svetohraništa u obliku kovčega
9. Mativacina glavna žena bila je Šupiluliumina kćerka

 

Izvor: “Stari bliskoistočni tekstovi koji se odnose na Stari Zavjet” str. 205-206

 

 

TUTANKAMON 1334-1325.

 

Nakon Nefretitine smrti na vlast je došao Tutankamon, Amenofisov i Tadukipin sin. Na crvenom granitnom lavu iz Sulba (koji je pronađen u Gebel Barkalu) Tutankamon je označio Amenofisa III kao svoga oca. Mnogi su povijesničari smatrali da je to nemoguće, te da je Tutankamon bio Ehnatonov sin. No kad se uzme u obzir 12 godina suvladarstva između Amenofisa i Ehnatona, vidi se da je to itekako moguće i da je on bio sin najvjerojatnije Amenofisa III i Tadukipe, koja je 1342. g.pr.Kr. došla u Amenofisov harem. Iste godine (1342. pr.Kr.) rođen je vjerojatno Tutankamon koji je zatim došao na vlast 1334. g.pr.Kr, a umro u dobi od cca 17 godina, 1325. g.pr.Kr. Oženio je Nefretitinu kćerku Ankesenpaten, koja je kasnije promijenila ime u Ankesenamun.

Tutankamon je kao faraon došao kao nastavak Nefretitine linije povezanosti s Tadukipom. Iza vladavine Nefretite stajao je kao moćna figura koja je vladala u sjeni njen otac Aj, isto kao što je Aj stajao i dalje iza Tutankamonove vladavine. Smatramo da je Aj zapravo postavio svoju kćerku Nefretitu na prijestolje kako bi nastavio huritsku vladavinu, isto kao što je postavio i Tutankamona. No kad je pao Mitani, ni Nefretita ni Tutankamon nisu više mogli igrati na politiku povezivanja Mitanija i Egipta. Na politiku povezivanja Egipta sa stalno rastućom snagom Mitanija igrali su posljednjih pedesetak godina Tutmozis IV, Amenofis III, te Ehnaton. Velika snaga Mitanija vjerojatno je poduprla obitelj Juje i Tuje u jačanju njihovog utjecaja i vlasti u Egiptu, koji je ta obitelj nakon ženidbe Tije za Amenofisa III povećala. U cilju daljnjeg jačanja veza između Egipta i Mitanija bila je obnovljena od strane Amenofisa III, religija Re-Haraktea i Atena, koja je trebala povezivati sve stanovnike obiju zemalja, i Egipta i Mitanija (ovo treba povezati sa spominjanjem Hurua, Kuša i Egipta u Velikoj Himni; Huru i Kuš su bili dominioni Egipta), dok je istovremeno bio zabranjen bog Amon, koji je bio isključivo nacionalno-egipatski bog i čiji je kult bio neprijateljski okrenut prema Indoarijancima i Huritima i prema Mitaniju. Sada, nakon nestajanja Mitanija s geografske i političke karte Starog Istoka, ta se politika koja je igrala na kartu Mitanija, nije mogla više nastaviti. Zbog toga je Nefretita pokušala sklopiti mir s Hetitima, ali su je protuhetitske snage u Egiptu u tome spriječile, ubivši hetitskog princa Zinancu. Situacija je u Egiptu bila uzavrela.

 

 

 

 

Zbog toga, da bi se održao na vlasti, ubrzo nakon njenog preuzimanja poslije smrti Nefretite, Tutankamon (ili iza njega Aj) ponovno dozvoljava obnovu amonovog kulta i napušta atenovu religiju. Iako je Aj bio u Amarni neke vrste religiozni mislilac, u čijem je grobu pronađena najduža himna posvećena Atenu (Velika Himna), sad ga vidimo kako iza mladog Tutankamona mijenja politiku i atenovu religiju, te se priklanja Amonu iz političkih pragmatičnih razloga. Pošto je religija Re-Haraktea i Atena bila uvedena kao religija koja je trebala povezivati Egipat i Mitani, sad nakon propasti Mitanija ta se religija napušta u korist egipatskog nacionalnog boga Amona. Ne treba ni pomisliti da je Tutankaten, kako se tada Tutankamon zvao, to sam osmislio. U to doba Tutankaten ima svega 8 godina, i još je pravo dijete. Paralelno s napuštanjem atenove religije, Tutankaten mijenja ime u Tutankamon i seli svoj dvor iz Amarne natrag u Tebu, te grad Ehnaton biva napušten od svih njegovih stanovnika. Na Restauracijskoj steli na trećem pilonu u Karnaku, koja je kasnije uzurpirana od Horemhaba, čitamo Tutankamonovu Prvu Proklamaciju, u kojoj on opisuje situaciju u kojoj se našao kada je preuzeo vlast u Egiptu: ‘Hramovi su od jednog kraja do drugog kraja Egipta bili oskvrnuti i zapušteni, u zemlji je vladala zbrka i kaos zbog zanemarivanja i uvreda bogova, koji su zbog toga okrenuli svoja leđa Egiptu. Egipatske vojne kampanje u stranim zemljama doživjele su poraze, a molitve onih koji su ponizno molili, ostale su bez odgovora.’ Ovaj tekst gotovo kao da opisuje stanje u Egiptu poslije vladavine Hiksa. Naoko, bilo bi malo čudno očekivati od Tutankamona koji je imao huritske krvi ovakvu kritiku stanja koje su uzrokovali njegovi prethodnici faraoni, koji su također svi imali huritske krvi. Dva su moguća razloga za ovakav Tutankamonov (ili Ajev) pristup. Prvi je okrivljavanje suparničke Ehnatonove i Smenkareove struje za sve to, a drugi je politički pragmatizam.

No niti restauracija Amonovog kulta kao ni dozvola obnavljanja svih kultova u cijelom Egiptu, nije dugovječno održala Tutankamona na vlasti. Oko njegove 17-te godine života i 9-te godine vladavine, on iznenada pogiba. Povijesničari ne znaju da li je poginuo u nekoj kampanji u Kušu, od rane zadobijene strelicom ili je poginuo nesretnim slučajem, možda padom iz kola, ili je poginuo u atentatu. Rentgenske zrake otkrile su unutar njegove lubanje otkinuti vršak noža ili možda strelice od srebra. Analizirajući vrhove strelica, možemo biti sigurni da se vrhovi strelica koje se tada upotrebljavaju u ratnim kampanjama, ne izrađuju od srebra, nego od bronce. Ostaje nož kao oružje kojim je načinjen atentat na Tutankamona, kakvog nose aristokrati i to je jedino logično objašnjenje.

Tutankamon je sahranjen prema našim mjerilima, u sjajnom pogrebu koji je za njega organizirao Aj. No, to je bilo na brzinu, jer kao što smo rekli, situacija je zbog atentata bila napeta. Aju se žurilo da popuni vladarsko prijestolje i da ispuni prazninu u vlasti koju su atentatori napravili, kao i da smiri poljuljanu političku situaciju u Egiptu. Aj je prikazan u grobu mrtvog Tutankamona kao novi živući kralj, što znači da je postao kralj prije zatvaranja groba, a unutar 70 dana od dana pogibije do dana pogreba, koje su bile potrebne za balzamiranje tijela i izradu pogrebnog pokućstva. O sjajnom pogrebnom pokućstvu, kao i o pogrebnim darovima Tutankamonu ne želimo ništa pisati, jer je sve već o tome napisano.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

AJ  1325-1320.

O Ajevoj kratkoj vladavini, ne zna se gotovo ništa, osim da je nastavio politiku svoga mladog prethodnika,⁽²⁶⁾ te je oženio Tutankamonovu udovicu Ankesenamun, kćerku Nefretite, a svoju unuku, iz razloga da mu bude kopča za vladarski tron. Aj nije imao u sebi vladarske krvi i kao takav ne bi mogao doći na prijestolje. No oženivši svoju unuku Ankesenamun, to mu je time bilo legalizirano, jer je Ankesenamun bila kćerka već jednog vladara (Nefretite), te žena drugog faraona (Tutankamona). Ajeva kratka vladavina bila je ograničena njegovom starošću. Nakon što je u isforsiranom tempu, u roku kraćem od sedamdeset dana nakon Tutankamonove smrti, preuzeo vlast i kraljevski tron, vjerojatno je uspio smiriti situaciju u Egiptu, jer se održao na vlasti narednih 4-5 godina, i time je spriječio, bar kroz neko vrijeme, gubitak vlasti iz huritskih ruku. Aj je bio zadnji od faraona iz osamnaeste dinastije koji su imali huritske krvi, što je on kao potomak Hiksa imao. Ako se može reći da je huritski utjecaj rastao u vrijeme Tutmozisa IV, bio na vrhuncu za vrijeme Amenofisa III, u padu za vrijeme samostalne vladavine Ehnatona, Smenkarea, Nefretite i Tutankamona, onda možemo reći da je za vrijeme Aja bio na najnižem nivou. Poslije Aja dolazi Horemhab, koji uzurpira spomenike Aja, Tutankamona, Nefretite, Smenkarea, te pogotovu Ehnatona, briše i struže njihova imena s kamena i uništava svaki spomen na njih.

SITUACIJA POSLIJE AJA

Razdoblje koje je uslijedilo poslije Ajeve kratke vladavine, prema knjizi “Kompletni Tutankamon: kralj, grob, kraljevsko blago”⁽²⁷⁾ možda karakterizira borba za prijestolje između generala Horemhaba, koji je za vrijeme Aja nosio titule “Glavni zapovjednik vojske” i “Zamjenik kralja”, i Naktmina ili Minnakta, bliskog rođaka Aja, koji je također bio vojni zapovjednik i čije je ime poznato s pet drvenih figurica švabti pronađenih u Tutankamonovu grobu. Na statui čovjeka, koja vjerojatno potječe iz vremena Aja, prema toj knjizi, čovjek koji je označen kao “kraljev sin”, jest Naktmin. U tome Naktminu, neki istraživači vide nasljednika, kojeg je Aj bio odredio da ga naslijedi na egipatskom prijestolju. No Horemhab je to nasljedstvo osporio, i vjerojatno nakon borbe, osvojio egipatsko prijestolje za sebe. To je također možda bilo vrijeme kad su Tutankamonov grob otvorili lopovi i pokušali ga orobiti.

No prema našem mišljenju, borbu protiv Horemhaba pokrenuo je jedan drugi, također kraljev sin, Tutmozis, čiji je korbač od slonovače nađen u Tutankamonovom grobu i koga smatramo da prikazuje gornja statua. O njemu više u IV Dijelu.

 HOREMHAB 1320-1293.

Nakon pobjede nad suparnikom, Horemhab je zasjeo na egipatsko prijestolje, a Egipat se vraća u tradici-onalizam. Horemhab je oženio kćerku Aja, Mutnodjme, vjerojatno polusestru Nefretite, iz istog razloga zbog kojeg je Aj oženio udovicu Tutankamona: da mu bude kopča na vladarsko prijestolje, jer sam Horemhab nije imao kraljevske krvi. Kao što smo rekli, bio je zapovjednik vojske. U doba Horemhaba antihuritska reakcija doživljava svoj najcrnji nivo: ne samo da se uništavaju ili uzurpiraju spomenici prethodnih huritskih faraona Aja, Tutankamona, Nefretite, Smenkarea i pogotovu Ehnatona i da se briše se svaki spomen na njih, nego štoviše, Horemhab se upisuje u slijedu faraona, kao da je direktno naslijedio Amenofisa III. To je bio pokušaj da se uništi svaki trag da su navedeni faraoni ikad postojali i vladali. Kao što smo vidjeli u I Dijelu, potpuno ista sudbina razaranja i brisanja svakog spomena na njih, bila je namijenjena i Hiksima.

INDOARIJANSKO – HURITSKI ZAROBLJENICI U EGIPTU IZ DOBA AMENOFISA II

A sada da vidimo što se događalo s indoarijansko-huritskim zarobljenicima iz ratnih kampanji Tutmozisa III i Amenofisa II, za koje je samo Amenofis II rekao da je poslije druge pobune u Huruu u Egipat odveo 127 prinčeva, 179 braće prinčeva, 3.600 Apiru (Indoarijanaca), 36.300 Kharu (Hurita), 15.070 Neges (pripadnika plemena Bani-yamina, Bani-Hanu i drugih plemena porijeklom sa Gornjeg Euftata), 15.200 Shasu (beduina, Semita) i 30.652 članova njihovih obitelji (žena).⁽²⁸⁾ Kako nemamo drugih podataka, koristit ćemo drugi dio iskaza Maneta, za koji je Flavije Josip smatrao da je lažan. Da se podsjetimo, Flavije Josip je prihvatio prvi dio Manetoovog iskaza u kojem je ovaj tvrdio da Židovi potječu od Hiksa, te je poistovjetio istjerivanje Hiksa iz Egipta s Izlaskom Židova iz egipatskog ropstva. O tom iskazu pisali smo na kraju poglavlja o Hiksima u I Dijelu. Evo sada drugog dijela iskaza Maneta: ⁽²⁹⁾

Kralj Amenofis  želio je da vidi bogove. Mudrac Amenofis, sin Hapua, rekao mu je da može vidjeti Bogove ako očisti zemlju od gubavaca. Kralj je poslao sve gubavce zajedno sa svećenicima među njima, u kamenolome u istočnu pustinju. Mudrac Amenofis prorekao je božansku kaznu za nehuman postupak prema bolesnim ljudima: oni će primiti pomoć izvana, osvojiti Egipat i vladati trinaest godina. Ne usuđujući se da to kaže osobno kralju, sve je to stavio na papir i počinio samoubojstvo. Gubavcima je zatim bilo dozvoljeno da se nasele u Avarisu, starom glavnom gradu Hiksa. Oni su izabrali Ozarsifa, svećenika iz Heliopolisa, kao njihovog vođu. Ozarsif im je napravio zakone na principu normativne inverzije, dozvoljavajući sve što je bilo zabranjeno u Egiptu i zabranjujući sve što je bilo dozvoljeno u Egiptu. Prva i najvažnija zapovijed bila je ne štovati egipatske bogove, niti bilo koju od egipatskih svetih životinja, niti se uzdržavati od, za Egipćane, zabranjenih jela. Princip normativne inverzije sadržavao je postavljanje pozitivnih normi, koje su bile potpuno obratne nego kod Egipćana. Poslije ustanovljavanja svojih religijskih institucija, Ozarsif je utvrdio grad i pozvao Hikse, koji su bili istjerani iz Egipta, kojih dvije ili tri stotine godina ranije, da se pridruže revoltu. Hiksi su se vratili. Kralj Amenofis sakrio je božanske kipove i pobjegao sa svetim životinjama u Etiopiju. Gubavci i Hiksi vladali su Egiptom kroz trinaest godina u načinu prema kojem se prijašnja vladavina Hiksa činila kao zlatna era u pamćenju Egipćana. Ovog puta, niti jedan grad i hram nije bio uništen, kao ni svetinje, ali su svetišta bila pretvorena u kuhinje, a svete životinje ispečene na ražnju. Ozarsif  je uzeo ime Mojsije. Konačno su se Amenofis i njegov unuk Ramzes vratili iz Nubije i istjerali gubavce i njihove saveznike iz Egipta.

Ova je priča kao cjelina, sigurno izmišljena. No, kako je od događaja koje opisuje, do njenog objavljivanja pod Manetom u doba Ptolomeja u trećem stoljeću prije Krista prošlo oko tisuću godina, onda nije čudno da je priča pomalo zbrkana i nepovezana. No priča ima u sebi mnoge elemente realnosti.

Zato da pregledamo što je u ovoj priči povijesno utemeljeno.

AMENOFIS III. Amenofis III je postojao i vladao je Egiptom od 1386-1340. pr.Kr. On ne samo da je htio da vidi bogove, nego je želio i sam biti bog. To je i postao u jednoj ceremoniji deifikacije za vrijeme njegova života, kad je postao živa reinkarnacija sunčanog boga Re-Haraktea na zemlji. Ta se deifikacija dogodila 30-te godine njegove
vladavine, odnosno 1348. g.pr.Kr.

AMENOFIS SIN HAPUA. Amenofis sin Hapua postojao je i bio je glavni arhitekt Amenofisa III. Čak je ostavio svoje djelo nedovršeno, što bi moglo sugerirati njegov iznenadan kraj, u kojem je ostavio otvorene poslove nezavršene.

EPIDEMIJE: KUGA, GUBA. U doba Amenofisa III postojale su brojne epidemije, kao i u doba Ehnatona. U Egiptu je bila stalno prisutna kuga, vjerojatno i guba, kao i neke druge bolesti koje su stvarale deformitete ljudskog tijela, te se na prikazima jako izduženih lubanja Ehnatona i njenih ili Nefretitinih kćerki uočavaju deformiteti.

ZAROBLJENICI U KAMENOLOMIMA U ISTOČNOJ PUSTINJI. U Egipat su za vrijeme ratnih kampanji Tutmozisa III i Amenofisa II bili dovedeni brojni indoarijanski i huritski, te semitski i zarobljenici. Sasvim je sigurno da su mnogi od njih radili u kamenolomima u istočnoj pustinji. Isto tako, sasvim je sigurno da su među njima bjesnile i razne epidemije, koje su donesene iz ratom zahvaćenih područja Bliskog Istoka.

BOŽANSKA KAZNA ZA EGIPAT. Božanska kazna bila je ponovna vladavina Hiksa/Indoarijanaca i Hurita u Egiptu, koja je trajala za vrijeme Amenofisa III, Ehnatona, Smenkarea i Nefretite, Tutankamona i Aja. Tutankamon i Aj odrekli su se atenovog kulta i vratili natrag tradicionalnoj religiji Amona.

POMOĆ IZVANA. Postojeći indoarijansko-huritski utjecaj u Egiptu, kojeg smo identificirali u obiteljima potomaka Hiksa, kao što je to bila obitelj Juje i Tuje, primio je pomoć izvana iz Neharina/Mitanija. Nama sada vidljivi dotoci mitanijskog huritskog utjecaja išli su kroz Mutemviju, Gilukipu i Tadukipu, no to ne znači da dodatnih utjecaja nije bilo, a osim toga tu su bili i brojni potomci indoarijansko-huritskih zarobljenika u Egiptu.

OSVOJITI EGIPAT. Hiksi/Indoarijanci i Huriti ponovno su osvojili Egipat iznutra, kroz utjecaj preko Amenofisa III i njegovih potomaka, preko obitelji Juje i Tuje, potomaka Hiksa i preko huritskih princeza Gilukipe i Tadukipe.

VLADAT ĆE TRINAEST GODINA. Razdoblje najvećeg slavljenja Re-Haraktea i njegove živuće inkarnacije na zemlji Amenofisa III, kao i njegovog aspekta svjetla koje izvire iz sunčanog diska Atena, bilo je od četvrte godine suvladarstva Amenofisa III i Ehnatona, tj. od trenutka kad je Amenofis III bio deificiran, pa do osamnaeste godine ukupne vladavine Ehnatona, Smenkarea i Nefretite, tj. od 1348-1334. g.pr.Kr. To je trajalo punih trinaest godina i dio četrnaeste.

POBOLJŠAVANJE UVJETA ŽIVOTA ZAROBLJENICIMA ZA VRIJEME TUTMOZISA IV I AMENOFISA III. Za vrijeme Tutmozisa IV i Amenofisa III došlo je ne samo do normalizacije odnosa između Egipta i Mitanija, nego i do stvaranja jake povezanosti između Indoarijanaca i Hurita u Egiptu sa Indoarijanacima i Huritima u Neharinu i Huruu. Time je bio olakšan život huritskim zarobljenicima i njihovim potomcima u Egiptu, te je više nego vjerojatno da im je tada dozvoljeno da se nasele oko Avarisa, nekadašnjeg glavnog grada Hiksa (Hurita).

SUNČANI KULT RE-HARAKTEA POVEZAN S HELIOPOLISOM. Kult Re-Haraktea bio je povezan sa Heliopolisom, tj. atenizam je bio dio starog sunčanog kulta iz Heliopolisa. Amenofis III je bio taj koji je zbog dinastičkih razloga uveo i obnovio novi/stari heliopolijski kult Re-Harakhtea, postavio za svojeg suvladara svoju kćerku Ehnaton i koji je u gradu Ehnatonu uveo slavljenje Atena, sunčanog diska iz kojega su izvirale sunčane zrake svjetlosti, koje su bile jedan od aspekata Re-Haraktea, snage sunca, te je zabranio sve dotadašnje kultove u Egiptu, na čelu s kultom boga Amona.

OZARSIF. Prije više desetljeća pokušano je identificiranje Ozarsifa s Mojsijem, ali nije uspjelo. Mi smo ovdje nešto niže, povukli paralele između Ozarsifa s Ehnatonom u pogledu normativne inverzije, pa se vidjelo da u tome ima dodirnih točaka. S druge strane, identificirali smo Ozarsifa s Mojsijem u evetualnoj borbi s Horemhabovom antihuritskom reakcijom, kao i u tome što su u judaizam kasnije ugrađeni svi principi normativne inverzije koje imamo i kod Ehnatona. Kako Ehnatona ne možemo poistovjetiti s Mojsijem, treba pronaći kako su ti principi dospjeli u judaizam. Isto tako pretpostavit ćemo huritski otpor Horemhabovoj antihuritskoj reakciji i u tom otporu potražit ćemo Mojsija. To ćemo obraditi u IV Dijelu, komparirajući ovu situaciju s biblijskim tekstovima.

NORMATIVNA INVERZIJA. U gradu Ehnatonu, koji je postao huritska enklava, postavljena je religija, etika i umjetnost na principu normativne inverzije u odnosu na sve što je tada postojalo u Egiptu. U Egiptu su do deifikacije Amenofisa III 1348. g.pr.Kr. u međusobnoj toleranciji, egzistirali brojni bogovi i njihovi kultovi. No nakon toga, i naročito nakon izgradnje grada Ehnatona, u tom gradu, a kasnije i u čitavom Egiptu, egzistirao je samo jedan kult, kult Atena, sunčanog diska iz kojega je izvirala svjetlost, a ta je svjetlost bila samo jedan od aspekata Re-Haraktea. Svi drugi kultovi, osim Re-Haraktea i Atena, bili su zabranjeni. U Egiptu nije bilo uobičajeno prikazivanje golog ženskog tijela do Amenofisa II i III, u Amarni jest, i to štoviše golih tijela princeza i kraljica. Umjetnost u Egiptu bila je statična, u Amarni je sve lepršalo od impresionističkog pokreta; portreti u Egiptu imaju tipizirani izraz lica, u Amarni oni prikazuju individualni izraz, karakter i osjećaj. Svugdje su u Egiptu pisali hijeroglifima ili hijeratičkim pismom, na egipatskom jeziku i na papirusu, u Amarni je arhiva i korespondencija vođena na akadskom jeziku, pisana klinastim pismom i na glinenim pločicama. Dok su u Egiptu religiju, etiku i umjetnost stvarali Egipćani, u Amarni su je stvarali potomci Indoarijanaca i Hurita.

Čitav grad Ehnaton i sve u njemu pripadalo je normativnoj inverziji. Ako jedna grupa ljudi želi da se razlikuje od druge grupe, ona živi tako da se vidi ta razlika između njih i drugih ljudi; ponaša se drugačije od drugih, umjetnost joj je drugačija, religija joj je drugačija, ne miješaju se s pripadnicima druge grupe, živi daleko od druge grupe. Sve što smo prije naveli, spada u oblike normativne inverzije. Grad Ehnaton, i velikim dijelom kasnija židovska kultura, tipične su “enklava kulture”.

OZARSIF JE UTVRDIO GRAD I POZVAO HIKSE DA SE PRIDRUŽE REVOLTU. POVRATAK HIKSA. U liku Ozarsifa, zbog normativne inverzije, mogli bi vidjeti faraonku Ehnaton, glavnu štovateljicu nov e religije Atena, u gradu Ehnatonu. No s druge strane, revolt nije bio za vrijeme njenog života. Mi smatramo da se taj revolt odnosi na pretpostavljenu borbu za egipatsko prijestolje, koja je nastala poslije Aja, i huritsku obranu od Horemhabove antihuritske reakcije. Ovog Ozarsifa, koji bi vodio tu borbu i huritsku obranu, poistovjećujemo s Mojsijem.

Indoarijanaci i Huriti su pod imenom Hiksi već jednom bili osvojili Egipat, vladali njime i bili zatim istjerani iz Egipta. Povratak Hiksa/ Indoarijanaca i Hurita dogodio se s ulaskom huritskih zarobljenika u Egipat. S druge strane, povratak Hiksa/ Indoarijanaca i Hurita na egipatsku vlast, dogodio se s faraonima na egipatskom prijestolju koji su imali indoarijansko-huritske krvi, kao i s jačanjem utjecaja pripadnika obitelji Juje i Tuje, koji su također imali porijeklo od Hiksa. Kolika je bila povezanost indoarijansko-huritskih faraona, sa Indoarijanacima i Huritima/Hiksima naseljenim u Delti, nije za sada autoru poznato, ali može se pretpostaviti da je povezanosti bilo.

Nakon faraona Aja, uslijedila je vjerojatno borba za prijestolje, jer s Horemhabom prestaje kontinuitet huritskih faraona i počinje Horemhabova antihuritska reakcija. Iako za sada nemamo arheološke podatke o eventualnoj borbi i indoarijansko-huritskoj obrani od Horemhabove reakcije, postaviti ćemo hipotezu da je netko iz Ajevog kruga trebao naslijediti Aja i pokušao organizirati otpor i obranu od Horemhabove antihuritske reakcije i da je u tome organizirao Hurite smještene u Avarisu u Delti. Autor smatra bi taj čovjek mogao biti Mojsije, koji nakon neuspjeha bježi iz Egipta, a Indoarijanaci i Huriti koji su sudjelovali u revoltu protiv Horemhaba padaju u zatvor ili ropstvo.

AMENOFIS U ETIOPIJI. Nema podataka o bijegu Amenofisa u Etiopiju, a to mu nije niti bilo potrebno. Vrlo je vjerojatno, da se tu radi o metafori, o povlačenu tradicionalne egipatske kulture pred huritskim utjecajem i obnovom kulta Re-Haraktea. Moguće je i to da su neki svećenici Amona pobjegli u Etiopiju.

VLADAVINA GUBAVACA I HIKSA TRINAEST GODINA. Rekli smo da je od deifikacije Amenofisa III do Nefretite trajala vladavina huritskih faraona Amenofisa, Ehnatona, Smenkarea i Nefretite, punih trinaest godina (1348-1334), a kroz jedan dio tog vremena su stari egipatski kultovi bili zabranjeni. Način vladavine tih faraona morao je Egipćane podsjećati na stare zapise o vladavini Hiksa: hramovi su bili zatvoreni i zapušteni, korupcija svugdje prisutna, moral u opadanju, bogovi su okrenuli svugdje leđa Egiptu [izgubljen je egipatski utjecaj u Retenuu (Libanon) i Huruu (Palestina i jugozapadna Sirija), kuga, guba i druge zarazne bolesti harale su Egiptom], molitve bogovima za prestanak svih tih zala, ostajale su bez odgovora. Ova zla podsjećaju na deset zala koja su zadesila Egipćane u vrijeme Mojsija.

OZARSIF JE UZEO IME MOJSIJE. Ehnaton nije uzela ime Mojsije, niti je ona izvela Izraelce iz zemlje egipatske. Ali iz njene je blizine i okrilja Atenove religije proizašao čovjek koji će izvesti Izraelce iz egipatske kuće ropstva, koji se zvao Mojsije. Sve što se u Egiptu događalo za vrijeme Amenofisa III i Ehnatona na principjelnom nivou ponovio je Mojsije izvan Egipta (normativna inverzija, enklava kultura, monoteizam).

AMENOFIS SE VRAĆA IZ ETIOPIJE i NUBIJE S UNUKOM RAMZESOM KOJI ISTJERUJE HIKSE I GUBAVCE IZ EGIPTA. Pod povratkom Amenofisa treba figurativno smatrati povratak starih kultova u Egipat. Unuk Amenofisa Ramzes, koji se vraća u Egipat, to je porodica Ramzesidi, devetnaesta dinastija, koji dolaze na egipatsko  prijestolje poslije Horemhaba. Unuk zato, jer su Ramzesidi, baš kao i Amenofis III i obitelj Juje i Tuje bili potomci Indoarijanaca i Hurita iz Istočne Delte, nekadašnjih Hiksa. Za vrijeme Ramzesa II dolazi do Izlaska Izraelaca iz Egipta.

 

 

 

DRUGI DIO PATRIJARHA JOSIPA      1430-1320

Patrijarh Josip živio je prema Bibliji 110 godina. Ako je prvi dio ukupnog razdoblja Josipa, bilo njegovo rođenje u Naharajimu (1430. pr.Kr.), zatim zarobljavanje za vrijeme pobune u Kanaanu u drugoj kampanji Amenofisa II (1413. pr.Kr.), zarobljeništvo u Egiptu za vrijeme istog vladara, onda taj prvi dio razdoblja Josipa teče od 1430-1402 (ili eventualno čak do kraja vladavine Amenofisa II, 1388. pr.Kr.). Drugi dio Josipa očito je prestanak egipatskog neprijateljstva prema Indoarijancima i Huritima potkraj vladavine Amenofisa II (cca 1402-1388), zatim uzdizanje indoarijansko-huritskog utjecaja u Egiptu za vrijeme Tutmozisa IV i Amenofisa III (1388-1340), te na kraju slabljenje njihovog utjecaja u Egiptu, za vrijeme samostalne vladavine Ehnatona, njenog suvladarstva sa Smenkareom, zatim vladavine Nefretite, Tutankamona i Aja (1340-1320. g.pr.Kr). Ovaj drugi dio razdoblja Josipa (1388-1320) poklapa se velikim dijelom s vladavinom faraona kod kojih je bio više ili manje bio izražen indoarijansko-huritski faktor. Ako su godine Tutmozisa IV i Amenofisa III godine rasta huritskog utjecaja u Egiptu, onda su to 7 debelih krava iz Biblijske priče; nasuprot tome, godine Ehnatona, Smenkarea, Nefretite, Tutankamona i Aja, godine su pada huritskog utjecaja u Egiptu, te njima pripadaju 7 mršavih krava. Horemhab prekida s vladavinom tih huritskih faraona, a njegovo razdoblje je razdoblje uništavanja indoarijansko-huritskog spomena u Egiptu.

Kao što su Hiksi bili ti koji su u Egiptu prvi uveli ubiranje poreza, tako je i Josip u Bibliji prikazan kako ubire poreze: jedna petina od uroda pripada faraonu (20%), a četiri petine stanovništvu.