SLJEDBA S MRTVOG MORA (3)
STANOVANJE U SPILJAMA I ŠATORIMA NEDALEKO KUMRANSKOG NASELJA
De Vaux je istražio preko 40 spilja u okolici Kumranskog naselja te je pronašao da su 25 od njih bile opremljene priborom za stanovanje: glinenim uljanim svjetiljkama, tanjurima, zdjelama, loncima za kuhanje itd. On je pritom došao do zaključka da je stanovanje u spiljama bilo samo privremeno, a ne trajno, te da su stanovnici tih spilja nakon nekog vremena produžili dalje.
No iskopavanja Hanan Eshel i Magen Broshi otkrila su da su eseni zapravo stanovali u spiljama i šatorima na području koje okružuje kumransko naselje. Osim klinova za šatore, one su pronašle da su terase i putovi u okolici Kumrana 
povezivali spilje i šatore. Na kraju su došle do zaključka da je u spiljama i šatorima živjelo 140-240 članova, dok je samo 12 članova sljedbe živjelo u kumranskom naselju. Prema njima to je ukazalo da je Kumran sa svojim brojnim ritualnim kupkama zapravo bio esenski kultni centar, a to što su eseni svojim šatorima okružili taj centar, podsjećalo ih je na praksu starih Izraelaca koji su svojim šatorima na isti način okružili Šator svjedočanstva u pustinji na Sinaju.
Brdoviti kraj oko Kumrana prepun spilja vjerojatno je bio onaj brdoviti kraj u koji je pobjegla Elizabeta s Ivanom kad ga je Herod tražio kako bi ga ubio. Tamo su se Elizabeta i Ivan sakrili i živjeli u jednoj spilji (Protoevanđelje, XXIII) te je upravo to bila pustinja u kojoj je Ivan Krstitelj odrastao i živio sve do početka svojeg javnog djelovanja (Lk. 1:80).
KUMRANSKO GROBLJE
Pokraj istočnog zida kumranskog zdanja nalazi se groblje kamenih humaka s 1231 groba, u pravilu okrenutih sjever-jug (što je krajnje neobično), a ne istok-zapad kao što je bilo uobičajeno u Judeji u to vrijeme: ovako istok-zapad okrenutih grobova ima oko 50. U istražena 53 groba uglavnom su nađeni kosturi muškaraca te kosturi dvije žene i djeteta. Prema mnogim istraživačima, nigdje nije bilo nadgrobnih natpisa, nigdje obiteljskih grobnica, sve je pokazivalo znake jednakosti, a kameni su humci poredani u strogom redu:
”Ovdje su čekali mrtvi sa živima, u zajedništvu, u jednakosti, u siromaštvu dobrome, kraj dana, da bi iz svoje privremene tmine izašli na vječno svjetlo. Jer to je bilo groblje vlasnika i pisara svitaka, ili, kako su sebe u tim rukopisima nazivali, Sinova svjetla!” (Kršćanstvo prije Krista? str. 40-42).
Slično ukapanje mrtvaca kao i u Kumranu pronađeno je u Ein Feškhi, Ein el-Ghuweiru (13 km južno od Kumrana: 18 grobova, od toga 13 muškaraca i 6 žena, od čega je 13 imalo orijentaciju sjever-jug), Hiam el-Saghi (još južnije: 20 grobova orijentacije sjever-jug), zatim na području Buqei te na platoima iznad Kumrana, Jerihona i Jeruzalema. Na području istočno od Mrtvog mora pronađeno je slično groblje od 3500 grobova, međutim, to su bili grobovi Nabatejaca.
Robert Feather je za razliku od gore navedene tvrdnje pronašao da su grobovi na kumranskom groblju bili označeni. Neki su grobovi označeni jednim tamno smeđim kamenom, dok su vrlo rijetko neki grobovi označeni s dva tamno smeđa kamena, za razliku od svih ostalih grobova koji su uniformirano označeni bjelkasto sivim kamenom. Ti su tamno smeđi kamenovi varirali po veličini, ali svi su bili postavljeni na vrh grobnih humaka. Očito je da su svi bili postavljeni prema nekom pravilu identifikacije: što je veći tamni kamen bio stavljen na grobni humak, to je značajnija osoba bila sahranjena ispod njega. Također je Feather na jednom tamno smeđem kamenu pronašao slovo P, na drugom X (Robert Feather, The Secret Initiation of Jesus at Qumran, str. 240-241).
Ovo glavno kumransko groblje koje počinje oko 35 m istočno od naselja i koje je preveliko za to naselje, istraživano u tri navrata: prvo ga je 1873. godine istraživao Charles S. Clermont-Ganneau; zatim je između 1949-1956. godine de Vaux istražio 41 grob, dok je između 1966-1967. Steckoll istražio 9, a Broshi i Eshel 3 groba. U iskopavanjima je pronađeno ukupno 36 muških, 11 ženskih i 4 dječja kostura, dok u dva groba nisu bili pokopani mrtvaci, nego grnčarija.
Utvrđeno je da su mrtvaci u pravilu bili polagani glavom prema jugu i nogama prema sjeveru, dok je izuzetaka od toga bilo vrlo malo. Osim tog groblja postoji još jedno groblje sjeverno od kumranskog naselja (12 grobova) i drugo koje je južno od njega (30 grobova).
Ferdinand Röhrhirsch u svojoj je studiji o Kumranu istraživao relativni odnos njegovog groblja i tri teorije o karakteru Kumrana:
– ako je Kumran bio vila, tada ne bi bilo veze između vile i kumranskog groblja. Na primjer, grnčarija iz ruševine naselja bila bi različita od one u grobovima; međutim, to nije slučaj. Zbog toga je zaključio da je teorija o Kumranu kao vili, pogrešna;
– ako je Kumran bio tvrđava, pokapanje bi bilo izvršeno u skladu normativnim židovskim sahranjivanjem (istok-zapad). Međutim, pokapanje je bilo jedinstveno za područje oko Mrtvog mora (sjever-jug) te je zaključio da kumransko groblje nije bilo vojničko groblje: niti ono hasmonejsko, niti ono iz I. stoljeća;
– ako su grobovi pripadali religioznom naselju, oni bi odražavali jedinstveni religiozni svjetonazor pokojnika kao i onih koji su ih pokapali. Upravo je to slučaj s kumranskim grobovima okrenutim sjever-jug, zbog čega je zaključio da je ta teorija istinita.
Polaganje mrtvaca glavom prema jugu navelo je također Kennetha i Minnu Lönnqvist na zaključak da su pokojnici koji su na navedenim grobljima tako pokapani, pripadali istoj sljedbi koja je bila drugačija od tadašnjeg normativnog judaizma Drugog hrama i koja je svojim načinom pokapanja ukazala da je bila odana solarnom kalendaru. Oni su također argumentirali da su kumransko naselje i njegovo groblje bili povezani sa svitcima s Mrtvog mora te združeni s grupom esenskog tipa koja je imala najbliže paralele s onovremenim židovskim terapeutima koji su živjeli u Egiptu.
Okretanje pokojnika u smjeru sjeverjug i glavom prema jugu odnosno prema suncu u zenitu govori da su oni tako bili pokapani kako bi im sunce u zenitu svakog dana, virtualno kroz grobnu humku, obasjavalo glavu i lice. To je bilo u skladu sa solarnim kalendarom kojeg su oni prema Knjizi Jubileja prakticirali i sa značajem kojeg su eseni pridavali suncu: ”jer prije izlaska sunca oni ne govore niti riječ o profanim stvarima, nego izgovaraju određene molitve koje su primili od svojih predaka, npr. kao što je izgovaranje ponizne molbe (suncu) za njegovo uzdizanje”.
Pošto se za kumransko naselje pretpostavlja da je prema nekim istraživačima imalo od 10-20 do najviše 30 stanovnika, prema drugima od 150-200 stanovnika, a prema trećima od 200-250 uključujući one koji su živjeli izvan naselja, ovoliko veliko groblje ukazuje da su na njemu bili pokapani stanovnici iz okoline Kumrana koji su živjeli u sšpiljama i šatorima. Pošto u groblju također ima muškaraca s deformitetima i slomljenim kostima koje potječu iz ratne borbe, zaključuje se da su u njemu pokapani borci ustanka Jude Galilejca ili I. Židovskog rata. Takvih je deformiranih kostura bilo u oko 10% od ukupno istraženih grobova!!
Prije smo rekli da vjerujemo da je u jednoj od spilja pokraj Kumrana živjela Elizabeta s Ivanom te da je kraj oko Kumrana bio ona pustinja u kojoj je Ivan Krstitelj odrastao i živio sve do početka svojeg javnog djelovanja. Zbog toga je moguće da je jedna od pokojnica pokopanih na kumranskom groblju bila Sveta Elizabeta.
Isto tako smatramo da je i Ivan Krstitelj pokopan na kumranskom groblju, u grobu u kojem je bio kostur bez glave. U tom se grobu oko pokojnika nalazila smeđa prašina, očito ostatak drvenog kovčega. Taj je grob otkopao otac de Vaux 1953. godine, dok je kostur istraživao otac Jozef Milik koji je na kraju zaključio da kostur s rukama i nogama, a bez glave, pripada Ivanu Krstitelju. Pošto su na kumranskom groblju mrtvaci pokapani goli u plitko iskopane grobove, postavilo se pitanje zašto je ovaj mrtvac pokopan na drugačiji način: u drvenom kovčegu i položen 1,5 m duboko u zemlju? Otac Milik odgovorio je na to pitanje ovako: ”To je očito. On nije umro tamo. Njegovo je tijelo tamo bilo doneseno u drvenom kovčegu. On je nešto bio njima, no njegov je pokop bio drugačiji jer je umro negdje drugdje”. ”Gdje bi to moglo biti?” upitao je Feather. ”U Maherusu. On nije daleko odavde” (The Secret Initiation of Jesus at Qumran, str. 226).
Evanđelje po Marku kaže, da nakon što je Herod Antipa dao odsjeći glavu Ivanu Krstitelju u tamnici u tvrđavi Maherus, krvnik donese njegovu glavu Salomi, a ova je dade svojoj majci Herodijadi. ”Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te ga položiše u grob.” (Mk. 6:29; Mt. 14:12; Židovske starine, XVIII, 5:22). Dakle, izgleda da je grob u koji je položeno tijelo Ivana Krstitelja bio na kumranskom groblju.
Možda je to bio grob br. 17. Kod ove pretpostavke zadržavamo stanovitu rezervu zato jer je Milik rekao da je grob Ivana Krstitelja bio udaljen oko 2 km istočno od kumranskog naselja; no na toj udaljenosti nema nikakvog groba. S druge stra
ne, de Vaux je za grob br. 17 u Pfannovoj ediciji napisao ”da su kičmeni stup, rebra i lubanja kostura bili izmiješani iznad karlice. Vrh lubanje bio je izlomljen i zato ona nije mogla biti sačuvana”, ali navedene ostatke toga kostura nije dokumentirao nikakvom fotografijom, tako da je iza toga ostala sumnja u njegovu tvrdnju. To ne bi bilo prvi put da je otac de Vaux iznosio neistine: npr. tvrdio je da je pronašao novčić X. legije, što je upotrijebio kao dokaz da je upravo ona razorila Kumran 68. godine. Kad je Cecil Roth dokazao da od tri rimske legije u blizini samo X. legija nije bila uključena u osvajanje Jerihona, već je ostala daleko na sjeveru kako bi čuvala ulaz u jordansku dolinu, a nakon što se utvrdilo da novčić koji je spominjao de Vaux nije pripadao X. legiji, već je to bio gradski novac Aškelona iz 72. ili 73. godine, de Vaux je tek 1961. u jednom svom djelu i to kao bilješku, napisao demant svoje tvrdnje: ”Spominjanje novčića bilo je nesretno, jer on uopće ne postoji.” (Obmana o Svitcima s Mrtvog mora, str. 166).
Također, smatramo da je u jednom drugom grobu u kojem je uz mrtvaca pronađena tintarnica, pokopan najbolji i najvažniji kumranski pisar, zaslužan za pisanje velikog broja svitaka s Mrtvog mora (The Secret Initiation of Jesus at Qumran, str. 230).
Isto tako treba reći da u dva groba nisu pokopani mrtvaci, već je u njima bilo zakopano 14 praznih zapečaćenih ćupova. Yitzhak Magen i Yuval Peleg (The Qumran Escavations 1993-2004, str. 45-47) smatraju da su ti ćupovi u procesu grnčarske proizvodnje u Kumranu postali ritualno nečisti te da su zato tamo zakopani.
Međutim, što se mene tiče, smatram da treba i dalje tražiti bolje objašnjenje za to, jer ako bi to bio slučaj, ti su ćupovi mogli ili trebali biti porazbijani i odneseni na jedno od smetlišta grnčarskog škarta pokraj kumranskog naselja, a ne zakopani u grobu na groblju ljudi. Možda je u te ćupove nešto bilo stavljeno (npr. svitci) i pokopano na groblju, baš kao i u Nag Hammadiju, ali je u međuvremenu istrunulo.
Treba potražiti objašnjenje i za kuhane kosti životinja koje su na više mjesta u samom naselju, zatim oko njega i u pokrajnim špiljama bile zakapane u grnčarskim posudama ili su njima bile pokrivene. To su bile kosti ovaca, janjadi, jaraca, jarića, krava i teleta, dakle kosti žrtvenih životinja.
Prema Filonu, eseni su se razlikovali od drugih oblika judaizma jer nisu održavali nikakav kult životinjskih žrtava. No Hramski svitak navodi precizne upute za izvođenje takvih žrtvovanja te su pronađene kosti očito ostaci životinjskih žrtava (Obmana o Svitcima s Mrtvog mora, str. 180).
No zbog toga što su to bile kosti životinja kuhanih u vodi a ne pečenih na vatri, Magen i Peleg su odbacili takvo objašnjenje, smatrajući da su ih u Kumranu tako zakapali zato da se tim kostima ne bi privlačile divlje pustinjske životinje u okolinu grada.
Ne treba ni reći kako njihovo obrazloženje nema kredibilitet. Prema Levitskom zakoniku, životinjske žrtve okajnice, baš kao i žrtve naknadnice trebaju se kuhati u posudi od ilovače ili od tuča, pri čemu se posuda od ilovače u kojoj je meso bilo kuhano, treba razbiti (Lev. 6:21 i 7-9).
ARHEOLOŠKI NALAZI KOJI POVEZUJU KUMRAN SA SLJEDBOM S MRTVOG MORA I SA SVITCIMA
Prije smo rekli da zbog arheoloških nalaza koji povezuju kumransko naselje sa sljedbom s Mrtvog mora i sa svitcima pronađenim u spiljama, Kumran ne smijemo razumijevati isključivo kao grnčarski centar.
Ti su arheološki nalazi sljedeći: velika skriptarnica, šest tintarnica, svitak Zahvalnica, dvije sinagoge, ogromna blagovaonica, ljudi koji su oko Kumrana živjeli u šatorima i spiljama, ogromno groblje, kameni sunčani disk, ostrakon i identifikacija Kumrana preko Bakrenog svitka.
Da je kumransko naselje bilo isključivo grnčarski centar, ono ne bi imalo veliku skriptarnicu, nego možda jedan ili dva manja stola za pisanje po ostrakama. A ono je zaista imalo veliku skriptarnicu sa stolom dugačkim pet metara (L30). Taj je stol bio toliko velik zbog razmatanja svitaka od kojih su neki bili dugački više od osam metara te za pisanje na njima.
Da je kumransko naselje bilo isključivo grnčarski centar, ono ne bi imalo mnogo tintarnica. A u kumranskom je naselju nađeno čak pet tintarnica te još jedna pokopana u grobu zajedno s njenim pisarom.
Dokaz koji indirektno ukazuje da su u kumranskom naselju pisani neki od svitaka, jest svitak Zahvalnica. Pronađeno je da je za tintu kojom je pisan taj svitak korištena voda iz Mrtvog mora. Kako osim Kumrana nema drugog kandidata za lokaciju na kojoj bi mogao biti pisan taj svitak, ostaje da je on pisan u kumranskoj skriptarnici. Ukoliko je to tako, a izgleda da jest, onda je za pisanje toga svitka vjerojatno korištena jedna od šest tintarnica pronađenih u Kumranu.
Da je Kumran bio samo grnčarski proizvodni pogon u kome je stanovalo od 10 do 20 ili do najviše 30 grnčarskih radnika, onda ne bi bilo potrebno da ima dvije sinagoge, a Kumran ih je toliko imao (L4 i L77).
Da je u Kumranu obitavalo samo od 10 do 20 ili do najviše 30 ljudi, ne bi bilo potrebno da to naselje ima veliku blagovaonicu. A kumransko je naselje zaista imalo veliku blagovaonicu (L77), u kojoj je moglo objedovati od 150 do 200 ljudi.
Da je Kumran bio samo grnčarski pogon i ništa više, onda ne bi bilo razloga da u njegovoj okolici u šatorima i spiljama živi od 140-240 ljudi.
Da je u Kumranu obitavalo samo od 10 do 20 ili do najviše 30 običnih židovskih grnčarskih radnika, onda kumransko groblje ne bi bilo veliko ili ga možda uopće ne bi bilo, a stanovnici Kumrana svoje mrtve ne bi pokapali na način koji je suprotan uobičajenom pokopu u vrijeme Drugog Hrama. A na kumranskom groblju ima 1231 grob, od kojih je većina orijentirana u pravcu sjever-jug, koji indicira da su oni koji su u njima pokopani, isto kao i oni koji su svoje mrtve tako pokopali, pripadali sljedbi koja je bila odana solarnom kalendaru.
Da su u Kumranu živjeli samo obični židovski grnčarski radnici, onda se oni ne bi bavili proračunima kretanja sunca i određivanja solsticija i ekvinocija te određivanja datuma blagdana prema solarnom kalendaru, nego bi svoje blagdane 
slavili prema tada službenom lunarnom kalendaru Drugog Hrama. A u Kumranu je pronađen kameni solarni disk pomoću kojega je bilo moguće odrediti dan solsticija ili ekvinocija sunca s preciznošću od 20 i koji ukazuje da ga je upotrebljavala sljedba koja je svoje blagdane određivala prema solarnom kalendaru.
Ta je sljedba upotrebljavala solarni kalendar prema Knjigama Henoka i Jubileja čije su brojne kopije pronađene u špiljama pokraj Kumrana. To ukazuje na međusobnu povezanost kumranskog naselja, gdje je pronađen kameni solarni disk, sljedbe koja je upotrebljavala solarni kalendar za određivanje svojih blagdana i koja je svoje mrtve pokapala prema njemu te svitaka koji su normirali korištenje solarnog kalendara za određivanje blagdana, tj. da sve to zajedno čini cjelinu. A to znači da ti svitci nisu doneseni odnekud i stavljeni u spilje pokraj Kumrana, nego da su ih pripadnici sljedbe koji su živjeli u Kumranu tamo sakrili.Da je kumransko naselje bilo isključivo grnčarski centar u njemu bi živjeli obični židovski grnčarski radnici, a ne pripadnici sljedbe koja je svoj život normirala prema Pravilniku zajednice, Pravilniku zajednice Izraela na kraju dana, Savezu iz Damaska, Pjesmama zahvalnicama, Ratnom svitku itd. Već smo vidjeli da su Zahvalnice vjerojatno pisane u Kumranu.
U Kumranu je 1977. nađen ostrakon (glineni crijep) s osam redaka teksta. Frank Moore Cross i Esti Eshel publicirali su presliku ostrakona i transkripciju njegovoga teksta te prijevod na engleski, prema kojem neki čovjek Honi daje svog roba Hisdaya, svoju kuću te nasad smokava i maslina Eleazaru, rizničaru kumranske zajednice (jahad). To je bila nova poveznica između kumranskog naselja i svitaka Pravilnika zajednice te Saveza iz Damaska, čije su višestruke kopije pronađene u obližnjim spiljama.
Cross i Eshel preveli su 8. redak ostrakona ovako: “kad on ispuni (svoju zakletvu) zajednici (יחד, tj. jahad)“. To je očito bio zapis o primanju novog člana u kumransku zajednicu (jahad), kad je novi član polagao zakletvu (Pravilnik zajednice, VIII (5) 7-13; Savez u Damasku, XV-XVI) i predavao svu svoju imovinu u ruke mavakera (Pravilnik zajednice, I (1) 11-12; VIII (5) 1-3); IX (6) 13-23).
Pošto se zadnje slovo d (dalet, ד) u riječi jahad na preslici ostrakona nije dobro vidjelo, započela je polemika oko prijevoda i značenja teksta. No 2000. godine Cross i Eshel publicirali su ostrakon u volumenu 36 prestižne serije DJD s intaktnim čitanjem riječi jahad, te je polemika otada prestala.
Sljedba s Mrtvog mora svoje naselje ili grad u svitcima nije nazivala Sekaka (osim u Bakrenom svitku), kako bi to inače mogli očekivati, nego Damask i zemlja Damaska. Prije smo Sekaku, zbog identičnog vodosustava identificirali kao Kumran. Iz toga proizlazi da su Sekaka, Damask i Kumran jedno te isto, te da su preko te identifikacije sljedba s Mrtvog mora, njeni svitci pronađeni u špiljama pokraj Kumrana i kumransko naselje sa svojim vodosustavom najizravnije povezani.
———————–
Ako sada prihvatimo sve prezentirane arheološke dokaze i na temelju njih napravimo sintezu, doći ćemo do zaključka da su počevši od Arhelajevog vremena pa kroz veći dio I. stoljeća sve do 68. godine u Kumranu u isto vrijeme egzistirali grnčarski proizvodni pogon i sljedba s Mrtvog mora esenskog tipa. Ta je sljedba, prema arheološkim nalazima iz Kumrana, svoje unutarnje odnose uredila Pravilnikom zajednice, Savezom u zemlji Damaska i Pjesmama zahvalnicama (a sasvim sigurno i Pravilnikom zajednice Izraela na kraju dana i Ratnom svitku, premda za njih nema arheološki dokaz iz Kumrana da ih je sljedba koristila). Ta je sljedba također bila autor mnogih svitaka koji su bili napisani u skriptarnici kumranskog naselja i koji su kasnije bili posakrivani po spiljama pokraj Kumrana te je isto tako bila odana solarnom kalendaru. Prema njezinim vlastitim dokumentima, ona je imala zelotski i apokaliptički karakter te je najvjerojatnije bila identična ranoj kršćanskoj Crkvi.
Ako se sada zapitamo kako je to moguće da u isto vrijeme, na istom mjestu, uz isti broj ljudi koji su tamo obitavali, egzistiraju i grnčarski pogon i sljedba s Mrtvog mora, onda je odgovor sljedeći: to je moguće jedino ako su grnčarski radnici ujedno članovi sljedbe s Mrtvog mora, pri čemu je grnčarski pogon samo vidljiva maska ispod koje se krije sljedba s Mrtvog mora.
