JAČANJE INDOARIJANSKO-HURITSKOG UTJECAJA, NJIHOVA PONOVNA VLAST U EGIPTU I PAD NJIHOVOG UTJECAJA
PONOVNI RAST INDOARIJANSKO-HURITSKOG UTJECAJA U EGIPTU
Osim dvije kampanje koje smo opisali u prethodnom poglavlju, Amenofis II nije poduzimao više nijednu drugu ratnu kampanju. Uvidio je da Neharin ne može vojno pobijediti, niti zadržati područja koja je osvojio i držao njegov otac Tutmozis III. Južna Sirija, u kojoj je ugušio ustanak u prvoj kampanji, bila je očito izgubljena za vrijeme druge kampanje. U toj kampanji koja pada u devetu godinu njegove vladavine, Amenofis nije mogao doći sjevernije od Galilejskog jezera. I Palestina je mogla biti u cjelosti uskoro izgubljena. Kako je rat daleko od kuće iziskivao mnoge troškove, te kako do novih dobara nije više mogao dolaziti novom ratnom pljačkom, Amenofis je shvatio da je mir s Neharainom mnogo isplativiji od neizvjesnog rata.
U ostatku 34 godišnje vladavine Amenofis je, čini se, proveo vrijeme stvarajući uvjete za mir. Taj je mir došao s njegovim sinom Tutmozisom IV.
TUTMOZIS IV 1388-1378
XVIII dinastija povela je iz Tebe rat za oslobođenje od Hiksa i pobijedila pod religioznim okriljem Amona, tada još lokalnog tebanskog boga. Pod tom dinastijom, Amon je izrastao od lokalnog tebanskog boga do boga od nacionalnog egipatskog interesa i postao je najvažniji bog Egipta, neprijateljski okrenut prema Huritima i prema Mitaniju. Sve su egipatske ratne kampanje protiv Indoarijanaca i Hurita, Hurua, Kodea i Mitanija vođene u njegovo ime i pod njegovim patronatom.
Sad kad se spremalo da se uspostavi prekid ratnog stanja sa Mitanijem, trebalo je prvo neutralizirati neprijateljski religiozno-ideološki utjecaj Amonovog kulta i Amonovog svećenstva na egipatske mase, a usmjerenog prema Indoarijancima i Huritima te Mitaniju.
Zbog tog je razloga politika uspostavljanja mira i kao preduvjet toga uspostavljanje novog religioznog koncepta koji će neutralizirati značaj Amonovog kulta, pripala Amenofisovom sinu Tutmozisu IV. Nema sumnje, da je ideja morala poteći od njegovog oca, koji je kroz dvadeset dvije godine nakon svoje druge kampanje, razmišljao kojim putem dalje za Egipat. Kada je Tutmozis IV stupio na prijestolje, bio je premlad za tako ozbiljne samostalne zaokrete.
Kako bi suzbio Amonov kult, kao kult najvažnijeg boga za Egipat i uveo drugi, univerzalni kult, mladi je Tutmozis ispričao priču o snu. Ta je priča zapisana na tzv. Steli sna i govori o tome kako je mladi princ bio u lovu u pustinji i zaspao je umoran u sjenci sfinge kod Gize. U toj je sfingi bio utjelovljen sunčani bog Harmakhis (Horus na obzorju, tj. novorođeno sunce). Harmakhis se pojavio u njegovom snu i obećao mu, ako ukloni pijesak koji je djelomično zatrpao sfingu, da će postati kralj. Tutmozis je smjesta uklonio pjesak sa sfinge i zatim postao faraon. To je službeno bio razlog zbog čega je kult Harmakhisa postao značajniji kult za mladog faraona nego kult Amona. Mladi Tutmozis IV nije morao dugovati bilo što Amonu, jer mu nije on, nego Harmakhis omogućio da postane kralj.
U sklopu novog kulta nailazimo prvi puta na spomen Atena, koji se ovdje spominje kao bog bitaka koji stvara faraonovu snagu u njegovim dominionima i donosi svim subjektima pod njegovom vlašću utjecaj sunčanog diska. To je prvi zapisani spomen novog i univerzalnog aspekta sunca, koje je doživjelo najveći uspon za vrijeme Ehnatona. Amon je bio nacionalni bog sunca koji je grijao samo Egipćane. Re-Harakte, Harma-khis, Khepri, Re i Atum bili su faze sunca, a Aten je bio njihov zajednički uvijek vidljivi aspekt. Iz toga sunčanog diska Atena, širile su se zrake koje su grijale i druge u faraonovim dominionima, a ne samo Egipćane.
S Amenofisom II, era ratovanja u Aziji je završila. Egipat je bio taj koji je poveo ratovanje u Aziji nakon istjerivanja Hiksa, te je sada iz Egipta krenula inicijativa za prekid neprijateljstava. Vladari velikih sila u Aziji pristali su na ponudu iz Egipta i složili su se da utvrde svoje odnose s njime ugovorima i da ih učvrste udajama svojih kćerki za faraone. Već je Tutmozis III sklopio mirovni sporazum s Hetitima kako bi imao samo jednog neprijatelja ispred sebe: Indoarijance i Hurite. No oni su se nakon svake egipatske kampanje uvijek ponovo dizali i kao što smo vidjeli, Amenofis II u svojoj drugoj kampanji nije mogao doći više u južnu Siriju. Sad je došlo vrijeme da se sklopi mirovni ugovor s Neharinom/Mitanijem. Od svih veza koje je uspostavio mladi faraon Tutmozis IV, veza s Mitanijem bila je najznačajnija. Kao rezultat prihvaćene mirovne ponude, kralj Mitanija Artatama ušao je u rodbinske odnose s faraonom nazivajući ga svojim bratom i dajući mu svoju kćer za ženu. To je bila Mutemvija, koja je ušla u faraonov harem i postala jedna od njegovih glavnih kraljica (no neki istraživači dvoje da li je Mutemvija bila mitanska princeza ili je bila sestra aristokrata Juje). Ta mitanska princeza, Mutemvija, bila je prva linija širenja indoarijansko-huritskog utjecaja u Egipat. U svakom slučaju, Tutmozisov nasljednik, Amenofis III bio je plod braka Tutmozisa i Mutemvije. U Egipat je s novom politikom Tutmozisa IV počeo ulaziti mir i prosperitet koji je trajao slijedećih pola stoljeća. Azijski (indoarijansko-huritski) utjecaj na Nilu počeo se širiti u svim pravcima, te je usvojena do tada u Egiptu nepoznata umjetnost luksuza.
Iako postoje mišljenja da je Tutmozis IV vladao 32 ili 33 godine, starost njegove mumije određuje da je umro u dobi od 25-35 godina. U prilog njegovoj kraćoj vladavini, govori i činjenica da ga je naslijedio sin, koji je u času očeve smrti imao samo 9 godina.(1)
DIJELOVI ‘STELE SNA’ TUTMOZISA IV
“Godina prva, treći mjesec prvog godišnjeg doba, dan devetnaesti, pod Njegovim Veličanstvom (Tutmozisom IV) …
Jednog od tih dana dogodilo se da je kraljev sin Tutmozis (prije nego što je postao kralj) pošao na izlet za vrijeme podneva. Tada se odmorio u sjeni toga velikog boga. San ga je savladao, drijemež u vrijeme dok je sunce bilo na vrhuncu. On je sanjao da mu govori veličanstvo toga uzvišenog boga, govorilo mu je svojim vlastitim ustima kao što otac govori svom sinu, govoreći: “Pogledaj me, pogledaj me sine moj. Tutmozise! Ja sam tvoj otac, Harmakhis-Khepri-Re-Atum. Ja ću ti dati moje kraljevstvo na zemlji na čelu svih živih. Ti moraš nositi južnu krunu i sjevernu krunu Gebovog prijestolja, krunu princa (bogova). Tvoja je zemlja po svoj dužini i širini koju oko Sveg-boga osvjetljava. Tvoja opskrba bit će iz središta Dviju zemalja i od poreza svake strane zemlje. Vrijeme (ispred nas) bit će dugo u godinama u kojima će moje lice biti ispred tebe i moje srce (okrenuto) prema tebi i u kojem ćeš ti biti moj. Pazi, moja je država kao onoga koji je u potrebama i moje cijelo tijelo raspada se u komadiće. Pijesak iz pustinje na kojemu se nalazim, prekrio me je; Čekao sam da se dogodi ono što je u mojem srcu, jer sam znao da si ti moj sin i zaštitnik. Priđi mi! Pazi, ja sam s tobom; Ja sam tvoj čuvar.”
Kada je on završio te riječi, tada se kraljev sin probudio, jer je čuo to … i razumio govor toga boga. (Ali) šutio je u svom srcu (jer je) rekao: “… Dođi, pusti nas da odemo našoj kući u gradu. On će zaštititi žrtve tome bogu koje ćemo mu prinjeti: stoku … i sve te zelene stvari. Prinijeti ćemo žrtvu Wen-noferu (Ozirisu), Khaf-(Reu), slici i prilici Atuma-Harmakhisa, … Khepriju na horizontu zapadno od Heliopolisa …”
Izvor: “Stari bliskoistočni tekstovi koji se odnose na Stari Zavjet” str. 449
AMENOFIS III 1378-1340
Amenofisova duga vladavina od skoro trideset osam godina jedna je od najprosperitetnijih i najstabilnijih u cijeloj egipatskoj povijesti. Njegov pradjed Tutmozis III postavio je temelje egipatskog carstva vojnim kampanjama u Siriji, Nubiji i Libiji. Njegov djed Amenofis II imao je samo dvije kampanje: prvu u južnoj Siriji, Transjordaniji i sjevernoj Palestini, kad je ugušio pobunu huritskih gradova koja je buknula na vijest o Tutmozisovoj smrti; i drugu kad je ugušio pobunu u Palestini: U drugoj kampanji više nije mogao doći do južne Sirije, jer je ona tada već bila za Egipat izgubljena. Smatramo da je on uvidio da nema smisla dalje voditi rat protiv Mitanija. Njegov sin Tutmozis IV sklopio je mir s Mitanijem, oženio indoarijansko-huritsku princezu i nije poduzeo ni jednu kampanju. Nikavu kampanju protiv Mitanija nije poduzeo niti Amenofis III. Njegova jedina kampanja je bila u Nubiji i ona je bila manjeg intenziteta.
Amenofis III bio je sin Tutmozisa IV i kraljice Mutemvije, koja je najvjerojatnije bila kćerka mitanskog kralja Artatame. Time je indoarijansko-huritski utjecaj došao u Egipat direktno preko Mutem-vijinog sina, budućeg egipatskog faraona. (Prema nekim razmiš-ljanjima Mutemvija je mogla biti i sestra aristokrata Juje. No time ne nestaje indoarijansko-huritski utje-caj, pošto se za Juju pretpostavlja također indoarijansko-huritsko po-rijeklo, ono od Hiksa). Bilo kako bilo, ovom je linijom izvršen osim dotoka gena i dotok indoarijansko-huritskog utjecaja na najviše mjesto u Egipat. Druge dvije princeze preko kojih je izvršen daljnji dotok indoarijansko-huritske krvi na egipatski dvor bile su Gilukipa i Tadukipa, koje su kako pretpo-stavljamo, bile majke faraona Smenkarea i Tutankamona. Osim ovih direktnih indoarijansko-huritskih linija, postojale su i druge indirektne linije huritskog utjecaja. Najvažnija od njih je išla preko obitelji Juje i Tuje, roditelja Amenofisove glavne kraljice Tije.
Amenofis III imao je veliki harem, najveći u egipatskoj povijesti. Glavna Amenofisova kraljica bila je Tije, žena nekraljevske krvi, kćerka aristokrata Juje i Tuje, s kojom se oženio prije nego je došao na prijestolje. Obitelj Juje i Tuje bila je veleposjednik zemlje u Delti, a osim toga Juja je bio važni vojni zapovjednik. Tijin brat Anen bio je visoko rangiran službenik u administraciji i svećenstvu Amenofisa III kao kraljev namjesnik Donjeg Egipta, zatim kao drugi Amonov prorok, sem-svećenik Heliopolisa i “Otac boga”. Tijin brat bio je vjerojatno i Aj, također visoki vojni zapovjednik, ujak i kasniji vezir Ehnatona, te otac njegove žene Nefretite; na kraju je i sam postao faraon. Tije je rodila prema nekima dva sina i četiri ili pet kćeri. Prema drugima rodila je samo jednog sina Tutmozisa, koji je umro u najranijoj mladosti, dok su drugo bile kćerke. Nasljednik Amenofisa III, koji je vladao pod imenom Amenofis IV, te koji je kasnije promijenio ime u Ehnaton, bio je prema jednima njegov drugi sin iz braka sa Tijom, a prema drugima to je bila njegova kćerka iz istog braka, koja je samo predstavljena za sina. Mi zastupamo ovu drugu tezu.
U Amenofisovom haremu bilo je i nekoliko stranih princeza kao rezultat političkih vjenčanja, od kojih su najvažnije bile dvije prije spomenute huritske princeze iz Neharina/Mitanija: Gilukipa, kćerka kralja Sutarne II, u čijoj je pratnji, kad je dolazila u Egipat, došlo 317 žena od kojih su mnoge bile njena posluga ili muzičarke, i koja je došla desete godine Amenofisove vladavine (1368. pr.Kr.). Druga je bila Tadukipa, kćerka kralja Tušrate, koji je naslijedio Sutarnu u vrlo sumnjivim okolnostima, a koja je došla u Amenofisov harem 36-te godine njegove vladavine (1342. pr.Kr.). Postoje različite pretpostavke čiji bi sinovi bili Tutakamon i Smenkare. Prema jednima je Tutankamon sin Kije, a za Kiju smatraju da je Tadukipa, a drugi da je Gilukipa, dok za Smenkarea nema nekih pretpostavki. Mi smatramo da je Gilukipin sin bio Smenkare, te da je Tadukipin sin bio Tutankamon, obojica kasniji faraoni. Amenofis III oženio je i dvije svoje kćerke, Isis i Sitamun.
O vladavini Amenofisa III i Ehnatona bit će dosta riječi kasnije, te ćemo ući u detalje; obje su vladavine za nas vrlo važne. Razlog tome je što je za njihovo vrijeme huritski utjecaj u Egiptu jako ekspandirao i bio na najvišem vrhuncu, a zatim iza njih, za vrijeme Smenkarea, Nefretite, Tutankmona i Aja taj je utjecaj na zalasku, dok Horemheb eliminira huritski utjecaj i briše spomene na zadnje vladare. Drugi razlog je taj što svi traže korijenje judaizma iz toga razdoblja, iz monoteističkog atenovog kulta, za kojega se smatra da ga je uveo Ehnaton. Pogled koji je prezentiran u ovoj knjizi u mnogočemu je drugačiji od razmišljanja koja su sada u opticaju. Osim korijenja judaizma, mi ćemo potražiti u ovom razdoblju također i korijenje Mojsija, te židovskog naroda.
BOG AMON I ULOGA ŽENA U DINASTIČKOM NASLIJEĐIVANU
U osamnaestoj dinastiji postojale su jake žene od samog njenog početka.(2) Tako je kraljica Ahotep, žena faraona Sekenenrea koji je pokrenuo pobunu protiv tadašnjih gospodara Egipta, Hiksa, a majka faraona Amozisa, preuzela vladanje južnim Egiptom na vijest o Sekenenreovoj pogibiji. Time je spriječila prijeteće rasulo u pobunjenom Gornjem Egiptu. Prema kasnijoj Amozisovoj steli, ona je preuzela zapovjedništvo nad tabanskim snagama i očistila Gornji Egipat od Egipćana lojalnih Hiksima.
No glavni ženski utjecaj na dinastičko nasljeđivanje, postavljen je preko žene faraona Amozisa, Ahmoze-Nefretari, koja je vjerojatno bila njegova rođakinja. Ahmoze-Nefretari nije došla do toga položaja kroz upliv na politiku, kao njena svekrva Ahotep, nego kroz religioznu ulogu koja je za nju bila određena u provođenju teogamnog dinastičkog naslijeđivanja faraona osamnaeste dinastije. To je provedeno u okviru kulta boga Amona, boga Karnaka i Tebe.
Porijeklo Amona bilo je prastaro. U svom početku Amon je izgleda bio povezan s prethistorijskim bogom plodnosti Minom, koji je kao bog plodnosti i vremena bio štovan u Istočnoj Delti; njemu su bile pripisivale obilne kiše, koje su punile cisterne vodom i natapala polja. U tom vremenu i Amon ima itifaličku formu, kao i Min, te nosi dva pera na glavi koja pokazuju da je njegova vlast bila u zraku i koja ga identificiraju kao boga svjetlosti. Kult Amona počeo je dobijati na važnosti za vrijeme jedanaeste egipatske dinastije. Daljnje jačanje njegove važnosti izvršeno je njegovim povezivanjem sa suncem, tj. sa sunčanim bogom Heliopolisa Reom, bogom dnevne svjetlosti, koji u nebeskoj barci plovi po nebu od jednog do drugog kraja horizonta; to je napravljeno na početku osamnaeste dinastije i mjesto takvog povezivanja lociramo u Karnaku i u zapadnoj Tebi. Amon, kome su pridodali karakteristike Mina i Rea, tada je upotpunjen s Apofisom, zmajem oblaka i Atumom, itifaličkim demijurgom sunčanog kulta iz Heliopolisa, koji je stvorio svemir jednim onanističkim aktom.
Tebanski vazali Hiksa, koji su se pobunili protiv svojih dotadašnjih gospodara u borbi za oslobođenje Egipta, posebno su štovali Amona, boga njihovog grada. Na početku pobune, proročište Amona dalo im je podstrek i ohrabrenje za pobunu, te im je prorokovalo uspjeh. Time je Amozis postigao uspjeh u borbi zahvaljujući velikim dijelom proročištu Amona. Za nagradu, poslije uspješno provedene borbe za oslobođenje Egipta, faraoni nove dinastije izgradili su hramove Amonu u Karnaku i Luxoru (Teba). U Tebu su također prenijeli i glavni grad Egipta, koji je do tada bio u Avarisu, u Istočnoj Delti. Isto tako faraoni nove tebanske dinastije, gradili su svoje posmrtne hramove na zapadnoj obali Nila.
Za funkcioniranje Amonovog kulta kojega su faraoni osamnaeste dinastije počeli jako širiti, bila su zadužena četiri proroka ili visoka svećenika koji su se o tom kultu brinuli i kojega su posluživale stotine zarobljenika koji su radili kao robovi i kmetovi. Ti su svećenici priređivali periodične festivale na kojima su davali proročke odgovore na sva pitanja koja su im bila postavljena. Od početka Novog Kraljevstva, Amon je postao prvo najvažniji bog područja Tebe, pri čemu je istisnuo sa čelne pozicije Montua, lokalnog boga rata, zatim je postao državni bog Gornjeg Egipta, a na kraju bog od najveće nacionalne važnosti u cijelom Egiptu.
‘BOŽJA ŽENA’ I NJENA FUNKCIJA
U dinastičkom teogamnom nasljeđivanju osamnaeste dinastije, najveću važnost imao je institut ‘Božje Žene’.(3) Prije uvođenja tog instituta, u sklopu kulta boga Amona postojale su djevice, žene aristokratkinje, koje su se tada zvale “Žene Boga”, a taj dio kulta bio je povezan s heliopolijskim demijurgom Atumom, prvobitnim bogom sunčanog kulta, zatim s muškim principom Šu i ženskim božanstvom Tefnut. U sklopu održavanja tog kulta, te su se svećenice vjenčavale za boga, te se na taj način figurativno obnavljao mit o stvaranju svemira.
Na početku vladavine Amozisa promijenjen je način obavljanja toga kulta u cilju uvođenja teogamnog dinastičkog naslijeđivanja. Tada je osnovan Kolegij štovateljica Amona, ili Žena Amonovog harema, tj. svećenica-djevica koje su pripadale dvorskim dostojanstvenicama i kojima je pridodan kor muzičarki i pjevačica. U centru toga kolegija postavljena je ‘Božja Žena’, a titula prve ‘Božje Žene’ dodijeljena je Ahmoze-Nefretari prije njezine udaje za Amozisa. U daljnjem održavanju toga kulta, bilo je određeno da svećenice-djevice biraju svoju predstojnicu ‘Božju Ženu’ iz redova faraonovih kćeri, s time da je ona morala biti potomak Ahmoze-Nefretari. ‘Božja Žena’ je imala i pomoćnicu, koja je dobila titulu ‘Nadstojnica harema’ i ‘Obožavateljica boga’.
Razlog uvođenja instituta ‘Božja Žena’ bio je slijedeći: Amozis je u prvim godinama vlasti imao mnoge rivale za vlast koji su se regrutirali iz redova pobunjenika protiv Hiksa. Rivalstvo na čelu vlasti donijelo je anarhiju i upropastilo je trinaestu dinastiju. Da se to ne bi dogodilo i dinastiji koju je upravo osnovao, Amozis je, kada je pobijedio Hikse, gledao da osigura da njegovi potomci imaju i dalje kontinuiranu nesmetanu vlast; odno-sno tražio je način da se izbjegnu dinastičke borbe u budućnosti. U tu svrhu, postavio je politički i religiozni okvir za nasljeđivanje koji je određivao da nasljedstvo na prije-stolju mora biti od potomaka ženskih članova njegove obitelji, a koje potječu od njega i njegove žene Ahmoze-Nefretari, odnosno, kako je to on predstavio, od njegove žene i boga Amona osobno. To je bio princip teogamnog nasljeđivanja i svaki faraon, sin ‘Božje Žene’ mogao je reći da je on sin boga Amona osobno. To je takvom dinastičkom naslijeđivanju davalo sigurnost i ono je funkcioniralo tako dugo dok je bilo ženskih potomaka Ahmoze-Nefretari. Nas-ljednici Amozisa: Amenofis I, Tutmozis I i Tutmozis II, osigurali su nasljedstvo budući da su bili sinovi Božjih Žena, koje su bile potomci kraljice Ahmoze-Nefretari i boga Amona (zapravo Amozisa). Nasljeđivanje Tutmozisa III bilo je dvojbeno, jer je njegova majka Isis bila kraljeva konkubina i nije bila ‘Božja Žena’. To je bilo prevladano time što je ona prikazana kako nosi dupli uraeus ‘Božje Žene’. Na osnovu tvrdnje da je potomak Ahmoze-Nefretari, udovica Tutmozisa II, Hatšepsut, mogla je uzurpirati vlast za vrijeme dok je Tutmozis III bio malo dijete i ta je njena vlast trajala do njene smrti.
Problemi su se pojavli kasnije, kad više nije bilo direktnog ženskog potomka kraljice Ahmose-Nefertari, što nakon kraljice Hatšepsut i nije bilo. Prvi prekid nastao je odmah nakon kraljice Hatšepsut, kad je Hatšepsut Meritre postala ‘Božja Žena’, pošto ona vjerojatno nije bila potomak Ahmoze-Nefretari ili nije bila direktni potomak. Njena majka bila je svećenica Huj i nije bila ‘Božja Žena’, nego je samo nosila titule ‘Obožavateljica bogova Amona i Atuma’, te ‘Nadstojnica harema boga Amona’. Vrlo je vjerojatno da je Hujin muž bio Jej, Zapovjednik bojnih kola. Njihova kćerka Hatšepsut Meritre, postala je, nakon što su joj dali titulu ‘Božja Žena’, glavna žena Tutmozisa III, te majka slijedećeg faraona, Amenofisa II. Kćerka Hatšepsut Meritre, Tija, postala je također prvo ‘Božja Žena’, a zatim žena Amenofisa II, koji joj je ujedno bio i brat, te majka Tutmozisa IV. No prema nekima, iako mu je majka bila ‘Božja Žena’, Tutmozis je IV možda imao problema pri naslijeđivanju i zbog toga je prema tim istra-živačima, ispričao priču o Re-Harakteu, koja je zapisana na Steli Sna. No prema našem mišljenju, razlog uvođenja kulta Re-Haraktea bilo je prigušivanje utjecaja nacionalno-egipatskog Amonovog kulta i uvođanje kulta univerzalnog boga sunca.
Drugi je prekid nastao s Mutemvijom. Mutemvija, žena Tutmozisa IV i majka Amenofisa III, također nije bila ‘Božja Žena’. Zato je kod Amenofisa III također bilo problematično nasljeđivanje, a to je prevladano time što je njegova majka Mutemvija prikazana, bez titule ‘Božja Žena’, kako pri rođenju Amenofisa III igra istu ulogu kao Ahmoze-Nefretari pri rođenju Tutmozisa I. Treći je prekid nastao sa Tijom, ženom Amenofisa III, koja također nije nosila titulu ‘Božja Žena’. Njena majka Tuja, nije bila potomak Ahmoze-Nefretari, niti ‘Božja Žena’, ali je nosila titulu ‘Nadstojnica harema boga Amona’ za vrijeme kraljice Mutemvije i u stvari držala je istu funkciju kao i svećenica Huj za vrijeme Tutmozisa III. Kćerka svećenice Huj postala je žena Tutmozisa III, a kćerka Tuje, Tije, postala je žena Mutemvijinog sina Amenofisa III.
Kult Ahmoze-Nefretari bio je jako raširen za vrijeme rane vladavine Amenofisa III. Taj kult je jako raširila Tije, prema nekim istraživačima, zato što je ona možda bila rođakinja Ahmoze-Nefretari, no mi smatramo da je željela s naglašavanjem kulta Ahmoze-Nefretari, odnosno nje kao potomka te kraljice, osigurati nasljednu poziciju njene kćerke kao budućeg faraona. Ta kćerka bila je zatim predstavljena kao sin, koji je dobio ime Amenofis IV, a kasnije je uzeo ime Ehnaton. Tije je bilo ime iz milja za Nefertari.
Također je i Nefretita, vjerojatno Tijina nećakinja, najviše u cijeloj osamnaestoj dinastiji raširila taj kult. Njeni razlozi za takvu ekspanziju kulta Ahmoze-Nefretari, također smatramo da su bili opravdanje uzurpiranja vlasti, kao i kod kraljice Hatšepsut. Smatramo da je Nefretita uzurpirala tu vlast na nagovor svoga oca Aja, nakon smrti Ehnatona i njegovog suvladara Smenkarea. Ali o tim pretpostavkama kasnije.
PRVI DIO AMENOFISOVE VLADAVINE 1378-1368. DRUGI DIO AMENOFISOVE VLADAVINE – IZGRADNJA EGIPTA I HRAMOVA POSVEĆENIH AMONU 1368-1352
Amenofisova vladavina dijeli se na tri nejednaka dijela. U prvi dio spada prvo desetljeće vladavine, za vrijeme Amenofisove mladosti. U petoj godini vladavine, pokrenuta je vojna kampanja u Nubiji, već prije spomenuta.
Drugi dio Amenofisove vladavine bilo je razdoblje velike izgradnje u cijelom Egiptu, a naročito u Tebi (Luxoru) i u Karnaku. To je ujedno bilo razdoblje neviđenog luksuza na dvoru i razdoblje jakog razvoja umjetnosti.
Bogatstvo Egipta za vrijeme Ame-nofisa III nije bilo rezultat vojnih osvajanja, ratne pljačke i rada zarob-ljenika kao robova, kao prije za vrijeme Tutmozisa III i Amenofisa II, nego je bilo rezultat međunarodne trgovine kojoj se otvorio Egipat, iskapanja zlata iz rudnika u Wadi Hammamatu, te donosa zlata iz Kuša. Veliko bogatstvo omogućilo je strahovit razvoj ekonomije, a paralelno s time došlo je do razvoja umjetničkih talenata i produkcije umjetničkih djela u svim vidovima umjetnosti.
Poznato nam je kako su izgledale obične kuće iz toga vremena, ali nažalost ne možemo rekonstruirati izgled Amenofisove sjajne palače Malkata. Nađeni su fragmenti te građevine koji pokazuju da je bila oslikana živim scenama iz prirode. Također ne možemo rekonstruirati niti izgled mnogih hramova koje je on podigao, jer su također razoreni. U Karnaku je Amenofis obnovio veliki hram posvećen Amonu, dodao mu treći pilon, tj. velika ulazna vrata, te je na sjevernom dijelu izgradio hram bogu Montuu. Ispred toga hrama podignuo je dva obeliska, visoka po 18 metara.
Na zapadnoj obali Nila, preko puta Tebe, izgradio je svoj posmrtni hram, koji je kasnije bio devastiran za vrijeme devetnaeste dinastije. Tada su vladari te dinastije, uzimali dijelove iz toga hrama za izgradnju svojih građevina. Sve što je ostalo od tog hrama dvije su impozantne monolitne statue faraona, koje su poznate pod imenom Memnonovi kolosi, visoke svaka preko 21 metar. Sa strane kraljevih nogu na tim Kolosima, stoje dvije najvažnije žene u njegovom životu, koje su jako utjecale na kraljev život: na jednoj statui to je Mutemvija, njegova majka, na drugoj strani to je Tije, njegova glavna kraljica.
Na zapadnoj obali Nila, u Dolini Kraljeva, Amenofis je dao iskopati svoj veliki grob, te je izgradio grad-palaču koja se prostirala na preko 80 hektara. Taj grad-palača bio je smješten kod Malkate, koja je kod Medinet Habu, a bio je izgrađen od lakih materijala kao što su drvo i cigle. Sastojao se od brojnih palača, dvorišta, vila, ureda i hala za audijenciju. Tu je Amenofis također dao napraviti i umjetno jezero, spojeno kanalom sa Nilom, po kojem su mogli doći brodići do same palače.
Postoji skarabej na kome je zapisano da je 11-te godine njegove vladavine Amenofis plovio po tom umjetnom jezeru sa Tijom u čamcu, čije je ime bilo “Atenove zrake”. Atenovo ime pokazuje da je koncept koji je postavio njegov otac egzistirao i za vrijeme njegove vladavine.
Pola kilometra južnije, bio je izgrađen stadion za trku kola na konjsku vuču, dugačak 400 metara. Na zapadnoj obali također je izgradio otvoreni maru hram posvećen Amonu.
U Luxoru je Amenofis izgradio novi hram posvećen tebanskom trojstvu: sunčanom bogu Amonu, boginji neba Mut i mjesečevom bogu, djetetu Konsu, od koga još stoji prekrasna kolonada. Hram je bio dekoriran zla-tom, srebrom, lapis lazulijem i obojenim staklom. To je sve postignuto zahvaljujući njegovom glavnom arhitektu, Amenofisu, Hapuovom sinu.
I u svim većim gradovima Egipta, Amenofis je također podizao zgrade i hramove: u Memfisu, Atribisu, Bubastisu i Letopolisu (Avarisu) u Delti; u Fayumu, u Elefantini itd.
Postoji veliki broj faraonovih kipova, reljefa i statua iz njegovog razdoblja. Također postoje dva portreta njegove glavne žene Tije, od kojih je jedan fantastičan psihološki portret, kao i portreti i kipovi drugih osoba vezanih za njegovu vladavinu: na primjer Amenofisa Hapuovog sina, itd.(4)
TREĆI DIO AMENOFISOVE VLADAVINE – SUVLADARSTVO SA AMENOFISOM IV EHNATONOM: IZGRADNJA GRADA EHNATONA I ATENOVOG KULTA 1352-1340
Skoro do nedavo smatrano je da je Amenofis IV Ehnaton naslijedio Amenofisa III tek nakon njegove smrti i da je vladao samostalno 16 ili 17 godina. No u zadnje vrijeme pronađeni su indirektni i direktni dokazi da je posrijedi bilo suvladarstvo Amenofisa III i Amenofisa IV Ehnatona kroz jedanaest ili dvanaest godina. U te dokaze spadaju dva komada glinenih boca u kome je držano vino poslano Amenofisu u grad Ehnaton, a koje nose datum najranije od šeste godine suvladarstva, zatim stela u Amarni (u gradu Ehnatonu) koja prikazuje živog Amenofisa u društvu s Tijom pod zrakama Atena, iz devete godine suvladarstva, zatim slika iz groba dvorskog dostojanstvenika Huja u Amarni, na kojoj su prikazani Amenofis i Ehnaton sa svojim glavnim kraljicama i djecom kako žive pod zrakama Atena, a ime Aten se pojavljuje pod imenom svoje kasnije forme. Zatim postoje i drugi dokazi, kao što su reljef iz groba Kerufa, kamene cigla talatat iz Hermopolisa, te više pisama iz Amarne iz kojih se vidi da je Amenofis bio živ do dvanaeste godine suvladarstva.(5)
O SUVLADARSTVU OPĆENITO
Razlog postojanja institucije suvladarstva,(6) bilo je osiguravanje dinastičkog nasljeđivanja i izbjegavanje dinastičkih borbi u budućnosti. To se provodilo na način da je stari vladar potvrdio i postavio sebi suvladara još za vrijeme svoga života, te je odredio da mu on bude nasljednik poslije njegove smrti: tako se nasljednik kasnije više nije mogao dovesti u pitanje. U osamnaestoj dinastiji nasljedstvo na prijestolju bilo je određeno za najstarijeg kraljevog sina kojeg je on imao s ‘Božjom Ženom’ (odnosno, formalno je nasljednik bio sin ‘Božje Žene’ i boga Amona osobno), a svaka ‘Božja Žena’ nakon Ahmoze-Nefretari, bila je potomak Ahmoze-Nefretari, prve ‘Božje Žene’, i faraona Amozisa, osnivača osamnaeste dinastije; time je bio zajamčen kontinuitet Amozisovih nasljednika najmanje po ženskoj liniji. U prvo vrijeme sistem je dobro funkcionirao tako da nije bilo problema u
nasljeđivanju.
Prvi problem pojavio se, kako izgleda, zbog prekida linije potomaka ‘Božje Žene’. Tako je Tutmozis III bio sin Tutmozisa II kojega je on imao s konkubinom Isis, a ne sa ‘Božjom Ženom’. Tada je problem naslijeđivanja suvladarstvom riješen u proročištu Amona u Karnaku, u kojem je službovao Tutmozis III kao malo dijete. Njegov otac prinosio je žrtvu u tome hramu i tom je prilikom nenadano okrunio svog sina za suvladara. Tutmozis III također je bio oženjen ili obećan ‘Božjoj Ženi’, njegovoj polusestri Nefrure, i to od njegovih najranijih dana. Njegova maćeha, tetka Hatšepsut, koja je bila udana za svoga brata Tutmozisa II, nasilno je preuzela vlast godinu dana kasnije, nakon smrti svoga brata i muža; no ona nije vladala kao suvladar Tutmozisu III, nego kao stvarni vladar. Hatšepsut je legalizirala taj svoj korak i samostalnu vladavinu koja je uslijedila, prezentirajući mit po kome je ona kćerka ‘Božje Žene’ koja je bila potomak Ahmoze-Nefertari, te da joj je otac sam bog Amon, a da je Tutmozis I, njen pravi fizički otac, ostavio prijestolje upravo njoj. Kako je bila udana za svoga brata Tutmozisa II, najstarijeg sina Tutmozisa I, nakon njegove smrti iskoristila je priliku što je stvarni nasljednik Tutmozis III bio još malo dijete, te je zavladala Egiptom. Drugi se problem pojavio za vrijeme Tutmozisa III, kome je izgleda umro najstariji sin, te je za suvladara postavio mlađeg sina Amenofisa II.
Zato je i Amenofis III, kad mu je umro sin Tutmozis, kojeg je imao s glavnom kraljicom Tijom, morao postaviti svoga suvladara. Amenofis je to napravio zato da Egipćani akceptiraju suvladara još za vrijeme njegovog, Amenofisovog života, te da mu nasljedstvo na prijestolje kasnije ne dovedu u pitanje. Problem se pojačao time što njegova glavna žena Tije, nije bila ‘Božja Žena’ ili nije bila direktni potomak kraljice Ahmoze-Nefretari, a naročito zato što s njom Amenofis nije imao više muškog potomka. Zbog toga su Amenofisu na izbor za suvladara ostale samo kćerke koje je imao s Tijom. Spomenuli smo da je Tije zbog dinastičkih razloga, iz razloga da osigura nesmetano naslijeđivanje prijestolja svojoj kćerki, budućem faraonu Ehnatonu, jako naglašavala svoje istinsko ili lažno porijeklo od Ahmoze-Nefretari.
OBITELJ TIJE: NJENI RODITELJI JUJA I TUJA
JUJA
Juja je bio Kraljev Zapovjednik bojnih kola i Gospodar konja i te je pozicije držao za vrijeme Tutmozisa IV, ali i vjerojatno u zadnjim godinama Amenofisa II. To su bile vrlo važne vojne funkcije i titule, s obzirom da su bojna kola na konjsku vuču, još od vremena Hiksa imala najznačajniju ulogu u ratu.
Smatra se da je Juja naslijedio to zapovjedno mjesto u rodu bojnih kola, vjerojatno od svog oca Jeja, koji je bio prethodni Zapovjednik bojnih kola i Otac boga. Titula Otac boga čini se da je značila da je bio svekar faraona. Jej je time bio vjerojatni svekar Tutmozisa III, čija je žena postala Hatšepsut Meritre, koju je Jej imao sa svećenicom Huj. Titule Kraljev Zapovjednik bojnih kola i Gospodar konja bile su izmišljene samo za Juju, koji je te titule nosio radije nego ijednu drugu titulu, a nošenje tih titula podudara se sa vremenom od kada je njegova kćer Tije ušla u harem Amenofisa III.
Juja je bio previsok za Egipćanina, te je imao plavu valovitu kosu.(7) Ovo govori da nije bio egipatskog porijekla, nego indoeuropskog, a osim toga vojna karijera u rodu bojnih kola govori o njegovom porijeklu iz vojničke obitelji indoeuropskih Hiksa (Hurita). Iako je bilo nekih semitskih vozača bojnih kola u egipatskoj vojsci, kao što je to bio sin nekog Amorita za vrijeme Tutmozisa III, to nije bilo pravilo. Upravljanje i zapovijedanje bojnim kolima u egipatskoj vojsci bilo je i ostalo je u nadležnosti potomaka Hiksa.
Hiksi/Huriti uveli su u Egipat konje i laka ali jaka bojna kola na dva kotača, kao i ratnu taktiku jakog koncentriranog napada bojnih kola u masi ili manjih disperziranih napada s odredima bojnih kola. Egipćani su uvidjeli njihovu važnost, usvojili taktiku i nakon Hiksa uveli su konje i kola u svoje naoružanje. No mnogi vozači bojnih kola u egipatskoj vojsci bili su potomci Hiksa; isto tako i zapovjednici odreda, kao i cjelokupnog roda bojnih kola. Kad smo razmatrali borbu za oslobađanje Egipta od vladavine Hiksa, vidjeli smo da su se neki pripadnici Hiksa opredijelili za egipatsku stranu, želeći ostati u Egiptu, i smatrajući Egipat svojom novom domovinom. Ti su Hiksi nakon nekog vremena izgradili solidne vojne karijere u egipatskoj vojsci, upravo u rodu bojnih kola, u vještini u kojoj su bili najjači, te su ostavili vojnički poziv svojim potomcima u nasljedstvo. Takva je bila obitelj Ramzesida, koja je kao devetnaesta dinastija došla na vlast u Egiptu nakon sada promatrane osamnaeste dinastije. Takva je bila i obitelj Juje, koja je indirektno ženidbom Tije za Amenofisa III zapravo došla na vlast u Egiptu. Osim njih, mnogi od potomaka Hiksa također su se jako obogatili i postali zemljoposjednici i aristokrati, te su se također povezali sa dvorom kako bi ojačali svoju
poziciju i utjecaj.
Bojna kola s dijelovima od mjedi i skupocjenog drveta bila su skupa i mogle su ih imati samo bogate obitelji. Takvi bogati aristokratski posjednici kola formirali su u ratu odrede bojnih kola, koje su u bitci razmjestili oko kola faraona. U Egiptu, oni su često bili povezani sa faraonom ženidbama svojih kćeri i imali su važne funkcije u upravljanju vojskom i državom. Tako su i preci i potomci Juje, kao i sam Juja, bili povezani s dvorom i faraonom. Različite varijante skraćenih imena kao što su Juja, Zapovjednik bojnih kola, koji je bio svekar Amenofisa III; Aj, Gospodar konja, kasnije svekar i vezir Ehnatona, na kraju i sam faraon; Jej, vjerojatni svekar Tutmozisa III, i Ji, navode na zaključak da se ovdje radi o ljudima koji su bili usko rodbinski povezani.
Juja je ujedno bio i glavni prorok lokalnog boga Mina u mjestu Akmin, u Istočnoj Delti. Aj, divizijski zapovjednik, vjerojatno Jujin sin, izgradio je u Akminu kapelu bogu Minu, a za Akmin pretpostavljamo da je bio sjedište njihove obitelji, otkud su potjecali.(8)
TUJA
Tuja je bila tipična Egipćanka, vrlo lijepa, i imala je vrlo važnu funkciju u kultovima bogova Amona i Mina. Titula Tuje bila je ‘Nadstojnica harema bogova Amona i Mina’, te je za vrijeme Mutemvije postala ‘Nadstojnica harema boga Amona’ na dvoru. Kao takva bila je visoko plasirana u hijerarhiji kulta kraljice Ahmoze-Nefretari, te od nje ona možda vodi porijeklo jednom pokrajnom granom. Nakon što je postala ‘Nadstojnica harema boga Amona’ za vrijeme Mutemvije, njena je kćer Tije postala žena Mutemvijinog sina Amenofisa III.
Pretpostavlja se da je Tije rođena u Akminu, te da se udala za Amenofisa prije nego što je postao faraon. Sin Juje i Tuje bio je i Anen, koji je postavljen na visoku funkciju u svećenstvu boga Amona u Tebi, kao drugi od četiri proroka boga Amona. Prvi prorok u svim kultovima, pa tako i u Amonovom kultu, bio je sam faraon. Drugi prorok bio je zapravo najvažniji prorok ili visoki svećenik, po funkciji odmah iza faraona. Osim toga Anen je bio glavni svećenik i u hramu Re-Atuma. Umro je 30-te godine vladavine Amenofisa III (1348. pr.Kr.). Drugi sin Juje i Tuje, bio je vjerojatno Aj, koji je postao divizijski zapovjednik, kasnije vezir Ehnatona i na kraju faraon.
Tije je imala veliku moć i utjecaj, ne samo u vrijeme Amenofisa III, nego je njen utjecaj ostavio čak trag na današnjoj geografskoj karti Afrike, gdje dva toponima nose njezino ime.(9)
EKSPANZIJA HURITSKOG UTJECAJA U EGIPTU
Kada se Tije udala za Amenofisa III, pojačan je huritski utjecaj kod Amenofisa preko njegove žene Tije. Kao što smo već i prije rekli, sam Amenofis bio je Egipćanin samo po ocu; majka Mutemvija bila je najvjerojatnije huritska princeza. Čak i u slučaju da mu majka nije bila huritska princeza, nego sestra Juje, Amenofis III također bi bio po njoj potomak Hiksa/Hurita. Djeca Amenofisa i Tije bila su tim više Huriti negoli Egipćani. Ženidbom Tije za Ame-nofisa, strahovito se povećao utjecaj Hurita u Egiptu, a članovi obitelji Juje i Tuje zauzeli su najvažnije administrativne funkcije u upravljanju državom i reli-gijom. To su bile funkcije na dvoru, zatim funkcije u upravljanju Gornjim i Donjim Egiptom, važne zapovjedne funkcije u vojsci, najvažnije religiozne funkcije poslije faraona u svećenstvu boga Amona itd. Tome treba pridodati i kraljev harem, u kome su osim Tije, dvije najvažnije kraljice bile huritske princeze iz Neharina, preko kojih se širio jak huritski utjecaj iz njihove domovine. No utjecaj Hurita išao je također i drugim linijama.
Upravo je sam razvoj profesionalne stajaće vojske u Egiptu, specijalno odreda bojnih kola, nastavio širiti huritske utjecaje u tradicionalno egipatsko društvo, kao i u kulturu. Tradicionalno se je egipatsko društvo s Hiksima razgradilo na klase, a nakon njih, kao što smo rekli, ostala je u egipatskoj vojsci posebna vojnička kasta vozača bojnih kola, elitni odred koji je sačinjavala aristokracija potomaka Hiksa. Zatim, tu su bili i huritski ratni zarob-ljenici, dovedeni u Egipat iz brojnih ratnih kampanja Tutmozisa III i Amenofisa II. Spo-menuli smo da je samo Amenofis II doveo u Egipat 3.600 Apiru (Indoarijanaca) i 36.300 Kharu (Hurita) između 89.600 zarobljenika iz svoje druge kampanje u Huruu (južna Sirija i Pale-stina). Nastupajući mir pod Tutmozisom IV, razvoj trgovine i ekonomije, doveo je do naturaliziranja tih Indoarijanaca i Hurita ali i drugih stanovnika Bliskog Istoka (Amorita, Kanaanaca), koji su na razne načine došli u Egipat i njihove asimilacije u egipatsko društvo i kulturu. No ta asimilacija nije išla samo jednim pravcem, od Egipta prema asimilantima: strani su narodi donijeli i utjecaj svojih bogova i utjecaj svojih kultura. Gdje god su bile prisutne vojne snage već za vrijeme Amenofisa II, s njima je bio prisutan i bog Baal, te Tešub (hetit. varijanta Rešuf, Rešep). No kult golih boginja Athoret (Astarta), Kadeš i Anat, pojavio se još sa Hiksima.
Od XVIII Dinastije, Astarta je postala boginja ozdravljenja u Egiptu poznata kao “Astarta od Kharu” i kipići sa molitvama za ozdravljenje naslovljeni su “Asti od Kharu, Nebeskoj Gospi, Ljubavnici Dviju zemalja, Ljubavnici sviju bogova”. Ona se pojavljuje i pod imenom Kadeša: “Kadeša, Nebeska Gospa i Ljubavnica sviju bogova”. Ponegdje se o boginji Kadeši govori kao o “svetoj.”(10)
Gornji reljef na kojem se pojavljuje boginja Kadeš u društvu sa hetitskim bogom Rešepom i egipatskim bogom Minom i gdje stoji na leđima lava, možemo datirati u razdoblje 1250-1150. g pr.Kr, jer je tek poslije bitke kod Kadeša i ženidbe hetitske princeze za Ramzesa II došao hetitski utjecaj, vidljiv ovdje kroz prikaz boga Rešepa, u Egipat.
KULT GOLOG TIJELA
Gole boginje nalazile su se još na skarabejima Hiksa i vjerojatno je obnovljeno štovanje kulta tih boginja unijelo erotizam u umjetnost u sredini osamnaeste dinastije.(11) Iako je ljubavno pjesništvo poznato tek iz kopija iz doba devetnaeste dinastije, smatra se da je ono moralo nastati ranije, zajedno s erotizmom koji se počeo pojavljivati u vremenu od Amenofisa II do Amenofisa III. U to vrijeme u scenama su prikazivani banketi na kojima muzičarke sviraju na stranim tipovima harfe, lutnje i oboe, a okružene su polugolim ili golim plesačicama, a iz toga vremena nađene su i brojne gole skulpture. Kult golih tijela dosegao je svoj vrhunac u doba Ehnatona, kad se čak i pripadnice kraljevske obitelji pojavljuju bez odjeće.
Tada je golo žensko tijelo mlade faraonke, koja je predstavljena javnosti kao muškarac, prikazano na dvoru u Karnaku, na početku njene vladavine. Isto tako, iz grada Ehnatona, postoje prikazi golih tijela faraonke Ehnaton, na osnovi kojih nju identificiramo kao ženu, te Nefretite i njihovih kćerki. I to bi moglo navoditi na tezu o huritskom porijeklu Ehnatona, jer su kult golog ženskog tijela uveli u Egipat upravo Hiksi/Huriti. Moglo bi se zaključiti da je jedna od želji zatvaranja u Amarnu bila upravo pokazivanje njihovog golog ženskog tijela u miru.