II. ISKRIVLJAVANJE ISUSA KOD CELZA, IZRUGIVANJE JEŠE U TOLEDOT JEŠU I REFERENCE SVEGA TOGA U TALMUDU

 A) ISUS KOD CELZA

 Platonistički filozof Celzo citirao je u svojoj knjizi Logos alethes (Istinski nauk) napisanoj oko 178. godine nekog Židova koji je obezvrijedio Isusovo djevičansko rođenje, njegovu misiju, smrt i uskrsnu-će. Istraživači su već odavno primijetili paralele između Celza i Talmuda (preljub, očevo ime Panther, povratak iz Egipta, magijske moći). Celzove citate Židova prenio je Origen (185-253.) u djelu Contra Celsum napisanom 248. i tamo ih komentirao.

Celzo piše da je Židov optužio Isusa ”da je izmislio svoje rođenje od djevice” te je nastavio da je Isusa ”rodila siromašna seljakinja koja je zarađivala za svoj život predenjem u izvjesnom židovskom selu; nju je otjerao njezin suprug, drvodjelja po zanatu, zato jer je bila osuđena za preljub; ona je, nakon što ju je otjerao suprug i nakon što je neko vrijeme lutala naokolo sramotno rodila Isusa, nelegitimno dijete, koji je zbog toga što je bio siromašan našao posao sluge u Egiptu te je tamo stekao određene magijske moći zbog kojih se Egipćani jako ponose; nakon toga vratio se u svoju vlastitu zemlju jako ushićen zbog njih (magijskih moći) te je zbog toga proglasio da je Bog” (I. XXVIII). 

”Kad je (Isusova majka) bila u drugom stanju, nju je otjerao drvodjelja koji joj je bio zaručnik, pošto je ona bila kriva zbog preljuba te je imala dijete s nekim vojnikom imenom Pantheras” (I. XXXII).

[Epifanije iz Salamine u djelu Panarion ili Adversus Haereses 3:78 je napisao da je Panther bio nadimak Josipova oca Jakova].

Židov dalje nastavlja, da je u svojoj zemlji ”Isus je sakupivši oko sebe 10 ili 11 osoba ozloglašenog karaktera, vrlo zlih sakupljača poreza i mornara, išao s njima od mjesta do mjesta i zadobivao (sredstva) za svoj život na sramotan i nametljiv način” (I. LXII).

A govoreći o događajima uoči Isusovog pogubljenja, Židov je rekao:

”Kada smo ga priveli i osudili, sakrio se i pokušao je pobjeći. Bio je uhićen na najpogrdniji način i bio je izdan upravo od onih koje je nazivao svojim učenicima”.

Celzov Židov zatim predbacuje Isusovim sljedbenicima što smatraju Isusa za Boga, iako je neslavno završio, a zatim kaže da su Isusovi učenici mijenjali originalno evanđelje tri, četiri, pa i više puta te ga preoblikovali kako bi mogli odgovoriti na prigovore (II. XXVII).

On također također sumnja u pojavu zvijezde prigodom Isusovog rođenja i osporava Isusovo navodno porijeklo od kralja Davida: ”Žena drvodjelje morala bi znati ako potječe od tako presvijetlog roda” (II. XXXII).

Židov zatim kaže kako su oni koji vjeruju u Isusovo uskrsnuće žrtve zavedene fantazije. Navodni događaj (prikazu pokraj groba) vidjela je ”suluda žena i netko tko je sklon takvim snovima”, koja je stvorila lažnu predstavu (II. LV). Celzo se zatim poziva na Platona koji govori kako su neki ljudi pokraj grobova umrlih viđali ”sjenovite utvare” (Fedon, c. 30, str. 81 D). Ako Isus nije bio samo priviđenje, nego uskrsli od mrtvih, morali su ga i drugi vidjeti. Ako je doista htio pokazati božansku moć, tada se morao pojaviti i protivnicima i sucima koji su ga osudili, te svim ljudima (II. LXIII). Na kraju je Celzo dao svoj zaključak o Isusu:

”Taj je dakle bio čovjek, i to takav kakvi ga samo istina prikazuje a um dokazuje” (Izvor: Celzo; hr.wikipedia.org).

A što se tiče Mesije, Židov je rekao da je za kršćane on već došao, ”ali za Židove dolazak Mesije još uvijek je budućnost” (IV. III).

■ —————————–

Komentar. Autor smatra da je priča koju je Celzu ispričao Židov neis-tinita, uz uvažavanje primjedbi Origena i Epifanija u vezi nadimka Josipo-va oca Jakova. Autor je do takvog zaključka došao nakon što je zaključio da je Isus djelovao točno prema programu i kalendaru ”Objave o sedamdeset sedmica” proroka Danijela te da je u grobu bio prekriven mrtvačkim po-krovom danas poznatim kao Torinsko platno, u kojem ima dokaza da je Isus u njemu bio živ. Autor također smatra da je Isus nakon ustajanja od mrtvih otišao put istoka, gdje je proveo ostatak života, te da je sahranjen u Sringaru u današnjem Pakistanu, o čemu više u slijedećem svesku.

Ono što u gornjoj priči treba istaknuti to je da se ona odnosi na Isusa koji je djelovao tridesetih godina I. stoljeća u Palestini – naime u Celzovoj priči to nitko ne dovodi u sumnju.

1. a) Iskrivljeno prikazivanje. To govorimo zato jer je Isusu u drugim židovskim pričama (Toledot Ješu, Talmud) i njihovim varijantama ▪ izmijenjeno ime (Ješu umjesto Jehošua/Isus) ▪ ili su tamo podaci o Isusu navedni pod nekim drugim imenom (Ballam) ▪ ili pod nekim opisnim imenom (Ben Pandira, Ben Stada) ▪ ili pod nekim opisom (kopile; onaj koji je upotrebljavao vračanje i odveo Izrael ukrivo; peloni/taj čovjek i dr.) ▪ ili je Isus tamo stavljen u pogrešno vrijeme – naime u kontekst I. st.pr.Kr. ili u kontekst I. odnosno II. stoljeća posl.Kr ▪ ili je tamo navedeno drugo mjesto vješanja na stabljiku kupusa ili drvo rogača u večer prije Pashe (Lyda umjesto Jeruzalema) ▪ ili druga vrsta egzekucije (kamenovanje i vješanje na drvo) a ne samo vješanje na drvo itd. To je jednim dijelom bilo učinjeno kako bi se kršćanska vjera ismijala i izvrgnula ruglu ili da bi se izbjegnuo kasniji kršćanski progon zbog heretičkog prikazivanja Isusa i Marije. Naime, u obranu se moglo iznositi i upravo se iznosilo da je Ješu iz Talmuda i Ješu iz Toledot Ješu živio u doba Alek-sandra Janeja u I. stoljeću pr.Kr. ili da je živio potkraj I. ili u II. stoljeću a ne u I. stoljeću za vrijeme Poncija Pilata, iz čega se može vidjeti da to nije bio Isus iz Novog Zavjeta; da je Ješu kamenovan i obješen na drvo u Lidi a ne u Jeruzalemu, iz čega se vidi da to nije bio Isus iz Novog Zavjeta, itd.
2. b) Neki onovremeni izvori svjedoče da je povijesni Isus živio u I. stoljeću. Ovdje treba ponoviti da mi smatramo da je Isus bio povijesna osoba koja je živjela u I. stoljeću. O tome također svjedoče Tacit, Mara ben Serapion i Svetonije, da navedeno samo neke:

▪ ”To ime (kršćani) dolazi od Krista, koji za Tiberijeva vladanja bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto začas, nanovo provali to pogubno praznovjerje ne samo u Judeji gdje je imalo svoj izvor to zlo, već i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno” (Tacit, Anali, knj. XV, 44).

Mara ben Serapion piše iz zatvora (pismo je nastalo poslije 73.) svom sinu Serapionu da ga ohrabri i potakne da slijedi mudrost, ističući da progonitelje mudrih ljudi prije ili kasnije snađe nesreća te kao primjere za to navodi ubojstva Sokrata, Pitagore i Krista i posljedice toga:

▪ ”Koju su prednost imali Atenjani od toga da su ubili Sokrata? Stigla ih je glad i kuga kao osuda za njihovo djelo. Koju su prednost imali stanovnici otoka Samosa kad su spalili Pitagoru? U tom trenutku im je zemlja bila prekrivena pijeskom. Koju su prednost stekli Židovi ubijajući svog mudrog kralja? Malo nakon toga uništeno im je kraljevstvo. Bog se pravedno osvetio za ova tri mudra čovjeka: Atenjani su umrli od gladi, Samićane je poplavilo more, Židovi su uništeni i istjerani iz vlastite zemlje te danas žive raspršeni. Ali Sokrat nije umro zauvijek: on je nastavio živjeti u Platonovim učenjima. Pitagora nije umro zauvijek, on je nastavio živjeti u Herinu kipu. Ni mudri Kralj nije umro zauvijek, on je nastavio živjeti u učenju koje je predao” (J. McDoewll, Evidence that demands a Verdict, 1979, str. 84-85; Tomislav Ivančić, Isus iz Nazareta povijesna osoba, str. 48-49).

▪ Gaj Svetonije Trankvil (65-135.) navodi Krista na čije su poticaje Židovi za vrijeme cara Klaudija (49. g.) stvarali nemire u Rimu: ”Pošto su Židovi stalno stvarali nemire na poticaj Krista, on ih je (Klaudije) istjerao iz Rima”; (Svetonije, Dvanaest rimskih careva; Život Klaudija, 25:3).

1. c) Obezvređivanje Isusa. Ono što je autoru jasno to je da je priča koju je Židov ispričao Celzu iskrivljavanje povijesne istine i da predstavlja nastojanje da se obezvrijedi Isus koji u toj priči zbog oca vojnika Pantere nije davidovskog porijekla, čime eventualno nije mogao biti niti kandidat za Mesiju i koji se samo na temelju poznavanja egipatske magije proglasio Bogom. U Celzovoj priči nema izvještaja o Isusovoj nauci, niti o tome da je Isus namjerno išao u Jeruzalem znajući da će ga tamo osuditi, mučiti, predati poganima koji će ga razapeti na križ gdje će umrijeti te da će on treći dan ustati od mrtvih, odnosno da išao je u Jeruzalem upravo zbog toga da se sve to dogodi, niti ima izvještaja o bilo čemu drugom (proroci i Isusovo ispunjavanje proročanstava).

Pri tome zasad nije jasno zbog čega se takvo obezvređivanje Isusa u Celzovo vrijeme (između 150. i 200. god.) ili neposredno prije toga podu-zelo. Moguće da su se farizeji/rabini na takvu akciju odlučili još oko 90. god., eventualno na Koncilu u Jamniji. Pretpostavku o tom hipotetskom koncilu prvi je iznio Heinrich Graetz 1871, ali današnji znanstvenici odbijaju pretpostavku o održavanju tog Koncila. Međutim, činjenica je da se vrlo rano, u doba R. Eliezera (kraj I. i poč. II. st.), Isus spominje kao Ješu ben Pandira (Tosefta, Chullin 2:23, Avodah Zara gl. 2 i Abodah Zarah 17a/Soncino).

115. d) Birkat HaMinim. No prema Talmudu u vrijeme Gamaliela II. (nasi Sanhedrina između 80-115.) bio je sastavljen blagoslov (bolje rečeno prokletstvo) Birkat HaMinim (Protiv heretika Protiv kršćana):

”Rabban Gamaliel reče svojim mudracima: Zar nema nikoga koji bi znao kako da sastavi blagoslov protiv minima (heretika). Samuel Ha-Qatan ustade i sastavi ga” (Berakhot 28b-29a).

Taj je Blagoslov sačuvan u nekoliko varijanata. Mi donosimo onu iz kairske genize:

 

”Za otpadnike neka nema nade. I neka arogantna (rimska) vladavina bude brzo iskorijenjena u našim danima. Neka nozerim (nazareni, kršćani) i minim (heretici) budu trenutno uništeni. I neka budu izbrisani iz Knjige Života i ne budu upisani zajedno s Pravednima. Blagoslovljen si Gospodine, koji ponizuješ arogantne”.

Palestinski sidur iz kairske genize (Schechtar).

 

Ovdje treba podvući staro ime za kršćane: nozerim, nazareni, a tako su oni također nazivani u Toledot Ješu. Ime je vrlo staro i bilo je već 58. godine u upotrebi: nazarejska sljedba (Dj. 54:1).

Također treba primijetiti da riječ minim, heretici, nije istoznačna s riječju kršćani, već je to širi pojam.

1. e) Pavao i njegovo odbacivanje Zakona. Pavao i rani kršćani koji su usvojili Pavlovo propovijedanje o odbacivanju Zakona i o neobrezivanju ( 21:21; Rim. 3:28 i dr.), bili su heretici ne samo u farizejskim očima nego i u očima pripadnika rane Crkve (Zelota Zakona, Zelota Božjih; Dj. 21:20, 22:3) i njihovih vođa (Jakova, Petra i Ivana), zbog čega su Zeloti Božji Pavla više puta pokušali ubiti (Dj. 21:31; 22:22; 23:12-14). Ti su zeloti nestali u vihoru I. Židovskog rata, dok su preživjeli kršćani velikim dijelom bili oni kojima je Pavao propovijedao diljem sjevernog dijela Rimskog Carstva.

Smatramo da je upravo protiv Pavlovog oblika kršćanstva koje je odbacivalo Zakon i obrezivanje bio sastavljen Birkat HaMinim.

14. f) Židovska akcija diljem Rimskog Carstva. Autor smatra da židovska akcija protiv kršćanske crkve širom Rimskog Carstva nije krenu-la odmah nakon sastavljanja Birkat HaMinim, nego tek oko sredine II. stoljeća i tek nakon što se u kršćanskoj crkvi u Rimu umjesto subote počeo slaviti prvi dan u tjednu (nedjelja, kao sveti dan Isusova uskrsnuća), i nakon što je u isto doba u Rimu napušteno slavljenje Pashe 14. dana prvog mjeseca te je umjesto Pashe uvedeno slavljenje Uskrsa u slijedeću nedjelju. Elementi toga mogu se pronaći u Toledot Ješu.

No treba reći da su kršćanstvo i farizejstvo u počeku bili isprepleteni.

1. g) Isprepletena povezanost ranog kršćanstva i farizejstva. Iako je Isus na mnogo mjesta u evanđeljima prekoravao farizeje, znamo da je u evanđeljima ▪ Isus isto tako nazivan rabi ili učitelj, a takva se titula nije mogla dobiti bez adekvatne farizejske obuke; da je Ivan Krstitelj rekao farizejima: ▪ ”Među vama stoji netko koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući” ( 1:26), što znači da je Isusa svrstao među farizeje; da je Isus s učenicima bio na ručku kod ▪ farizeja Šimuna (Lk. 7:26) tj. Šimuna Gubavca (Mt. 26:6-9; Mk. 14:3-9), kad ga je žena s alabasternom posudicom (Marija Magdalena, Iv. 11:2) pomazala nardovom pomasti za predstojeći ukop; da su Isusu oko njegovog pokopa pomagali ▪ farizeji Josip iz Arimateje i Nikodem koji su bili Isusovi tajni učenici; da je Isus očito dobro poznavao ▪ nadporeznika Zakeja. U Tominom evanđelju o Isusovom djetinjstvu Zakej je naveden kao učitelj/rabi koji je trebao podučavati mladog Isusa. Zakej je bio čovjek vrlo niskog tjelesnog rasta, zbog kojega se, da bi vidio Isusa, morao popeti na smokvu; kod njega je Isus s učenicima boravio u njegovoj kući (Lk. 19:1-10); on je polovicu svojega imanja darovao siromasima (tj. esenima, Osey ha Torah). Smatramo da je taj Zakej kasnije naveden kao biskup rane Crkve u Priznanjima Klementa; da je u Talmudu (Traktat Megillah, gl. 4) naveden kao (farizej) rabi Zakej te da je taj Zakej bio otac Jehonana ben Zakeja, farizeja i rabina koji je utemeljio rabinski judaizam u Jabni (inače Hillelov učenik koji je imao najniži tjelesni rast od svih njegovih učenika. Ovdje vidimo da je osim imena i to što su oba bili farizeji i rabini, zajednički niski tjelesni rast bio dodatna poveznica između oca i sina, Zakeja i Johanana ben Zakeja); da je ▪ farizej i nasi (predsjednik) Sanhedrina Gamaliel I. (pripadnik davidovske dinastije kao i Isus, što znači daljnji Isusov rođak) prema Priznanjima Klementa bio tajni pripadnik kršćanske crkve (”glavar naroda, koji je apostolima bio brat u vjeri, ali je na njihov savjet ostao među farizejima”) te da je on u Sanhedrinu spasio ranu Crkvu od židovskog progona (Dj. 5:34-42). Prema Photiusu, Gamaliel je bio kršćanin kojega su krstili Sv. Petar i Sv. Ivan te je on u istočnoj crkvi proglašen svetim. Njegov fizički ili usvojeni sin Šimun bio je predsjednik Sanhedrina (nasi) za vrijeme I. Židovskog rata, koji se borio protiv Rimljana rame uz rame sa zelotima (smatramo pripadnicima rane kršćanske crkve u Jeruzalemu) sve do pada Jeruzalema, nakon čega su ga Rimljani osudili na smrti i ubili.

Njegov pak unuk Gamaliel II. bio je onaj nasi koji je tražio da se sastavi Birkat HaMinim.

165. h) Židovsko djelovanje protiv Pavlovog oblika kršćanstva. Iz djela Dijalog s Trifom Justina Mučenika (100-165.) znamo da su mnogi Židovi (”izabrani ljudi”) u II. stoljeću bili razaslani po cijelom Rimskom Carstvu kako bi polemizirali protiv kršćanstva, nazivajući ga ”bezbožnom herezom”. Smatramo da su upravo ti Židovi posijali osnovnu priču i rasprostranili njezine varijante koje su kasnije kao cjelina ili u fragmentima zapisane kod Celza (oko 178.), u Tosefti (temeljna kompilacija usmenog zakona nastala 189.), u Toledot Ješu (oralna tradicija iz I. st.), u Talmudu (230-600).

 —————————– ■

 

Prethodno / Slijedeće

Sadržaj sv. 5